Svrzimantija
Svrzimantija
Evo, što je pričao naš doktor Svrzimantija:
I
... Godine 186* bijah svršio treći razred bogoslovije u Zadru. Do Šibenika doplovih sa mnoštvom svojih drugova, pa se s večera sakrih u jednoj krčmi, a kad je sutradan pisak na lađi oglašivao polazak, ja sam se na prozoru slatko smijao, pomišljajući što će sve nagađati moja družina. Jer i meni je put bio k jugu, u postojbinu, da tamo provedem jesenski odmor, ali, pred polazak, nasnovah nješto drugo, te platih podvoz samo do Šibenika, krijući to od saputnika.
Ele, pošto lađa izađe iz pristana, ja izvadim iz kovčega novišate i lake haljine francuskoga kroja, te se stanem oblačiti prema ogledalu. Premda sam na prvi mah bio po volji sam sebi, opet se dugo ogledah tražeći zamjerke čemu bilo, a pošto se uvjerih da sve na meni "pjeva", iziđoh iz sobe. Srećom, dolje u krčmi ne bješe nikoga, osim njenog gospodara. On razrogači oči, kad me vidje.
- Jeste li vi onaj sinoćni... onaj dijak?
- Jesam glavom ja. Evo naplatite račun, - rekoh, bacivši mu petaču, - a ono mog prtljaga neka ostane u sobi, jer ću se ja vratiti sjutra uveče, ili najdalje prekosjutra.
- Ta-a-ko? - gunđaše krčmar, vraćajući mi ostatak. - Taa-ko? Dakle svrzimantija!?
Ta me riječ bocnu, te mu stanem objašnjavati da ja još nijesam svećenik, da mi se slobodno presvlačiti, naročito kad putujem itd., ali kako on jednako vrćaše glavom, ostavim ga.
Sunce bješe tek granulo.
Uputim se k obali da nađem kakvog trčkarala ali ne kročih pedeset puta, naiđoh na gomilu nosaca izvaljenijeh u hladovini.
Viknem najbližemu da mi nađe kola za K.
- Bogme, gospodine, nema ih, jer je tamo sjutra sajam, pa...
Njegovi mnogobrojni drugovi poustajaše grajući što koji. Riječi su sipale, kao što biva među južnom čeljađu, osobito ljeti. U tren doznah štošta: i koliko se kola odvezlo u K., i ko je s kim sjedio, i što je ko rekao, i... ko zna čega se još hoćah naslušati da ih ne nadvikah:
- Nosi vas đavo i s vašim pričama! Kao da je meni do toga! Potrči koji da mi nađe konja, kad već nije druge.
Na to se jedan udari dlanom po čelu i prišapta mi da idem za njim, ali živo, jer da se do četvrt ure mora vratiti na obalu, pošto dolazi lađa od Spljeta.
Bijaše kroza cmarinu odjednom dunuo istočnjak i digao prašinu, te je se sit nagutah idući za njim. S obale uđosmo u tijesnu ulicu, iz ove u drugu tješnju, iz ove u treću, koja se prelama njekoliko puta, pa onda uz njeke stepenice, zatijem kroz njeke svodove, pa opet udarismo uličicama, što se savijaju kao crijeva. Bijah sav znojav kad se ustavismo pred jednom kućicom u gornjem dijelu grada.
-O, Ivane! - viknu vođ,
Kroz prozorak promoli njeka čupava ženska glava.
_ Što će vam Ivan?... Nije doma.
- Jesu li vam konji ovdje?
_ Jesu... Ubio ga bog, što ne pođe...
- Ta znam ja što je bilo, - prekide je nosac. - Juče se pogodio bio da vozi inžinjera u K., ali je inžinjer tražio da Ivan upregne tri konja, ali se Ivan uzjogunio, te ostade... sad evo druge prilike. Nego, gdje ćemo ga naći?
- Ta "Kod tri zvijezde". Tamo danjiva i noćiva, ubio ga bog!...
Opet smo gazili četvrt ure, dokle stigosmo u njeku mračnu krčmicu, gdje osamljen pijaše rakiju jedan crnomanjast zdepan čovjek. Kad ču što tražim, zamisli se, tobož, pa jedva u njeke reče promuklim glasom:
- Platićete petnaest forinata.
- Kakvijeh petnaest, ako boga znaš! - viknuh. - Ta do K. se obično plaća pet!
- Može biti u drugim prilikama, ali danas moj je red da udaram cijenu... Najposlije, vi mene tražite, a ne ja vas.
Nosac se uplete, te nakon duga pregovaranja, prepolovismo traženu cijenu. Moradoh mu dati i nješto kapare. Ivan mi reče da ga čekam pred gradskim vratima, a da će on tamo stići "za pet minuti".
Razumije se da sam imao muke s izmećarom radi napojnice; tražio je dva puta više nego što može zaraditi za jedan dan. Pošto se ružno rastadosmo, otidem pred grad, i tu sam čajao nekoliko puta po "deset minuti". Stražar s puškom o ramenu, mrzovoljan zbog vrućine, hodaše gore-dolje po malom hladu od bedema, i on me poče poprijeko gledati kad se primakoh da pročitam latinski natpis ispod krilatog lava. Kad vidje da me ne može zastrašiti samijem pogledom, vojnik se raskorači prema meni i promrmlja njeke riječi - valjda poljski ili češki, - a dva niza bijelijeh zuba sinuše kao u razjarena vuka.
Kola zazvrkaše u oblaku od prašine.
Ja se hitro odmaknem na cestu.
Ivan sjedi na svom uzvišenom mjestu i neprestano šiba dvije mrcine. Odmah sam razumio rašta je inžinjer tražio tri konja, ali odmah pomislih: da bi i to slabo pomoglo, jer kola bijahu prostrana i teška, prava prepotopna.
A kako se tek začudih i naljutih kad mi dođoše s boka, te ugledah u košu izvaljena njekog plećonju pod velikim slamenim šeširom.
- Stoj! - viknuh kočijašu. - Odmah da si mi dao kaparu natrag!
- O, o, - podrugnu se neznani. - Ovo je živa paprika!... A što si mi ti, magarčino, rekao da je ovaj iz K.? A? Zašto si slagao? Znaš li ti, gubo pijana, da ću te samljeti među šakama, ako te zgrabim.
To govoreći, bješe se nagao i pružio snažne ruke. Na njegovom silnom preplanulom vratu bijaše nabrekla krvna žila, gotovo da prsne. Hajdučke prosjede brčine treptahu od gnjeva pod orlovskim nosom. Oči mu bjehu velike, sijere, čelo svedeno. Ljudeskara nalik na Bismarka. Sudeći po gospodskom ruhu, po zlatnoj verižici, koja mu višaše sa časovnika i po mnoštvu prstenja, morao je biti bogat. Sjećam se da ga smjesta ovako procijenih: ovo ti je njeki naduti skorojević (parvenu), a, može biti, i da je udaren po mozgu.
Ivan ni da mrdnu čim, nego nas mjerkaše svojim sitnim crnim očima, a pošto se siledžija opet izvali na sjedištu, Ivan će mirno:
- Gazda Petre, ja sam, blažene mi Gospe, mislio da je ovaj mladi gospodin iz K... A vi, mladiću, ako nećete sa mnom, može vam biti! Mi se nijesmo pogodili da vas vozim sama, te kapare ne dam natrag. Dakle ili sjedajte, ili recite da nećete...
Gazda Petar gledaše me svojim zakrvavljenim očima, kao da me mišljaše proždrijeti.
- Hoću! - viknuh ja nabusito, te skočih i sjedoh do nenadnog saputnika. - Tjeraj!
Sva ljutina što se bješe skupila u meni toga jutra izduši u ta dva uzvika i u tome pokretu, a pogledom govorah gazdi: "Pazi se! Iako sam prerušeni bogoslov, nijesam rob ničiji! A ako si ti sugranut, imam i ja dvije ruke, a uz to najmanje dvadeset godina manje nego ti."
II
Konji kasahu kroza zagrađe, a mi, odvrativši lica jedan od drugoga, gledasmo kuće i rijetke prolaznike po onom božjem rozopeku. Pošto minusmo varoš, naiđosmo na uzbrdicu, te kljusine stadoše miljeti. Ja izvučem novine i počnem rasijano piljiti u njih, jer osjećah njegov pogled, a i bojah se nenadnog napada.
U njeki mah planu on na kočijaša:
- A što si, životinjo jedna, upregao dorata s lijeve, kad on bolje vozi, a?
I opet mu se nadu vratna žila i brčine treperahu.
- Ja ga uvijek prežem s lijeve strane, - odgovori Ivan preko ramena.
- Ali to ne...
- Ama nije navikao s desne, vjerujte, gazda.
Sad razumjeh da kočijaš dobro poznaje njegovu ćud i da ga mnogo ne brka njegova goropadnost. Nakon malo trenutaka gazda Petar će meni;
- Uf! prašine! šta vi mislite?
- Šta ću da mislim! - odgovorih ne dižući očiju. - Prašine kao uvijek u ovo doba godine.
- Da, ali je ove godine bijelo žito izgorjelo, grožđe je slabo ponijelo, a bog zna šta će i s kukuruzom biti.
- Neka ide bestraga sve! - dodadoh oprho.
- A ko si ti, što tako govoriš? - izdera se on.
- Nemojte vi meni govoriti "ti", niti se tako ponašati, - jeste li me razumjeli? Nijesam ja vaš sluga - jeste razumjeli? Meni kad već prevrije, ne marim da...
Zastadoh, jer čovjek ustuknu. Vidjeh mu na licu veliko čuđenje, ali ni traga srdžbe. Čisto kao da ne mogaše vjerovati e se njeko nađe da mu se tako odazove. Ivan se bješe k meni obrnuo i umilostivio lice, kao da mi ćaše da reče: "Ta mani ga, brate!"
Ja ga stadoh gledati ispod oka, sa strane. Bješe prekrstio ruke i oborio oči, a pod grlom mu otskakaše koža, kao da ptica kljuvaše iznutra. Najposlije uzdahnu iz dubine i reče lagano:
- Nemojte se ni vi, mladi čovječe, ljutiti zbog sitnica. Ja bih vam mogao biti otac po godinama. o, da znate kako je to zlo... kako je veliko zlo kad s čovjek ljuti svakoga trenutka, a ne može drukčije!
To me tako začudi da se prekrstih, ali, odmah zatijem, osjetih sažaljenje prema njemu te ću mu uljudno:
- Oprostite, nijesam vam poznavao ćud... Ja sam taj i taj, đak bogoslov.
On me pogleda, kao da me razumjede što rekoh, pa obrnu glavu. Nakon prilično dugog ćutanja zapita:
- Jeste li bili kadgod u Trstu?
- Nijesam...
- Ni u Mlecima?
- Nijesam...
- Ni u...
- E, ako ćete da spominjemo sva mjesta, u kojima nijesam bio, tada nećemo svršiti nikada, - prekidoh ga smijući se. - Ja nijesam izlazio iz Dalmacije.
- Tako! kamo sreće da i ja to mogu reći! Bolje bi po me bilo da sam nogu slomio nego što krenuh u Đenovu. Sad ćete čuti... Tjeraj te mrcine, lipsao s njima zajedno, da bog da! Evo dvije ure otkad pođosmo, a nijesmo prešli ni pet milja. Bruka! - i osu psovkama. Ivan je šibao.
- Ja sam iz kuće prekojuče. Imao sam juče posla u sudu šibeničkom. Došao sam na svojim kolima, ali ih dadoh jednom prijatelju, kontu Tonu F., koji pođe sa svojom čeljadi na sajam. Rekao sam da mi ih ne šalju natrag, jer k'o velju što da kinjim konje? Ja ću kako uzmognem, samo da sam do sjutra kod kuće, jer sjutra imam pune šake posla. A da ne nađoh ove mrcine, ja bih na konju, ili, najposlije na mazgi, - meni je to svejedno.
- Tako! - rekoh, jer on sad čekaše moju riječ. - Ja sam, kako vam prije rekoh, đak, pa kako nijesam nikad bio u ovijem krajevima...
- Idete na sajam, - nastavi on. - To je dobro. Pogledajte tamo nalijevo. To je skradinski kraj. Tamo je više ravnice, kao što vidite, a evo ovuda sve sami krš. Ja ne znam kako može da živi šibenički narod, a plodi se kao riba. Njekad, davno bogme, ovo je sve bilo zaodjeveno gorom, a sad, žalost.
I on zaokruži svojom snažnom rukom put obzora. Ja sam pogledom pratio njegove pokrete. Zaista, dokle oči dopirahu, svud ih sretahu golemi gvozdovi, vrleti, mrka kamenja, plosnate glavice i brdeljci i na njima jedva gdjegdje po koja pjega, što bijaše šuma. Ti golemi skamenjeni valovi kao da hitahu, kao da gurahu jedan drugoga, koji će prije doprijeti k moru, a ovoga golemo ogledalo divno bješe oku prema toj suprotnosti.
- Do malo će se skriti more; eno odmah iza onog savitka, - reče moj saputnik.
- A vi ste trgovac? - molim.
- Nijesam, brate. Ja sam poodavno ostavio trgovinu, pa gledam svoj posao, a imam pune šake posla. Anica - to mi je žena - sama je u kući sa malom. Nikola - to mi je sin - po vas dan u dućanu. Imamo mi svoje gotovine, ako će biti i dvadeset hiljada talijera po narodu, pa sjutra ljudi donose dobit; sjutra je jedan od rokova. Kad dobro rodi žito, mogu ga svesti do trista kvarata, a kad vino rodi, bude ga do sto pedeset, sto osamdeset barjela. Ulja u nas nema, to znate.
- A, molim vas, gospodine Petre, šta vam se desilo u Đenovi? Malo prije počeste pričati, pak premetnuste.
Na njegovu licu pokazaše se svi znaci srdnje, ali se savlada i poče:
- Moja Anica - to mi je žena - ima jednoga rođaka, koji je u djetinjstvu sa mnom zajedno bio šegrt u dućanu kod njezina oca. Ele, tomu rođaku ime je Anto. Ele, taj Anto nješto teško skrivi... ali o tome ne treba da pričam. Ele, moj ti Anto otiđe pravo u Trst i tu se najmi kod jednoga trgovca opet kao šegrt. Ele, ovamo, onamo, Anto osta osam jali devet godina u Trstu i diže od gospodara u jedan mah, mislim, preko tri hiljade forinti svoje zamuke, pa s tijem novcem pravo u Ćenovu; tu otvori radnju brašnom. To je bilo iste godine kad se ja vjenčah s Anicom. On nam bješe pisao da mu trgovina dobro napreduje, a mi mu otpisasmo da sam se ja oženio.
Ne prođe mnogo vremena, evo ti opet pisma od Anta: da se ženi jednom Talijankom, pa kumi i preklinje da mu dođem u svatove, a ako ne uzmognem stići na pir, da dođem i kasnije, svejedno - samo da ga želja mine svojih.
Moja se Anica zaplaka od miline, pa navali da me nagoni. "Hajde", veli, "hajde svakako." Po duši da kažem, nije se ni pokojni tast protivio. Bješe mu već oprostio, - ta i ne bješe velika krivica. Ele, između Gospojina krenem ti ja pravo iz K... put Trsta...
- To vam je odista bilo prvi put? - prekidoh ga ja, hoteći mu svrgnuti misli na drugo što, jer mi bjehu dosadile silne potankosti i vječito elekanje.
- Čućeš ti, - nastavi gazda - sad ćeš čuti ukratko, ali sve istinito. Iz Trsta mu javih po žici da dolazim, ali istoga jutra kad kretaše lađa uždi sjeverina da su valovi zapljuskivali preko obale. Ja, bogme, ostanem, a ko će se topiti, eto mu! Pa onda rekoh: što da trošim, da kucam u žicu? Čekati ću dan, dva, tri, dokle more utoli, pak ću se ukrcati, pa pravo u Đenovu, pa kad se iskrcam, sjesti ću na kola i reći kočijašu: "Conducete mi dal signor Antonio V-ic, negoziante in farine, molo Doria, № 12" - pa mirna krajina!
Jest, mladi gospodine, ali sam ja čekao punu nedjelju. Nakon tri dana strašna putovanja po moru - za sve to vrijeme ne okusih što drugo do kave i rakije, jer mi se mućkao mozak i utroba - stigosmo uveče pod Đenovu. I tada osjetih kako mi nestade sve muke gledajući krasni pristan, nalik na spljetski, samo što je veći, a kuće se zbile jedna povrh druge, baš kao u Šibeniku, samo što su kud i kamo golemije. A sve to osvijetljeno. Pravi raj.
Dok su lađu vezivali, sađem u kabinu, gdje sam noćivao sa trojicom putnika, i stanem pregledati darove što ih Anica bješe poslala: - ženiku šest košulja naškim vezom, a nevjesti njekakve ogrlice i premetače i silu stvari. Dok sam ja slagao te haljine u našku kličanu torbu, dođe sluga i pogleda me. - "Ti se čudiš, Đakomo, što sam ja još ovdje?" rekoh mu. - A on meni bezobrazno: "Ja se ničemu ne čudim, nego, ako zapovijedate da iznesem gore vaš prtljag!" A ja na to njemu: "Ne zapovijedam ništa, nego neka svaki vrši svoju dužnost, jes' me razumio?" rekoh i iznesoh sam svoju torbu na krov.
Ali jest! Osim putnika tu se skrkla silna fakinarija, da ne možeš kročiti. Tada mi se tače duše, te dadoh Đakomu krunaš, - neka ga belaj nosi. Pa, više silom nego na lijepe, prokrčih sebi put i stadoh silaziti niz dasku za gomilom druge čeljadi...
- Oh, i sad kad pomislim što me dolje čekaše, dođe mi da se pomamim! - viknu gazda Petar u žestini... - A što si ti naćulio uši, pak slušaš što govorim, a? A, magarčino, zar ne bi bolje bilo da poždeneš malo brže! - iskali se na Ivanu, pa pošto se još izduva, nastavi:
- Ele, vidim ja da ljudi zastaju čim koji kroči nogom na zemlju, te i mi za njima moramo se ustavljati. Koji je đavo? - pitam i dreljim oči pod fenjere. Kad se primakoh, ugledah četicu žbira. Opkolili izlazak, pa svakom putniku zaviruju u lice, a kad ja stadoh među njih, to toliko što se zgledaše, pa me uhvatiše za ruke, pa sa mnom u zatvorena kola...
Prije nego se pribrah, kola se ustaviše. Jedan od četvorice žbira prinese mi fenjerčić. pod nos, a u drugoj ruci držaše njekakvu sliku, pa stade gledati čas mene, čas nju. Čuh gdje rekoše: "šćavon." Stotinu mi misli proletje mozgom, ali ova bi pretežnija: "Da se nije kakvo zlo dogodilo u mojoj kući? Da nije Anica umrla?" Tada mi se jedva otpetlja jezik, te viknuh:
- Što je, za boga? Kuda ćete sa mnom? što je, govorite...
- Mir, mir, - veli onaj s fenjerićem, izlazeći prvi. - Ponašajte se uljudno, jer vam je sad sve zaludu.
Uđosmo kroz golema vrata, po njekakvim hodnicima, pa, valjda, dvaš, triš, uza stepenice, dok me ne spratiše u jednu sobu, pred jednoga ćelonju.
Ovaj me dugo, dugo mjerkao, dokle ne izreče:
- Dakle, vi ste (spomenu jedno ime) pobjegli kasijer iz Ljubljane?
- Kakav kasijer, ako boga znaš! - viknuh ja što sam ikad mogao. - Ta ja sam Petar Petrović, trgovac iz K., Dalmatinac. Evo pri meni putni list, eto moja torba. Došao sam ovdje s darovima ka šuri mome. I ja ispričam sve potanko.
Ćelonja pregleda sve, pa zavrti glavom.
- Kako ste vi došli do ovijeh stvari neka đavo zna. A i govorite njekako čudnovato talijanski. Sad svejedno. Ded', premetnite ga!
Žbiri mi uzeše časovnik, novce, artije i sve osim haljina, pa me odvedoše i spratiše sama U jednu sobicu.
Nijesam izludio, jer sam se dugo bogu molio, pa me savlada i san.
Sjutradan ranije izvedoše me pred drugoga njekog činovnika. Ovaj me dočeka ljubazno, klanjajući se i trljajući ruke i pruži mi sliku, koja nalikovaše na mene, ali ne bješe moja.
"Eto vidite," veli, "ko se ne bi prevario? Nesrećan slučaj!... Oprostite... Mi sad znamo da ste vi čestit gospodin, jer je lopov juče uhvaćen u Trstu... Ako želite, mi ćemo odmah narediti da vas odvedu k vašem šuraku"...
Smrče mi se pred očima, te da ne učinim pokor od njega, zgrabim svoje stvari, pa čistac. Srećom ni na hodniku, ni pred vratima ne zatekoh nijednoga od onijeh što me ustaviše, a odista vam kažem, bilo bi bruke. Na ulici me razgali jutarnji vjetrić, te osjetim da sam mrtav gladan. Upadnem u prvu krčmu što mi se namanula. Rekoše da nema ništa gotova. Ja viknuh da mora biti nješto za jelo, pošto poto. Donesoše mi suha mesa, sira, jaja, a ja jednako ištem još, i sve što stane preda me slistim u tren kao vuk, pak zalijevam vinom. Zatijem na brzu ruku ispekoše mi plasu mesine, pa još jednu taku, pa iskapih oku vina. Slugama ne bi dosta što su mi brojali zalogaje, nego stadoše dozivati narod s ulice, te se u tren napuni krčma, kao oko čuda kakva. E, tada. mi prekipi, te klisim i izmahnem štalom na gomilu vičući: "Što ste se okupili, mačkari talijanski, gube, žabe jedne, mrš!" a oni se razbježaše kao koze, kriješteći: "Un scavon matto!"
Pobojah se grđe bruke, te sjedem na kola i naredim da me u sav trk vozi na željezničku stanicu... Da, ovo sam ti zaboravio kazati. Meni je preče i cjenje bilo željeznicom i od Trsta, ali sam se bojao putovati po njoj. U povratku sam se uvjerio da nema te pogibli koju sam zamišljao. I tako drugi dan pred veče bijah opet u Trstu...
- Te Antona i ne vidjeste? - rekoh u čudu.
- Batali, brate! On je meni bio zli mamac, to je očito, a osim toga zarekoh se one noći u tamnici da ću što prije pobjeći sa talijanske zemlje, ubio je Gospod!...
Gazda Petar nije mogao dalje; trebalo mu se iskaliti, te ustade i prodrmusa kočijašem, grdeći ga na sto načina.
Meni to dobro dođe da se sit izasmijem, jer me od savlađivanja počelo bješe boljeti u ožičici.
Pa onda, iznemogli, naslonismo se.
Sunce bijaše nasred neba, a priždilo da se moždani zacmare.
Nakon po ure stigosmo u ravan, pod Trtar, gdje je njekoliko krčama i gdje je obično počivalište putnicima koji idu od Primorja ka bosanskoj granici.
S obje strane ceste stoka i čeljad pritisla tratinu i dvorišta.
Naše kljusine, znajući da im je tamo odmor i obrok, prvi put otkad pođosmo, ne čekajući da ih bič miluje, same dadoše maha nogama.
Gazda i ja jedva se progurasmo pred najboljom krčmom, jedva nas dopade po komad pečenja, pak polijegasmo, on napose, u krčmarevu klijet, a ja samotreći na krevet, gdje je bilo još pet ili šest kreveta u jednoj sobi.
Iz dvorišta me poglušavaše blejanje, rikanje, rzanje... ele, gotovo svi glasovi, kojih se naslušao Noje u svome kovčegu; iz krčme ozdo i oko mene razgovor, pjevanje, vardanja svakojaka, kao da se đavoli žene. Glava mi bučaše. Ali, malo po malo, učini mi se da se taj šum odmiče, dokle iščeznu u daljini...
III
Kad se probudih, bijaše velika tišina. Pogledam oko sebe, nema nikoga. Promolih glavu kroza prozor i vidjeh dvorište pusto, samo naša kola u prikrajku, iz kojih višahu Ivanove noge.
Sađem lagano.
Za tezgom kunjaše krčmar naslonjenom glavom na složene mišice. Prema njemu za stolom tako isto žena mu, njeka gojna plavuša, "kola mesa." Kraj ognjišta šćućurio se dječak i naslonio glavu na koljena; pred njim u žeravi dva kavena ibrika i na zemlji njekoliko zdjelica.
Pređem dvorište i stignem na cestu.
Sunce bijaše na zahodu. Nad Dinarom titraše se večernje rumenilo. Svuda naokolo po obzoru pružili se pramenovi raznih boja, a velika kapa nebeska, providna i čista, kao njeko golemo kube nad hramom božjim. Po okrajcima trtarske ravni, gdje je selo, čulo se blejanje ovaca i tandarikanje zvonaca.
Povratim se i razbudim kočijaša.
- Preži! - viknuh.
- Je li rekao gazda Petar? - bijahu mu prve riječi.
Ja potvrdim glavom, pak uđem i javim se krčmaru, ovaj razbudi ženu, žena dječaka i naredi mu da vari kavu.
- Idite, razbudite gospodina Petrovića.
- A je li on to rekao? - lita krčmar zijehajući.
- Nije, nego znam da mu se hita kući, a evo noć.
- Aja, - veli krčmar, razjapivši opet usta. - Da mi daš, brate, ne znam što, ne bih ga ja budio. Znam ja njegovu ćud...
- Pa dobro, ja ću, - rekoh i pođoh uza stepenice.
Muž i žena zgledaše se, pa čisto u strahu krenuše sa mnom, kao da ja bijah naumio učiniti kakvo zločinstvo.
Zakucah lagano na vratima, pak jače i jače, dokle se on ne promeškolji i viknu:
- Ko me to budi, oca...
- Gospodine Petre, sunce je zašlo, a vi...
Brava škljocnu. On izađe, noseći preko ruke haljak, a u ruci klobuk, pa prođe mimo nas troje, bobonjeći u sebi.
Žena zahiti vode iz ubla da ga polije pred kućom. On se prekrsti i hvatajući vodu u šake moljaše se. Zapazih samo ove riječi: "Umij me od grijehova mojih i pomozi mi!" Ivan izveze kola iz dvorišta. Nas dvojica sjedosmo na kamenu klupu i primismo kave. Petar tek srknu, namršti se.
- E, ovo je otrov! E, pravo bi bilo svake nedjelje, kad se ovdje narod skupi, da te obale, pa da ti ocijepe dvadeset i pet, jes' razumio?
Krčmar se ponizno osmijehnu i raširi ruke, kao da hoćaše reći: ja nemam ništa protiv toga.
- Jer ne valja ti ni pečenje, ni vino, ni hljeb, ni ništa, a sve naplaćuješ dvostruko... Amo račun! - Štaa? Koliko je vina popio onaj krmak kočijaš? Dva vrča? E, ubio ga Gospod! A mi što smo čalabrknuli, sve skupa šest pleta? Ništa manje? E, umiješ li odrijeti čovjeka.
Prekide govor vidjevši da se ja mašam u špag.
- Batali, dijete, - reče mi osorno, - pak, mjesto šest cvancika, što potrošismo sva trojica, baci on na ploču devet." - Znala sam ja da će tako biti, - kliknu krčmarica veselo i poljubi gazdu u ruku. - Ovo je zlatni naš ćaća, ovo je siromaška majka, da ga bog poživi. On vazda tako radi: riječima da te ubije, a srcem miluje.
Opazih kako mu te riječi gođahu, jer mu oči prijatno sinuše, a brk mu se maličak naheri. Ali on to zabašuri grdeći Ivana što je mnogo popio.
Cesta se spuštala, te kola juriše. Kad naiđosmo na uzbrdicu, Ivan se obazrije:
- Trebaće da ih gonim što brže i ovuda, da ako za sutona minemo krda, koja će odista biti za glavicom.
- Ja! - potvrdi gazda i zaže oči. Ivan skoči s kola i poče šibati, kasajući pored konja.
- Pomozi bože, - rekoh u sebi. - Ovo počinje veselije nego jutros. Samo neka istraje do kraja ovako.
Na moje veliko čudo gazda je jednako kunjao: glava mu oborena klimaše lijevo i desno, kao da bijaše konopcem privezana za trup. Ja ga stanem izbliže motriti, te mi se učini da je poblijedio, da mu je disanje sasvim slabo prema njegovom prostranom košu. Usudih se dirnuti ga, a u isti mah izustih:
- Da vam nije zlo?
- Kakvo zlo!? - izdera se on.
- Da vas ne boli što? - popravih. Prokleti gradski govor bješe mi prionuo; to sam opazio njekoliko puta u govoru s njim.
- A što! - reče on blaže. - Da nijesam ječao, a? Jesam, velite. I Anica mi kaže da često ječim u prvome snu. Može biti da mi se što "počkvarilo u iznutrici", ali me ne boli ništa.
Opet umukosmo.
Sad bijasmo u njekoj rasjelini; s obje strane puta bjehu izdubljene litice. Pa se jaža savijala, te pošto opet udarismo pravo, na otvoreno, uzavrješe ljudski i životinjski glasovi.
- Ovo su oni što ih zatekosmo pod Trtrom, - reče Ivan. - Ja sam mislio da su bog zna dokle odmakli, jer su pošli u popasna doba. A kad tamo...
- Pa kao što ide stoka, budalo, - upade mu u riječ Petar. - Oni će biti u K. tek sjutra oko ručanih doba. Znaš li odakle je taj narod?
- Otsvuda. Ima ih od šibeničke i skradinske krajine, pa i iz ovijeh sela, - povrnu Ivan, pokazujući bičem.
Već nije bilo do razgovora, nego je trebalo pomnjivo hoditi. Ivan je vikao da se razmiču, a seljaci, preko volje, razdvojiše stoku, te prolažasmo između dvije žive međe, zdraveći se s čeljađu. Gazda Petar, dreljeći svoje krupne oči kroz mrak, mjerkaše goveda i konje, hvaleći tovna grla i kudeći štura.
Jednom se naljuti žestoko, - prvi put od Trtra.
- I te mrcine goniš na naš sajam, kome nema ravna u svoj Dalmaciji! Pi, sramote! - reče jednome.
Pošto ih minusmo dobričak, granu mjesec. Pred mojim očima razmaknu se rub nebeski. Vrhovi i ivice planina činjahu mi se neizmjerno daleko. Nad mojom glavom naše žarko južno nebo osulo se zvijezdama. Kud god okom svrnem, sve mi je nepoznato, a sve otišlo u beskrajnost. Grudi mi se nadimahu udišući oštri vazduh. Nakon deset mjeseca čajanja u uzanim sobama sjemeništa obuze me osjećaj bezgranične slobode i prostora; poslije trista dana nategnuta živovanja, do sitnica u svemu predviđena, sad me prože osjećanje tajanstvenosti u nepoznatijem krajevima. Mašta mi uzavri, te uzviknuh:
- E, ovo je milina!
- Šta to? Kakva milina? - zapita gazda Petar.
- Pa sve ovo oko mene!
- Koješta! - dodade on.
- Proturaćemo se jošte dajbudi dva-tri puta kroza dželebdžije, - veli Ivan.
- Ded', ne brbljaj, nego teraj. Sad je devet ura. Ako ne stignemo prije ponoći u K., nećeš dobiti napojnice ni prebijene pare.
- Lako je meni s vama, da vas bog poživi! - odazva se kočijaš pripaljujući cigaru.
- E, jadniče, ne možeš ni bez pušenja! Što ti je današnji svijet! Sirotinja bez hljeba će biti, ali bez duvana neće. Vi, mladiću, ne pušite? To mi je milo. Ni ja, ni moj Nikola.
Ti slapovi hladna preobična razgovora samo malo orosiše moju vrelu maštu; ja sam žalio tu dvojicu ljudi što ne uživaju u drukčijim mislima, kao i ja toga časa.
U jednome proplanku stigosmo njekog visokog seljaka. Po odijelu moglo se poznati da je imućan, iako iđaše pješke. Široke platnene gaće, od koljena do članaka, stegle mu novišate dokoljenice od crvene svite; na plećima mu prikopčan koporan od iste svite; sa velike izvezene crvene kape višaše kićanka. Praznu torbicu nosio je o ramenu.
- Bog da dobro! - prihvati nam pozdrav, skloniv se od kola.
Pri mjesečini, kada se on obrnu, zasjaše mu srebrne toke na grudima i jabuka od male puške za pašnjačom. A bješe ličan, mlad, plava tanka brka, pitoma lica - prava prilika nekadašnjeg serežanina i hajduka.
- Stoj! - viknu moj suputnik kočijašu. - Perane, jesi li ti to?
- Jesam!... o, gazda Petre. Vi omrkli na putu! - Eto tako se desilo. A ti odakle? Iz grada, jakako. Kako te ja ne vidjeh, a bio sam tamo dan i po.
- Ne idem iz grada, bog ti dao, gospodine imenjače, nego bijah amo u selu, - pokaza rukom njekud.
- Poslom, jakako. Da nijesi gdje zakupio krda?
- Nijesam poslom hodio, bog ti dao, nego... eto nevolja me nagna. Amo u Žitniću oglasila se vračara njeka, pa hodio k njoj...
- Pa ded' sjedi uza nas, dok ne ispričaš, a i tako ćeš prečacem od Povije. Ono istina kola su teška, a konji mrcine, ali svejedno. Ded', popni se! Ovaj mladi gospodin, moj znanac, neće zamjeriti. Ulazi!
- Kako si, gospodine? - zapita mene, kročivši na kola, pak sjede prema nama.
- Hvala bogu, dobro. Namjesti se, tako! - posokolim ga ja.
- Ono... da vam pričam što je - poče Peran, zakovrnuvši malko očima. - Razbolje mi se Joka poslije porođaja, biće šest mjeseca, te danas, te sjutra "avaj", "umrijeh", ne može mrdnuti sobom, ne može jesti, ni spavati, ni govoriti... Muka, brate, velika! Trajalo je to četiri nedjelje. Izređaše se nada njom sve babe, koliko ih je u našem selu, i sasuše u nju svakojaka čuda, pa sve bi uzalud. Najposlije otidem ka ljekaru u varoš. Kažem ja njemu, br'te moj, sve što je i kako je. Rekoh mu: ona se tuži da je boli sav "život", ali najviše se jada da je probada kroza slabine. On reče: "Razumio sam. Davaćeš ti njoj ljekariju kako ti ja rečem, pa ni brige te!" - "Dobro, gospodine, bog ti namirio", - velju ja i dadoh mu pet viorina. On mi zavi u karticu njekakav žut prašak i njekakva zrna nažuta da ih Joka guta svake ure...
Tu Peran prekide pričanje, jer naiđosmo na poveći krd. Gazda je sad poznavao gotovo svakojeg seljaka, te mnogima reče po koju, a kad ih prođosmo, bocnu on mene palcem i zapita Perana:
- Te? Pomože li lijek?
- Ama ni ovoliko, na! - odmjeri namjerni naš drug na noktu. - Valaj, kao da ga ni okušala nije. Tada navališe svi na mene da idem ka vračari, i otiđem k'o juče zorom. Hoćete li vjerovati, braćo, da sam čekao reda po dana. Ama ne mo'š vjerovati koliko naroda bješe na Žitniću! A bilo ih je od svijeh krajeva, teliš sada pred sajam, od Primorja, sa školja, čak iz Turske. Ele, pred mrak dopade i mene red. Sjedi ona... a bićeš čuo da su joj uzete obje noge do koljena, a od pasa naviše gojna je, i milostiva je lica... sjedi ona na ponjavi, pred kućom, pod jednijem velikim orahom i reče meni da sjednem do nje. Pa 'nda uze pipati Jokinu tkanicu, a drugu ruku stavi meni na čelo. Vala, gospodine imenjače, vjeruj e je istina što ću ti kazati. Učini mi se da mi pritiskuje čelo kamen od deset oka, a ona to toliko što bješe naslonila dlan. Ele, šapće ona, šapuće njeke riječi, a mene podilaze trnci i varnice mi krešu ispred očiju, dokle, u njeko doba, progovori: - "Ti, mladiću, imaš u svome stadu tri crna bravčeta, ovna kao ugljen crna i dvije ovce mrkašice." - "Istina je," rekoh. - "E, čim se vratiš kući, zakolji ovna krišom, vunu mu obrij, strvinu zakopaj duboko u svojoj zemlji, vunu sagori noću na gumnu, i žena će ti ozdraviti." - "Zar ništa drugo, teto?" - "Drugo ništa, dijete, nego idi u miru božjem!..." - Eto ti, tako me otpravi. Sad... eto...
- Učini sve na dlaku što ti je rekla! - svjetova ga Petar, a mene opet gurnu palcem da budem pažljiv na ovo njegovo pitanje: - A otkad se oglasi ta uzeta vračara?
- Br'te, pričali su mi mnogo štošta o njoj, ali nemam vremena da govorim, jer eto moga prečaca. Ona je, kažu, bila veoma nesretna žena. Izrodila je silnu djecu, koja pomriješe, pa joj umrije i muž, - te osta bez iđe išta i bez ikoga svoga. Pa, kao da to ne bješe dosta, spopade je uzetinja, te je ležala logom dvije godine. Kazuju da je u bolesti razgovarala sa mrtvom djecom. Ele, kad se pridiže, posta vidjelica. Ali, br'te, ne odire narod; zadovoljna je onijem što joj dadeš. Spočetka je nju progonila vlast, ama - vele - otkad izliječi preturovo dijete, ostaviše je na miru. Tako kažu - ja ne znam. E, sad zbogom, i hvala, i u zdravlju!...
- Jao! - uzviknu gazda gledajući na časovnik. - Deset i po, a mi još u polju nijesmo. Čuješ li, Ivane, što rekoh? Ded', neka živnu konji. - A vi, učeni gospodine, što kažete o Peranovu pričanju, a? Mislite li da to može biti, a?
- Ja, gospodine Petre, poštogod i vjerujem, jer između neba i zemlje ima mnogo stvari koje nauka ne može objasniti...
Svideše mu se te riječi Hamletove, te me potapša po ramenu i dodade: "Ima, jakako, ima mnogo!" Zatijem poče da priča sve sama čudesa.
Do malo padosmo u prostrano polje. Na mjestima se bjelasaju strništa, kukuruz se lelija, livade se zelene, daleko po rubovima nanizala se sela, vrhu njih visoke zaodjevene gore. Cesta, bijela pruga, prava kao šipka puščana, rezaše šareno polje posred srijede.
- E, ovo je krasno! - viknuh.
- Je li da je lijep naš kraj? - kliknu gazda veselo. - Pogle' tamo nalijevo, tamo, tamo, ono selo, pod onijem kukom, - tu sam se rodio... E, moj sinak, danas sam gazda čovjek, te, štono kažu, imam i ptičjeg mlijeka, ali u svemu izobilju svome ja nijesam ni trenutka uživao kao što sam svagda uživao pasući stoku... Nema tamo, valaj, ni jedne jaruge, ni oklaja, ni krša, ni rasjeline, koju ne poznajem, kao da sam sad otuda, a ima preko pedeset godina kako me odvedoše u K... ka pokojnom tastu, da ga služim... Ej, mladosti, mladosti, jedino blago ovoga svijeta!
Petar umuče skrstivši ruke. Pa onda nastade jedno čudo. Brčine mu zatreptaše i on poče tiho pjevucati.
Ja dobro naperih uši, te razabrah ova dva stiha:
"Osu se nebo zv'jezdama
I ravno polje ovcama..."
Kako se ta narodna pjesmica pjeva po svijem krajevima Dalmacije, a i naivni napjev gotovo svuda je jednak, ja sam je dobro znao, te složih uza nj, ali pojače, da ga posokolim. Petar dade maha svom, doduše, nezgrapnome glasu, ali kako bješe razdragan, dolikovaše mu, nastavismo:
"Zv'jezdama nema Danice,
Ovcama nema čobana
Do jedno d'jete Radoje
I ono, ludo, zaspalo;
Budi ga sestra Jelica:
Ustani, braco Radoje,
Ovce ti zašle za brdo!..."
Kočijašu igrahu pleći od silnoga pritajanog smijeha. On čas kašljaše, čas se naginjao i češkao po glavi da zabašuri. Srećom, gazda Petar ne opazi to.
Ne prođe mnogo, a ugledasmo svjetiljke varoške. Petar pogleda na časovnik i reče: - Uprav još po ure do ponoći. Ako živnemo, eto nas baš na vrijeme, kako rekosmo. Ded', sokole Ivane, ded' odalami, neka se leti!
Pa posta nestrpljiv. Brojio je trenutke, nadvirivao se i podbadao riječima kočijaša.
Brzo smo stigli, ali morasmo lagano ulaziti u prvu ulicu, kroza gomile naroda i stoke. Vrata i prozori bijahu svuda pozatvarani, ali se graja razlijegala, kao 'no ti uoči sajma.
Kola se ustaviše pred jednom lijepom dvokatnicom.
Gazda s nategom izađe i zazvoni.
- E, hvala vam lijepa na dobru društvu, na prijateljstvu... - počeh ja.
- A što se pozdravljate sa mnom? - zapita on oporo.
Mene obli rumen, te jedva izrekoh:
- Pa tako... ako se ne vidimo...
- Koješta! - prekide me čovjek. - Zar misliš u gostionicu!? Ta tamo je puno kao šipak, bolan! A, i bez toga, zar da ja pustim jednoga đaka koji je sa mnom došao... Molim te, nemoj da se ljutim! Ima ovdje kuće i za deset gostiju...
- Ja to znam, ali...
- Nema tu "ali", nego izlazi, kada ti kažem! Ded'! - i uhvati me za ruku. Ivan me dirnu bičem u koljeno.
- Haj'te gospodine, što se nećkate!? Znao sam ja da će tako biti. Da vas gazda pusti iskraj sebe, u ovo doba noći, a u tuđem mjestu!... Laku noć. - I ošinu konje.
Momče njeko u seljačkoj nošnji, boso i gologlavo, otvori nam vrata bez riječi. U ruci je dr-žao fenjerić.
- Jesu li legli? - zapita gazda.
- A? Je li naši? Jesu, bogme, čekali te do deset ura, pa polijegaše, - odgovori mladić trapovjesan.
- Dobro su učinili... Ovo mi je sinovac, gospodine. Ne mogu nikako da ga istešem. Zaključaj vrata, pak svijetli naprijed.
Pođosmo uskim oborom. S kućnom lastavicom sučeljavaše se, na dva-tri sežnja širine, visok zid, po dnu kojega bijaše lijeha, zasađena ružama.
S roglja kutnjeg kad svrnusmo, otvori se preda mnom dobro obrađen sad i nasred njega ubao. Kamene stepenice spolja vođahu na prvi pod. Na naličju bijaše jednak red prozora, kao i na licu.
Na slariću, vrhu stepenica, moj ugostitelj zastade.
- Što ćemo za večeru! U ovo doba, da ne budimo Anicu, dosta će biti po kriška suha mesa i po čaša crvenike. A? što veliš ti?
- Ja mislim da ne treba ništa, nego da se odmah legne.
- Nije, nego... uh! sad bih ti rekao što! - reče on ulazeći.
Odmah sa hodnika kročismo u gostinsku odaju, gospodski namještenu. Petar otide, ostaviv me sa sinovcem.
- Kako ti je ime? - zapita me ovaj, mjereći me prema fenjeru. Ja mu se kazah.
- A ti kako se zoveš?
- Mišo Petrović... Da nećeš ti u trgovinu kod strica?
- Može biti! - odgovorih. Vidjeh lijepo što mladića kopka u srcu, te da mu malko razdražim surevnjivost, stanem izmišljati koješta.
Gazda donese punu plitku mesa, vrhu njega glavu hljeba, dvije čaše, a u jednoj ruci svijeću i sklenicu vina. Baš vještak.
Prionusmo svojski.
Mišo duvaše stojke podalje od nas. U njeke će Mišo s neba pa u rebra:
- Ma ko je ovo, striko, vjere ti?
- Budalo jedna, ne kaže se: "Ko je ovo", nego: "Koji je ovo gospodin?" Ovo je đak, jedan moj znanac, došao nama u goste. Vidiš, on je izučio ko ti zna koliko škola i zna toliko jezika koliko ti imaš prstiju na rukama... Koliko imaš prstiju na rukama, de pogodi!
Mišu se razvedri lice i sinuše mu trideset i dva prebijela zuba iza rumenijeh, jošte ćosastih usnica.
Kroz vrata gostinske uvedoše me u manju spavaću sobu, gdje sve bješe naredno kao da je baš očekivalo umorena putnika.
Srdačno se rukovah sa gazdom pa i sa Mišom, te ostadoh sam.
Nad posteljom višaše lijepo izrađena na platnu slika matere božje. Ja se pomolih kratko ali toplo, te smjesta zaspah, kao što se zaspati može poslije takoga putovanja, kad je momku dvadeset i tri godine...
IV
Kad se probudih, za njekoliko trenutaka ne mogoh se pribrati. Gdje li sam ovo, gospodi bože? Zapao negdje u gospoštinu! Kraj mene na stolici svjetske haljine naprašene, a obuće nema! A kamo moje mantije?...
Morao sam malo po malo prikupljati rastrkane uspomene dvaju pošljednjih dana, a pošto sastavih cjelinu, skočih veselo i otvorih prozor.
Varošica mi se svidje na prvi mah. Bijaše u ravni, kao na dlanu. Kuće, ponajviše na jedan pod, pravilno uvrstane, ulice bez kaldrme, ali čiste, a što mi se najviše dopalo bješe svuda po malo zelenila.
Narod je vrvio po ulicama. Na dvjema crkvama zvona oglašavahu početak službe božje.
Pogledah na časovnik. Bješe deveti čas. Brzo se uredim, pak otškrinem vrata i nađem pred njima čizme i u njima zavijen bio list artije s ovim riječima:
"Da se nijeste makli iz kuće bez kave!"
I ta je opomena suvišna bila, jer u gostinskoj sjeđaše njeka gospođa, koju odmah poznadoh da je domaćica.
Pozdravim je lijepo kazujući joj svoje ime, a ona ustade zbunjena, pak mi stište ruku.
Anica bijaše srednjega rasta, opunačka ali ne gojna, bijelijeh okruglastijeh obraza i vanredno lijepih crnih očiju. Glavu povezala povezačom, gunjčić i suknja svitna, a opregljača kličana.
- A jesu li ustali gospodin Petar, Nikola i Mišo? - zapitah veselo kao za stare znance, samo da ženu malo oslobodim.
- Davno su ustali i otišli u dućan svi. Molim, zapovijedajte na kavu, gore, ovuda...
Ja pođem pred njom uza drvene stepenice. Duž hodnika u jednome nizu bijaše njekoliko soba, ali samo na jednoj bijahu vrata širom otvorena i vidio se velik sto na sredini i mnoštvo stolica uza stijene.
Ja uđem u ručaonicu i sjednem u začelje, jer tu bješe postavljena zdjela, voda, hljeb i šećer. I Anica sjede do mene. Tada ja, ne gledajući je u oči, zapodjenem razgovor.
- E, gle! Dakle je gospodin Petar taki ranoranilac?
- Nije vazda, ali danas mora.
- A gospodin Nikolu ne poznajem još, osim po imenu, kao i vas što znavah po imenu od juče.
Anica pocrveni.
Da je malo oslobodim, stanem joj pričati moj razgovor s Mišom, začinjajući šalom moje sinoćne dosjetke. Ali na sve to ona tek jednom razvuče usne. Na čelu joj čitah ozbiljnost dalmatinske domaćice, koja skromno prihvaća gosta, pazeći gotovo da bude pokorna, - ele, kao da vrši kakav obred. Ona ustade rekavši:
- Oprostite, ali da vidim šta je s tom kavom.
Čim se vrati i sjede, zapita me iznebuha:
- A imate li mater? To me dirnu.
- Imam, gospođo, hvala da je bogu. Ostala je udovicom kad mi je bilo osam godina, a starijem bratu deset. Druge djece nije imala. Ostala je, borme, u sirotinji. Otac mi je bio trgovčić u našem selu, ali dobričina bijaše, nije pazio kome dava u zajam, a razdao mnogo, a smrt ga zateče nenadno, te je sirota na muci bila. Ali opet majka ne klonu, nego uzdrža dućan, pa štedeći više nego tekući, odgoji nas dvojicu. Brat mi Janko izuči malo knjige kod seoskoga popa, pak osta uza nju da joj pomože, a mene mati dade u školu, četiri godine o svome trošku.
Anica pažljivo sasluša sve to, a kad ja umučah, zapita:
- A kako je slušao nju stariji brat?
- Dobro, dobro, ne možemo se tužiti. Te, kao mladić malo je i šarabotao, ali opet dobro.
- A je li se oženio?
- Jest, ima tri godine. Ima već i dvoje dječice, muškića i djevojčicu.
- A kako živi nevjesta sa svekrvom?
- A baš dobro. Snaha mi je krasno, čestito čeljade iz našega sela. S majkom je, vjerujte, kao da joj je kći, kao da je u našoj kući odrasla.
- E, to je dobro, to je sreća, kad se potrevi, - reče Anica. - Oprostite, molim vas, - opet ustade te vikaše s vrata:
- O, Anđice! Ama šta radiš već!?
No! rekoh u sebi. Što ti je prava naška žena! Govori ti njoj o domaćem životu, pa eto ti neiscrpnoga rudnika za razgovor. Što li ću joj sad pričati? Ded' da joj ispričam kako je Janko uzeo Mašu. Ili, bolje će biti, da čekam njezino pitanje.
Ona opet sjede i nastavi gledajući me pravo u lice:
- Tako, dakle, majka je za vaše nauke trošila, rekoste, četiri godine? A ostale godine?
- A ostale godine, gospođo... ostale godine... ovaj...
Zapletoh se, - a i svak bi se u mojim godinama, u mojim prilikama, toga trena zapleo kad bi mu Anđica kavu donosila.
More, ja sam zbilja, mislio da ću vidjeti njeku Anđicu, naime njeko dijete kratke suknjice, šturo, lica neznatna, kakva su obično djeca dok rastu, kad li tamo uđe djevojka veća od majke, njezina lica i očiju, u bijeloj haljini lacmanskoga kroja, pod kojom se ne mogahu skriti divne obline ženskoga tijela i jedrina njedara. Vrat joj bijaše kao snijeg, a usne rumene, kosa bujna i zagasita - ele: vila!
Ja se smeteno poklonih mrmoljeći nješto, a ona malo što ne prosu kavu i mlijeko. Domaćica reče prosto:
- Ovo je moja kći Anđa. Razmazili smo je, gospodine, - dodade smijući se. - Gledaj ti samo koliko je trebalo da donese gostu ponudu.
- Imate i koga maziti - pomislih, a glasno rekoh: - Hvala, gospođice.
Pa onda, da se pokažem slobodan, nastavim Anici pričanje srčući kavu:
- Da, poslije četiri godine primljen sam bio u sjemenište, tu sam svršio gimnaziju v(i-jelu, dakle osam godina, a sad sam, evo treća godina, u bogosloviji.
- I bićete pop? - zapita Anica. Ne znam zašto me to jasno, prosto i sasvim prirodno pitanje u taku zabunu dovede da bih najradije ne odgovorio na nj. Da zabašurim zabunu, nakašljah se, pak namještajući ogrlicu, odgovorim, tobož, nemarno:
- Da... to jest ako me volja bude, ako budem imao čistu naklonost, inače je grjehota. Vidite, lani su svrgli mantiju trojica, prekolani dvojica... i tako nađe se uvijek gdjekoji, jer opet vam kažem, i u svetoj knjizi stoji da se bolje ne popiti, nego li to činiti preko volje.
- Borme, to se samo po sebi razumije, - veli Anica.
Što meni bi da koješta drobim, o čem nijesam dotada ozbiljno razmišljao? - prekorih sam sebe, ali kad mi se pogled sukobi s Anđinim, ja završih:
- I tako ne znam sa mnom što će uprav biti. Prilika je sva da ću tražiti činovničko mjesto na pošti, ili na telegrafu, ili carinarsku službu. Uostalom, nije hitnja...
- Pa tako je, - opet Ne Anica, ali one druge đavolaste crne oči kao da prodirahu kroza moje čelo, kao da čitahu moje najskrovitije misli. Pogledom joj kazah najskrovitije misli. Pogledom joj kazah ovo: "Radi tebe, Anđe, učinio bih sve!" A ona meni pogledom odvrati: "Pa ded'!"...
Stanem se opraštati.
- Ja ne znam kako da vam zahvalim. Prije nego pođem doći ću da vas pozdravim...
- Kako to! Vi ćete s nama ručati. Otidite sad u dućan da se javite našima, pak se prošetajte po sajmu, pak uprav u podne ovdje da ste... Nemojte da se ljuti Petar.
Izađem, te pitajući nađem dućan Petrovića. Narod bješe zagušio jednu prilično veliku suhotu, po dnu njeke oniske kuće. Za tezgom - Petrovići prodavahu "rukotvorine", - vidjeh visoka, suha mladića crna brka. Mišo je razvijao trubu platna, pa kad me ugleda viknu:
- Niko, eto onoga našeg gosta!
Crnomanjasti moj vršnjak lijepo se pozdravi sa mnom, a baš kad ćah da zaustim: "Gdje je otac?" javi mi se gazda Petar iza prijeboja.
- Zdrav osvanuo! - viknu on gledajući me preko naočara. - Hajde, hajd', prođi se po sajmu, a u podne da si kod kuće. Ne šali se!
Ja mu ne priđoh, jer bijaše oko njega gomilica seljaka; svaki je imao u ruci po cedulju. Oni, videći kako me Petrovići lijepo paze, poskidaše kape preda mnom kad izađoh...
Obišao sam obje crkve, svrnuo u dvije-tri kavane, motao se kroza narod, ali sam bio kao na vatri. Da mi je ko prije polaska rekao kako će me malo zanimati sajam, zbog kojega sam došao! Svakoga trena pogledah na časovnik; činilo mi se da su se strjelice na njemu uzlijenile. Najposlije se stanim pred dućan Petrovića i tu prestojah, valjda, dvije pune ure, dokle ne zatvoriše, te pođosmo zajedno kući...
U sadu, iza kuće, zatekosmo s Anicom tri postarije žene, dva čovjeka i momčića jednoga, svi u seoskoj nošnji. To bijahu sestre, zetovi i nećak gazdin. Svi zajedno posjedasmo za postavljeni sto u hladovini. Sreća mi bi na ruku, te sjedoh prema Anđici. Ona je posluživala, uprav pomagala sluškinji. Zametnu se razgovor koje o čem, a najposlije o njihovijem domaćim poslovima. Petar je, po svome običaju, zapitkivao nabusito, a oni, po općoj seljačkoj navici, odgovarahu razvlačeći i granajući svaku rečenicu. Nikola je bio ćutalica. Pošto se vrlo kratko porazgovori sa mnom, već nije očiju dizao ispred sebe. Anica, sjedeći do muža, kao da je naročito pazila da on ne pretjeruje svojom ljutnjom, te čim on plane, ona utoli plamen sa njekoliko mirnih riječi. Ja sam joj se divio. Neograničena bješe vlast te ženice nad onim divskim vojvodom...
Opća graja dobro mi dođe da i ja izmijenim koju riječ sa mojom lijepom susjetkom. Spočetka govor je između nas tekao o najobičnijim stvarima; pitala me: kako mi se svidi njihova varoš, sajam itd. Pa onda zapodjenem ja pristojnu šalu, koju ona rado prihvati. Ja sam je uvjeravao kako bi joj ljepše pristojala dalmatinska nošnja, a ona se prepirala da to ne može biti. Tražio sam najviše da dražim različite poglede njenih divnih očiju. Pogleda li me pitajući, ili prijekorno, ili sumnjivo, ili žalostivo, - kako mu drago, svaki put uznese me vrh sedmoga Pavlova neba! A ja, što govorio da govorio, duša je svake moje riječi bila: "Djevojko, ja te ljubim!..."
Poslije jela malo se sjedilo, jer Petrovići hitahu u dućan, a seljaci, takođe poslom, razmetnuše tragove.
Pri rastanku reče mi gazda Petar:
- Idi, dijete, u svoju sobu da se odmoriš. Moš' spavati sve do prvijeh hladova, jer kuda bi sad po rozopeku i prašini? Pa 'nda pođi s Anicom i Anđicom u šetnju, pa se navratite k nama u dućan, te ćemo s vama...
- Molim vas, gospođice, mogu li imati pero i artije; imam da pišem jednome prijatelju... obrekao sam da ću mu pisati iz K., - rekoh Anđici kad ostasmo sami, jer Anica isprati ostale do vrata oborskih.
To moje pitanje - prve riječi što progovorih s njom nasamo - jako je zbuni. Anđica, rumena do vratnoga korijena, odgovori:
- Ja ću odmah odnijeti u vašu sobu. I otrča uza stepenice.
Majku ja zagovorih još malo, pak se rastadosmo u trijemu.
Čim se zatvorih u sobi, zbacih haljine sa sebe. Goraše mi utroba i glava.
Uzmem pero i napišem:
"Gospođice!"
Ali odmah mi se učini da je ta sama riječ hladna, te dodam: "poštovana". Ne! I to je malo! Dometnem: "mila i..." Malo je i to, te iskitim sami priziv: "Poštovana i premila gospođice! Anđele i vilo moja..."
Kako će se dalje? Hoću li zabilježiti hiljaditi dio riječi što mi naviru, pa opet da uzbude pismo pomamna čovjeka?
Sjetih se pouke našega učitelja književnosti, koji, predavajući o lijepome slogu, govoraše: kad pišeš u strasti, piši sve što bi toga maha govorio, ali nakon toga, pošto se dajbudi jednu noć ispavaš, uzmi to te dobro prorešetaj i prosij!
Tako ću, rekoh, učiniti.
Premda je bilo dosta listova preda mnom, opet sam zbijao slovo do slova, bojeći se da neću imati gdje smjestiti ni pretežniji dio moje izjave...
Od trijeznih misli u njoj, - koliko se spominjem, - bijahu dvije: nastojati ću da me uzmu u državnu službu" ako ništa, daće mi se mjesto učitelja osnovne škole; ali ima nješto bolje, a to je: mogao bi me gazda Petar o svome trošku poslati u Beč da svršim fakultet. To bi ga stalo u tri godine po trista forinti, a to je za nj sitnica...
Njeko zakuca na vratima, te streknuh i pokrijem haljinom pismo.
Bijaše sluškinja. Donese kavu.
- Borme, vi se baš naspavali! - reče s vrata, - četiri ure prošle...
- Da... jest... - potvrdih, ali se veoma začudih kako to vrijeme proleće.
- A moje gospodarice čekaju vas u oboru poodavno...
- E, gle! - viknuh i klisih da se obučem.
- A kako to? Postelja nije ni dirnuta! - reče sluškinja, pljeskajući rukama.
- Pa da,.. ja... ovaj, poslije podne spavam na stolici...
- Još mi je rekla mlada gospodarica da možete dati meni pismo da ga ponesem na poštu.
Mene obli rumen, te se brzo okretoh na stranu, mrmoljeći nješto, pak se pribrah i odvratih jasnije:
- Hvala, djevojko, nijesam svršio... Idi sad, da se uredim.
Nješto hladno dirnu me u duši. Dakle, Anđica i ne sluti komu pišem!? Ili, može biti, pogađa, pa mi se podruguje.
Previh pismo i stavih ga u špag od haljetka, pa sađem k njima i stanem se smeteno pravdati što zakasnih. Anđica bijaše odjevena kao i prije podne, samo metnula slamni klobučić, obukla rukavice i razapela štit od sunca. Ona se našali da nijesam vičan putovati, te mi treba mnogo odmora, ali me očima ukori, što sam se tako slabo žurio. Mene pak taj. potajni ukor povrati u život...
Na ulici se mještani osvrtahu na nas; pogledi se sticahu na mene, a s mene, preko matere na djevojku. Na mnogome licu pročitah jasno:
"Ko li je taj gladun? Da nije prosilac?..." A uz ta pitanja, oko razjapljenih usana, izbijahu različiti! osjećaji, kod starijih čuđenje, kod mojih vršnjaka zavist, kod zrelijih cura preziranje, itd.
Tako kroza sve ulice.
Mene je to radovalo. Neka svak osjeća kako bilo, ali da ko može posumnjati e sam ja Anđin vjerenik, to mi je tek pravo.
Ja sam kradom, ali oštro, motrio Anđicu, kad bi ko bezobrazno upr'o oči u nas, i njekoliko puta vidjeh kako ona porumeni i obrne glavu, bez ljutine.
Što me pak jedilo, to bješe zagonetno ponašanje gospođe Anice. Ni na njezinu licu, niti u jednoj njenoj riječi, traga ne nađoh da ona sumnja o mome silnom osjećanju, niti da se obrće na to što bi mogao svijet reći. Bješe li to prostota srca žene, koja, baš najčešće u manjemu mjestu, umije do kraja vladati sobom?...
Prođosmo glavne ulice, prokrstarismo marveni trg, pa se stanismo na jednoj rudini, gdje je igralo veliko kolo i gdje se momčad bacala kamena i utrkivala. Divota bješe gledati živi vijenac stasite i jedre mladosti u narodnoj nošnji. Tu se naslušasmo pjesme, svirala i dipala, tu se nagledasmo ljepote ženske, muške snage i hitrine naših brđana.
Tek kad se narod počeo razlaziti, vratismo se, prilično zamoreni. Prolazeći kroz jednu gomilu svijeta, na čelu ulice, mi se sukobismo sa njekoliko gospođa, od kojih se odvoji jedna tanka plavuša, živolazna, ne bog zna kako lijepa, ali veoma prijatna lica.
Anđica joj veselo poteče u susret.
- O hvala bogu, kad te sretoh - reče tiho plavuša. - Zamisli, seko, cijeloga sam podneva s majkama... Oprostite, gospođe, imam razgovora s gospođicom Petrovića, - doda glasno, pak zasu riječima,. strijeljajući mene svojim bistrim krupnim očima.
- Gospodin... student! - prikaza me Anđica, - a ovo je naša učiteljica, gospođica Ninka Z...
- Čast mi je!... Milo mi je!...
Ninka zapodjenu razgovor sa mnom, ali videći da u jednoj vrsti nas četvoro ne možemo hodati kroz onu vrevu, ona uze pod ruku Anđicu i krenuše pred nama, prsnuvši u smijeh.
To me strašno uvrijedi.
- Je li odavde rodom? - zapitah Anicu.
- Nije, nego baš mislim od vaših krajeva. K nama je došla lani.
- A, molim vas, ima li koga svoga i kakva je?
- Vrlo vrijedna, čestita djevojka. Ima samo majku sa sobom, a već je isprošena. Uzimlje je jedan naš mlad, imućan trgovac. Građanstvu je žao što će napustiti školu. Ja sam je... pravo vam kažem... namjenjivala mom Niku, a ni stari ne ćaše se protiviti, jer bi Niku trebala čestita, a otresita žena, ali što ćeš, kad Niko neće ni da čuje o ženidbi. Dobar je moj Niko, ali je uvijek zatvoren u sebi, uvijek snužden, bez uzroka...
U taj mah Ninka se hitro obazrije, kao. da premjeri razmak između njih i nas, pa primače glavu ka drugarici, a odmah zatim obje se dadoše u kikot.
- E, to mene ismijevaju! - pomislih i stotinu crnih slutnja spopadoše me. Ponesoh ruku k srcu, na kome ležaše pismo. Dlan mi se zažari od toga dodira. Nješto mi se prizrje da osjećam strahovitu vatrenu prepirku između srca i pisma. Svijet mi omrznu, te nepromišljeno stadoh deklamovati:
- Moja gospođo, Niko ima potpuno pravo... Život je jedna grdna nesreća, a davati život drugomu, to je: davati mu nesreću.
Anica stade gledajući me začuđena.
- Ko bi rekao da vi tako mislite!?... A... pa da, jest, popovi često tako govore. Ali ja opet mislim da nije zlo ono što je po božjoj volji.
Sad se ja zapanjih. One riječi "popovi tako govore" zgodiše me posred srca, a ova druga obična, jasna i istinita napomena prikaza mi se kao njeko otkrivenje, za koje svijet ne zna, te bi trebalo da ga čuje iz usta Aničinih. Zaista ne sjetih se da je ikada tako savladao moju sumnju kakav teški razlog mojih učitelja, kao te proste riječi jedne proste žene.
Da zabašurim svoju zabunu, stiskoh joj ruku.
- Gospođo, pravo rekoste. Ne mislim ni ja tako, baš naprotiv, nego sam htio da iskušam vaše osjećanje; da se uvjerim e ste zadovoljni s vašom sudbinom. A, odista, veće sreće nema od porodičnog života, kada dva srca jedno...
Bog zna u kakvu bih drugu krajnost zabrazdio da se u taj mah djevojke ne ustaviše.
_ Mamo - reče Anđa - hoće Ninka da ide kući, a ja je molim da dođe k nama na večeru. Reci joj ti, molim te.
- To je već rečeno i primljeno s njezine strane, - odvrati Anica. - Dakako, treba slušati starije. Idite, vi dušo, odmah k nama, pa pomozite Kati oko stola, a ja ću s gospodinom u dućan da prihvatim naše. Usput ja ću, Ninka, javiti tvojoj materi da sam te zarobila do devet ura, dalje ne.
Dok su trajali ti pregovori, ja sam gledao preko djevojaka. Meni sad jasno bijaše što Anđa hoće. Hoće da postavi bedem između mene i sebe.
- Još kadgod, odista, bila je gospođica vaša gošća? - zapitah gospođu, pošto one otidoše.
- Ta nikako se ne razdvaja od naše Anđice. Ona je baš bila i danas iza ručka kad ste vi spavali... E, da je bilo po mojoj želji, ne bi se ona razdvajala ni sa mnom, dokle sam živa! -: dodade žena uzdahnuvši.
Ja umukoh za njekoliko, pa premetnusmo govor na drugo.
Mišo zatvaraše ćepenke, a gazda Petar i sin mu stojahu pred vratima kad mi stigosmo. Anica otpravi Miša s porukom materi Ninčinoj, te pođosmo kući.
Srete nas Ivan kočijaš.
- Baš mi je milo što te vidjeh. Sjutra u osam, - rekoh mu.
Petrovići stadoše me odvraćati da ne odlazim još za dan-dva, ali ja govorah da sam se uželio majke.
Ivan pričeka dok izduši to malo govora, pa će:
- Ja sam baš pošao da vas tražim. Našao sam još dvoje da vozim, a baš mislimo krenuti u to doba.
- Pa kako ćemo troje, ti četvrti, s onijem.
- Ni brige vas za to, gospodine. Pod nogu je, a idu moji konji...
- Lete niz brdo kao pomamni, - doda gazda.
Ja bijah smislio kako ću se ponašati za večerom. Biću priseban, mjeriću riječi, a povrh svega neka iz svake moje riječi, iz svakoga pogleda i pokreta izbija sjeta.
Posjedasmo drukčijim redom nego u podne. Gazda u začelje, domaćica i ja s bokova mu, Niko prema sestri, a Mišo prema Ninci.
Počesmo ćutke, ali čim gazda gutnu prvu ožicu juhe, namršti se, pak stade žestoko grditi sluškinju što je presolila.
- Ama nije, Pero brate, nego si zahvatio s vrha, a ne promiješao! Na, evo ti moja! - reče žena i podmetnu mu svoj krug.
Gazda posrka u slast bez riječi. Osim djevojaka, koje su šaputale, kao da se već nikome nije račilo govoriti. Nastade napetost, teška osobito kad je tuđinac u kući. Ja sam se naprezao iz petnijeh žila, domišljajući se kako da probijem led, a da se ne odmaknem od one nasnove, s kojom bijah sjeo.
Ali me preteče gazda, i to kakvim načinom!
- Pa pričaj što, pope! - viknu on, brišući brčine.
Ta nenadna zasmija ih sve, a meni bi kao da me udari po licu.
- Nijesam još pop, - odgovorih dostojanstveno, - imaću sreću to biti tek do dvije godine.
- Lijepo, samo treba dodati: ako bog da!... Zbilja, koliko li to učite, vi popovi?
Ja se uhvatih za to, te stadoh dokazivati da i treba velika sprema svećeniku, da je njegov rad u društvu teži i zapleteniji od ičijega, pa završih slavospjevom svećeničkom staležu.
Obje me djevojke pažljivo slušahu, ali pogledima čisto nagovarahu staroga da nastavi šalu.
I on to učini.
Stade štipati popove, onako svojski, ali opet s mjerom. Ja sam se donjekle branio najboljim oružjem, ama videći da šaljiva strana prevlađuje na sav mah, vješto mu se otmem. Otud, odovud, prebacim govor na naše jakošnje poznanstvo i putovanje. Ispričah kako se umalo zubma ne poklasmo, kad se prvom sastadosmo, pa onda sve redom što je na kolima govoreno do Trtra, preskočivši ono njegovo stradanje u Italiji.
To učini tako veselje da se čak i ćutalica Niko u dva-tri maha grohotom nasmija.
Anici se osobito dopade kad ispričah što je za nj rekla krčmarica pod Trtrom. Anica pogladi rukom po obrazu svoga muža, dodavši:
- On i jest dobar, samo on misli da čovjeku dolikuje da bude oštar.
Ali glavno i najljepše iz moga šaljivog povjedanja bi kad im kazah kako je gazda Petar pjevao.
- To ne može biti! Ja nikad nijesam čula moga tatu da pjeva! - viknu Anđica, pa skoči i poljubi oca, a mene milo pogleda.
- Da je to istina, čestita gospođice, to će vam ovoga trena potvrditi vaš otac... On će sad započeti, a mi svi da mu pomažemo! - rekoh ustajući.
- Hoću! Kako da ne! Da mi se rugate! - veli gazda otimljući se milovanju kćerinu.
Ninka hitro dopade s druge strane, pa mu se obje objesiše o ramena. I Anica ga je molila.
- Pa dobro, najposlije, ded' svak na svoje mjesto! - viknu on, pa skrsti ruke, zažmuri i poče:
"Osu se nebo zv'jezdama"...
Svi složismo osim Miša, koji, videći da neće moći savladati smijeh, pobježe u kuhinju.
Drugi stih pjevasmo glasnije, a pri trećem svako dade maha grlu.
Pošto se svrši pjesma, ja dignem čašu, te kitnjasto nazdravim domaćinu i domaćici, veličajući njegovu dobrotu i gostoljublje, želeći njima i njihovu podmlatku svako dobro od boga, - pa zapojem "Mnoga ljeta", uz koje pomogoše djevojke.
- Tako treba, gospodine, a ne mudrovati! - šapnu mi Ninka, kucajući se sa mnom, a u isto vrijeme njekako čudno žmirnu očima, pa u povratku cjeliva svoju drugaricu.
Odmah zatijem ispratismo svi gospođicu Ninku do njezine kuće.
Ja se srdačno rukovah s njom i šapnuh:
- Ja se preporučujem vašem dobrom, plemenitom srcu... Vi me razumijete, - pak ne čekajući odgovora, odmakoh se.
U oboru gazde Petra, dokle on i Niko zatvarahu vrata, krišom stisnem ruku Anđici. Ona ne odgovori, niti je izvuče, nego kad je pustih, ona se privi uz majku i reče uzdrhtalim glasom:
- O, mama, hajdemo molim te, nije mi nješto dobro...
Obje pođoše nazvavši mi dobru noć. Nas trojica posjedismo u gostinskoj sobi, pa ostadoh... ah, ne sam, nego sa rojevima misli...
Hodao sam kao bjesomučan gore - dolje, dokle po svijeći ne poznadoh koliko je vremena proteklo. Tada je ugasih i legoh obučen, pritiskujući vrelo čelo rukama. Nikako ne mogoh svesti čistinu. Po njekim znacima, mogao sam se nadati, dajbudi od djevojčine strane, ali vjerovati da će gazda Petar Petrović dati svoju bogatu jedinicu sirotanu i svrzimantiji, - to borme, ne!... Ali opet ako djevojka hoće te hoće, ta skloniće se roditelji... A, ko ti kaže da te ona ljubi? Na što se oslanjaš? Na to što te dva-tri puta ljubazno pogledala, što ti je Ninka namignula, kao da to nijesu sasvim obične šale djevojačke!... Ne, ne, ne, ona me zaista ljubi, ja sam njezina prva istinska ljubav. Ta šta bih htio? Valjda da padne na koljena preda me, pa da mi to ispovijedi?... Dobro - recimo da je tako, ali ko ti kaže da će ona imati toliko pregaoštva da natjera svoje roditelje da je za tebe udadu? Ona da to učini, ona, skromno dijete male varoši, dijete naviklo da bude pokorno svojim roditeljima do kraj kraja!... Okani me se sumnjo, zla drugo! Čisti se, ne staj pred njeno lice!...
Ta plima i oseka, nadanje i očajavanje, nadimahu mi trudi, dokle zora ne zabijeli.
Tada malko trenuh.
Ustadoh s tvrdom odlukom da joj pismo predam. Predaću, pa ma što bilo. Otići neću bez toga. Ako nikako ne uzmogu toga jutra, pretvoriću se bolestan...
Rastvorih prozore.
Mišo je izlazio, kuckajući ključima dućanskim.
Otrčah ia vrata gostinske sobe i stadoh prisluškivati. Po gornjem hodniku zatutnjiše sitni koraci. Domalo iste korake čuh niza stepenice.
Odgrnuh kraj od zavjesa i ugledam... nju. Bijaše jako blijeda i zamišljena.
Opet se stanih na prozor, pod kojim ona braše ruže. Ne znam de li me vidjela, ali mislim da jest, ispod oka.
- Dobro jutro, gospođice, gore vas traže, - slagah.
- Dobro jutro, - prihvati ona, ali ne diže očiju, nego se vrati.
Dočekam je na hodniku.
- Jedna će od tijeh ruža mene dopasti, iako mi, može biti, nije namijenjena, - rekoh.
Bojao sam se da mi srce ne pukne, tako je strašno bilo.
Anđa, oborenijeh očiju, pruži mi cvijet, a ja joj privučem ruku k mojim usnama, nego - ne znam kako to bi! - mjesto da mi usta sretu njezinu ručicu, sretoše se s njezinim rumenim usnama, koje se stopiše u vreo, dug poljubac...
Vjerujte da to nije stojalo u mome programu toga jutra, ali što će se, kad tako ispade!
- Na život i smrt! Anđele moj! - rekoh predušujući.
- Jest, na život i smrt! - ponovi djevojče i opet zapečatismo obricanje.
Tako tri puta zasopke.
Ja ćah sto i tri, a ona isto tako, nego mi zakuca u lobanji ono pile, što ga zovemo razumom. Kljucnu mi lijepo tri puta u čelo, opominjući me da se umjerim, jer je sreća prevrtljive ćudi...
- Uzmi ovo pismo! - rekoh. - U njemu ti je sva moja duša!
Anđa ga metnu u njedra i pođe.
- A kako ću ti dalje pisati? - zapitah.
- Preko Ninke. Upravljaj na njezino ime. Ja sam već...
Ne dovrši. Prevari se, sirota, što i toliko reče u svojoj iskrenosti.
Nakon malo trenutaka ja sam, čio i vedar, doručkovao sa domaćima, osim Anđice.
- Boli je glava, - reče mati. - Ne znam šta je djetetu.
- Šta je! Šta je! - viknu gazda. - Ko je to vidio da djevojke piju vino naiskap - kao one dvije sinoć? Ja mislim da će i ona druga, ona Ninka, jutros ispaštati.
A kad kola zazvrkaše pred kućom, dođe i ona u ručaonicu, držeći ruku na čelu.
- Gle! s kim ćeš u društvu? - reče gazda.
Svi se nadvirismo na prozore.
Iz kola izađe njeki Šibenčanin sa svojom nevjestom. Vidjelo se odmah da su se skoro uzeli, jer bijahu mladi kao kaplje.
- Dobar znak! - viknuh veselo, ne mareći kako će se to razumjeti.
Pa pošto se ljubazno oprostih s materom i kćerkom - s ovom sasvim učtivo i hladno - sađem s Petrom i Nikolom.
Mladijenci ne htijahu nikako da sjede na stražnjem, udobnijem dijelu kola; morao sam ih silom namjestiti.
Rukujem se s mojim čestitim ugostiteljima i pozdravim još jednom klobukom gospođu, - Anđica je virjela iza nje, - pa krenemo.
Moji mladi saputnici jako se snebivahu preda mnom. Stoga, čim iz varoši izađosmo, premjestim se ja do kočijaša, obrnuvši im leđa.
Put mi ne bješe dug, jer je glava radila. U njoj se slagahu riječi, koje će dati misliti gazdi Petru.
V
U selu prionu mi odmah nadimak: "svrzimantija".
Nagađalo se zašto sam je svrgao, ali se nije znalo počisto.
U kući ispričah sve istinito, sve do sitnice. Majci mi ne bi pravo. Bojala se božje kazne, ali je umiri naš pop, koji, premda je vrčao na mene, nije prebrazdio.
Janko je bio skroz nemaran.
- Eto, brate, kako znaš! Nijesi ti dijete, ni prostak da ti treba čijega svjeta. Ti bi mogao nas svjetovati!...
Jedina snaha povlađivaše mi. Ona bi velika moja utjeha. Imala je strpljivosti da po čitave ure sluša bulažnjenja zaljubljena djevera.
Prođe dvadeset po me teških dana.
Zaista ne čeka mati sa većom čežnjom jedinca sina sa duga putovanja, kao što ja svakoga dana očekivah našeg seoskog pismonošu, njekog žgoljavoga Grga. Svakoga dana izlažah mu po dva-tri puškometa u susret.
- Nema ništa za me, Grgo?
- Ništa.
Ja tada sjedem pod bremenom crnijeh slutnja...
Udari prva jesenska kiša.
Ja stojim naslonjen na prozoru i gledam kroz rasplakanu okolinu, koja se tako slagaše sa mojom unutrašnjošću.
U njeko doba pomoli se Grgo. Gazi siromah po glibu, poguren pod svojim ovoštenim ogrtačem.
- Ništa nova, Grgo? - zapitah ga, to toliko da štogod rečem, jer već bijah izgubio sve nadanje.
- A ima neka cedulja za vas, - odgovori.
Strčah k njemu, čudeći se kakva je to "ce-dulja" za mene, a ne pismo.
On mi predade poštansku objavu da me tamo čeka 50 forinti i preporučeno pismo.
Uzeh štit od kiše, pak, bez duše, pođoh u grad.
Do tamo se putuje pješke obično uru i po, ali ja stigoh za jednu.
Sav mokar dopadoh na poštu.
Predadoše mi veliko pismo, žigosano u K.
Otrčim u prvu krčmu, koja mi se namanu, te dršćući otvorim.
Jezgrovito, ali jasno, gazda Petar mi nameće uslov da odem u Beč i da se upišem u pravnički fakultet. Toga radi šalje mi 50 forinti za putni trošak, svakoga pak mjeseca šiljaće mi 40 forinti. Ako dobro položim ispit na kraju godine godine, vjeridba će se svršiti iste jeseni.
Druge jeseni vjenčaću će s Anđicom. Treću godinu provešću s njom u Beču...
- A da je na dlaku sve tako bilo, razumije se po sebi, završi dr Svrzimantija.