Međed, svinja i lisica

Udruže se međed, svinja i lisica, pa se dogovore, da oru zemlju i da siju pšenicu, da se rane. Zapitaju jedno drugoga, šta će koje raditi, i kako će sjeme naći. Svinja reče: "Ja ću provaliti koš, i ukrašću sjeme; i ja ću mojom surlom uzorati." Međed reče: "Ja ću posijati." A lisica reče: "Ja ću mojim repom podrljati." Uzoraše, posijaše. Dođe žetva. Staše se razgovarati, kako će požeti. Svinja reče: "Ja ću žeti." Međed reče: "Ja ću snoplje vezati." Lisica reče: "Ja ću klasje kupiti." Požeše i snoplje povezaše. Sad se staše dogovarati, kako će da vršu. Svinja reče: "Ja ću guvno načiniti." Međed reče: "Ja ću snoplje snijeti, i ja ću i vrijeći." Svinja reče: "Ja ću pretresati, i rastaviću slamu od pšenice." Lisica reče: "Ja ću mojim repom trniti pljevu sa pšenice." Svinja reče: "Ja ću ovijati;" a međed reče: "Ja ću žito razdijeliti." Ovrgoše. Međed žito podijeli; ali ga ne podijeli pravo: zašto ga svinja zamoli, te joj dade samo slamu, a pšenicu svu uze sam, lisici ne dade ništa. Rasrdi se lisica, pa otide na tužbu, i kaza im, da će im dovesti jednoga carskog čoveka, koji će žito pravo razdijeliti. Uplaši se svinja i međed, pa reče međed svinji.: "Zakopaj se ti, svinjo, u slamu, a ja ću se popeti na ovu krušku." Zakopa se svinja u slamu a međed se pope na krušku. Lisica otide, te nađe mačku, pa je pozva u društvo, da idu na guvno, da vataju miše. Znajući mačka da na guvnu ima dosta miša, pođe rado; pa sad iznad puta, sad ispod puta, trči za pticama. Opazi je međed s kruške po izdaleka, pa kaže svinji: "Zlo svinjo! eto lisice, đe vodi strašnoga bumbašira: ogrnuo ćurak od kune, pa i krilate tice vata oko puta." U tom se mačka ukrade međedu iz očiju, pa kroz travu dođe na guvno, i tražeći miša stane šuškati po slami. Svinja podigne glavu, da vidi, šta je, a mačka pomisli od njezine surle da je miš, pa skoči, te svinju šapama za nos. Svinja se uplaši, pa rukne i skoči, te nada u potok; a mačka se prepadne od svinje, pa nada uz krušku; a međed pomisli, da je ona već svinju udavila, pa ide sad na njega, pa od straa padne s kruške na zemlju, te se razbije i crkne; a lisici ostane sve žito i slama.

Ovaj tekst je narodna umotvorina. Prvi put ju je zabeležio Vuk Stefanović Karadžić u delu Srpske narodne pripovijetke.

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 175–176.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.