Oblaci
I
Oj prošlosti, oj prošlosti,
U maglene kraje tvoje,
Zašto pogled pun – žalosti,
Tako često sebi zoveš:
Na pustinju razorenja,
Đe se bijesni orkan vije,
Đe od svijeta – udaljena
Moja duša suze lije.
II
Odletili dani sreće;
Zaborava san ih krije,
A u grud'ma davno veće,
Hladna pustoš mreže vije...
I iščeznu doba ono,
Izumriješe slatki časi,
Tek što priča srce bono
Uspomene sa uzdasi.
III
Ostavi me, ostavi me,
Daj, da tiho duh lijeće
Vrh pustoši, razvalina
Uništene moje sreće;
Daj, da vrele usne šapću
Pjesmu bola, pjesmu tuge,
Nad mračnijem stubovima
Uspomene moje duge,
Daj, da mi se duša vine
U nebesne tajne dveri,
Da sa vilom poezije
Mlado mi se srce vjeri,
Da joj trgnem zvučni gitar,
Što joj resi grudi mlade,
I s usana slatki' njeni'
Nadahnuća putir kradem,
Pa da pjevam čudne bajke,
Da ih orkan svijetom vije
I da cvijeće šaljem svijetu
U kome se otrov krije...
IV
Oj, nad grobljem prošlih dneva,
Đe no gorki pelen cvjeta,
Često moja duša snijeva
I daleko iznad svijeta
U oblaka daljne kraje,
Duša moja letila je,
I na oltar svetog bića
Poklanjala vijence svoje,
Puneć’ čašu slatkog pića
Sa otrovom suze svoje.
V
Kô što bijesna bura vije
Šarno cvijeće milog ljeta,
Tako vrijeme dane krije
U daljine – i proljeta –
U magline daljne one
Đe zaborav mirno šumi,
I spokojno u san tone,
Đe se dižu mnogi humi
Sa sjećanja tužnim cvijećem,
I kuda se ponoć vije,
I kud hladna pustoš kreće,
Svojom burom da zarije
I to cvijeće, što ga resi
Tužna kaplja duše bone,
– I s orkana strašni bijesi
Zadnju himnu da odzvone.
VI
Oj, što maglom ponoć uvi
Divne čase slatkog doba
I u moje srce uli
Tužne pjesme; da do groba
Vrele suze oko lije,
I da duša snove sniva,
Mračne snove, kud se krije
Strašna slika, i kud skriva
Daljna prošlost njedra svoja,
I u toku daljnog lijeta
Bijesni orkan kuda vije
Snažna krila, da prolijeta
Vrh pustara divlji' oni,
Gdje plameno more sija,
Kud stihiju bijes goni,
I đe čeljust pakla zija,
Da pošljedni cvijet otkine,
Kraj plamenog mora onog
I u svoja njedra rine
I u carstvo mraka daljnog,
Da žrtvenik njim okiti,
Odakle se himne dižu
I koluti modrog dima,
Što u mračno nebo stižu,
Šarajući čudne slike
I proročke strašne riječi;
A gromovske burne rike,
Kad u gnjevu nebo ječi,
I plamteći biči oni
Kad pro daljnog neba jure,
Pričajući pjesme duge –
Bijes bi himnu da odzvoni
I stihija mrak da rine,
Al' uzaman, – neće svjetlost
Kroz tu tminu da zasine.
VII
Oj, u vrijeme mutne noći,
Kad daleki pokoj vlada,
Čudne pjesme pričajući,
Letila je bura mlada –
I kroz pokrov noćne tmine
I valovi mutnog zraka
Prodiraše u dubine
I zastore tamnog mraka.
Al' zahukta jedne noći
Kroz maglene, tamne strane,
I sa bijesom u samoći
Šćahu prošlost da sahrane.
– Al' zadrhta nebo mutno
I ognjene luče rasu,
I napisa čudne riječi;
A bijes bure, u užasu
– Tužno savi krila svoja.
VIII
I razori vrijeme burno
Hram svetinje moga mira;
Al' još rijeka uspomena
Zaborava stijenje dira,
I žuboreć, tiho priča
I kazuje čudne snove,
Pa iz duše pjesme mami
Davnu prošlost da obnove;
A kad glas se pjesme vine
I kroz tavnu noć zazvoni,
Moje srce iz dubine
Gorke čemer-suze roni.
IX
O, iščeznu o, iščeznu,
Kô proljetni divni sanci,
Slatko doba sreće moje,
Djetinjstva mi lijepi danci;
I maglena tama uvi
U koprene svoje hladne,
Sve što srećom nazvah nekad,
Rastrga mi grudi jadne
Sa kandžama svoga gnjeva,
Darova mi mračne tmine,
I da vječno, vječno snijevam
Srećno doba, razvaline,
Da na njima pjesme pojem
I kazujem srca vaje,
I da vječno grudi moje
Šalju tuge uzdisaje,
Pa sa njima da oživim
Mile sjenke groblja moga
I da s njima strašno cvilim;
Dok kroz tminu mračnog Boga,
Ne zadrhću čudni glasi,
Što daleko zatrepere;
A ja tada sa uzdasi,
U dubinu srca sterem
Vrele suze, što iz oka,
KÔ proljetna rosa plinu,
Da se opet, iz duboke,
Sa pelenom, tuge vinu,
Pa zaliju cvijeće ono,
Na oltaru što ne svenu:
Njim da kitim srce bono,
Ovjenčano u koprenu,
Oko koje vijenac lebdi,
Hladna guja što ga svija,
I kud vječno orkan bjesni,
I to cvijeće da odvija
U ambise mračne svoje,
Đe caruje vječna tama,
Đe se strašne sjenke bore,
Đe bijes buru vječno slâma,
Đe paklene munje viju
Čudno kolo, u okolu
I skorpije kud se kriju,
I u muke vječnom bolu
Đe jezike gadne plaze,
Sa otrovom zmije one,
Što u daljni pakÔ slaze;
Đe orgulje bijesne zvone,
Prolamajuć' vreo vazduh
Sa himnama bola svoga.
I u vječnom đe se hladu
Tron nalazi mračnog Boga,
Što u ruci skiptar drži
Od željeza plamtećega,
I sa njime hladno prži
Sve što živi oko njega,
A vjerni mu himne pletu,
Uz orgulje, bijesnu svirku,
Što u svome naglom lijetu,
Dopunjuju strašnu riku...
- - - - - - - - - - - - - - - - - -
– Ćeo b' orkan da odvija
Cvijetak srca tuge moje,
Al' gle, vječno, oko moje
Suzama mu život poje.
X
Prigrlivši teški gitar
Na vatrene svoje grudi,
U vijoru osjećaja
Ćedoh prošlost da probudim;
Zaječaše žice tanke,
Kroz noć tihu akord zvoni
A nečujno misÔ bludi
I kroz daljnu prošlost roni;
I otvorih sjajne dveri,
Trgoh zastor zaborava,
I šta viđoh: sunce vrelo,
A na njemu ponoć spava;
Bacih gitar, akord presta,
Očajane svježe grudi,
A hladna se noć nasmija,
Pa mi reče: – miran budi. –
XI
Oh, ja šćedoh razgnat tminu,
I oblake teškog vaja,
Pokrov tuge srca rinut,
Mračno nebo od očaja...
Al' gle, jato vrana stiže
I zapjeva pjesme lude,
Dolećeše meni bliže,
Mračne riječi da zagude;
I ja slušah šušanj krila
I rapavu pjesmu njinu,
A tama me opet skrila
I bacila u dubinu;
Tad pod sjenkom svoga bola
Ja započeh pjesme ove,
Nadahnuh ih tugom veljom
I okupah u bolove;
Pa ih ćedoh svijetu slati,
Kroz predjele lednih strana,
Možda tamo da povratim
Sreće polja zakopana;
I letnuše pjesme moje,
Odlećeše u svijet daljni;
I gle, sad se tamo bore
Sa santama leda hladnim.
A ja gledam, pa s očajem
Stežem samo grudi svoje,
Zovem pjesme da se vrate,
Gorki čemer da utole;
A pjesme se samo smiješe
I šapću mi čudno, ti'o,
Što već jednom nekad bješe,
Zaborava san je skrio.
O, vratite se pjesme moje,
Od'te grud'ma vječnog bola,
Da mi duša himne poje
I zavede čudno kolo,
I iz groblja noćne tmine
Da probudim hladne rake,
Iz kojih će dim da rine
I pokulja u oblake;
A iz dima sjenke strašne
I kosturi da se dižu
I škripanjem da razjasne:
Zašt' u mojoj duši gmižu
Hladne guje srca moga,
Što iz svijeta udaljena,
Na krilima strašnog bijesa,
Dogmiliše, da na stijenje
Moga srca otrov stresa –
I da bljuje, da se riga,
Na oltare osvećene,
Đe vječnosti stoji knjiga
I štatue udubljene,
Što se dižu kÔ čuvari
Heruvimskog svetog mira,
I kad bijeli danak šari,
I kad noćca zemlju dira;
Ali tada čudni glasi,
Zatrepere u okolu,
KÔ da nebo more gasi,
Il’ u tihe tuge bolu,
Kad boginja noći plače,
Rastresajuć' svoje vlasi,
Da zašume svijetom jače
Pjesme bola i uzdasi...
Štatue se pokretaše,
Kao sjenke, čudna bića
Oltaru bi koračale,
Pa oltarska sveta pića,
Oprezno bi uzimale,
Sve dok bi se zora digla,
Zrakom tamu obasjala,
I na oltar u hram stigla...
Tad štatua mirno kroči
I na svoje mjesto dođe.
I zamišljen pogled baci,
Glavu spusti i obori.
... Hladni mramor, svijetle zraci
Pa ćeraju vale, tmine,
Tišina je. Tek što samo
Uzdah leti iz dubine,
I iščezne nekud tamo
Kroz svodove hrama mine.
XII
Gle, na moru mračnih dana
Zasja luča svijetlog plama,
A na nebu zavitlana
Bura vije tminu mraka,
Pa oblake burne dere
I naglo ih nekud valja,
Đe se vječno nebo stere,
Đe se bijeli danak javlja.
Al' gle nada još se diže
Iz hladnoga groba svoga,
I na burno nebo stiže,
Pa u vrijeme mučnog doba,
Kad stihija bijesna vlada
I paklom se orkan kiti,
I kad grud'ma vječnog jada
Mrak za mrakom vječno hiti,
U tom carstvu vječnog bola,
KÔ sjenka se nada diže,
Pa iz mračne rake groblja
Mojim grud'ma ona stiže,
I sa suzom oka vrela,
Đe ugašen život tinja.
Ona bi me mlada srela,
Pa s uzdahom iz dubina
Rekla riječcu milog čara,
Što zatrepće čudna tama.
Da u grud'ma život stvara,
Buru jače razavija ...
S njome život moji’ grudi,
Što će nekad da se rine
U dubinu okeana,
Da ga vječni mrak obvine
Zaborava tihih dana.
XIII
Jezero se ljupko stere,
A po njemu bistri vali,
Snažno veslo talas dere,
Zapljuskiva čunić mali.
Tišina je – tama svila,
Na daleko nebo plavo,
U koprenu sve sakrila,
Zadnji glas se već uspavo...
Tek jezero što se njija
I šumori pjesme neke,
A nad njim se ponoć vija,
Mirno, tio; čak daleko
S neba plamte zvijezde one
I svijetle čudno, tio,
Kao oči duše bone,
Kad ih bol je zamutio.
– Oj, na kril'ma tihi' snova,
Đe vatrena nada sija,
Odnese me ponoć ova,
Da iz grudi jed izvija
I bol teški srca moga,
Što nesnosno po njem struji,
Kô presuda strašnog Boga...
Pa kroz mračni pakÔ uji,
I u strahu i užasu,
Kad s trepetom sjenke stanu
Da sa trona strašnom glasu
Na koljena dolje panu,
KÔ robovi mračna gnjeva
U nizini svoje noći,
Da se na njih pakÔ ljeva,
Strašni bijes mrkle noći,
Kud se širi pustoš strašna,
U maglene strane svoje;
Kud ne stiže luča jasna,
Đe mrak, tama vječno stoje...
– To su boli srca moga,
U okviru teškog jada,
Ali ipak žića moga
Još se duže vrela nada;
I iz dalje ona pruža
Malaksale ruke svoje,
A oko nje vijenci ruža
S anđelima ljupkim stoje;
I ja žudno naprijed kročim,
Da poljubim blijedo lice,
Al’ promukli akord začuh,
Trgoše se mračne žice...
I himna se pakla začu,
Pokuljaše tamne sjene,
Iz ambisa, hladnih raka
I trgoše nazad mene
U predjele vječnog mraka...
I zaškripa hladno stijenje,
U plamtećem bijesu svome.
A mračno se nebo dere
U rikanju strahotnome;
I raskida bičem kletim,
Mračne grudi svojih strana
I s užasom otud prijeti
Bijesom biča zavitlana;
A ja samo stežem grudi,
I očajno suze lijem,
Pa besvjesno nazad bludim,
Da me hladna noć zarije;
I daleko da me baci,
U ambise tamnog mraka,
Al’ gle opet svijetli zraci,
Milo deru posred mraka,
I sa njima zvuke slušam,
Što mi dušu miljem pune,
I ja opet pružam ruke,
Oči blude, suza pune,
Pro stihija ovog bijesa...
– A gle; a gle mračnog neba,
KÔ da tmine svoje stresa;
O, razderi svoje tmine,
Al' ne...
Ta ono se samo šali,
Da što veći bol mi rine,
Neće ono da razgali.
Svojih dveri mračne tmine.
XIV
Ne otvaraj rajske dveri
Svijetla polja, cvjetni’ strana,
Đe u snova lakoj sjeni,
Duh blaženstva vječno sanja,
Ne otvaraj, neg' se vini
Na krilima tuge moje,
Đe se crna ponoć širi
I kud mračne sjenke stoje.
Pa na groblju đe se vije
Hladna pustoš mračne tmine,
Sa mnom tiho da proliješ
Vrele suze iz dubine;
I iz bujni' tvoji grudi
Da poleti uzdah jedan,
Pa daleko da zabludi
Kroz te tmine i zrak ledan,
Da sanjamo čudne slike
Na krilima grozne jave,
Blijede, tavne, mračne like
I kostura – šuplje glave.
– Al' ti drhćeš čedo krasno
Sanjalački' divni' gora
Oprosti mi, samo ćedoh
Sa valom te poznat mora.
Što no bjesni kÔ oluja
U užasu svoga gnjeva,
KÔ siktanje hladni' guja,
Il' kad nebo vatrom sijeva
Te pomamno oblak dere
I raskida grudi svoje
I prošara magle stare;
Mračnu ponoć tmine svoje
I u koštac s burom grli
I s urlikom pjesme vije.
– Al' gle, zašto tako blijediš,
Što ti oko užas krije?
Ne plaši se, ja sam ovđe,
Na te bura neće moći,
Samo na me bijesi brode,
Mračne tmnine mračne noći.
XV
Oh u grud'ma davno veće
Milja časi iščezoše,
Tek što tužno cvate cvijeće
U lijama moje duše
I ja vrelom suzom bola
Što mi mutno oko krije,
Zaljevam mu lišće ono
I njima mu vijence vijem.
Oh, ja strasno stištam cvijeće
Na ugasle usne svoje,
A po lišću uzdah lijeće
Što raskida srce moje,
I tiho mu nešto šane,
Kao majka svome čedu,
Pa daleko onda pane
Kroz koprenu u noć blijedu.
XVI
Po poljima mračnog vira
Ledni kostur vječnog mira,
I daleko maglom svojom
Izumrlo nebo dira.
Snijeg škripuće, čudno, tio
KÔ uvele grudi moje,
Nad kojim se oblak svio,
I đe vječne bure stoje,
A ja bludim, žurno stupam
Kroz valove mrtve tmine...
... Ali kuda?! – Bog bi znao,
Kroz led, pustoš i dubine.
---
O ti suzo Boga smrti
Što iz mračnog neba rosiš;
Hodi amo – ledom svojim –
Da u grud'ma bol pokosiš,
I da stvrdneš srce ovo
U ledene sante tvoje,
A u grudi da zatrpaš
Život, srce, jade moje!
XVII
Ne uzlijeći dušo moja
U proljetno carstvo juga,
Jer, gle, bura brodi s nama
I nesnosna ponoć duga,
Pa u raja bašče cvjetne
Kad bi s burom stigli ovom,
Uvelo bi šarno cvijeće;
A izniklo pelenovo
I na njemu svelo lišće;
A na lišću suze vaja;
A iz onih vrelih suza
Teški vihor uzdisaja.
Pjevale bi tice male
Bolnu pjesmu teškog jada,
A ljupke bi zvijezde stale
U užasu, i od tada
Zahuktô bi vihor jada
KÔ u mojim grud'ma sada.
