Smrt Grgura Senjanina i sestre mu Marge

* * *


Smrt Grgura Senjanina i sestre mu Marge

Otpravi se Grgur Senjanine
S vojskom svojom na Kosovo bojno;
Za njim sestra pristajala svoja[1]
I Grgura brata dozivala:
"Ne hod’ s vojskom na Kosovo bojno, 5
Er sam noćas malo sanka spala.
Malo spala, čudan mi se snio;
Da si pošo Senja iz bijela
S tvojom, brate, junačkom družinom;
Još da n’jesi ni do gore došo, 10
Puknu puška grane iz jelove,
Ter se tebi u njedra sasula;
I da su te rane dopanule,
Da si grane pao pod jelove[2],
Da s’ od rana svijaš i previjaš, 15
Da ne možeš jadan nikudara.
Sva se družba Senju povratila,
A ti osto gori u zelenoj." -
Grgur svojoj govori sestrici:
"Vrat’ se u Senj, Marge, sestro moja! 20
U san, sestro, vjerovat ne valja;
San je tlapa, a Bog je istina.
Jošter mlad’jeh ima djevojaka
U našemu Senju bijelome,
Al za bratom n’jedna ne pristaje, 25
Neg ti sama za mnom, sestro moja!" -
Kad Grgura jadna sestra čula,
Ona se je Senju povratila;
Cvili mlada i suze prol’jeva.
Grgur pođe Senja iz bijela 30
S vojskom svojom na Kosovo bojno.
Jošter nije ni do gore došo,
Puknu puška grane iz jelove,
Grguru se u njedra sasula;
Ljute su ga dopanule rane. 35
Grgur pade jele pod zelene;
On s’ od rana svija i previja.
Kad ga vidje njegova družina,
Svak se natrag Senju povratio,
Al im reče Grgur Senjanine: 40
"Borja vama, moja družinice!
Vi pođite Senju bijelome,
A mojega konja ne vodite,
Da se sestra ne domisli moja,
Da su mene dopadnule rane!" - 45
Al Grgura družba ne slušaše,
Neg njegova konja povedoše.
Kad su bili na pogled od Senja,
Vidjela ih Grgureva Marge
Sa prozora od bijela dvora. 50
Poton[3] ih je očima vidjela,
Svu je družbu očim’ pribrojila,
Ma Grgura brata ne nabraja,
Neg njegova dobra konja vrana.
Svemu se je jadu domislila, 55
Da s’ Grgura rane dopadnule,
Pa mi trči kuli niz skaline,
Pa mi senjskoj govori družini:
"Borja vama, senjska družinice,
Gdje ste meni brata ostavili? 60
Ali su ga rane dopadnule?" -
Margi kažu senjska družinica:
"Borja tebi, Grgureva Marge!
N’jesu njega rane dopadnule,
Neg je osto gori u zelenoj; 65
Lova lovi gori po zelenoj,
Ne će doći do tri b’jela dana." -
Ali Marge družbi ne vjeruje,
Nego ide zelene u gore;
Zdrava dođe jele pod zelene, 70
Tu Grgura svoga brata nađe,
Gdje s’ od rana svija i previja,
Pa sestrica bratu govorila:
"O, Grgure, brate od matere!
Koliko ti moje govorenje! 75
Prokleto je tvoje neslušanje,
Da ne ideš na Kosovo bojno
S tvojom, brate, junačkom družinom." -
Ali Grgur svojoj sestri reče:
"O, ti Marge, draga sestro moja, 80
Da mi se je napiti vodice
Iza gore, draga sestro moja,
Ja bih moje prebolio rane." -
Al Grguru svoja sestra reče:
"O, Grgure brate, dobro moje! 85
Ja bih pošla za gore na vode,
Ma kad jadna puta ne umijem.
Da bih Marge i na vodu došla,
Al se ne bih vratiti umjela." -
Grgur svojoj govorio sestri: 90
"O, ti Marge, draga sestro moja!
Ti povr’jeđaj ljute rane moje!
Kondir moje ti natoči krvi,
I ti pođi za gore na vode!
Krvlju mojom biljeguj kamenje, 95
Dokle hladne na vodice dođeš;
Ne ćeš, sestro, zaboravit puta." -
Kad sestrica svoga brata čula,
Ljute mu je povr’jeđala rane;
Kondir vruće natočila krvi, 100
Pa mi pođe za goru na vodu.
Sve po putu bilježi kamenje.
Zdravo Marge na vodicu dođe;
Ona hladne zahiti vodice.
Al djevojci lošom srećom bilo; 105
Vedro bilo, naoblačilo se,
Iz oblaka tihi daždić pade,
I djevojci opere biljege,
Pa djevojka zaboravi puta,
I obija gori po zelenoj. 110
Obijala tri bijela dana,
Da Grgura, svoga brata nađe,
Al ga Marge naći ne mogaše.
Kad četvrti b’jeli danak bio,
Viče vrane iz jelove grane: 115
"Koja sestra ište brata svoga,
Koga ište, nać’ ga ona ne će;
Sinoć ga je večerao vuče.
Prokletome od večere vuku
Grgureva ostala je ruka. 120
Desna ruka puna prstenaka.
Ako želiš, Grgureva Marge,
Ako želiš Grgureve ruke,
Šetaj, Marge, malo naprijeda.
Hoćeš naći svilena šatora 125
Tvog Grgura brata pokojnjega,
Pod njim desne Grgureve ruke,
Ako želiš Grgureve ruke,
Ti je uzmi u desnice svoje,
Bježi s njome Senju bijelome, 130
Er kad večer do večera bude,
Doć’ će proklet na večeru vuče,
Da večera Grgurevu ruku,
Uz ruku će večerat i tebe." -
Kad to Marge čuje Grgureva, 135
Ona crnom vranu govorila:
"Crni vrane, da bi i to bilo,
I to bilo, al tebe ne bilo!" -
Tako ide jadna naprijeda.
Kad je došla malo naprijeda, 140
Tu nahodi svilena šatora,
Pod njim desne Grgureve ruke,
Te je uzme u desnice svoje.
Marge ruku grli i cjeliva,
I s njome se jadna razgovara: 145
"O, Grgure, moj brate pokojni!
Koliko ti moje govorenje,
Da ne ideš s tvojom družinicom!" -
Pa se sama sobom razgovara:
"Da ja Senju pođem bijelome, 150
Da odnesem Grgureve ruke,
A komu ću jadna Marge poći?
Strini mojoj, koja će me jadnu,
Koja će me jadnu prikarati,
Prikarati jutrom i večerom, 155
Da je Grgur s mene poginuo?
Neka dođe na večeru vuče,
Da večera Grgurove ruke,
Nek uz ruke večera i mene!" -
U njezino malo govorenje 160
Mrkla se je nojca primaknula;
Dođe proklet iz gorice vuče,
Da večera Grgureve ruke;
Uz ruke je Marge večerao.[4]

Baldo Glavić, str. 1
Od Mare Fortumić seljanke od 50
godina iz Luke na Šipanu, a naučila
od Kate Kalafatovićiz istoga mjesta.


Reference

  1. njegova (˝svoja˝ prema tal. "sua˝)
  2. ova je pjesma puna šipanjskog razbacanog sloga (˝grane pod jelove˝, ˝gori u zelenoj˝ i t d.)
  3. potom, čim
  4. uz ruku je i Margu povečerao.

Izvor

Hrvatske narodne pjesme, skupila i izdala Matica hrvatska. Ženske pjesme (Romance i balade), knjiga peta, uredio Dr Nikola Andrić, Zagreb, str. 326-330.

Izabrane narodne pjesme II, ženske, priredio Dr. Nikola Andrić, u Zagrebu, 1913, Tisak Kralj. zemaljske tiskare., str. 170-172.