Smrt Uroša Petoga/24
| ◄ ПОЈАВА III | POJAVA IV | ПОЈАВА V ► |
POJAVA IV
Pređašnji i Dejan.
DEJAN (Stupa naprijed):
Pravo veliš, Kralju.
KRALjEVIĆ:
Dejan! Dejan!... Et' i njega, oče.
VUKAŠIN:
Dolaziš li ispod zemlje, kneže?
Već mišljasmo da te je proždrla.
DEJAN:
Ja dolazim iz prokleta zamka,
Gdje zarobljen na skadarskom drumu
Po nalogu moje carske sestre,
Bijah čuvan od plemića Senjka.
Tu jamačno i sad trulio bih
Da Senjkinog momka ne potkupih,
Te on Balšu izv'jesti o svemu.
Ovaj noću kroz Altomanove
Provukav se čete, izbavi me.
Caričinim nalogom se Senjko
Zaklanjaše, ali glavom ipak
Uslugu joj učinjenu plati.
To svršivši, ja s' ovamo vratih
S pratnjom koju Baoša mi dade,
A on natrag otide u Skadar.
VUKAŠIN:
Eto sada meni i svakomu
Prodrta je magla ispred oči,
Te vidimo činjenicu zala
Tako jasno kao svjetlost dana ;
I već niko ne može mi reći:
Sumnjaš samo, a izvjesno ne znaš.
Ipak ne bih bio pomislio
Da Jelena neće poštedjeti
Ni svojega brata rođenoga.
UGLjEŠA:
Pravi nakaz !
VUKAŠIN:
Šta sad veliš, Marko?
KRALjEVIĆ:
Car je ipak tuna čist od svega ;
A carica što je upletena,
Nije l', pitam, Senjko u tjeskobi
Pokušao da imenon njenim
Samo ličnu osvetu prikrije,
Eda l' bi se tako izbavio?
Poznato je svima da odavno
On mržaše strasno na Dejana.
VUKAŠIN:
Čuste li ga? doiišljat je samo
Kada treba da Uroša brani,
Il' njegovu mater. Njima više
Nego l' ocu ti naginješ, Marko.
Pazi dobro; nezahvalna sina
Dalje nego najmrskijeg stranca
Odrinuću od svog srca.
UGLjEŠA:
Vukšo!
VUKAŠIN:
Tomiu velim. — Kakva je to vika?
DEJAN:
Domišljam se šta će biti. Jašuć'
Sa ljudima Baoševim amo,
Sukobih se s Arsom vojevodom.
VUKAŠIN:
Sa njim?
UGLjEŠA:
Na kom mjestu?
DEJAN:
Blizu grada,
Od kuda je, mislim, dolazio.
Opaziv me svrne odmah s puta,
A ja za njim. Tu se potukosmo;
Rastjerah mu il' isjekoh ljude,
A dovedoh njega živa amo.
VUKAŠIN:
Arsenije u rukama mojim!
Gdje je, kneže? gdje je? Ovog časa
Taj izdajnik nek mi se dovede.
DEJAN:
Treba prije da stražari dvorski,
Koje poslah sa plemićem Draškom,
Iz ruku ga puku iščupaju.
Kako u grad uđoh puk navali,
I ote ga od momaka mojih.
Sad je valj'da oko njega borba,
Te otuda vika.
VUKAŠIN:
Opet metež!
UGLjEŠA:
Tu je sa mnom pet stotin' konjika;
Idem da ih smoždim.
KRALjEVIĆ:
Stani, striče;
Lavovi su konjanici tvoji,
Prištinu bi svu zalili krvlju;
A građani poslušaće mene
I bez toga; ostav' mi tu slavu
Da ih r'ječ'ma na pokornost svedem.
DEJAN:
Moj Despote, pusti; bolje tako.
VUKAŠIN:
Stoj, Uglješo.
UGLjEŠA:
Al' živa vam Boga,
Da otrpim tako što?
VUKAŠIN:
Još treba.
DEJAN:
Je l' dovoljno dvor zaklonjen, kralju?
VUKAŠIN:
Za dvor nije bojati se ničeg.
UGLjEŠA:
Kako vidim, ti opasno stojiš
U sredini ovakovoj, Vukšo.
Volio bih da si među vjernim
Vojnicima mojim. Hajde sa mnom.
VUKAŠIN:
Ja odavdje ne odlazim nikud.
UGLjEŠA:
Nu građani, vidiš, drzovito
Već počeše danas napadati,
A sutra će, možda, i vlastela.
Ti ne možeš njima odoljeti
Sa ljudima što do sebe imaš.
VUKAŠIN:
Na putu su i Srećko i Gojko;
Čim prispiju rastjeraću silom
Te prištinske vrapce; a sve dotle
Izdržaću njihovu bjesnoću,
Nek s' uvjere da ih se ne bojim.
DEJAN:
Ali, kralju, i Srećko i Gojko
Zakasnit' bi mogli, a međutim
Vlastela se na grad ustrmiti.
UGLjEŠA:
Zlo, zlo stojiš; hajde sa mnom, velim.
VUKAŠIN:
Odavdje se ne bih uklonio
Kad bih znao da će i Prištinu
Svu na moju izvrnuti glavu.
Kob je moja za nju sad vezana:
Da j' opustim, klonuli bi naši
Na sve strane, a neprijatelji
Digli glave drskije no ikad,
I presudno za sobom povukli
Mnoge koji još se kolebaju.
O odlasku ne govorite mi. —
Eto vode mrskog vojevodu.
|