Pravoslavna Dalmacija (E. N. Milaš) a
| PRAVOSLAVNA DALMACIJA Pisac: Episkop Nikodim Milaš |
Pristup >→ |
Valjda nema na svijetu zemlje, u kojoj je intolerancija naspram pravoslavne vjere tako velika, kao u Dalmaciji. Ne smiju davati javnog izraza toj intoleranciji samo s toga, što postoje državni temeljni zakoni, koji jamče slobodu pravoslavne vjere u Dalmaciji, inače bi postupali protivu te vjere, kao što su prije izdanja tih zakona postupali. I tu intoleranciju dotični staraju se sistematski da podržavaju u ovoj zemlji, prikazujući pravoslavnu crkvu, kao neku jeretičku vjersku zadrugu, koja se silom nametnula u Dalmaciji.
Vjerska intolerancija, ma kako je htjeli pravdati latinski bogoslovi, u samoj stvari nije nego mržnja prema inovjercima, i plod je vjerskog fanatizma, koji potiče iz mračnjaštva i neznanja. Pa koliko je to neporjeciva istina za sva mjesta gdje intolerancija gospoduje, toliko se to na osobit način pokazalo, a i pokazuje u Dalmaciji.
Kod nas u Dalmaciji ova je intolerancija počela još od onoga doba, kad je romanizam savladao pravoslavnu crkvu, i kad na spljetskom saboru 1059. godine proglasiše sv. Metodija slovenskog za jeretika. To se tradicionalno pothranjivalo u Dalmaciji sve do XVIII vijeka. Tada je zadarski arcibiskup Zmajević izložio to u formi rimokatoličkog crkvenog učenja za dalmatinske rimokatolike u svom „Ogledalu istine”, koje je učenje od toga doba postalo zbilja ogledalom za sve potonje zapadne pisce, i do danas.
„U Dalmaciji nije bila nikada tolerirana shizmatička grčka vjera. Kad dođoše u XVI vijeku u Dalmaciju grčki stratioti, oni su bili odmah potčinjeni duhovnoj vlasti latinskog biskupa, i dopušteno im je bilo samo da vrše bogosluženje po grčkom obredu, te su tako živjeli u Dalmaciji kao grčko-sjedinjeni sve do pada mletačke republike, kada se opet otrgoše od rimske crkve i pretvoriše u shizmatike. U isto su vrijeme došli u Dalmaciju iz turskih provincija i Srbi. Ovi Srbi, koji su bili ne samo shizmatici, nego i jeretici, nijesu se htjeli dobrovoljno pokoriti vlasti latinskih biskupa, i mletački senat morao ih je silom na to prinuditi i smatrao ih je za grčko-sjedinjene. Odmetnuše se oni od rimske crkve, kad je prestala mletačka vlada u Dalmaciji. Od tog odmetničkog naroda i njegove crkve mora se kloniti svaki pravi sin rimske crkve i izbjegavati svako općenje”.
Ovo je jezgra Zmajevićevog učenja, a i svega onoga što je naštampano u knjigama zapadnih pisaca o prošlosti pravoslavne crkve u Dalmaciji.
Da mora ubitačno djelovati na društveni moral ona poruka rimokatolicima, da izbjegavaju općenje sa pravoslavnima, to je jasno svakome. Ali ono učenje je i istorijski neistinito. A to može znati svak, ko ijole poznaje opću istoriju Dalmacije.
Mene je, kao pravoslavnog Dalmatinca, ova stvar odavna zanimala, i, iskreno da kažem, žao mi je bilo i nepravo, što se onako misli i sudi o mojoj crkvi i njenoj prošlosti, i tijem samo još više pothranjuje vjerska nesnošljivost u zemlji ovoj. Pored one Zmajevićeve rabote i drugih još sličnih ružnih rabota, sablaznilo me osobito ono, što sam pročitao o prošlosti pravoslavne dalmatinske crkve u najnovijem izdanju frajburškog rimokatoličkog crkvenog leksikona, te ručne knjige sviju zapadnjaka, koji poznaju njemački jezik, i koja se štampa, kao što na naslsgvnom listu piše, „sudjelovanjem mnogih katoličkih naučnika”. Vidio sam, da se starim zabludama danas već daje i naučni karakter. Ovo i sve drugo što sam gore spomenuo, pobudilo me da sam proučim prošlost naše crkve u ovoj zemlji. Pa pošto sam našao, da u svim knjigama zapadnih pisaca govori se o tome isključivo po Zmajevićevom učenju, i spominju se samo takvi događaji, koji idu u prilog tendencije latinske škole, ja sam se obratio prvoizvorima, da po njima, a nezavisno od svega što je do sada naštampano, sastavim sebi sliku o našoj prošlosti. Bio sam sretan, blagodareći dobroti prijatelja mojih i istorijske istine, naći u raznim arhivama i bibliotekama mnogo pismenih spomenika o ovome predmetu. Našao sam o tome i nekoliko monografija, koje nijesu još štampane, a osobito tri, o kojima ja u tekstu spominjem, i koje su dosta opširne i bogate u istorijski dokazanim podatcima. Proučavanju ovih izvora ja sam posvetio skoro pet godina. Resultatom su toga oni mnogi članci u „Glasniku dalmat. crkve” i ova knjiga.
Kao što će čitalac vidjeti, ovdje se prikazuje stvar sasvijem drukčije od onoga, što o tome govori latinska škola. Tu je pokazano i dokazano, da je pravoslavna vjera bila jedina u Dalmaciji sve do druge polovine IX vijeka. Tada, izazvana, ona stupa u borbu sa romanizmom, koji silom državne vlasti počinje je goniti, i gonije bezdušno sve do vremena sv. Save srpskoga, kad pravoslavni Dalmatinci dobivaju novu duhovnu snagu da se protivnicima odupru i da održe pravoslavlje u Dalmaciji i do današnjega dana.
Knjiga je ova, kao što sam u naslovu kazao, samo istorijski pregled prošlosti pravoslavne crkve u Dalmaciji. Taj pregled ja sam zaključio sa polovinom XIX vijeka, jer je tada počeo sasvijem drugi život u dalmatinskoj crkvi, uslijed proglašenja ravnopravnosti pravoslavne vjere sa ostalim zakonom priznatim vjeroispovjestima u austro-ugarskoj monarhiji.
U Zadru, na Đurđev dan 1901.