Kad ti čelo stegne četrdeset zima,
I poljem ljepote prokopa ti jarke,
Gorda odora te mladosti, sad divna,
Bit će dronjak podrt bez vrijednosti svake.
Tad, upitan gdje se sve ljepote kriju,
Gdje su ti sva blaga krjepkih dana stala,
Reći, u nutrini upalih očiju,
Sramotna je grižnja i zaludna hvala.
Koliku bi hvalu ljepota ti zbrala
Da možeš odvratit: »Krasno čedo moje
Račun će namirit i pravdat me stara« —
Jamčeć da mu lijepost nasljedstvo je tvoje!
Kad si star, to znači biti snova sazdan,
Vidjet vrelu krv kad ćutiš da je mrazna.
