Panduri

0001 Podiže se Mehmed-kapetane
0002 od Nikšićah krvave krajine
0003 i otide na Bosnu veziru,
0004 sobom vodi četrnaest drugah.
0005 Kad veziru na čaršiju dođe,
0006 poljubi mu ruku i koljeno
0007 i njegovo četrnaest drugah,
0008 izmakli se, stali sprema njemu,
0009 rone suze niz bijela lica,
0010 pa ih pita bosanski vezire:
0011 "Što je vama, moje vjerne sluge,
0012 te ronite suze niz obraze,
0013 da nijesu Crnogorci vama
0014 ugrabili grada Onogošta?"
0015 Svi su Turci ovako zborili:
0016 "Naš čestiti carevi većile!
0017 Još ni grada nijesu uzeli
0018 ali naše se blago uzeše,
0019 bijele nam plijeniše ovce,
0020 razbiše ni po drumu trgovce,
0021 odagnaše konje i volove,
0022 raskopaše gospocke dvorove,
0023 razvališe od grada bedeme,
0024 ja ih gledam, gledat ih ne mogu,
0025 no prijetim da ću kupit vojsku;
0026 aman, vezir’, za carevo zdravlje,
0027 kupi vojsku al’ mi daj pandure,
0028 al’ ostavih na krajinu Nikša."
0029 A kad vezir njega razumio,
0030 on okupi pet stotin’ pandurah
0031 pa ih dade Mehmed-kapetanu.
0032 To začuše mladi Crnogorci,
0033 da je Mehmed skupio pandure,
0034 da ih vodi Nikšu na krajinu,
0035 pak se skupe pet stotinah drugah
0036 i uzeše lahke brašnjenike
0037 te pođoše u ravne Rudine (polje),
0038 zapadoše u list i u travu,
0039 tu za dva dni pričekaše Turke;
0040 a kad treći bio oko podne,
0041 dok al’ idu nikšicki panduri
0042 i pred njima Mehmed-kapetane,
0043 lude piju, u tambure biju
0044 i pjevaju pjesne svakojake.
0045 Ali viče jedan iza glasa:
0046 "Je l’ u goru kakva Crnogorca,
0047 izlaz’, gledaj samsvoje katile,
0048 ne smijete sadar, strašivice,
0049 a ja sam bih deset vas ćerao!"
0050 Ono začu Milutinov Simo,
0051 silno momče, kako no Čevljanče,
0052 od obraza uždi đeverdara
0053 te Aliju dobro pogodio,
0054 ni zemlja ga živa ne dočeka.
0055 Viknu Simo još iz grla svoga:
0056 "Ču li, Ale, što si zapjevao?"
0057 Tad pukoše pet stotin’ pušakah,
0058 a ubiše stotinu turakah,
0059 pa dugačke puške pobačiše,
0060 a plamene nože povadiše,
0061 svi u Turke juriš učiniše,
0062 poklaše se po gori zelenoj
0063 od po dnevi do mrkloga mraka.
0064 Tu Turakah dvjesta poginulo,
0065 a dvjesta ih rane dopanulo
0066 a od Crne Gore poginulo
0067 sedamnaest dobrijeh junakah
0068 kakvijeh se svaki dan ne rađa,
0069 i šest drugih rane dopanulo,
0070 al’ uteče Mehmed-kapetane,
0071 s malo društva a su mlogo jada.
0072 Crnogorci, vazdašnji junaci,
0073 šićar dobar i tad’ šićariše,
0074 nauzeše svijetla oružja
0075 i lijepa turačkog od’jela,
0076 i dobrijeh konjah bosanskijeh,
0077 vratiše se doma na poštenje.
0078 Al’ to čuo Murtatin-vezire
0079 pa uvati Mehmed-kapetana
0080 su njegovo četrnaest građanah
0081 i svijema okinuo glave,
0082 jera od njih koji ne pogibe,
0083 nejmala ga kuća ni kaduna.