Nahod Mustaj-beg
Hasan aga ljubu milovaše,
Kud hodaše za ruku vodaše,
Gdje sjeđaše, na krilu držaše.
Tome niko mani ne bijaše,
Već njegova ostarjela majka, 5
Pa govori sinu Hasan agi:
„Zaludu ti tvoja vjerna ljuba,
Kad ti nema od srca evlada,
Jal je sjeci, jal u vodu baci!"
Pa se njemu na ino ne može, 10
Već on zove brata Muhameda:
„Hajde, vodi moju vjernu ljubu
Pa pos'jeci u zelenoj bašči."
Muhamed se kahar učinio,
Pa govori svojoj nevjestici: 15
„Opremi se šrto god ljepše moreš
A na glavu — što držat ne moreš
Da idemo u zelenu bašču."
Posluša ga mlada nevjestica,
Opremd se što god ljepše more, 20
A na glavu — što držat' ne more,
Pa pođoše u zelenu bašču.
Kad su bili niz bijelu kulu,
Hasan aga lice zaklanjaše,
A od svoje vjerenice ljube, 25
Jer je njemu vrlo žao ljube.
Ona ode u zelenu bašču
Sa djeverom mladim Muhamedom.
Dovodi je rumenoj ružici,
Pa govori svojoj nevjestici: 30
„Vid', nevjesto, rumene ružice,
Kako se je rodom okitila,
Ko nevjesta skoro dovedena!"
Dovodi je crvenoj jabuci:
„Vid', nevjesito, crvene jabuke, 35
Kako se je rodom okitila,
Ko nevjesta skoro dovedena!"
Oštru sablju bješe izvadio:
„Vid’, nevjesto, oštre posjeklice,
Čije će se krvi zapojiti?" 40
Govori mu mlada nevjestica:
„Bogme moje, djever Muhamede,
Halal tebi moja krvca bila.
Ne udri me po bijelu vratu,
Već me udri po sillenu pasu, 45
Živo mi je čedo pod pojasom!"
Tad zamahnu djever Muhamede,
Pa udari po zelenoi travi.
Dva put se je junak nagonio,
Oba puta po travi udrio. 50
Treći puta kad je zamahnuo,
Pod nevjestom čedo zaplakalo.
A da vidiš djever Muhameda,
Oštru sablju u travu bacio,
Pa za svoju nevu prihvatio: 55
On otpasa tramboloza pasa,
Preko pole njega presjekao —
Jednom polom nevu utegnuo,
Drugom polom to nejako čedo;
L’jepo mu je ime nadjenuo, 60
L’jepo ime — Nahod Mustaj-beže,
I unese u bijele dvore.
U l’jepo su doba dolazili,
Međ’ akšamom i međ' jacijama.
Nevu vodi u svoju odaju, 65
Prostrije joj dušek po dušeku
I brusali jastuk po jastuku,
Povali je na meke dušeke.
Još razmuti od meda šerbeta,
Pa napoji to nejako čedo. 70
Kad u jutra jutro osvanulo,
Uranila Hasan age majka
I šećerli kahvu ispijala,
Pa govori Hasan agi sinu:
„Vidi našeg mladog Muhameda, 75
Kako mu je žao nevjestice,
Pa ga nema nama u odaju."
U to doba zlato Muhamede
Selam nazva bratu Hasan agi,
A i svojoj ostarjeloj majci, 80
Al je vrlo sahtli i kaharli,
Pitala ga ostarjela majka:
„Što si, Hamo, sahtli i kaharli,
Zar za svojom mladom nevjeslicom,
Što će mlada kad nema evlada?" 85
Kad to čuo zlato Muhamede,
Odmah skoči na noge lagane,
Pa on ode u svoju odaju.
Progovara ostarjela majka:
„A moj sine, aga Hasan aga, 90
Neko ima s njime u odaja!"
U to ciknu to nejako čedo.
Tad poletje aga Hasan aga,
A za njime ostarjela majka.
Na golemo čudo udarili: 95
Neva leži u meku dušeku,
Pokrivena kamišli jorganom,
A pokraj nje to nejako čedo,
Pokriveno od zlata čatkijom.
Tad poletje aga Hasan aga, 100
Pa on pade po meku dušeku,
Stade ljubit svoju vjemu ljubu,
On je ljubi među oči crne.
Popustio svoju vjernu ljubu,
Pa on ljubi brata Muhameda, 105
Baš u lice i u oči crne.
Stara ljubi to nejako čedo,
Ljubeći ga tiho zapjevala:
„Bogu hvala i današnjem danu,
Kad ja stekoh od sina evlada, 110
A evlada nahod Mustaj bega!"
