More, Turci, lulu napunite!
Konja jaše Kraljeviću Marko
Preko one gore Romanije,
Njega srete pedeset Turaka
I pred njima Tošiću Stojane.
Al’ govori Tošiću Stojane: 5
»Draga četo, pedeset Turaka,
Ako gdjegod susretnemo Marka,
Nemojte mu ružno govoriti,
Jer je momče Kraljeviću Marko,
Jer tako mi dina i zakona, 10
Ako s’ med nas gdje umiješa Marko,
On će s nama dijeliti perje,
Kano vuci s lijevljeni janjci.«
U to doja Kraljeviću Marko,
Kako ide i lulu izvadi, 15
Mala lula od osamdeset oka;
Pa govori Kraljeviću Marko:
»More, Turci, lulu napunite!«
Svih pedeset kesa povadiše,
Svih pedeset kesa isprazniše, 20
Još Markovu lulu ne napuniše.
Ah ne vadi Tošiću Stojane,
On ne vadi žalosna mu majka!
Već on stade govoriti Marku:
»Dajde, Marko, carevinu plati, 25
A ti ideš po zemlji carevoj,
A ti gaziš careve drumove,
Treba, Marko, da ti harač dadeš.«
Al’ govori Kraljeviću Marko:
»Baš ako je i to spalo na me, 30
Ja ću platit, da koga ću vraga!
Odi amo, da ti harač dadem.«
Primaknu se Tošiću Stojane,
Primaknu se, žalosna mu majka!
Kako s’ više odmaknuti ne će. 35
Da mu harač, lulu i duhana.
U zlo ga je mjesto pogodio,
U zlo mjesto, u čelo junačko.
Gdje mu ništa škode ne učini.
Čelo puče, oči iskočiše, 40
Puče lula na devet komada,
Puče glava na tridest komada.
Turci žale Tošića Stojana,
Marko žali lulu i duhana.
Al’ govori Kraljeviću Marko: 45
»Bezer tebi. Ture, s glavom bilo!
Ja se jesam s tobom našalio,
A ti, Ture, za šalu ne primaš;
More, Ture, ti si slabe glave,
Ja se ne bih s tobom našalio. 50
Mili Bože, čudnoga junaka,
Gdje poginu od lule zemljane,
Kamol’ ne bi od mog buzdovana!«
