Osveta Ljubovića Hane

* * *


Osveta Ljubovića Hane

Zaprosio Atlaga Ćehaja
Na daleko Ljubovića Hanu.
Zaprosio, pa je isprosio.
Tri godine isprošena stala,
A četvrta kako je vjenčana. 5
Namirila sedam godin' dana.
Kad je osma godina nastala,
Knjigu piše Ljubovića Hana:
»Čuješ li me, Atlaga Ćehaja,
Više mi je korba dodijala, 10
Od matere kao od maćehe,
A od oca kao od očuha:
Mlađe mi se seke poudale,
Mlađa mi se braća iženila,
Evo ima sedam godin dana, 15
A ti, aga, ni mukaet nisi!
Jal' me vodi, jal' mi izun daji«.
Odgovara Atlaga Ćehaja:
»Čuješ li me, Ljubovića Hano,
Pričekaj me još godinu dana!« 20
Čekala ga Ljubovića Hana,
A kad nasta deveta godina,
Opet piše Ljubovića Hana:
»Čuješ li me, Atlega Ćehaja,
Evo prođe i osma godina, 25
A od tebe glasa ni habera,
Jal' me vodi, jal' mi izun daji!« 
Odgovara Atlaga Ćehaja:
»Čuješ li me, Ljubovića Hano,
Pričekaj me još godinu dana!« 30
Ja da vidiš Ljubovića Hane,
Izmolila u braće odilo,
Pa osedla babina dorata,
Napravi se carev haznadare,
Ode mlada Atlaginu dvoru. 35
Kad je došla Atlaginoj kuli,
Kucnu halkom na oborna vrata:
»Je li doma Atlaga Ćehaja?«
Izlazila Atlagina majka:
»Ko mi zveči halkom na vratima?« 40
»Evo zveči carev haznadare,
Poslo me je care, sultan care,
Da mu udrim trista degeneka,
Da mu uzmem trista madžarija,
Da mu svežem ruke naopako, 45
Da ga vodim budimskom veziru,
Da ga baci u dno od tamnice:
Pred dvorom mu zelena livada,
Evo ima devet godin' dana,
Nit je kosi, nit je kome daje!«. 50
Progovara Atlagina majka:
»Aman, carev mladi haznadare,
Nema doma Atlage Ćehaje,
Otišo je u lov u planinu,
Neće doći za tri bila dana«. 55
Ja da vidiš Ljubovića Hane,
Uđe Hana u mermer avliju,
Pa govori Atlaginoj majci:
»Zovite mi Atlagu Ćehaju!
Spremite mi gospodsku večeru, 60
Sedamdeset i sedam sahana,
Nek je hazur za sedam sahata.
Dones'te mi vina iz Budima
I rakije sa carske kapije.
Zakolj'te mi ovna ispod zvona, 65
Dori sijena ispod bila svita«.
Ode Hana na visoku kulu.
Sjede Hana kraj džamli pendžera,
U to doba Atlaga Ćehaja.
Govori mu Ljubovića Hana: 70
»Provedaj mi konja po avliji.
Horjatine i horjatski sine,
Ne vodaj ga po mermer kaldrmi,
Već ga vodaj po zelenoj travi!«
Kad je bilo večer po večeri, 75
Večeraše gospodsku večeru,
Večeraše i akšam klanjaše.
Ja da vidiš Atlage Ćehaje,
On mi stade postelju sterati:
Sve joj stere dušek po dušeku, 80
Ćerećeli čaršaf po čaršafu,
A kumašli jorgan po jorganu,
A svitli mu sestrić Muhamede.
Leže Hana na meke dušeke,
Pa govori Atlagi Ćehaji: 85
»Čuješ li me, Atlaga Ćehaja,
Raskopčaj mi niz ruke rukave!« 
Raskopča joj niz ruke rukave,
Prosuše se sitni belenzuci!
Ja da vidiš Atlage Ćehaje, 90
Koliko se đida prepanuo,
On ne vidi sitnih belenzuka.
Veli njemu sestrić Muhamede:
»A moj dajdža, Atlaga Ćehaja,
Ja bih reko da je to djevojka«. 95
Opet veli Ljubovića Hana:
»Čuješ li me, Atlaga Ćehaja,
Raskopčaj mi kovče od tozluka«.
Odape joj kopče od tozluka,
Vidješe se hareli dimije: 100
Koliko se đida prepanuo,
On ne viđe hareli dimija.
A veli mu sestrić Muhamede:
»A moj dajdža, Atlaga Ćehaja,
Ja bih reko da je to djevojka!« 105
Opet veli Ljubovića Hana:
»Čuješ li me, Atlaga Ćehaja,
Raskopčaj mi puce niz njedarce!« 
Raskopča joj puce niz njedarce,
Prosuše se biser i dukati. 110
Opet veli sestrić Muhamede:
»A moj dajdža, Atlagić Ćehaja,
Ja bih reko da je to djevojka!«
Ja da vidiš Ljubovića Hane,
Pruža Hana svoju bilu ruku, 115
Pa govori Atlagi Ćehaji:
»Đel' da beri, Atlaga Ćehaja,
Jal' na jastuk, jal' na bilu ruku«.
Prepade se Atlaga Ćehaja,
Pa se moli Ljubovića Hani: 120
»Aman, aman, carev haznadare,
Pušči mene u moju odaju,
Evo tebi hiljadu dukata«.
Kad ujutro jutro osvanulo,
Izlazio Atlaga Ćehaja, 125
Iznosio trista madžarija,
I još uz njih hiljadu dukata.
Izlazila Atlagina majka,
Iznosila trides boščaluka,
Pa ih daje Ljubovića Hani: 130
»Na to tebi, carev haznadare,
Ne vodi mi Atlage Ćehaje,
Ne veži mu ruke naopako,
Ne daji ga budimskom veziru,
Da ga vezir baci u tamnicu«. 135
Kupi blago Ljubovića Hana,
Pa dukate u ćemer sasula,
Boščaluke u hegbe metnula,
Pa uzima pletenu kamdžiju,
Stade biti Atlagu Ćehaju. 140
Udari mu trista degeneka:
Kud ga kuca, sve mu koža puca,
Kud ga piva, crna krvca liva.
Pa govori Atlagi Ćehaji:
»Čuješ li me, Atlaga ćehaja, 145
Daj mi podaj dite Muhameda,
Da me prati do Budima grada«.
Pa okrenu preko polja ravna,
A kad bila putu na raskršću,
Ne okreće put Budima grada, 150
Već okreće Ljubovića dvoru,
Pa govori sestrić Muhamedu:
Selam ćeš mi Atlagi Ćehaji,
Ovo nije carev haznadare,
Veće glavom Ljubovića Hana. 155
Djevojka mu u dvor dolazila,
Djevojka mu u dvoru noćila,
Djevojka mu iz dvora izišla«.
Baci kalpak sa junačke glave,
Prosuše se sitne pletenice 160
I pobježe svojoj biloj kuli.
Kad je došo dite Muhamede,
On govori Atlagi Ćehaji:
»A moj dajdža, Atlaga Ćehaja,
Ono nije carev haznadare, 165
Veće glavom Ljubovića Hana —
Djevojka ti u dvor dolazila,
Djevojka ti u dvoru noćila,
Djevojka ti iz dvora izišla«.
Kad to čuo Atlaga Ćehaja, 170
Udari se rukom po kolinu,
Mor mu čoha puče na kolinu,
Ne bi aršin čove zakrpio,
Ni terzija ljetni dan do podne:
»Avaj meni do boga miloga, 175
Varaše me Turci i hajduci,
Niko mene prevarit ne može
Doli danas Ljubovića Hana!«.


Reference

Izvor

  • Sait Orahovac: Stare narodne pjesme muslimana Bosne i Hercegovine (sa uvodnom studijom), Sarajevo, "Svjetlost", 1976., str. 558-562.