Strašna je ovo noć

Aleksa Šantić

Strašna je ovo noć!
Ogrnulo se nebo pokrovom crnim,
U dimu oblaka mjesec tinja,
A divlja pučina sinja
Urla, vrije i bjesni
I pjenu baca u svod nebesni;
Po obalama cvile
Drveta tamna,
Povijaju se tužno - kô crna majka
Nad odrom sina svog...

Strašna je ovo noć!
U maloj prašnjivoj sobi,
Što jednim oknom gleda
U mutnu pučinu morsku,
Na samrtnom odru leži mi brat,
Leži pjesnik moj,
Leži slavuj moj.
S dušom se bori
I u me gleda
Blagim i krupnim očima.
Mršavo, ispijeno lice
Smrtnom vatrom gori.
On pomoći od mene ište,
Zove me: "Brate, pomozi!"
A ja mu uzmem ruku,
Blijedu suvu ruku,
Hladnu kô mraz,
I tješim brata svog,
A u meni se kida duša,
I grcam i gušim suze,
Da ih ne vidi on -
Rođeni brat moj,
Rođeni pjesnik moj.
O, kamo sreće da mjesto tebe
Na odar leći mogu,
Da ti oduzmem sve muke i bole
I u tvom oknu snova
Da vidim onaj žar
Mladosti, sreće tvoje!
Al' sve što mogu
Jedno je, bore moj,
Što se nad tvojim odrom
Svesrdno molim bogu:
"Čuvaj mi, bože, pjesnika mog!
O, čuvaj, bože, slavuja mog!
I ne daj da 'vako mlad
Ovdje, u pustom kraju,
U tuđem zavičaju,
Zaklopi oči mudre!
Vrati mu mir, snagu i nade!
Ne ubi', bože, slavuja svog,
Što tako divno
Pozdravljat znade
Svijetlu zoru tvoju,
I ishod jasnih zvijezda,
I govor plavog mora,
I smiraj sunca tvoga!
Ne ubi', bože, srce ovo
Što svakog ljubi!
U njemu teče čisti izvor
Istine svete;
U njemu sija sunce
Pravde i ljudskog dobra, -
Ne ubi', bože, slavuja svog!"
Tako ja mislim, molim se tajno,
Al' tamo daleko, ćuti bog
Kô hladni kamen, kô dželat mračni...

Strašna je ovo noć!
Ogrnulo se nebo pokrovom crnim,
U dimu oblaka mjesec tinja,
A divlja pučina sinja
Urla, vrije i bjesni
I pjenu baca u svod nebesni;
Po obalama cvile
Drveta tamna,
Povijaju se tužno - kô crna majka
Nad odrom sina svog...

Strašna je ovo noć!
Ovdje, u pustom kraju,
U tuđem zavičaju,
U maloj prljavoj sobi,
Na jadnim rukama mojim
Umire pjesnik moj,
Umire slavuj moj...

Lussin Piccolo, 7. decembra, 1905.