Slutnja (Aleksa Šantić)
Skoro će, možda, sa pokrovom tame,
Studena zemlja popadati na me
I doći meni pošljednji minuti.
No moja duša ostaće da bude
Lagana ptica ove rodne grude,
Topla, lijepa, ko zorini puti.
Ovdje u kršu, gdje su drače tuge,
Iznad rijeka, zavičajnih vrela,
Oskudnih polja i ubogih sela,
Sviće gnijezdo od sunca i duge...
I svuda srca gdje razdrta stoje
Ona će bdjeti ko noću planeta,
I na svom krilu, skrušena i sveta,
Nositi nebu suze zemlje moje...