◄   POJAVA XIII PROMJENA POJAVA II   ►

PROMJENA
(Soba ukusno namještena. Stevan i Anka postavljaju sto.)

STEVAN (uhvati Anku za ruku. Povjerljivo): Kaži ti meni, Ančice, vjeruješ li da ima vještica?
ANKA: Budi Bog s nama! A otkud ti to pade na pamet?
STEVAN: Viš, ja sam cijelu noć o tome premišljao, pa znaš šta sam izmislio?
ANKA: Šta?
STEVAN: Ima, Ančice, ima! Eto na primjer, naša je gospođa vještica. Kad ležem noću, a ja uvijek pažljivo sakrijem metlu; može, budi Bog s nama, jedne noći kroz odžak izletjeti.
ANKA: Šta je tebi danas, te mi takve ludorije pripovijedaš?
STEVAN: Pa onda ovaj kir Stavre, i taj ti je neki vještac! Nego ima i mlađih vještica.
ANKA (s podsmijehom): E?
STEVAN: Eto, na primjer, ti!
ANKA: Šta, ja vještica? Vidim ja da je on nekoga vraga smislio. Odlazi, neću da te vidim više!
STEVAN: Ama ja imam dokaza.
ANKA (otimajući se): Hoćeš me ostaviti?
STEVAN (držeći je za ruku): Eto, od noćas ne osjećam da mi na lijevoj strani kuca. Vještice mala, ti si mi srce odnijela!
ANKA: Pričuvaj ga ti od druge koje, ako ga imaš, a po meni možeš mirno spavati.
STEVAN: Vraga ću mirno spavati kad si ti tako visoko nadamnom, čak na drugom katu.
(Pjeva:)
                    Zalud biješ srce moje
                    Danju, noću kao sat,
                    Visoko je draga moja,
                    Nju sakriva drugi kat!
ANKA: Za to dragi mira nema
                    Luta negdje cijelu noć,
                    Od ljubavi vazda dr'jema...
STEVAN: Na te mislim c’jelu noć!
ANKA: Kad bih jošte vjerovala,
                    Misleć da me ljubi taj?
STEVAN: Ja te ljubim djevo mila...
ANKA: Ne vjerujem, eto znaj!
STEVAN: Danju, noću, tugujući
                    Sa očiju gonim san:
                   „O, siđi se s drugog kata,
                   I prvi je zlatan stan!“
OBOJE: „I p'rvi je zlatan stan!“
ANKA: Zbilja? Nego ti kao da počešće to zlato ostavljaš?
STEVAN: Pa dobro Ančice, a ti me pusti gore, pa ćeš se onda uvjeriti, da li je to istina.
ANKA: Hvala, lijepo! Ne moraš se ti mučiti, penjući se gore. Kad se udam za tebe, a ja ću se, dragi Stevice i sama dolje spustiti.
STEVAN: To i jesu dužnosti svake ženice!
ANKA: Zanovijetalo moj! Da li si zaslužio? Hajde samnom, može mi zapraška zagorjeti.
STEVAN: Za tobom, Ančice, i u kujnu idem! (Odu.)


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dragutin Ilić, umro 1926, pre 98 godina.