Težak (Petar Kočić)

Petar Kočić

Težak

Težak Pisac: Petar Kočić

   Bolujem i kopnim u grkom čemeru i nemaštini ljutoj otkad znam za se. Bolan sam, prebolan, brate si moj slatki i medeno ljeto moje, a onako posigurno ne znam šta mi je, šta me boli. Samo ošjećam da je boljka moja velika, i bog dragi zna ima li joj lijeka i iladža. Snaga mi je sva utrnula i vredovna, a duša prazna, suva i iscijeđena ko iscijeđeni limun sa mora.

   Radim i mučim se ko teški pokajnik od rane zore do mrklog mraka; sa zvijezdom, što no vele, padam, sa zvijezdom ustajem.

   U proljeće, gaveljajući, gladan i suvotan, po vrletima za plugom i natapajući svaku brazdu suzom i znojem, molim se dobrom i premilosnom bogu za rod i berićet. Preko ljeta mi se okravi smrznuta duša, i ja drkćem i strepim ko jasikovo lišće nad njivama svojim, a pod jesen, kad sve sradim u znoju i u suvo zgrnem, nemilosno navali i ala i vrana na trud moj i krvavu muku moju. Duša mi tada procmili – procmili ko guja u procijepu, pred očima mi nešto zamagli, i u ušima zazuji. Ali, dok se obazrem na svoju gladnu i golu maksumčad, trgnem se, snaga mi obamre i samo uzdanem proklinjući život svoj, mater svoju i utrobu njezinu grešnu…

   Tako trajem život i dane, i trajaću do motike, kakva je prava pod ovom novom upravom i sudanijom.

   U stari zeman, za turskog suda i turske, da kažemo, sudanije, moglo se nekako živkariti i prometati. Bože mi prosti, i bog je bolje davao. Berićeta je bilo u svačem… svačeg je bilo u izobilju! Svijet je bio asli punijeg i sitijeg srca. Aga je ostavljo, carevina nije pregonila ni svaku brezposlicu uzbijala. Bilo je za nas, da reknemo, težake i prave veće. Ako je đekad težaku i bilo krivo u čaršiji i na sudu, bilo je krivo i čaršiliji na selu i planini, đe kosovica sudi, pa se to nekako isporavljalo i vezalo jedno s drugim…

   Kažem ti, rođeno moje, moglo se lijepo živkariti i deverati, a otkad zastupi ova prokleta i crna ukopacija, nalet je bilo, sve nas u crno zavi. Bijeli nekakvi ljudi u crnoj ođeći i crnim škrljacima razmilješe se kao mravi po zemlji našoj i otrovaše nam i zemlju i život… Ljetina nam poče izdavati, sermija propadati, a u ljude uđe nekakvo prokletstvo i nevjerluk.

   Age nam se i bezi propiše, i prozliše, carevina udari teške namete, a popovi nakriviše naero kamilavke i udariše ustranu… od naroda. I vjera nam posrnu.

   Zamrznu svijet sam na se. Sve ti je to oštro, nabusito; niđe meke ni slatke riječi. I ljubav se i ono lijepo poštenje starinsko zabaci, izgubi ko da ga nikad nije ni bilo…

   Svakom je dokundisala ova crna ukopacija i crna sudanija. Svak se diže, svak traži neku pravu: i pop i kaluđer, i beg i aga, i gazda i zanačija, a carevina, saprele je muke naše na strašnom sudu, svakom ponešto dodaje i pruža. Samo mi, težaci, zaboravljeni i zabačeni, venemo, trunemo i u mukama izdišemo. I mi smo se poimali da ustanemo, da zajaučemo, ali nas uvijek izda snaga i jezik nam se potkrati, i nad nami se jopet sklopi crni mrak i muk. Zloba nas je izjela, nemaština satrla, golema nepravda ubila, pa kunjamo ko metiljava marva. Slabi smo, nemoćni smo, neumjetni smo.

   Za turske sudanije bilo je u nas i pametni ljudi slobodna srca. Mnogi su pašama i vezirima na divan izlazili i umjeli su mudro i slobodno eglendisati. Kad zastupi Ustrija, mi se asli prestravismo i razbismo ko krdo ovaca kad ga kurjaci pognaju. Izgubismo srce, a izgubismo i pamet. Jezik nam se zaveza, pa ne umijemo ni dvije unakrst probešjediti. Ljudi koji su nekada s pašama i vezirima vodili mudre i duboke eglene, danas tim ljudima zastaje riječ u grlu kad počnu bešjediti dolje u sudu s onim golobradim vuzletom, na kome sve trepti i cepti od grdnog švapskog vitmiluka i rospiluka.

   Sudi mi, kažem ja, po pravdi božjoj i ljudskoj. – Ne sudi se, veli, u našeg cara po pravdi već po paligrapu. Kad bi on sudio po pravdi, ne bi tolike stotine godina vladao nad devetnaest mileta i sedam, osam vjera i zakona! – Na te bešjede meni se jezik zaveže, pa ni makac. Vidim, istinu govori, i onako je, drukčije ne mere biti.

   Tako ti je to i na sudu i na putu. Odasvud nas bije mraz i led, i mi venemo i propadamo ko pozni ušjevi od studeni. Slijepi smo kod očiju, ludi i blentavi kod pameti, a okovani bez sindžira.

   Šta da ti, brate si moj slatki i medeno ljeto moje, duljim i nabrajam! Toliko ti još kažem da je naše težačko življenje samo jedna, što no vele, duga tužbalica jada i čemera, patnje sinje i nevolje ljute.

Napomene

Svoju patetično-lirski intoniranu crticu "Težak" Kočić je objavio u prvom broju banjalučke Otadžbine, I/1907. i zbog nje odmah došao u sukob s vlastima. List je bio zaplijenjen, a Kočić nekoliko mjeseci kasnije izveden pred sud i osuđen. "U tom članku, veli se pored ostalog u presudi Okružnog suda u Banjoj Luci za Kočića i V. Kondića, odgovornog urednika, nastojali su (oni) razdraživati pučanstvo na preziranje i mržnju protiv državne uprave ovih područja i zemalja". Sud je proglasio tu krivicu kao "veliki pogibeljčina" i osudio Kočića i njegovog druga na zatvorsku kaznu. (Vidi o tome: Petar Kočić, Dokumentarna građa, Sarajevo, 1967, str 203-212)

Kazna koju je podnio nije spriječila Kočića da tekst "Težaka" kasnije inkorporira u jedan svoj saborski govor i pročita ga u okviru rasprave o budžetu 1910. godine (Vidi o tome govor pod naslovom "Kritika austrijske uprave u Bosni" u III knjizi ovog izdanja).

Izvori

• Petar Kočić: SABRANA DJELA I-IV, Ars libri • Besjeda • TIA Janus i Projekat Rastko biblioteka srpske kulture na Internetu, april 2002.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Petar Kočić, umro 1916, pre 108 godina.