Nevjerna ljuba Grujice Novkovića
Pije vino Novković Grujica,
Ne pije ga s kim ga braća piju,
Van sa nevjernom Anđelijom ljubom.
Kad se Gruja vina ponapio,
Leže Grujo sanak boraviti... 5
Sve mu glava bez uzglavja spava.
Kad to viđe Anđelija ljuba,
Sađe brzo u donje podrume
I do'vati tanane konope
I Grujici savezuje ruke 10
Od lakata do b'jeli nokata.
Onda mlada Anđelija ljuba
Dozivaše pašu gospodina:
„O, bogom ti, paša gospodine!
Lega' Grujo sanak boraviti, 15
Sve mu glava bez uzglavlja spava,
'Ajde njemu odsijeci glavu;
Ja sam njemu savezala ruke,
Biću tebi za vijernu ljubu.“
Al' joj paša toga ne veruje, 20
Nego paša 'vako odgovara:
„Ne budali, Anđelijo ljubo!
Ne bi Gruje vile uvatile,
Niti bi ga careve delije,
Ko l' bi njemu savezao ruke?“ 25
Ali ljuba 'vako progovara:
„A, bogom ti, pašo gospodine!
Lako sam mu savezala ruke,
Jer se Grujo vina nakitio,
Pa je lega' sanak boraviti; 30
Sve mu glava bez uzglavlja spava;
'Ajde, paša, ods'jeci mu glavu!“
Ustade se paša gospodine,
Sobom vodi trideset delija;
Uđe paša u dvore Grujine, 35
Tuče Gruju pletenom kandžijom:
„Ustaj, Grujo, da vina pijemo!“
Ustade se Novković Grujica,
U'vati mu paša gospodine,
Nevijernu Anđeliju ljubu, 40
Obljubi je na oči Grujine.
Još je paša Gruji govorio:
„Bogom ti je, Novković Grujica!
Đe najvoliš sada poginuti,
Ali oćeš u dvoru b'jelome, 45
Al' ti drago nasred polja ravna,
Ali, Grujo, u gori zelenoj?“
Ali tužan Grujo progovara:
„Bogom ti je, paša gospodine!
Poginuću u gori zelenoj; 50
Al' mi dajte Jovu nejakoga
Nek on vidi đe ću poginuti!“
I to paša Gruju poslušao,
Pa mu dade Jovu nejakoga.
Uze paša trideset delija 55
Još nevjernu Anđeliju ljubu
I dođoše u sred gore crne,
Vežu Gruju za jelu zelenu,
Posjedoše Turci užinati.
Kada jesu Turci užinali, 60
Svi legoše sanak boraviti,
Još najprviji paša gospodine;
Ali neće Anđelija ljuba.
Ljubi svojoj govorio Grujo:
„Ma boga ti, ljubo draga moja! 65
Odveži mi b'jele ruke moje,
Evo tebi tvrdu vjeru davam,
Da ti ništa učinit neću!“
Anđelija strašno odgovara:
„Muči, Grujo, ajdučko koljeno! 70
Muči, Grujo, da bi zamukao!
Ka i oćeš zamuknuti brzo.
Sad ću svoga pašu probuditi,
Pa će tvoju glavu odsjeći.“
Đe nesreće, Bog dade i sreće, 75
Ljuba leže sanak boraviti,
Malom Jovi govori Grujica:
„Drago d'jete, moj nejaki Jovo!
Privuci se paši gospodinu,
Ukradi mu nože od pojasa, 80
I ukradi sablju sakovatu;
Ne bi l' nami bog i sreća dala,
Da bi moje oprostili ruke,
Da u gori sasječemo Turke!“
Malen Jovo mudro učinio 85
I svog babu rado poslušao,
Privuče se paši gospodinu,
Ukrade mu i sablje i nože,
Svome ih je babi donosio,
Pa mu reže na ruke konope, 90
Poreza ga po desnici ruci,
Trže krvca iz desnice ruke;
Al' se d'jete krvce prepanulo,
Poče b'ježat u goru zelenu,
Ponojlak ga Grujo dozivao: 95
„Nemoj mi se, d'jete, prepadati,
Nije krvca od desnice ruke,
Ovo krvca iz konopa ide.“
Al' se srećom Jovo povratio,
Na ruku mu rezao konope, 100
Koliko ih d'jete prerezuje,
Još Grujica više pretrguje.
Kad je Grujo oprostio ruke,
On se britke sablje dovatio,
On u gori sasiječe Turke. 105
Trideset je Turak' posjekao,
Gospodina pašu ostavio
I nevjeru Anđeliju ljubu.
Stade Grujo uz jelu zelenu,
Đe' no njega savezali Turci. 110
Još će Grujo oprobati ljubu,
Probudi je, te joj govorio:
„A, bogom ti, draga ljubo moja!
Oprosti mi b'jele ruke moje,
Evo tebi tvrdu vjeru davam, 115
Da ti ništa učiniti neću.“
A nevjerna Anđelija ljuba,
Ona za to ništa i ne haje
Brzo budi pašu gospodina:
„Ustaj more, paša gospodine! 120
Posijeci ajdučko koljeno
Evo meni spavati ne dade,
Vajve tebi o nevjeri radi!“
Ustade se paša gospodine,
Al' eto mu jada iznenada, 125
Uza nj nema ni sablje ni noža.
Šeće paša od jele do jele,
Svim' Turcima glave odsječene;
Dođe paša Novković Grujici,
Pa mu ljubi skute i koljena 130
I moli ga po dva, po tri puta:
„Gospodaru, Novković Grujica!
Ne ods'jeci moje ruse glave,
Evo tebi pašiluka moga
I evo ti obadvije ljube.“ 135
Za to Grujo ništa i ne haje,
Van pos'ječe pašu gospodina
Pa ga vuče putu na raskršće,
Pa ga s'ječe na četiri strane,
Te ga vješa na četiri grane. 140
Ko je strašljiv, da ne smije proći,
Ko j' slobodan, neka čudo gleda.
Kad to vid'la Anđelija ljuba,
Poče bježat' kroz goru zelenu;
Al' je Grujo 'vako govorio: 145
„Bre, nevjero, uteći mi nećeš.“
Al' je Grujo ljubu uvatio,
Obadva joj oka iskopao
I b'jele joj dojke prorezao,
Te kroz dojke promeće joj ruke; 150
I tuče je pletenom kandžijom:
„Bjež', nevjero, u goru zelenu,
Te se rani i od zla se brani,
Nek ti bude travica za ranu,
A rosica nek ti je vodica![1] 155
Kad zapjeva slavulj, tica mala,
Ti ćeš znati da je danak b'jeli;
Kad zavije u planini vuci,
Ti ćeš znati, da je noćca tavna.“
Oj, nevjero, da te bog ubio, 160
Dobra da si, ne bi te ni bilo!
