Lažni car Šćepan Mali/3
<poem>
JAVLENIJE PRVO
NA CETINjU
Po razbiću Turakah patrijarh pećki, vladika Sava, vladika Arsenije i iguman Teodosija poslije službe božje čine blagodarenije bogu za pobjedu nad Turcima. Izlaze među narodom, koji neprestano sa svake strane vrvi k Cetinju, blagoslovjaju narod.
VLADIKA SAVA (k narodu)
Sva junaštva vaša od Kosova, s kojima se gore ove diče, svekolike borbe nečuvene za slobodu i za ime srpsko koje pamti naša Gora Crna, sve pohvale te dosle imaste, sve okite vještijeh guslarah i sve ono što se izreć može za pohvalu pravome viteštvu - sve vi ovo danas nadvisiste. Je l' višega čuda ikad bilo otkad pade svijet na svijetu? O gospodi, slava tvojoj sili i desnici tvojoj svemogućoj, te pritjeca na pomoć vjernima kad im padne sila i nadežda.
PATRIJARH (kao lud odradosti)
Crkva živi nad vjernim narodom, narod živi u božojzi crkvi. A crkva je božja prevelika: njenom svodu kraj se nać ne može; a pod svodom nigđe stupca nema. A vjernoga naroda je malo koji ide po ćudi gospodu: nit je šaka nit je puna kapa, - upravo bi pregrst napunio, ali ga je dosta za čudesa sa pomoću boga i slobode. Aliluja! Aliluja!
Pada patrijarh u nesvijest. Narod se nad njim kupi. Nekoga žali, neko se čudi što mu se dogodi.
JAVLENIJE DRUGO
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Puštite ga starca nek počine. Ništa mu se bojati nemojte: radost mu je dušu nadjačala, bacila ga sanku u naručje. Divna sanka koji ga pokriva, a punan je božje blagodati, slatke mečte i snovidjenija. Više će mu starini valjati ovaj časak medenog odiha no njegovih sedamdeset ljetah. On je sada na svetu stolicu u prestonu lavru Nemanjića, gleda cvijet srpski za Dušanom đe se vraća s pobjedom k Prizrenu; sad se topi u himne viteške kojim Srpstvo negda grmijaše.
VLADIKA SAVA (smijući se)
Kod tebe je svašta, igumane. Hajde smisli da radosti ovoj učinimo nekakvo veselje, no veselje novo, nečuveno.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ja ga činim od juče od podne, sve ga činim, nigda ne prestajem: u crkvi se odrijeh pojući, pa iz crkve onaj čas u kolu. Pjevam, igram, ka da sam najmlađi, bacam kapu uvis k nebesima, veselim se iz petnije žilah već ne mogu bolje nikojako. A da imam sile i da mogu, bih, vladiko, odmah učinio da sve ove gore zaigraju, i u hora da ni se okreću.
VLADIKA SAVA
A vidiš li čudo, igumane, poslje ove sreće nečuvene Crnogorci ka su ravnodušni? Na njima se malo što poznaje, no spokojno puše i govore ka da posla nijesu velika ni očima nigđe vidijeli, a toli ga rukama svršili.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Da l' običaj nije među njima da se niko hvaliti ne smije? Ko se hvali, taj sam sebe kvari; hvališe su kod njih popljuvani. Običaj je svagda crnogorski: nit se hvalit ni klonuti duhom, u mukama najvećim pjevati, smrtne rane prenosit bez suze.
JAVLENIJE TREĆE
Dohode arhiđakon Petar (sveti Petar), vojvoda Drago Vukotić, vojvoda Vuksan Milić, serdar Jovo Petrović, proto Žutković, Pero Vukotin Martinović, serdar Jovo Đurašković i za njima mnogo Crnogoracah (i mnoge Crnogorke ćeraju ranjene na konje, tuže za pogipšima, i od radosti pjevaju). Gotovo svaki na konja jaše. Patrijarh se osvijesti. Oni razjahaše konje te pristupaju patrijarhu i vladici. Arhiđakon Petar dava tri hata i šator seraskjerov vladici Savi na dar od Crnogoracah, a jednoga hata patrijarhu.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ah, za boga, pričajte mi, braćo, je li kogod od vas pretekao od srećnega dana suđenoga, od poloma sile pesijanske, jer ne mogu živjet od nečesa dokle znadem što je i kako je.
VOJVODA DRAGO
Ko bi ovde doša, igumane, da nas dosta i preteklo nije? Niti smo se jedanak rodili, niti ćemo jedanak umrijet, no se redom rađa i umire. Kažu - nejma smrti bez suđenja, ma je lako i suđenju doći đe se smute onakve gomile.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ne zameći, zbiljski, vojevodo, jer iz kože živi poskakasmo, no nam kaži za svu pogibiju: kolika su mrtva i ranjena od malene vojske crnogorske?
VOJVODA DRAGO
Nije stvarih bilo, igumane, pogibe nam dvjesta trista drugah, pet stotina ima ranjenijeh; to je ništa, kakva muka bješe. Jednom mišljah, kunem ti se glavom, da piličnik od nas ne ostade kakva sila bješe u Turčina; nas ne bješe no tridest stotinah. Mišljah čisto, babove mi duše, da se Turci goveđu prometnu, da ih s mjesta ne bismo šenuli. Ko će ka bog? Da mu je za slavu! Tek na Turke zorom udarismo, bog im zeca u srce ućera. I što ću ti pričat, igumane, nikad Srbi, otkad sebe pamte, jošt toliko mesa od Turčina ne vidješe na jednu poljanu.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Možete li znati, vojevoda, koliko je pogiblo Turakah sadno Čeva do navrh Jednoša.
VOJVODA DRAGO
Broje ljudi u svu Crnu Goru da imade po oke pameti, a u tebe toliko samoga. I da ti je imati ovacah koliko je pogiblo Turakah sadno Čeva do navrh Jednošah, niti bi ih moga prebrojiti, niti bi im moga broja znati.
JAVLENIJE ČETVRTO
Dohode glavari crnički i oni koji su bili na granicu protivu Mlečića, a pričaju kako je grom udario u obje vojske, tursku i mletačku, koje nije mnogo bilo, i kako su Crničani posjekli Turke.
VLADIKA SAVA
Bože dragi, sreće nečujene! Ko bi u snu moga pomisliti da će ova doživjet čudesa? Sada oči najprostije vide da je ovo krvavo gnijezdo bogu drago i bogom branimo kad za njega gromovima tuče. Ta ovo je narod jedinstveni!
VOJVODA DRAGO
To se znade, naš vladiko sveti, iz nesreće sreća se izleže, kukanje je mati pjesne divne; iz oblakah dima stravičnoga sreća udri na junačka krila; ko vječito hoće da živuje, mučenik je ovoga svijeta. Kaži što bi, zbilja, Crnogorci, stiješnjeni vragom i đavolom, da krvljenjem i strašnim žertvama ne živuju i ne broje dane. Trgovine nikakve ne vode, nit je znadu niti je imadu; njina plodna polja i prodoli na potrk su pesijanskoj sili - šteti njina žita i sijena; zanatlije nikakvi nijesu. Razmisli se može li ikako Crnogorac drugojači biti i ostati pravim Crnogorcem. Da gorimo svijećom, zaludu - ispravit se nikad ne možemo vragu prave vjere i slobode, no udrimo dok je od nas traga dušmanina slobode junačke. Ko pogine, poginuće slavno; ko ostane, ostati će slavno; a bogu je žertva najmilija potok krvi kad provre tiranske.
JAVLENIJE PETO
Dohodi Šćepan iz Građanah (pleme), iz kuće Kneževića, u koju se bio sakrio kako su Turcido na Čevo prodrli. Primaju ga, ali s manjim ushićenjem.
ŠĆEPA (klanjajući se na sve strane narodu)
Pomozi bog, junački narode, pomože ti danas mimo ikad. Ja sam krivac pred bogom i tobom jer podigoh kulu do oblakah, na nju strašne navukoh gromove; ja sam krivac, o narode vjerni, jer u tvoje ne stadoh redove da pod svojom padnem veličinom, al' sa slavom da na njoj ostanem; no potonja pamet ne pomaže. S đetinstva sam u dvoru podnjivljen; razblažena i mlakava duša strepi grdno od rata krvava. Što ću kriti? Kada vidjeh Turke i njihovu silu kolika je, tad pomislih čisto u pameti da im u vas ni predručak nije, te se sakrih u tvrde Građane ne bi l' kako ja jedan preteka, vašu slavu da kažem svijetu da se ona s vama ne pogrebe. Kriv sam, znadem, al' se opet gordim što sam uzrok ja ove pobjede, što sam uzrok današnjega pira, što povodom mojijem srećnijem almaz se je najljepši pridao u vijencu sokolova gn'jezda. Ovim ću se uvijek gorditi; spram ovoga sve moje pogreške malene su, vidjet se ne mogu.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (krsteći se)
Kri se od nas, prokleti demone, bog ti majku ubio opaku! Čujete li, ako boga znate, bezočnoga ovoga obraza u što ti je oči ukovao; ne znade se pokriti sramotom, opeta se za cara nameće - đavo svoju pjesmu ne ostavlja. Čujete li ka je razgranao? Okoliši tamo i ovamo, dok najposlje sve u svoju torbu. Ja se stidim njegove sramote i grdnijeh lažah i pletenja, a on za to glave ne obraća, nego su mu kada hora došla da iznova o pogrdi radi. Čuj, Šćepane, što ti hoću reći: ti jošt misliš da te ne poznamo; cijeli te narod već poznaje; dosta si nas drža za budale. No vrat lomi kud te oči vode da podrugu sa nama ne zbijaš; nosi sobom to ime veliko, nama ono ništa ne trebuje, nejmamo ga kuda kamo đesti. Kolač velji u malenu torbu stat ne može dok ne prsne torba. Muke s muke i zovu se muke, zlo budala najgora uradi; stotine se glavah pametnijeh znojem peru dok dobro urade. Ti se sakri kako nazre muku, no narodu ne bješe skrivanja; no da muci vrha glave dođe, al' da mu se ugasi svijeća. No hajd' s vragom otkud si došao dok nijesi što tražiš našao.
Plače Šćepan kako mlado dijete, pada na koljena i moli narod da ga ubiju govoreći: "Voli sam od vaše ruke umrijeti nego se s ovim imenom po svijetu skitati". Ispravlja ga i tješi ga pop Andrija Đurašković i brani od Teodosija Mrkojevića.
POP ANDRIJA
Nemoj tako, oče igumane, sramota je i teška grehota na ovakvo narodnje veselje ucvijelit najgoru sirotu, a kamoli jednoga čovjeka te je našim bio poglavarom; činio je sve što je mogao, a što nije mogao činiti, za to ne kriv bogu ni narodu. - Al' se caru ne valja strašiti. - Pod krunama ima strašljivicah, u prnjama ima vitezovah. On sad druge ne ima krivice nako što je srca plašljivoga, a to nije njegova krivica, nego ga je bog takvoga dao. Pa pomisli, oče igumane, kako god je dosad poslovao, u svašto je za nas srećan bio: sud postavi u zemlju besudnu, njegov posa i ovo uradi, te ovaku slavu zadobismo. Čuj, narode, što ću sada reći: dosada sam čisto dvoumio, a sad viđu objema očima da je glavom care, kako kaže. Bi li ikad Otmanović silni onoliku silu otpravio na česovu lažu i skitača da car ruski nije među nama, da je nije na njega spremio? Svjedoči li čisto Otmanović koga danas među se imamo? Držimo ga, ne nagrdimo se. A čega se bojati imamo? Neka čete sve naimi svoje car satana u cara Mustafe, - kad se ovoj sili oprijesmo, bojati se nejmamo nikoga. A gdje Turci omaste poljanu i ostave onoliko mesa, zasada se neće povratiti na krvava ona razbojišta. No držite, a imate koga, nek vi slava ide po svijetu i da vi se do poslijed priča.
NAROD (iz glasa)
Držaćemo, a car je, vidimo. Nek stostruke padnu na nas muke, puštati ga ni izdat nećemo dok sve naše sile izlomimo.
JAVLENIJE ŠESTO
Izlaze glavari na stranu i vode Šćepana među sobom.
ŠĆEPAN (glavarima)
Mrković je jedan čovjek vrli: narod mu je duša i tijelo, gotov se je svagda žertvovati za narodnu polzu i napredak. Što me goni, čudit mu se nije; ono nije zloba ničesova, no uklanja narod od oluje. Uvažavam iskrenost njegovu, i zbog iste ja mu sve opraštam. U mene je srce milostivo i želim se s njime pomiriti. Rad nijesam - bog mi ne sudio- da na mene štogod starac sumja zlobe sjeme da u srcu nosim.
Glavari skoče na noge, skinu kape i svi mu zahvale na njegovom carskom velikodušiju, i odu tri četiri po Mrkojevića te ga dovedu Šćepanu i pročima.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Što hoćete, zemaljski glavari, što se starcem jednijem brukate? Dajbudi vi ja ne trebam ništa.
VOJVODA NIKO
Nikad nam se bolji ne rodio! Treba si nam i trebaćeš dok si. Zvali smo te svi iz dogovora kao oca da te svi molimo da se smiriš, igumne, s Šćepanom; vaša raspra nama mila nije.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Umiren sam sa svakim, duše mi. Zar se Šćepan prepao od mene da mu carsku krunu ne ugrabim? Ko šubaru nositi ne može, njemu ništa kruna ne trebuje.
VOJVODA NIKO
Nije, oče, ni Šćepan takovi da o tebi štogod hudo misli, no se s tobom želi pomiriti. On je čovjek srca milostiva, veljedušan, roda velikoga; on neslogu mrzi ka đavola; on se manji i od mrava čini, ne da niko da ga carem zove; sam je svoje ime unizio i nazva se Šćepanom Malijem; zasvijet ga niko već inače zvat ne smije do Šćepane Mali. Kud će duše na sv'jet poštenije? Nego, oče, svi ti se molimo: poljubi se i pomiri s njime; on to želi, a mi svi želimo.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (smijući se)
Svak pred bogom samrtno griješi ko bi ikad htio i smislio vas ispravit s vaše naklonosti, kada vam je sreća al' nesreća sa razlogom nekakvim obruči; teže vas je sa njom razdvojiti no ustavit mutnu potočinu koja sebe lomi provalama. Što ću jezik badava tupiti? Mir bez rati stvar je od podruge. Mene Šćepan divno razumije, a ja njega jošt bolje poznavam. Vi ne date sedlat ni uzdati, pravda vi je što je vama drago. Ko je ikad na svijet dočeka a od đece jedne raspuštene štogod drugo do vječite muke? Teško tome ko o vama briži. Kamo Šćepan da se poljubimo, pa ga eto, i čestit vi bio!
Diže se Šćepan te se poljubi s Mrkojevićem. Velika graja i veselje; poče narod kolo voditi; jedno kolo vodi jedan mladi kaluđer, a drugo Simo Cetinjanin (trgovac kotorski).
PRVO KOLO
Što se ona čuje huka, što l' grmljave prolamaju? Ondena je strašna muka, planine se potresaju.
DRUGO KOLO
More se je zajosalo, upire se s bregovima; a nebo je pomrčalo, te se hori s gromovima.
PRVO KOLO
Tiranstva se vihorovi o brežuljku slobodnome i sinovi Ahmetovi nemilosno ludi lome.
DRUGO KOLO
Kakva ljudska sila može doći glave tom narodu, koga štitiš štitom, bože, dajući mu ti slobodu?
PRVO KOLO
Krv prestade crna teći od kreševa stravičnoga kad proleće danak treći iznad Laza Carevoga.
DRUGO KOLO
Mrtva trupja kroz gomile sve brat brata željno traži đe su mu ga đele vile al' požnjio paloš vraži.
PRVO KOLO
Brat rođena brata trudno moga naći i poznati, koje čudo bješe čudno tu lješina naslagati!
DRUGO KOLO
Borci u krv svi ležahu koji slavno tu padoše; različit se ne mogahu, nit se mnogi poznadoše.
PRVO KOLO
Al' poznade Mićunović pobratima svog serdara u gomile mrtva trupja, đe mu Janko krvav spava. Za njim ljuto jadikuje i viteško lice para: "Kuku, Janko, gorski zmaju, s tobom pada naša slava!"
DRUGO KOLO
Dva ti lava pretrčaju razbojište sustopice: bukovički kapetane s pobratimom popom žutim. Zabrekle im desne ruke mačevima u ručice; s'jekuć Turke za tri dana, odolje im mišcam' krutim.
PRVO KOLO
A pod sjenkom od barjakah na megdanu uzetijeh sjedi Danil, vožd junački, su šezdeset poglavicah; na srijedi razbojišta zmaj Mandušić kolo vije sa momčađu izmašćenom mrskom krvlju turskih zlicah.
DRUGO KOLO
Tu lazinom nepreglednom na sve strane Turčin pade, ka dubrava pred sjekirom kad se nastre i povali. Laz carev je tom spomenik, tako nazvat da se znade, tom pobjedom nad Turcima da se Srbin vječno hvali.
JAVLENIJE SEDMO
Dohodijedan trgovac iz Budve i donosi krijući pismo Šćepanu od arhimandrita barskoga Debelje. Šćepan, pošto muga krijući pročitaju, dava pismo patrijarhu da ga na glas pročita. U istom ga pismu imenuje arhimandrit Debelja imperatorom Stjepanom.
PATRIJARH (čita pismo, a Šćepan gordo k nebu gleda)
"Ja poklonik pravde i slobode, zbiljski care, i tebe se klanjam, a vladici i svetom patriki blagoslova ištem da mi pošlju, pa pozdravljam sve redom glavare, sve lavove i gorske vukove; care srećni, srpskome narodu sad si ono što ti ja želijah. O, da znadeš što o tebi zbore, sve bi poja i uvis skakao - plaše te se kao groma Turci! O, da znadeš što se s njima zbilo! Prosta njina grdna pogibija što su od vas tamo izginuli pri grdilu i njinom iskopu što učini jedan od drugoga i od raje što su dočekali. Kako su ti nagnuli bježati, u široku Zetu uvalili, svu su ravnu Zetu poharali, poharali varoš Podgoricu; u bježanju grdno izginuli - na snosove potuče ih raja; isklala se među sobom vojska, isklala se i popljačkala se. Ama što je vojska rumelinska, ona ti je listom izginula; onaj kami što je pretekao, sve je golo ka prst ostanulo; Arnauti sve joj poskidali. Serašćer je u subotu veče dobježao Skadru na Bojani bez turbana i bez svoje kape, maramom se bio ubradio. Da sve kažem što se dogodilo, šćela bi se kako struka karta. Srećni care, da si nama zdravo! Sad možete mirno počinuti, natežite žice na guslima: jošt ne znate što ste uradili dok čujete od vješta guslara. Već je dosta da vam ne dosadim, al' vas molim ime mi čuvajte, krite mi ga kao zmija noge."
ŠĆEPAN (smijući se)
Ovaj ljubi narod i poštenje, cio svijet ka u prste znade; razuman je, i čisto prozire što je čije i što kome ide. Istina je, i ugađa svaku: jošt ne znamo što smo učinili dok čujemo od vješta guslara. Ja ga ljubim dušom i tijelom, voli bih ga sada zagrliti nego oca da mi se podigne; voli bih ga kod sebe imati da mi bude savjetna potpora nego krunu, najskuplju na sv'jetu, azijatskog velikog mongola.
PATRIJARH
Božja volja i božija sila ovo malo sačuva naroda, sačuva ga i proslavi divno. Njegova je volja svemoguća: on ukoči silnu osovinu na kojoj se divna svesvjetija okretaju kao vihorovi, i on sveza zrake sa zrakama, ka što sveza duše sa dušama; pred njime je cio svijet ništa; pred njime je išta stvar velika. Koliko mu truda svijet stade, onoliko jedan trunak mali što se igra s vjetrom od oblaka. Sve je pred njim mrtvo, ne kreće se, a sve opet živi dovijeka. Duša leti gore iznad sunca, a prašina leti ispod sunca.
Opet kolo počinje pjevati.
PRVO KOLO
Na Sitnici vodi bistroj krila nam se polomiše; poglavare naše listom tu Ćuprelić sve ulovi, na tvrdu ih vjeru Turci nemilosno pogubiše; tu pokleknu hrabrost gorska i slobode svi sinovi.
DRUGO KOLO
Turčin pljuskom na nas udri, s'ječe, vješa, robi, pali; prirodna ga zloća vodi, a osveta goni stara, varvarskoga svoga srca na nas zlobu da iskali, i slobode dično ime gadnom nogom da zamara.
PRVO KOLO
Piska stoji do nebesah, puška grmi, krv se lije; vražja sila mah uzela, ništa joj se ne opire: hvata robje na stotine, na sve strane užas sije; oblaci se mračnog dima nad slobodnom gorom šire.
DRUGO KOLO
Mrvaljević, vitez stari, na mukama život dade: na vatri ga su sto robah kleti Turci izgoreše; Mandušić im smrtno ranjen na rukama soko pade, na kocu ga ranjenoga tada Turci zlo popeše.
PRVO KOLO
Junaci se tad gledaju kada na vrat muke dođu. Najslavnije tad umrije naš Milija vojevoda; u crkvi se zatvoriti zovne braću da s njim pođu; "Grob je krasan, kaže, crkva - spomenik će bit sloboda!"
DRUGO KOLO
Braniše se sedam danah devet bratah bez prestana, sedamdeset i dva više barjaktara što ubiše oko crkve na sve strane, dok ih izda džebeana; Turci oltar provališe, s oltara ih sve pobiše. Mnozina plaču od žalosti.
JAVLENIJE OSMO
ŠĆEPAN (otirući suze)
Baš ovoga čuda nije bilo od postanja ljudih i svijeta što je ovdje u ovim gorama. Svud stradaju ljudi i narodi, no pružaju jedan drugom ruku - čovjek čojku, a narod narodu; ako ni s čim drugijem ne može a ono mu pomaže plakati, te se tijem muke olakšaju. S vama biva sasvijem inače: kad plačete - svak vi se veseli, kad pojete - svak oko vas plače. O prokleto krivo vjerovanje, grdno li si braću zavadilo, grdno li si braću pomrazilo. Što je ovo do vražje suđenje? Ko bi moga prinudit Slavjane do sljepoće i vražjeg suđenja da uprte na svojim plećima azijatsko krivo vjerovanje, koje boga istinoga huli, a goji se sa nevinom krvju?
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (Šćepanu)
U tebe su međer mnoga dobra, al' nijesam dosada znavao da si takvi bogoslov duboki. Rijetki su cari bogoslovi, a u tebe eto i to dobro. Nego mjeri što ćeš govoriti; najljepše je o tom ne zboriti ni nanosit nosa nad oltarom.
ŠĆEPAN
Sačuvaj me bože, igumane, da bih smio protiv prave vjere ja zločesto išta pomisliti, a kamoli usta rasklopiti. I ja nešto vidim sa očima, budi ono što je svakom javno - božju svjetlost te zemlji svijetli i igranje po nebu zvijezdah; a i mjesec rđav svjedok nije, iako se s plačem prošetuje. No mi pukne srce od žalosti kad pogledam opaku sudbinu koja pade na našem narodu.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ko će svijet ispravit leđima, ko l' cijele opametit ljude? Budale su ljudi od starine, budale će ostat dovijeka.
ŠĆEPAN
Nešto drugo ja hoćah kazati, pa se nešto zanesoh na stranu. Mlečići su, znadem, Crnogorce sve mrzjeli, mrzeći ljubili, al' nijesu mrzost na vidjelo nikad priđe dosad iznijeli. Ja se čudim što će ovo reći i ka im je njihova hitrina dopuštila tu bezobraštinu.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ti se čudiš što će ovo reći, ali ja se nimalo ne čudim, jerbo znadem što je prije bilo. Ovo njima nijesu prvine. Kad pregazi Ćuprelić-vezire, kad pregazi s vojskom Goru Crnu i navali k moru debelome, pade s vojskom na polje Solilo. Naše mnogo tad bješe čeljadi, da se spase, u Boki uteklo, a sve žene djecu unijele koja boja biti ne mogahu, nit se kriti po tvrdim gorama. Sramotno ih Mlečići tisuću pohvataše, Turcima predaše; ženske robjem Turci povedoše; povješaše krupnije muškiće; mušku djecu te u povoj bjehu uvis Turci pobacaše listom, dočekaj ih na vrh od noževah, onako ih nose nabodene pred krvnički šator Ćuprelića da ugode nečovječnoj ćudi tiranina bogootpadnika.
Kolo poje.
PRVO KOLO
Klanjaju se mnadu suncu dv'je tisuće vitezovah, celivaju mater zemlju da im pokoj tihi dade. Hoće bratsku krv da svete i razuru njih domovah, ali listom izginuti, - o drugome sad ne rade.
DRUGO KOLO
Molitvu im sunce primi, zemlja slavan grob obeća; tridest tisuć turske vojske kako munja poraziše, sve isti dan površiše, - je l' junačka ovo sreća? Utriješe vojsku tursku, glavare joj zarobiše.
PRVO KOLO
Serdar Đikan i knez Mojaš u Čevo se s vojskom vrate, vode sobom do dva paše i Turakah glavnih trista zarobljenih na Trnjine da im pokor Turci plate Ćuprelićem učinjeni. Osveta je ovo čista.
DRUGO KOLO
Bosanska se dvaput sila na Trnjine slomi selo, turske kosti na gomile iznad sela i sad leže. Bjesnilo je divlje Turke na sve naše kraje velo, bjesnilo ih beščovječno na zločinstvo njino steže.
JAVLENIJE DEVETO
Trče arhiđakon Petar Sivalja Beglerbegova. Sav ga narod gleda kako hitro i vješto konja jaše. Serdar Jovo Đurašković metne mu svoj čibuk na livadu. On zaleti hata i u najvatrenijem trku sagne se i ugrabi čibuk sa zemlje. Tada ga sav narod pozdravi pucnjavom pušakah.
ŠĆEPAN (glavarima)
Ima sam ja u mojoj gvardiji konjanikah tolike tisuće od svakoga kraja i naroda; Tatare sam gleda i Harape, Kirgize sam gleda i Čerkeze, - jošt mojima očima ne viđoh nigda munje ovakve na konju kao momče ovo što sad viđeh.
PROTO AVRAMOVIĆ
Nije samo on od toga posla nego ga je bog za svašto dao; u našoj se zemlji nigda nije ovakvoga momčeta dizalo ni divotom ni svakom hitrinom. Uprav su mu sedamnaest ljetah, više znade no nas polovina; pametnije misli i riječi nit sam čuo niti ću je čuti, nego neće ovo naše biti. A ako mu bog sačuva glavu, on je sreća ovoga naroda, on je rođen da dovijek živi, on će drugim biti Skenderbegom.
Dolazi arhiđakon Petar. Šćepan ga grli i oće da mu daruje svoj džeferdar. Petar se smije i ne hoće dara primiti.
PRVO KOLO
Što Pipere magla krije? Što l' topovi turski grome? Što s' oko njih plamen vije? Što l' puščane jeke lome?
DRUGO KOLO
Topal-paša kurban čini sokolove da zaduši, lava robom da učini, da porastu Musi uši.
PRVO KOLO
Dim na tursku vojsku ide, turska vojska grdno bježi, stražnji prve već ne vide, - tisuća ih mrtvi leži. DRUGO KOLO
Topal-paša robom osta, Piperi ga uhvatiše. Tu padiši bruke dosta, a Topalu i jošt više.
JAVLENIJE DESETO
Dohodi jedan monah odnekuda. Šćepan se diže, srete ga i odvede na stranu. Za dugo se s njim zabavi, povrati se na obično mjesto, sjedne i pozove monaha k sebi među narodom. Monah pristupi patrijarhu i vladici ruci i stane dupke pred Šćepanom. Narod navrvi gomilom okolo njih.
ŠĆEPAN
Duhovniče, slušaj što ti kažem: Bogu sam se jako zarekao da na srcu ne držim taine koju neću na glas objaviti pred ovijem vjernijem narodom, nego pričaj pravo i otkrito, na cio glas pred svijem narodom, porašta si ti k meni došao.
Monah, drhteći i obzirući se okolo sebe, vadi iz štapa šiš okolo kojega zamotano jedno povelje pismo, odvije pismo i daje ga Šćepanu. Šćepan otvara pismo, gleda ga kao da ga čita i od radosti plače. Narod zabješen šapti među sobom čudeći se što je.
ŠĆEPAN (otirući suze)
Duhovniče, sve na usta pričaj što si doša i rašta si doša. Ne može se nikad ispisati ka iz usta u usta predati; čišće jezik nego pismo kaže, u pisanju štede se riječi.
MONAH
Vidi divno tvoje veličestvo što ti pismo kaže i govori. Dali su mi žestoku naredbu na riječi da ti sve povtorim: željkuje te vidjeti Rusija, željkuje te ka ozeba sunce, cio narod prečeznu za tobom. Mnoge su se bune podizale i mnoga je krvca prolivena tražeći te narod od velmožah da te pušte i narodu dadu. Bog to znade što još biti šćaše da im laža u puk ne pomoga, te rekoše ere si umro. Sve razloge i čiste svjedodžbe iznesoše puku pred očima, najposlije i grob ti nađoše u komu si i đe si sahranjen. Tijem puku oči zamazaše, al' se opet zucati počelo da si zdravo i đe se nalaziš. Stoga su me k tebi otpravili tvoje vjerne koje imaš sluge da te vidim, da ti se poklonim, da ih čisto o tebi izv'jestim: jesi li im zdravo i veselo, kako ti je među Crnogorce, čestvuju li i slušaju tebe. I to su mi rekli da ti kažem - kako zgodu vide i priliku za tebe će poslat poslanike da se vraćaš na tvome prestolu.
Šćepan plače.
ŠĆEPAN (otirući suze)
O nepravdo, đavolji porode, je li ovo ikad iko čuo otkako je gavran pocrnio da nad praznim grobom očitaju opijelo živome čovjeku? Al' kad čisto pred pukom ispane laž na lažu, pravda na istinu, teško ti ga onda onijema što mi silom prestol ugrabiše i toliku lažu posijaše. Tada će mi trista puta ljepše zasjat glava no mi sjaje kruna.
MONAH
Dopušti mi, tvoje veličestvo, da odlazim otkud sam došao; ne može se ni trenuć trajati, jer zavisi od moga trajanja krasna sreća carstva cijeloga - pa kakvoga carstva velikoga - koje hoće da dugo živuje, kojemu su dani tako dugi: jedan njegov - običnih stotina.
Monah se klanja prosto i odlazi. Ustade Šćepan te ga prati, dugo se s njim razgovara i povraća se među narodom veoma veseo i zadovoljan. Narod se čudi i veseli; svak gleda Šćepana s ljubopitstvom kao da ga jošt nikad nijesu vidjeli; svak muči, niko ništa.
ŠĆEPAN (narodu)
Pjevajte mi, braćo Crnogorci. Što vi pjesna kolom ne okreće? Ko će ljepšu slavu doživjeti? Na svijetu što bismo tražili do ovoga što ni bog darova? Ja već nikad u mome životu dana slađeg doživjeti neću neg' čestiti danak kad mi dođe koji će mi s pravdom darovati prestol djedov i djedovu krunu. Ni taj danak meni neće biti tako sladak ka što je današnji, no pjevajte i veselite se.
Narod veselo i s grajom potrči i poče kolo voditi.
PRVO KOLO
Hodaverdi, divlji paša, strašnom vojskom Kuče hara, Ilikova kulu Raša hoće Turčin da obara.
DRUGO KOLO
Bježe Kuči uz planinu, digla ih je turska sila; od Kosora munja sinu, a izvija grlom vila.
PRVO KOLO
Dođe vitez od Kosora, Jovov Đuro sa družinom, te uzavre bojem gora bratonoškom tada silom.
DRUGO KOLO
Lete Turci niz Orluje, Goga Rašov zaždi kulu; bježi paša, jadikuje, ucvijeli mnogu bulu.
PRVO KOLO
Turske vojske poglavari u toj kuli izgorješe. Ovakvi su za njih dari, neka Turci manje gr'ješe.
DRUGO KOLO
Bježi paša bez obzira i bez pola vojske svoje; neće rati, neće mira, zlo mu nešto uho poje.
JAVLENIJE JEDANAESTO
Dolazi Petro Džaja iz Novoga i donosi na dar Šćepanu dvije kanarine u dvije krljetke i jednoga papagala. Postaviše papagala na njegovo sjedalo; počne ga Šćepan zvati.
ŠĆEPAN
Papagale... papagale...
PAPAGAO (klanjajući se)
Car... car... car... car...
Narod se smije i krsti od čuda. Različita i znamenita se tolkovanija prosuše zbog papagala o Šćepanu među narodom.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (u sebi, zacenut od smijeha)
Vrag bi ovdje puka od smijeha, s groba bi se čovjek nasmijao. Baš je ovo - ne znam što ću reći; na svijetu još ove smješine nit je bilo nit će, ja mnim, biti. Da kažujem po tisuću putah, niko ovo ne bi vjerovao. Ovo nikad pristojati neće - što se radi s ovijem čovjekom - za pričanje ni za vjerovanje; sve mu svira po njegovoj ćudi, želi laži ovoj ugoditi. Patrijarh mu bješe otpravio sredovječnu, gotovo neuku haturinu onu nevaljanu. I gdje će ga za petnaest danah naučiti, kad mu se primakne, da mu klekne na prva koljena, da mu ga je lakše pojahati! Opet laže sa svakoje strane sakovane po njegovoj ćudi; po ćudi mu i papaga dreči. Ta ovo je ništa ko ga znade, ma veliko čudo ko ne znade. Da što počnem zborit u narodu, nagaziću na velju zlu sreću. To rijetko biva u svijetu da istina pred nečistom lažom smije svoje uši pomoliti; najljepše je - drž' jezik za zube. Za laže mi nije mnogo stalo: ko se sebe ne stidi lagati, taj za svijet ne obrće glave; nego mi je stalo za drugijem. Ali opet u drhtećoj ruci kantar pravo mjeriti ne smije.
Kolo pjeva.
PRVO KOLO
Silna ti se Bosna sleže na granice listom naše, pred njom Ćehaj-paša mladi i bosanski kapetani. Na Ublima sila pade - tridest tisuć nje imaše - janičari i spahije i vojnici sve birani.
DRUGO KOLO
Naša vojska nejakašna slomit Turke ne mogaše. Strašna misa Obilića tri vojvode opi tada; su četrdest drugah pođu poklonit se volji paše, sa vatrom mu poklon čine i ubiju pašu mlada.
PRVO KOLO
Mrtav paša samosedmi od viteške ruke pade, naše braće dvadest i šest pogiboše kod šatora; Tomanović s četrnaest iz okola zdrav ispade. Danas spomen pogipšima vidiš - mramor do mramora.
DRUGO KOLO
Dva serdara tada udre na smućenu tursku silu, razgone je i is'jeku, - polovina ne uteče. Slobodi je pir veliki kad joj sinci krune vilu, kao što su pod turskijem šatorima istu veče.
JAVLENIJE DVANAESTO
Dolazi graf Bujović, serdar bokokotorski, rodom iz Perasta, i donosi Šćepanu pismo od providura iz Kotora u kome ga moli providur da. se ne imenuje Šćepan imperatorom ni carem, jer rečena imena ne zveče lijepo u ovim krajevima.
ŠĆEPAN (ponosito gledeći)
Danu pričaj, gospodin-serdare, što to traže od mene Mlečići, s kakvim su te obrazom spremili kad su svoje grdno gubavilo sad kazali cijeloj Evropi.
GRAF BUJOVIĆ
Mletačka je volja svagda bila otkad si im doša u susjedstvo, i danas je kako što je bila - drugo ime uzmi koje hoćeš, al' se carem ni imperatorom nemoj zvati jer ti ne pristoji.
ŠĆEPAN (s grohotom)
Zar Mlečići u mojojzi kući da me krste kako oni hoće? Što bi onda Crna Gora bila kad bi ona lavu Markovome kao torba o repu visila? Pa onome lavu žalosnome koji nosi, evo neko doba, ćud lisičju, a zečevo srce, te se klanja sjenki od mjeseca, robinjama napravlja papuče.[a]
GRAF BUJOVIĆ
Znaš, Šćepane, ti si čovjek uman, sreća ti je u krila udrila, a djela ti sposobnosti kažu. No za tebe carsko ime nije; s tobom bi se moglo i složiti no se s mjestom ovijem ne slaže.
ŠĆEPAN
Ja se zvao tako al' onako, vama nije ni šire ni uže, samo vi se ne daje sakriti opačilo vaše vazdakadnje i podmukla podlost duše vaše, kojano je blagorodnoj duši mnogo teža no turska divljina. Istim putem kojim si došao hajde natrag, pozdravi Mlečiće: jošt im treba mnogo koječesa da im dugi porastu brkovi, pa što takvo da počnu zboriti.
JAVLENIJE TRINAESTO
Odlazi graf Bujović. Dolazi jedan slijepac koji je pjesnu izveo o novoj pobjedi na Čevo i u Crmnicu. Umole ga da je pjeva. Počne gudjeti pred Šćepanom i glavarima. Puk se nagomila da se ne može krknuti.
SLIJEPAC (poje)
Združiše se dva velika zmaja, otpraviše Turke i Latine - sto i tridest hiljadah pušakah - da uhvate cara rusinskoga te u Crnu Goru dobježao, a zarobe caricu slobodu. Car se sakri u selo Građane, a caricu brane Crnogorci. Na hiljade padoše junaci, potekoše rijeke krvave, potopiše Turke i Latine. Zasja sveta carica sloboda, zasja mlada ka na goru sunce. Blago vama do šest vitezovah te vodiste u boj Crnogorce, vaše ime nikad ne umire: Vukotiću sa Cetinja Pero, i serdare Popoviću Stano, vojevodo Drago Vukotiću, s pobratimom Milićem vojvodom, mlad đakone, crnogorska diko, sa serdarom Đurašković Jovom - blago vama, sivi sokolovi, sokolovi crnogorski momci, vi besmrtnu slavu zadobiste sijekući šest nedeljah Turke preko Čeva i podno Crmnice dokle silu tursku saraziste i demonu slomiste rogove.
Svrši pjesnu slijepac. Šćepan gleda pred sobom; bolje mu se dopadaše pjesna papagalova no ovoga slijepca. Razlazi se skupština.
- ↑ Sultanije