Na groblju (1900)
Iznad mene šume čempresove grane.
Staro groblje spava... Ja ga tako volim...
Evo opet moje suze uzdrhtane -
Pada, pa se ljubi sa kamenom golim.
Ovdje mi je sestra... U proljeće jedno
S vijencem ljubicâ zaspala je ona, -
Sa kupine slavuj jecao je čedno
Uz žalosni odjek oproštajnih zvona...
Ja sam one čase sve krvlju zapisô
U ruine puste - u to srce bono;
Val burnijeh dana ranu nije zbrisô -
Ja i sada gledam mrtvo lice ono.
Sreta me kad ponoć zvijezde izvede,
Kad srebrni mjesec u oblaku dršće;
Na čelo mi spusti usnice blijede,
Ljubi me i vodi na gluho raskršće...
Zbori mi o sreći prekogrobnog mira:
Gdje je svaki trenut vedar, blagodatan,
Gdje je vječni život, kô život leptira,
Slobodan, bez tuge, pun sunca, pa zlatan.
I dugo mi tako šapće prizrak tajni;
Ja kroz suze gledam njeno svehlo lice,
Dok po njenoj kosi vjetar uzdisajni
Leluja i ljubi mrtve ljubičice...
I smrvljena duša zaboli me jače,
I procvili srce kô sirota bona:
Ja čujem daleko kako slavuj plače
Uz žalosni odjek oproštajnih zvona...