Marko kaže na kome je carstvo
Sastala se četiri tabora
Na ubavu na polju Kosovu
Kod bijele Samodreže crkve:
Jedno tabor Vukašina kralja,
Drugo tabor despota Uglješe, 5
Treće tabor vojvode Gojka,
A četvrto carević Uroša.
Carevi se otimlju o carstvo,
Hoće da se među se pomore,
Zlaćenima da pobodu noži, 10
A ne znadu, na kome je carstvo,
Kralj Vukašin veli: "Na mene je!"
Despot Uglješ: "Nije, neg’ na mene!"
Vojvod’ Gojko: »Nije, neg’ na mene."
Ćuti nejak carević Urošu, 15
Ćuti dijete, ništa ne besjedi,
Jer ne smije od tri bratijenca,
Bratijenca, tri Mrnjavčevića.
Piše knjigu Vukašine kralju.
Piše knjigu i šilje čauša 20
Do Prizrena, grada bijeloga,
Do onoga protopop-Nedeljka,
Neka dođe na Kosovo ravno,
Da on kaže na kome je carstvo:
On je svijetla cara pričestio, 25
Pričestio i ispovjedio,
U njega su knjige starostavne.
Piše knjigu despote Uglješa,
Piše knjigu i šilje čauša
Do Prizrena grada bijeloga. 30
Do onoga protopop-Nedeljka.
Treću piše vojvoda Gojko,
I on šilje ognjena čauša;
A četvrtu carević Urošu
Piše knjigu i šilje čauša. 35
Sva četiri sitne knjige pišu,
I pošilju ognjene čauše,
Sve potajno jedan od drugoga.
Sastaše se četiri čauša
U Prizrenu gradu bijelome, 40
Kod dvorova protopop-Nedeljka;
Ali prota doma ne bijaše
No u crkvi biješe na jutrenji,
Na jutrenji i na leturđiji.
Kol’ko s’ silni ognjeni čauši, 45
Koliko su silni od silnijeh.
Te ne kćeše konje odjahati,
No u crkvu konje nagoniše,
Potegoše plemenite kandžije,
Udaraju protopop-Nedeljka: 50
"Brže hajde, protopop Nedeljko.
Brže hajde na Kosovo ravno,
Da ti kažeš, na kome je carstvo;
Ti si svijetlog cara pričestio,
Pričestio i ispovijedio, 55
U tebe su knjige starostavne;
Ja l' ćeš sada izgubiti glavu."
Suze roni protopop-Nedeljko,
Suze roni, pa njima govori:
"Odbijte se, silni od silnijeh, 60
Dok u crkvi zakon savršimo,
Znati će se, na kome je carstvo."
Tako su se oni uzmaknuli.
A kad zakon božji savršiše,
Izljegoše pred bijelu crkvu. 65
Tad govori protopop-Nedeljko:
"Djeco moja, četiri čauša!
Ja sam svijetla cara pričestio,
Pričestio i ispovijedio,
Al ga nisam pitao za carstvo, 70
Već za grijehe, što je sagriješio;
No idite u Prilipa grada
Do dvorova Kraljevića Marka,
A do Marka, do mojega đaka:
Kod mene je knjigu naučio, 75
Kod cara je Marko pisar bio,
U njega su knjige starostavne,
I on znade, na kome je carstvo.
Vi zovite na Kosovo Marka,
Jer se Marko ne boji nikoga, 80
Razma jednog Boga istinoga."
Otidoše četiri čauša.
Otidoše ka Prilipu gradu,
Bijelu dvoru Kraljevića Marka.
Kad su bili pred bijele dvore, 85
Udariše zvekirom na vrata.
To začula Jevrosima majka,
Pa doziva svoga sinka Marka:
"Sine Marko, moje čedo drago!
Tko udara zvekirom na vrata? 90
Baš ka’ da su babovi čauši."
Usta Marko te otvori vrata,
Čauši se pokloniše Marku:
"Božja t’ pomoć, gospodaru Marko!"
A Marko ih omilova rukom: 95
"Dobro došli, moja djeco draga!
Jesu l’ zdravo Srbiji vitezovi,
I čestiti carevi i kralji?"
Čauši se smjerno pokloniše:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko! 100
Sve je zdravo, ali nije mirno.
Gospoda se teško zavadila.
Na kosovu polju širokome
Kod bijele Samodreže crkve,
I oni se otimlju o carstvo, 105
Među se se hoće da pomore,
Zlaćenima da pobodu noži,
A ne znadu, na kome je carstvo.
Tebe zovu na Kosovo ravno,
Da im kažeš, na kome je carstvo." 110
Ode Marko u gospodske dvore,
Pak doziva Jevrosimu majku:
"Jevrosima, moja mila majko,
Gospoda se jesu zavadila,
Na Kosovu polju širokome 115
Kod bijele Samodreže crkve,
I oni se otimlju o carstvo,
Među se se hoće da pomore,
Zlaćenima da pobodu noži,
A ne znadu, na kome je carstvo; 120
Mene zovu na polje Kosovo,
Da im kažem, na kome je carstvo."
Kol’ko Marko težio na pravdu,
Tol’ko moli Jevrosima majka:
"Marko sine, jedini u majke, 125
Ne bila ti moja hrana kleta,
Nemoj, sine, govoriti krivo
Ni po babu, ni po stričevima,
Već po pravdi Boga istinoga;
Nemoj sine, izgubiti duše; 130
Bolje ti je izgubiti glavu,
Nego svoju ogriješiti dušu!
Uze Marko knjige starostavne,
Pa opremi sebe i Šarina,
Šarinu se na ramena baci, 135
Otidoše u Kosovo ravno.
Kad su bili kraljevu šatoru,
Reče tade Vukašine kralje:
"Blago mene do Boga miloga!
Eto mene moga sina Marka, 140
On će kazat, na mene je carstvo,
Od oca će ostanuti sinu."
Marko sluša, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga vidje Uglješa vojvoda, 145
Tad Uglješa riječ govorio:
"Blago mene, eto mi sinovca,
On će kazat, na mene je carstvo:
Kaži, Marko, na mene je carstvo,
Oba ćemo bratski carevati." 150
Šuti Marko, ništa ne besjedi,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga vidje vojvoda Gojko,
Tade Gojko riječ govorio:
"Blago mene, eto mi sinovca, 155
On će kazat, na mene je carstvo.
Kad je Marko još nejačak bio,
Ja sam Marka vrlo milovao,
U svilena njedra uvijao,
Kano krasnu od zlata jabuku! 160
Kad sam gođe na konju hodio,
Sve sam Marka sa sobom vodio.
Kaži, Marko, na mene je carstvo,
Ti ćeš, Marko, prvi carovati,
A ja ću ti biti do koljena." 165
Šuti Marko, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu,
Pravo ode bijelu šatoru,
Ka šatoru nejaka Uroša.
Dogna Šarca caru do šatora, 170
Ondje Marko Šarca odsjednuo.
Kad ga vidje nejaki Urošu,
Lako skoči sa svil’na dušeka,
Lako skoči, pake progovori:
"Blago mene, eto moga kuma. 175
Eto kuma Kraljevića Marka,
On će kazat, na kome je carstvo."
Ruke šire, u grla se grle,
U bijelo cjelivaju lice,
Za junačko pitaju se zdravlje, 180
Pa sjedoše na svil’na dušeka.
Tako malo vrijeme postojalo,
Danak prođe, tavna noćca dođe.
Kad u jutro jutro osvanulo.
I pred crkvom zvona udariše, 185
Sva gospoda došla na jutrenje,
U crkvi su službu savršili,
Izljegoše iz bijele crkve,
U stolove pred crkvu sjedoše,
Šećer iju, a rakiju piju. 190
Marko, uze knjige starostavne,
Knjige gleda, a govori Marko:
»A moj babo, Vukašine kralju,
Malo l’ ti je tvoje kraljevine?
Malo l‘ ti je? ostala ti pusta! 200
Već s’ o tuđe otimate carstvo.
A ti striče, despote Uglješa,
Malo l’ ti je despotstva tvojega?
Malo l' ti je? ostalo ti pusto!
Već s’ o tuđe otimate carstvo. 205
A ti striče, vojevoda Gojko,
Malo l' ti je? vojvodstva tvojega?
Malo l' ti je? ostalo ti pusto!
Već s’ o tuđe otimate carstvo.
Vidite li, Bog vas ne vidio! 210
Knjiga kaže na Urošu carstvo,
Od oca je ostanulo sinu,
Djetetu je od koljena carstvo,
Njemu carstvo care zaručio
Na samrti, kad je počinuo." 215
Kad to začu Vukašine kralju,
Skoči kralju od zemlje na noge,
Pa potrže zlaćena handžara,
Da ubode svoga sina Marka.
Bježi Marko ispred roditelja, 220
Jer se njemu, brate, ne pristoji,
Sa svojim se biti roditeljem.
Bježi Marko, a tjera ga kralju:
Dok su tri put kolo sastavili
Oko bijele Samodreže crkve, 225
Gotovo ga bješe sustigao,
Al’ iz crkve nešto progovara:
"Bjež’ u crkvu, Kraljeviću Marko,
Vidiš, gdje ćeš danas poginuti,
Poginuti od svog roditelja, 230
A za pravdu Boga istinoga!"
Crkvena se otvoriše vrata,
Marko bježi u bijelu crkvu,
Za njime se vrata zatvorila.
Kralj dopade na crkvena vrata, 235
Po direku udari handžarom,
Iz direka krvca pokapala,
Tad se kralje bio pokajao,
Te je riječ bio govorio:
"Lele mene do Boga jednoga, 240
Gdje pogubih svoga sina Marka!"
Al' iz crkve nešto progovara:
"A čuješ li, Vukašine kralje,
Ti nijesi posjekao Marka,
Već posiječe Božjega anđela!" 245
Na Marka je vrlo žao kralju.
Te ga ljuto kune i proklinje:
"Sine Marko, da te Bog ubije!
Ti nemao groba ni poroda!
I da bi ti duša ne ispala, 250
Dok turskoga cara ne dvorio!"
Kralj ga kune, car ga blagosilja
"Kume Marko, Bog ti pomogao!
Tvoje lice svijetlo na divanu!
Tvoja sablja sjekla na mejdanu! 255
Nada te se ne našlo junaka!
Ime ti se svuda spominjalo,
Dok je sunca i dok je mjeseca!"
Što su rekli, tako mu se steklo.
