* * *


Pašina Jemina[1]

Igraše mi horo đevojaka
Na doganje Skadra bijeloga,
Na doganje, pa pašine hane,
Među njima jedno Ture mlado,
Mlado Ture Osman barjaktaru, 5
Na njega je čudo i zlamenje:
Na lice mu tanana košulja,
Vrh košulje toke i dolama,
Opasat je svileiijem pasom,
Za pojasom dvije puške male, 10
Među njima noža i handžara,
Na glavu mu sedam perjanica,
Koje mu je vezir darovao,
Sijekući crnogorske glave.
Vidije ga pašina Jemina, 15
Pa doziva orfanu[2] đevojku:
„O orfano, turska bulo mlada,
Hajde pođi u pašinu bašču,
Te uberi kitu karavilja,
Poveži je zlatnijem gajtanom, 20
Ponesi je Osman-barjaktaru,
Te mu milost na krioce baci
I od mene bule pozdravi ga
Neka noću doće u saraje,
Na dvor nije Mahmuta vezira, 25
No je pošlo Ture u Kosmaču,
E mu se je raja posvadila!”
Sprešno bula na noge skočila,
Pašinicu bila poslušala,
Osmanu je kitu ponijela 30
I još r’ječi od Jemine kaže:
„Slušaj dobro‘, Osman-barjaktare,
Jemina je tebe pozdravila
Da doveče u saraje doćeš,
Na dvor nije Mahmuta vezira, 35
No je poša' vezir u Kosmaču,
E mu se je raja posvadila!”
Tom se poslu Ture osjetilo,
U velike s’ misli zamislilo:
„Ja ću poći jali neću poći, 40
Svakojako hoću poginuti!”
U misli ga noćca nahođaše,
Pa je Ture na noge skočilo,
U ruke je čibuk dofatilo,
Te otide Ture u saraje; 45
Akšam bješe, pred saraje dođe,
Pa cukaše u vrata bijela,
Te mu bula vrata otvoraše,
Te zajedno u konaku po’še.
Kada noći nekoliko bilo, 50
No doziva orfana đevojka:
„Zlo ti jutro, Osman-barjaktare,
Eto ide Mahmute vezire,
Hoće tvoju izgubiti glavu!”
Ture se je bilo prepanulo, 55
No ga bula sloboditi pođe:
„A ne boj se, Osmane dijete,
Laže kučka, da je Bog ubije!”
Malo bilo, opet ga doziva:
„Eto Mahmut na ćupriju grede!” 60
Jemina mu opet besjedila:
„A ne boj se, Osmane dijete,
Laže, kučka, da je Bog ubije!”
Dokle trećom dozivala mlada:
„Nu izlazi, pašina Jemino, 65
Te privati konja gospodaru,
Eto Mahmut iz Kosmače dođe!”
Ljuto se je Osman prepanuo,
No ga bula jošte slobođaše:
„A ne boj se, Osman-barjaktare, 70
Ja ću tebe dobro sakrivati!”
Odvede ga u mehanu vinsku,
Te ga stalja među bačve vinske.
Otlen se je mlada povrnula,
Te otide svome gospodaru, 75
Prima njemu konja golemoga.
No joj Mahmut riječ besjedio:
„O Jemino, moja ljubi draga,
Prostri mene mekoga dušeka,
E me ljuto noćca saharala,[3] 80
Hoću malo sanka boraviti!”
Sprešno mlada na noge skočila,
Te zajedno u odaje po’še.
No joj malo Bože ne pomože,
E je Osman puške ostavio, 85
Ostavio puške na postelji,
Te joj Mahmut riječ besjedio:
„O Jemino, moja ljubi draga.
Otkud su ti puške na postelji?”
Ona mu je riječ besjedila: 90
„O Mahmute, dragi gospodaru,
Otkako si poša’ u Koshmaču,
Ljuto sam se popošila mlada,
Te su moja braća dolazila
Iz Tiranja, grada bijeloga, 95
Te su dvije puške ostavili!”
Mudar bješe Mahmute vezire,
Mudar bješe, te se domislio,
Pa Jemini riječ besjedio:
„O Jemino, moja ljubi draga, 100
Podaj mene od mehane ključe,
E ću uljest’ u mehanu vinsku,
Ljuto me je oborila žeđa,
Da se žedan ponapijem vina!”
Jemina mu bula besjedila: 105
„Mahmut vezir, dragi gospodare,
Kako sam se položila mlada,
Negđe su se zagubili ključi,
Ja ti ključe nahodit’ ne mogu!”
Junak bješe Mahmute vezire, 110
Junak bješe, ništa ne slušaše,
Veće skoči na noge lagane,
Te otide do mehane vinske,
U vrata je nogom udario,
Od mehane salomio vrata, 115
Pa ušeta u mehanu vinsku,
Tu iahodi Osman-barjaktara.
Ljuto se je Osman prepanuo,
No ga dobro Mahmut slobođaše:
„A ne boj se, moja vjerna slugo, 120
Dok sam i ja tvoga doba bio,
I mene su kurve zatvorale!”
Još mu dade svijetlo oružje
I zdravo ga na dvorove pušta.
A Mahmut se natrag povrnuo, 125
Iza pasa pušku izvadio,
I on ubi svoju ljubu dragu.
Još je malo u životu bila,
No joj Mahmut riječ besjedio:
„O za Boga, moja ljubi draga, 130
Baš ti hoće život ispadati,
Ostaljaš li kake zadužbine?” —
„Mahmut vezir, dragi gospodaru,
Nikake ti zadužbine nemam,
No, Mahmute, amanet ti dajem, 135
Đe gođ imaš u tamnicu šužnja,
Svakojega na dvorove pušti,
Ne uzmi mu nikakva otkupa!”
Ono reče, ispade joj duša,
A Mahmut je na noge skočio, 140
Od tamnice dovatio ključe
I studenu otvori tamnicu,
Iz nje pusti trideset šužnjeva,
Sve ih Turčin prati na dvorove,
Ne uze im nikakva otkupa. 145

(ASANU, br. 8552/257, XXV, 8).


Varijante

Var.: V, 647.

Reference

  1. Naslov Vukov.
  2. orfana - robinja
  3. sahariti-umoriti

Izvor

Srpske narodne pjesme iz neobjavljenih rukopisa Vuka Stef. Karadžića, knjiga prva, različne ženske pjesme, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje jezika i književnosti, Beograd 1973., str. 283-286.