Nevjera ljube Grujičine



Nevjera ljube Grujičine

0001 Pošetale tri turske delije
0002 Ispod dvora Novakov Grujice,
0003 No ih gleda Jela Grujičina,
0004 Pa Turcima riječ besjedila:
0005 „Hajte ovamo, tri turske delije,
0006 Da pijete vina crvenoga!”
0007 No ju jedno Ture govorilo:
0008 „Proj se, Jelo, Grujičina ljubo,
0009 Ne smijemo minut’ ovudije
0010 Od Grujice, gospodara tvora,
0011 A nekmoli vino da pijemo!”
0012 Tad je mlada Turke slobodila:
0013 „Ne bojte se, tri turske delije,
0014 Mene doma gospodara nema,
0015 Nogo evo dana pet neđelja
0016 Otiša je daleko u hajduke”.
0017 Tade Turci hojdoše na kulu,
0018 A na avliju stražu postaviše.
0019 E ih bješe dimno dočekala:
0020 Vino piju, a lice ju ljube.
0021 Malo bilo, ništa ne stanulo,
0022 Ali s vratah straža govorila:
0023 „Bježi, Jelo, zlo jutro ti bilo,
0024 Evo Grujo iz hajdukah dođe!”
0025 No se tade Turci prepadoše,
0026 Zatvori ih Jela u odaju,
0027 Pa izljeze, te srete gospodara,
0028 Prifati mu svijetlo oružje,
0029 Pa mu daje vino i rakiju.
0030 Grujica je trudan i umoran,
0031 Od truda ga sanak ufatio;
0032 Jela je Turke izvodila
0033 I sputila svoga gospodara.
0034 Kad se Grujo od sna razabrao,
0035 Ćaše se dić’, nogo ne mogaše.
0036 A Turci mu blago pokupiše,
0037 Pa krenuše Jelu i Grujicu;
0038 No ostade Đoko, čedo ludo,
0039 A Grujica bogom kumi Turke:
0040 „Povrni se jedan na dvorove,
0041 Dones’te mi Đoka, čedo ludo,
0042 Bačite ga mene na plećima
0043 Da ne pišti na dvorove samo!”
0044 No su Turci na Boga gledali,
0045 Donesoše Đoka Grujičina
0046 I bačiše ga njemu na plećima.
0047 Otidoše zelenom planinom,
0048 Pa su u hlad Turci počinuli,
0049 Vino piju, a Jelu ljubjahu.
0050 Pa je Turke sanak prevario,
0051 Preko Jele prebačili ruke.
0052 No Grujica čedo prekorio:
0053 „O ti, Đoko, od kurve kopile,
0054 Da priličeš Novakov Grujici,
0055 Bi se uvio u krioce majci,
0056 Ugrabio nožić od pojasa,
0057 Ti bi mene konop prekinuo,
0058 Ja bih, Đoko, Turke pogubio!”
0059 No dijete izjede sramota,
0060 Ukrade ju nožić od pojasa.
0061 Grujica mu ruke naredio,
0062 Stade d’jete kidat’ po konopcu,
0063 No đetinja nelagodna ruka─
0064 Od ludosti konop ne zgađe,
0065 No Grujicu po bijeloj ruci.
0066 Kad dijete krvcu ugledalo,
0067 Sta ga cika ka zmiju ljutu:
0068 „Kuku mene, zaklah te, Grujica!”
0069 Grujica mu riječ govorio:
0070 „Ava’, Đoko sinko, ne živio!
0071 Ako nećeš ti, a ’no te Turci,
0072 Udri bolje, opale ti obje!”
0073 Dijete mu konop prekinulo─
0074 Tade viđi bruku od Turakah:
0075 Kad se Grujo ruku dofatio,
0076 Jednome je sablju dofatio,
0077 Posiječe tri turske delije,
0078 I Jeli je ruke okinuo,
0079 Okide ju noge po koljenah,
0080 Otide zdravo na dvorove.
0081 To je bilo kad se činilo.



Izvor uredi

Srpske narodne pjesme iz neobjavljenih rukopisa Vuka Stef. Karadžića, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje jezika i književnosti. Pjesme junačke srednjijeh vremena, knjiga treća, Beograd, 1974.