One ure što su s blagim marom tkale
Ljupki zor do kojeg svako oko plovi,
Bit će prema njemu nasilnice jalne
I poružnit ono što krasotom slovi;
Neumorno vrijeme vodi ljeto prema
Grozomornoj zimi da ondje nastrada:
Mraz stinuo sok, već bujna lišća nema,
Ljepota pod snijegom i pustoš svud vlada.
Kad ni jedna ljetna ne ostane kap,
Žitka sužnjica u zidima od stakla,
A s ljepotom otet i ljepote slap —
Ni nje, ni spomena da je išta takla.
Al tiješteno cvijeće, premda zimu sreta,
Gubi samo privid; bit mu vazda cvjeta.
