Srpska vila
Kad se ponoć svede, kroz zvjezdice sjajne
Anđô rajskog mira krene pjesme tajne:
Uz visoko stijenje, kuda orô lijeće,
Djevojče se jedno tajanstveno kreće;
Njezin suzni pogled u daljinu bludi,
U očajni uzdah slamaju se grudi.
Kô u poznu jesen listić blagog cvijeta
Tužna je, blijeda njena slika sveta;
Zlaćane se vlasi po grudima gube,
Pa se kadgod tiho sa vjetrićem ljube;
A miris se prospe, kô da na sve strane
Pomenak se budi i ružice rane.
Katkad ruke skrsti, puna svete boli
U nebo pogledi, kô da s' bogu moli,
I na stijenje klekne s prekidani dasi,
Pa ga ljubi, ljubi, i suzama kvasi;
Zatrese se stijenje kô d s' gromi gone
I podmukli tutanj u dubini tone.
Ko si, sveto čedo, što te nemir budi?
Da l' nevjerna ljubav ranila ti grudi?
Il' si, zrače blijedi, siroče bez snage
Pa suzama tužnim tražiš svoje drage?
Ne, iz suze što je srpska majka lila
Stvorilo se čedo - stvorila se vila.
Plači, sliko sveta, kô siroče bludi
Koga niko vjerno ne prima na grudi;
Zalud more krvi i gomile žrtav':
Smrznulo se nebo, spasitelj je mrtav...
Plači, vilo sveta, suzam' stijenje kvasi -
Rasuo se vjenac što ti čelo krasi...