Mi smo na po puta...
Mi smo na po puta umorni i sveli,
I kada bi' mogli, mi bi' natrag htjeli,
Onamo gdje osta jutro naših dana
I vrtovi puni toplih jorgovana...
No sve je zaludu!... Mi moramo dalje,
Tamo, ocu vječnom, gdje nas usud šalje...
Već ja vidim blizu: trepti svjetlost neka
Čudesna na putu. To je gospod. Čeka
Na putnike svoje, pa ih redom broji
Po čitulji svetoj što pred njime stoji...
I sve što je kome ovdje negda dao,
Svaki trunak sreće što je za nas sjao,
Uz beskrajnu ljubav i očinsku brigu,
Zapisô je gospod u debelu knjigu...
Mi smo mu dužnici, i druge nam nije:
Moja Muzo, tamo hajdemo što prije!
Jer, eno, u raju mnogi mjesto grabe;
Hoćemo li tamo, ne možemo džabe:
Isplatimo ocu, skinimo tegobu,
Pa onda bez brige spavajmo u - grobu...