Nezahvalna!
U zao — čas dan mi onaj kobni svanu
Kad u crkvu stupih, i nju spazih koja
Sad poslednju zada najljuću mi ranu;
Da tamo ne pođoh, ne bih se ja sada
Po zemljama tuđim vukao bez nade,
Grdeć' ovaj život pun nesnosna jada.
Avaj! varaše me hitro, neprestano,
Dok hineći ljubav stegne m' u okove,
Iz kojih čovjeku nij' uteći dano.
Išao sam za njom kao ludo d'jete,
Pogledi, riječi, sve što njeno b'jaše.
St'jene kud iđaše i st'jene mi svete.
Anđeo života činila se meni,
Draža nego sv'jetlost, potrebna k'o vazduh,
Najljepši ostvaren smišljaj božanstveni.
Zna li kogod šta je imati u duši
Jednu samo mis'o, koja u njoj sija
Kao pust svjetilnik u dubokoj tmuši?
Šta jv sva tom mišlju čustva opit' svoja.
Pod njezinim čarom živjeti k'o sužanj,
Nigdje ve nalazit izvan nje pokoja?
Zna li, avaj! kogod šta jv zasađena
U čoveč'jem srcu rajska slika, koja
Slijedi te svuda k'o tijelo sjena?
Šta je nju opažat gdje kod upreš oči.
U mirisnom cv'jetu, u vedrini neba.
Na samom oltaru, u sancima noći?...
Oh! taka je bila moja ljubav pusta!
Pa i veća, veća... vaj! kakvu je duša
Osjećala, neće nikad izreć usta.
Ali za nju kakva postigla me plata?
Osta jedva život, a zatvoriše se
Pred životom nav'jek zlatna sreće vrata.
Pa još za njom srce žalit' ne prestaje!
Ne bi l' bolje bilo jednom raskinut' ga,
Te svoj stid da skončam i sve skupa vaje?
