Lažni car Šćepan Mali/2
<poem>
JAVLENIJE PRVO
NA ČEVO Pod šatorom Beglerbega rumeli-valisa.
Crnogorcima nestade fišeka; šalju tri poslanika Turcima u okolu na Čevo da ako bi kako hitrinom vratili Turke natrag. A poslanici su po imenu: iguman Teodosija Mrkojević, proto Jovan Avramović Bjelica i Lazar Bogdanović Njeguš. Iguman jaše Brnjaša Šćepanova. Sreta ih paša Šuvajlija i uvodi pod seraskjerovim šatorom.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (umiljato)
Dobro jutro u gospodski šator! Kako si nam i jesi li zdravo, gospodine i gospodičiću?
Paša je Šuvajlija tolmač, daje znak poslanicima da pristupe ruci Beglerbegovoj; oni neće. Beglerbeg, namršten, zalijek im daje znak pozdrava glavom. Posjedaše poslanici bez pitanja, a begovi i paše sve dube, samo što sjedi uz seraskjera Osman-paša, vezir bosanski.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (pročim begovima i pašama)
Kako ste nam, ostala gospodo u svijetu carstva najjačega?
Turci stoje kako smrznuti - niko ni u nos.
BEGLERBEG (važno)
Ej vi starci, što tražite ovde? Kakva vas je nužda donijela? Je l' izgovor lažne pokornosti? - Dobro znadem vaše pokornosti.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Nije čudo, carska desna ruko, da smo k tebi i popriđe došli. Evo ima pet neđeljah danah otkad si nam na prag kućnji pao, a sve laža i kleto panjkanje u tebe nas jeste omrazilo. Davno bismo tebe pozdravili, al' ne smjesmo - sramota je kriti; pred tvojom se silom zemlja trese, a kamoli šaka gorštakah - ja mnim nam se rugati nećete.
BEGLERBEG (osmjehnuvši se)
A đe vam je vaš car, pričajte mi, kojega ste skoro zacarili? Treba da znam đe se on nalazi.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Nejma cara do jednoga cara, - bog na nebu, a on je na zemlji; a to nije do jedna budala, pa svjetina luda zahučala te ga ruži i proz usta plače. BEGLERBEG
Ja ne pitam što je ni otkud je, nego pitam đe se sad nalazi; hoću da znam, krili al' ne krili.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Vrag će znati đe se on nalazi. Kad je tvoja sila narinula, sakrio se ka ćuk u plotinu, ne znamo mu smrti ni života.
Beglerbeg dade znak rukom te izidu svi Turci ispod šatora. Samo ostane vezir bosanski, Karaman-paša i paša Šuvajlija.
BEGLERBEG
Sve mi sada počisto pričajte: što ste došli i rašta ste došli, ne hoće se meni dangubiti.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Mi želimo priđe svega znati smijemo li govorit slobodno, jer visimo nogama u grobu, ma se smrti jednako bojimo; smrt je grka starcu ka đetetu.
BEGLERBEG
Kunem vi se kletvom najstrašnijom, glavom mojom i bradom carevom, sve slobodno zboriti možete kako da ste među Crnogorce. Ne bojte se glavi ni životu, da proroka našeg opsujete al' Mustafu, njegova posinka.
JAVLENIJE DRUGO
PAŠA ŠUVAJLIJA (poslanicima)
Božja vjera, tvrđa od kamena, na svoj vrat sam vas ovdje doveo i s vama sam vjeru uhvatio, božju vjeru do sutra do podne, da krvava boja ne činimo. Boj će prestat, glavi se ne bojte dokle moja skoči sa ramenah; zdravo ću vas natrag prepratiti, no zborite što vam srce žudi.
PROTO AVRAMOVIĆ
Mi smo došli s opšteg dogovora seraskjeru od turske ordije viđeti ga i pozdraviti ga, i reći mu dvije-tri riječi.
OSMAN-PAŠA
Dobro ste se, pope, potežili i dobar ste kolač donijeli kad su samo dvije-tri riječi; dobro ste se dogovorit mogli da nam i taj kolač otpravite. Hajde pričaj što će i to biti, da vidimo i to čudo što je.
PROTO AVRAMOVIĆ
S dogovorom vojska crnogorska nas otpravi u vašem okolu poklonit se rumeli-valisu i ostaloj njegovoj družini, i ove vam izreći riječi: da ste jači, da ste nadjačali; svakolika vojska crnogorska pripoznaje Mustafu sultana najjačijem carem u svijetu. Crnogorska usta jošt nikada od Kosova ovo ne rekoše, nego lanas javno izrekosmo. Kako ovo na glas izustimo, da vratite vojsku svukoliku s Čeva ravna i s zelena Vira. Ako l' vojsku odmah ne vratiste, ni smo bili ni što govorili; činićemo pogodbu s oružjem - kud pretegne, nek radi što može.
Smiju se Turci.
OSMAN-PAŠA
Čudna posla što ste opravili! Ja sam čisto znao i mislio to će biti ali nešto takvo. I sa tijem vi ste namislili i u vašu pamet okrojili - da vratite jednu silnu vojsku, sto i dvadest hiljada Turakah, da ne svrši što je naumila! I sa tijem vi ste namislili zaslijepit oči seraskjeru i svijema nama drugijema?! Smiješnoga posla i mišljenja!
PROTO AVRAMOVIĆ
Pa što misliš, bosanski vezire, zar se tebi ovde malo čini? Znadi poklon ovaj od koga je: od onoga te se klanjat ne zna! Prađed ti ga nije čuo nigda, ni će ti ga čuti praunuče; najsrećni si od svijeh Turakah, ako znadeš ovo razumjeti.
JAVLENIJE DRUGO
PAŠA ŠUVAJLIJA (poslanicima)
Božja vjera, tvrđa od kamena, na svoj vrat sam vas ovdje doveo i s vama sam vjeru uhvatio, božju vjeru do sutra do podne, da krvava boja ne činimo. Boj će prestat, glavi se ne bojte dokle moja skoči sa ramenah; zdravo ću vas natrag prepratiti, no zborite što vam srce žudi.
PROTO AVRAMOVIĆ
Mi smo došli s opšteg dogovora seraskjeru od turske ordije viđeti ga i pozdraviti ga, i reći mu dvije-tri riječi.
OSMAN-PAŠA
Dobro ste se, pope, potežili i dobar ste kolač donijeli kad su samo dvije-tri riječi; dobro ste se dogovorit mogli da nam i taj kolač otpravite. Hajde pričaj što će i to biti, da vidimo i to čudo što je.
PROTO AVRAMOVIĆ
S dogovorom vojska crnogorska nas otpravi u vašem okolu poklonit se rumeli-valisu i ostaloj njegovoj družini, i ove vam izreći riječi: da ste jači, da ste nadjačali; svakolika vojska crnogorska pripoznaje Mustafu sultana najjačijem carem u svijetu. Crnogorska usta jošt nikada od Kosova ovo ne rekoše, nego lanas javno izrekosmo. Kako ovo na glas izustimo, da vratite vojsku svukoliku s Čeva ravna i s zelena Vira. Ako l' vojsku odmah ne vratiste, ni smo bili ni što govorili; činićemo pogodbu s oružjem - kud pretegne, nek radi što može. Smiju se Turci.
OSMAN-PAŠA
Čudna posla što ste opravili! Ja sam čisto znao i mislio to će biti ali nešto takvo. I sa tijem vi ste namislili i u vašu pamet okrojili - da vratite jednu silnu vojsku, sto i dvadest hiljada Turakah, da ne svrši što je naumila! I sa tijem vi ste namislili zaslijepit oči seraskjeru i svijema nama drugijema?! Smiješnoga posla i mišljenja!
PROTO AVRAMOVIĆ
Pa što misliš, bosanski vezire, zar se tebi ovde malo čini? Znadi poklon ovaj od koga je: od onoga te se klanjat ne zna! Prađed ti ga nije čuo nigda, ni će ti ga čuti praunuče; najsrećni si od svijeh Turakah, ako znadeš ovo razumjeti.
JAVLENIJE TREĆE
BEGLERBEG
Bud'li misle za mir Crnogorci, rašta k meni spremili nijesu dvadest tridest svojijeh glavarah o svačemu da pogovorimo, da svačemu način učinimo? Tad bih vojsku natrag povratio, učinio sve što bi žuđeli; tad bi stvari naoposlom pošle.
LAZO BOGDANOVIĆ
Sve jednako, čestiti veziru; mislili su naši Crnogorci da je dosta i u nas trojicu, kako da su tridest otpravili.
BEGLERBEG
Crnogorče, ne biva jednako kada nije ono što ja mišljah. Hajde pođi među Crnogorce i dovedi mene pod šatorom poglavicah što najviše možeš, ako šćednu - stotinu punanu. A zadaj im božju vjeru tvrdu da se ništa ne boje životu; na ratu se, na miru rastali, jednako ih mislim darovati, darovat im crvene binjiše od vr glave do zelene trave.
LAZO BOGDANOVIĆ
Hoću poći, a bojim se ljuto jer se neće nakaniti doći, ni ov'liko krvi pregaziti.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Što luduješ bez preše, Lazare? A dovesti ni romice nećeš.
BEGLERBEG
Rašta dovest ni romice neće? Ti si nešto gubav, kaluđere, te ne želiš gasit, no žariti.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Sačuvaj me, bože, gubavila al' sramotna kakva dvoličija. Što bih žega kad želim gasiti? No se bojim laže ka đavola, osobeno pred takvim ljudima te istinu kako glavu ljube.
BEGLERBEG
Kakve laže, što govoriš, bolan? O laži se ovde ne snijeva.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Takve laže, čestiti vezire! Pozvaćemo na dogovor k nama poglavare vojske crnogorske; svi će nam se tome podrugati; doć ni jedan ni za vezu neće. Kud će gore laže od ovake?
BEGLERBEG
Rašta ne bi na dogovor došli a kad im se turska vjera dava da će zdravo i doći i poći.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Tisuću im zadavali vjerah, fajde nije - doć nikako neće.
BEGLERBEG
De mi kaži rašta doći neće. Što sve jednu riječ pogovaraš?
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Jer razloge cijele imaju da nipošto ovamo ne dođu. Najprvi je: što ti hoće oni kada s nama sve svršiti možeš? Pa je drugi, te razlog najjači: sjećaju se stanka na Sitnicu i sramotna posla Ćuprelića. Da bi s svega što ti pričam došli, doći im je zazor i sramota. S ovoga ti nikad doći neće.
BEGLERBEG (kašljući se)
Što spominješ posa Ćuprelića - za onda se onda poslovalo; to ne valja danas poslovati, to ne valja više spominjati. Sramota je prošla sramotnjakom, a o tome niko i ne sanja osim tebe i druga tvojega. Rašta oni ne bi smjeli doći kad im davam vjeru najčistiju - a priđe će sunce pomrčati no se ova vjera okaljati - kad im davam za jemca proroka, koji raju predade Turcima na amanet ka ostalu stoku. Znadi dobro, stari kaluđere, ne pomažu sve kuke za muke; ne vraćam se silnovitom vojskom, da bih znao đe ću poginuti, dok ne vidim mojijem očima lažicara toga prokletoga.
JAVLENIJE ČETVRTO
Odoše na ručak seraskjer i vezir bosanski zajedno, a poslanici sa Šuvajlijom i Karaman-pašom pod njin šator na ručah. Ručaju, ne zbore ništa. Dva kadije Bošnjaka poju uz tambure.
PRVI KADIJA
Blago tebi, Amzo barjaktare, kad si prvi barjak razvijao za proroka i za kuran njegov, na poštenje kad izgubi glavu; sad si prvi ridžal uz proroka.
DRUGI KADIJA
Be aferim, Amru seraskjere, seraskjere sultana Omara, kad zapali vlašku dangubicu[a] i načini kuranu kaldrmu.
PRVI KADIJA
Sulemane, Orkanovi sine, krasna dara kojim nas obdari kad nam dade ključa od Evrope! Šta jošt čuda šćaše poraditi da mlad nama s hata ne poleće, te u kolu igraš s hurijama?
DRUGI KADIJA
O Murate, janičarska majko, pod tobom se baše izlegoše, ti satrije pod konjska kopita dušmanina dinu najžešćega; glavom plati od nevjerne ruke, od nevjerne ruke Obilića. Ne rodila kavurka takvoga!
PRVI KADIJA
Tamerlane, duša ti prokleta što ugasi prorokovu munju[b] i nasladi srce kavurima?
DRUGI KADIJA
Ej delijo, Muso čelebijo, mnoge l' šćaše ocrnit vlahinje da nam malo više poživova.
PRVI KADIJA
Muhamede, svečev imenjače, sjedi svecu uz desno koljeno, a ostavi nama baljumeza kojim Stambol veliki poturči; padiša si i car nad carima kad ti jedre po suhu đemije, kad tutunom okadi Sofiju. Ti ćeš živjet dok Turčina traje, priviđat se vlaškoj gatalici do posljednjeg dana kijameta; dao si im jade neizbrojne i ugnao vodu u ušima.
DRUGI KADIJA
O Kanuni,[c] najviši sultane, divno li te bješe pogledati kad se turski Macarskom šetaše, kad otkide lavu mačju glavu[d] i uvrsta vlahe pod Mohačem. Al' zgriješi dinu naopako jer pokvari tragu Osmanovu, te ti udri nedać u haremu - s Roksolane kuga na sultane.
JAVLENIJE PETO
Paša Šuvajlija kaže kadijama da ne pjevaju; kadije odma odlaze.
KARAMAN-PAŠA (Lazu Bogdanoviću)
A đe vi je, kneže, sad patrika? Krije li se i on sa tim carem, al' je na glas među Crnogorce?
LAZO BOGDANOVIĆ
Ne krije se, a što bi se krio, nego sjedi u manastir jedan te se moli bogu po zakonu. Zbilja, pašo, što se ogriješi, te proćera glavu od zakona i ostavi stado bez pastira, a tolike opusti hramove? U boga će ovo doplakati. A što ti je on, starac, smetao? Zla ni musi ne želi nikakva.
KARAMAN-PAŠA
Baš ste, kneže, i vi čudnovati: zla ne želi! - To se vama čini. Kad glas puče u naše krajeve da car dođe među Crnogorce, u narodu poče nešto plesti i sanjati što biti ne može. Odmaha ga ja k sebi pozovi i kaži mu da se toga prođe - da ne traži cara mimo cara, da se prođe svakih dogovorah dosim sa mnom, carevim većilom. Ne hće ovo razumjet patrika, no sve više počni ludovati, dok najposlje otpremi kolače lažicaru na polje Cetinje. Svako voli sebe no drugoga: ja ti odmah uhvati patriku i spremi ga caru u Stambolu. Car ga baci na nekakvu adu. Padni raja plačem oko mene, dosadi mi jutrom i večerom; te ja spremi čestitu devletu, i devlet mi povrati patriku. Mišljah čisto, mojega mi dina, e patrika pamet naučio. Kad patrika luđi no je bio: svijem putom iduć od Stambola kojekakve lakrdije pričaj - sve o tome caru lažavome. Kad razumjeh što je i kako je, da mi starac srećno ne umače, pravo, kneže, hoćah ga podići, da sa koca gleda put Cetinja.
LAZO BOGDANOVIĆ
Zli su Turci, pašo, bez lijeka. Kuku tome od koga ste jači; njemu dana ne sviće bijela, no ste gori od kuge svakoje.
KARAMAN-PAŠA
Nije, kneže, tako mi kurana, no patrika velika budala; vidi divno, viđet ne umije đe ga držim rukama za bradu, vidi golu sablju pred očima; živjet mu je dok je mene drago, i opeta đetinski luduje. Pa da vidi ikakve prilike, ne bi čuda velikoga bilo; no porašta sa sobom prevrnu, svak će mu se čudit i rugati.
JAVLENIJE ŠESTO
Dolazi kafaz od seraskjera i poziva ih da k njemu idu. Odoše oba paše i poslanici. Kod seraskjera niko nije do vezir bosanski.
BEGLERBEG
Jeste li se malo razabrali? Ja sam kaza što meni trebuje i bez šta se povratiti neću ni za jedno blago na svijetu.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Česa nije ni car jest ne može; česa nije, može li se dati? Dade li ga iko od vijeka? Hoće li ga dati do vijeka?
BEGLERBEG
Može sila, kada dobro stegne, učiniti da plače sušina.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
To je priča narodnja o Marku, ali ko bi tome vjerovao?
BEGLERBEG
Slab vjerovat to ne može nikad, nego silan to vjeruje čisto; pred silom se svašto lako mrvi.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Božja sila svašto smrvit može i dobiti ono česa nejma, a ljudske su dosta sile slabe u neznanju probiti putove za iznaći ono česa nije.
BEGLERBEG
Kaluđere, to mi napominješ da lažicar među vama nije. Nije mene lako prevariti; među vam' je, i naći ga hoću da ću stati ovdje tri godine. Sve ako će gore crnogorske triput veće porast nebesima, sakriti ga mojoj sili neće; sva ako će ova silna vojska u vaše se gore ukopati, tri puta će druga viša doći u pohode tome vašem caru. Velika je volja sultanova: što bog hoće, ono sultan hoće; što li hoće i namisli sultan, ono svijet i na silu hoće.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Pa da vam se taj čovjek i dade, kakvu biste sreću zadobili?
BEGLERBEG
Ko me smije o tome pitati? No ja hoću da mi se predade.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Kako će se dati česa nije? A i da je, predat ti ga neće; sve su sile mrtve i ništave za onoga koji pravo misli, te čast ljubi više nego glavu.
BEGLERBEG
To je tako! Što mi već zamećeš? To si moga najpriđe kazati - da možete, a dat ga nećete.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
To se znade, čestiti valisu, da ga nikad oni dati neće. Pa ko ima časti i obraza, bi l' to mog-a ikad zaht'jevati od naroda jednog slobodnoga? Razljuti se Beglerbeg, počne turski psovati. Svi ćute komat, niko ni u nos.
JAVLENIJE SEDMO
VEZIR BOSANSKI (protu Avramoviću)
Vjera i bog, pope, sijaseta! Kako bi se ovaj belaj moga o manjojzi trsit glavobolji?
PROTO AVRAMOVIĆ
Lako, pašo, da je vama drago: od napasti da nam se prođete - to je lijek ovoj glavobolji. VEZIR BOSANSKI
Kada posa do ovoga dođe, ne može se lako razmrsiti; ali smo se dužni postarati na nek' način prekinut poklaće.
PROTO AVRAMOVIĆ
Ja drugoga ne znadem načina do ovoga te sam ti kazao.
VEZIR BOSANSKI
A ja znadem jedan dosta laki - primite ga da se ne kajete.
PROTO AVRAMOVIĆ
Pričaj, pašo, je li i bog dao, al' se čuvaj dobro besputice jer je kod nas trudno i pretrudno putom hodit, toli besputicom.
VEZIR BOSANSKI
Kada biste vi trojica šćeli jošt trojicu četvoricu uzet, otpremit se pravo put Stambola radi glasa jednoga praznoga kod devleta da nas opravdate, da pokornost caru izručite, da rečete er među vam nejma toga vraga te se carom zove. Seraskjer će vama dati pismo, divno će vas u Stambol primiti, s darovima kući povratiti. Kako god im seraskjer napiše, onako će s vama postupiti jer ga devlet za svašto vjeruje, ili pisa pravo ili krivo.
PROTO AVRAMOVIĆ
Zgodno si se smislio, vezire! Kud bi više bruke i pogrde na svijetu bijelome bilo nego da se mi pet-šest starčinah nevještijeh skitati krenemo? Ta, vezire, carevi većile, dosadni smo mi svojojzi kući, toli da smo caru za divana; nas je proša i divan i megdan. Ostala je priča od starine, s njom se svijet i danas uklinja, malo ljepša no bi s nama bila: pošli jednom jošt u stara doba tri-četiri starca crnogorski (u Crnu su Goru, mimo igđe, prejevtini starci dozlaboga) ka u tajstvo bosanskom veziru. Veziru ih na divan izvedi, ugosti ih s kafom na divanu; oni popi kafu ka rakiju; stani smijeh vezirske ridžale, vražjemu se poslu začudili; nesrećni se snebi Crnogorci. Kad to viđi bosanski vezire, zabolje ga neopitnost puka; dobar bio, srca milostiva, te on odmah pušti Crnogorce na slobodu da se kući vrate. A s nama bi još i gore bilo kada bismo u Stambol otišli.
VEZIR BOSANSKI
U popa je jezik ka u zmije, pop je punan svaki davorije, k svačemu se umije primaći, od svašta se umije odmaći, svačemu se znade domisliti. Deder, pope, domisli se sada kako bismo i na koji način ovo vražje kolo razmetnuli.
PROTO AVRAMOVIĆ
Ja ću pričat ako me pomogne, a zato smo i mi sva trojica uglavili jošte na Cetinju, ako bi se do toga dognalo, kako bi se ovo razvijalo. Iguman ni pješice ne može, te pojaši hata Šćepanova, i ondjena divno uglavismo: kad budemo kod gospode turske, sve ćemo im po čistini kazat, brnjaša im dati Šćepanova. Tada će nam vjerovati Turci i viđeti da Šćepana nejma na viđelo nigđe da mi znamo. Tijem ćemo zadovoljit Turke i glavare od turske ordije. Glas će pući u tursku ordiju: cara nejma, no je pobjegao, no mu evo debela brnjaša, Turcima ga daju Crnogorci - i cara bi ka brnjaša dali da on nije nekud utekao. To će silnu povratiti vojsku, rat krvavi odmah prekinuti.
VEZIR BOSANSKI
A znadu li za to Crnogorci?
PROTO AVRAMOVIĆ
Ne, vezire, četvero mi postah.
VEZIR BOSANSKI
A da što bi rekli da to bude?
PROTO AVRAMOVIĆ
Mi smo lijek i tome iznašli: kad nas počnu korit Crnogorci ere smo im na obraz pljunuli, mi ćemo im posa obrnuti: da smo dobro bili darovani od veljega paše seraskjera, pa uzdarje da smo povratili, darovali hata Šćepanova valisovu jednome ridžalu, pa na svoju Turci okrenuli, kako im je od traga ostalo. Crnogorci ako vjerovaše, ta se posa o lakojzi svrši; ako li nas vjerovat ne šćeše, neka rade što je njima drago.
Smiju se tri paše, a i Beglerbeg se malo objehniva.
VEZIR BOSANSKI
Musafa mi i moga kurana, u popovoj glavi ima soli. Ta se vaša meni dopanula; iz nje čisto vidim i vjerujem da za onu ne znate budalu, no je glavom u bestrv uteka. Na tome se može prekinuti. Rašta ćemo razbijati glavu o stijeni ovoj krvavojzi? Ali eto rumeli-valisa - on je glava i vojsci i nama, on umije svašto razumjeti; neka čini što za bolje nađe, mi smo dužni slušat i mučati.
JAVLENIJE OSMO
BEGLERBEG
Ta ne ide pravcem nikakvijem, tu ja vidim dvostrukost veliku i hitrinu mudro zapletenu. Taj kaluđer pun je licemjerstva, među Turke Al-Aknas ne treba, [e] javno dinu da pljuje u bradu. Što bi bila jedna silna vojska, što bi bila i što bi važila jedna sila koju na boj vode, jedan vezir a četiri paše i beglerbeg rumeli-valesi, desna ruka dina i padiše; što bi bila i što bi važila kada bi je takve malenkosti mogle vratit i zadovoljiti? Čim ćemo se pokazat Turcima, od kojijeh cio svijet trepti? Čim ćemo se pokazat svijetu? Čim ćemo se pokazat devletu? S jednom starom bagljavom kljusinom? Razberite, Turci, što zborite, rašta se je ova sila slegla i potresla Turska do Stambola. Rad toga li što vi govorite? Nije, nije, nego cara traži, prav li bio ili lažav bio; ova sila ono ime traži da ga satre i da ga ukine, i da ovu šaku odmetnikah al' istraži ali je izvede na put pravi - na šerijat carski, unaprijed da sanjat ne smiju o drugome caru do jednome, koji drži svijet u rukama...
Kako jajce ovo što ja držim - da mu dođe u sultansku glavu - sa pomoćom turskoga alaha može bacit svijet da mu prsne, ka ja što ću ovo jajce bacit.
Baci ijetko jaje na vrata od šatora. Gledaju Turci pred sobom, stide se ludosti.
I vjerujte što vi danas kažem: al' ću carsku volju ispuniti, ali ove gore prevratiti, da se na nos u more pobiju.
Ćute dugo.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (lagano)
Ko sad smije usta rasklopiti? Cara tražiš đe mu strva nije; misliš narod cio istražiti, a u more prevratiti gore. Smijem zborit, vjera mi je data - sve su ovo stvari nemoguće.
BEGLERBEG
Strašna voda kada uzbijesni, kad nadvisi najvišu brežinu, prevali je i pustoš učini.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ali ko je vodu od vijeka, prinudio da uz brdo teče?
BEGLERBEG
Stambol znade mnogu majstoriju: da u njemu vidiš, kaluđere, koje čudo imade ključevah koji skaču u vis k nebesima!
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Pođešto sam i ja toga gleda te je božja ruka načinila (a ljudska je slaba sprama božje), al' nikada ljudska majstorija izvest ključa da joj skače neće više naše gore ponosite, koja drži glavu nad oblakom.
BEGLERBEG
Ti sve nešto, kao nehotice, ove gore dižeš u oblake. Ja se čudim, tako mi ćitapa, s oba oka kad viđu slijepca. A vidiš li, bolan, kaluđere, ovdje mjesta ni življenja nejma za čovjeka, nako za đavola.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ako nije mjesta za živjenje, a ono je mjesta za pričanje; pričanje je duši poslastica ka tijelu vaše gurabije, pa jošt kakvo te kakvo pričanje iz koga će naša pokoljenja vječnu silu duševnu sisati.
BEGLERBEG
Kud god kreneš, jednim tragom ideš. De, tako ti tvoje crne vjere, ništa nemoj okolišat tako, nego pričaj što na srcu imaš, da ne rečeš, kad od mene pođeš, jer nijesi smio govoriti.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Smiješna je vjera u jačega; nejačega uvjerit je trudno, no sve strepi, jezik mu se mrzne.
BEGLERBEG
Vjeruj vjeri koja se ne lomi, koja zemlju s nebesima veže. Ta na krmskoj koži ne klanjao, ta na sveti incil ne pljunuo, - slobodno me mož u oči ružit da ti hile pomisliti neću.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Kad se smije, imam što zboriti. Ja te pitam što si doša ovdje i dovuka ovoliku silu.
BEGLERBEG
Cio svijet bogu prinadleži, a bog ga je silni darovao svojoj sjenki i svom namjesniku, pravosudnom kalifu Mustafi; pa po božjoj i sultanskoj volji diga sam se da bez traga gonim protivnike mojega padiše.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Pa što valja jednome čovjeku ovoliki svijet? Što mu treba kad bi mu ga bog i ljudi dali?
BEGLERBEG
Ti nijesi dobro razumio: bog mu dade i svijet i ljude, pa da radi s njima što sam hoće.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
No razmisli, čestiti vezire, je l' moguće, je li ikad bilo jedan čovjek da svijetom vlada? U stotinu da piše kuranah, to ne može te ne može biti.
BEGLERBEG
Kaluđere, i ti indžil znadeš: sve je bogu lako uraditi.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Znadem i ja nešto u indžilu; da ga nikad gledao nijesam, - bog je meni oči darovao te sa njima vidim što su ljudi: sve naliče čovjek na čovjeka, al' čovjeka ka planine nejma.
BEGLERBEG
Nejma čojka koliko planine, ali nejma, tako mi musafa, kaluđera ka tebe bezbožna.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ja nijesam, bog mi ne sudio, beglerbeže, nipošto bezbožan, nego imam oči za gledanje; svijeća mi božja pred očima, te razbiram bijelu svjetinu i ne držim crno za bijelo.
BEGLERBEG (grohotom se nasmije)
To su Turci te ti kažeš crno, a bijelo - to su Crnogorci! A može li đavo sa dno pakla crnji biti nego Crnogorci?
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ja te molim, čestiti vezire, da mi kažeš čisto i prijeko poradšta su oni tako crni.
BEGLERBEG
Kazaću ti odmah, kaluđere. Svagdašnji su oni nevjernici i hajduci, da im para nejma; s njine zloće i njine nevjere Karadag im nazva zemlju njinu pokoritelj Grkah i Stambola, sultan silni, kome nejma para.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Rad toga su oni nevjernici jer vjeruju što je njima drago, a ne ono što je drugom drago. Na hajduštvo i sva opačila Turci su im učitelji bili. Crnogorska ovo je krivica rašta jesu nepokorne ćudi, rašta ljube ka dušu slobodu, rašta joj se uvijek klanjaju.
BEGLERBEG
Rašta joj se uvijek klanjaju? Zar nijesu nikad, kaluđere, Crnogorci pokoreni bili? Zar nikada nije turska vojska Crnu Goru pod noge metala?
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ne.
BEGLERBEG (hitajući)
Kako nije, bolan, kaluđere? A evo si počeo šarati.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ne bi nikad otka ljudi pamte Crna Gora sasvim pokorena.
BEGLERBEG
Ama Turci preko nje gaziše.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Bivalo je i to dva-tri puta, nego evo kako, beglerbeže: vrag unesi sablju među njima, razluči se krvava plemena, među sobom zametni bojeve, pa u onu krvavu pomamu jedna strana združi se s Turcima, te prevali preko Gore Crne hitajući što se brže može, nego i to s potom krvavijem. Ali nejma sile na svijetu, kad je sloga među Crnogorce, nejma sile, nit je dosad bilo, da pokori lomnu Crnu Goru svukoliku, s mora na Moraču.
BEGLERBEG
Bog jošt sile na svijet ne dade koju sila viša ne satrije, pa još sila srećnjega Osmana, pred kojom se svašto samo tare. Porašta su jedni Crnogorci, kako kažeš, tako nepobjedni?
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Radi kršna njihova predjela, rad ćeškote njinijeh klanacah, radi toga što su uvjereni da ih niko predobit ne može, radi toga što veselo snose sve tegote rata užasnoga, radi toga što su priviknuli rat voditi svakim neprestano, - najviše su stoga nepobjedni jer su sobom rođeni vojnici, jer se smrću smiju i rugaju.
BEGLERBEG
Sve su ovo smiješni razlozi, s kojima se svak podrugat može. Zar nijesu Crnogorci ljudi ka ostali narod po svijetu? Zar već nejma gorah u svijetu, no su same gore crnogorske? E da znadeš, bolan, kaluđere, koliko je gorah u svijetu, al' pred jačim trese ih groznica. Zar njih muke saprijet ne mogu? Zar njih rane svladati ne mogu? Krv je jedna, a tijelo jedno; mi ćemo se za ćud pobrižiti. Skoro ću ti kazat, kaluđere, mogu li se oni pokoriti; naskoro će znati Crnogorci đe strah leži, kakva mu je mati.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Može biti svašta na svijetu, zareći se ni od šta ne treba; al' pomisli, čestiti valisu; evo ima pet neđeljah danah ka si s vojskom ovdena panuo; dan najprvi đe si boj počeo, krok naprijed nijesi šenuo, no su boji i strašna kreševa pet neđeljah sve na jednom mjestu, krajem Čeva i kraj Velestova i srijedom crmničke nahije. Tvoje sile strašno urišaju, Crnogorci ne puštaju klance; lješinama drumi zarastoše, a vojnike muke raspadoše. No te kumim hljebom carevijem, tvojom sabljom i tvojijem hatom, miči mi se s mojega ognjišta bez debele tvoje pogibije.
BEGLERBEG
Ima dosta muke, kaluđere, nego slabi mora pokleknuti. Pred velikom silom Osmanovom Istok pade, a Zapad se trese; od našega silnoga udarca kakva ljudska padoše strašila! Da ih počnem brojit, kaluđere, bi ti kosa naviše porasla. Za tebe su samo male stvari što na Crnu Goru nalikuju. Za Kirid si i za Kibris čuo: ovdjena su vile i vještice i kavurske nikle gatalice; ovo bješe kavurska svetinja spram koje se sve sedam kraljevah i gospoda sedam kraljevinah bez prestanka jednako kršćahu. Al' kad naša silna vojska krenu da osvoji dvije ade vlaške, svi se kralji natrag povukoše kako spuži u svojim korama; što šćedoše, Turci učiniše. Rodos bješe na glas ispanuo, bješe ćaba vlaškijeh delijah; tu se hazne sve sedam kraljevah sasipahu sa svakoje strane, samo da se održi Turcima. Jesi l' čuo, stari kaluđere, kako smo im božić čestitali? Kada stvari ovakve bivaju pri pomoći sve sedam kraljevah, što će Gora Crna opraviti, koju niko ne zna ni pomaže? Sad vam ni bog pomoći ne može kad su na vas Turci i Mlečići, nako ćete u nebo skakati.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Bog je nama svagda pomogao, tvrda volja i mišice naše - druge nama ne treba pomoći; bog nas znade, a mi sebe znamo, više nama ne treba poznanstva.
JAVLENIJE DEVETO
Donose sluge kafu.
KARAMAN-PAŠA (k Lazu Bogdanoviću)
Veliko je ovo čudo, kneže; Crnogorci nikud ne izlaze u svijetu iz ovijeh gorah.
LAZO BOGDANOVIĆ
Sasvim malo, pašo Karamane, jer su svojim privikli gorama; i kako se od njih poudalje, čini im se da se izgubiše.
KARAMAN-PAŠA
A znadu li štogod o svijetu? Ali misle da je cio svijet sabio se u njihove gore? LAZO BOGDANOVIĆ
Što je bolje, pašo, i da znadu? Znavanje je kome treba dobro, zlo veliko onom kom ne treba.
JAVLENIJE DESETO
Beglerbeg doziva jednoga kadiju bosanskoga i kaže mu da pročita tituo sultanov poslanicima; kadija donosi tituo.
KADIJA (čita)
Ja sam sultan Mustafa emir, brat sunca a rođak mjeseca, služitelj carstvah i oblastih najslavnih i stranah i gradovah najsrećnih, koji služe kiblom svijetu i velikim žertvenikom rodu čovječeskome, a imeno Meke dostopoštene, Medine znamenite, Jerusalima svetoga, u kojemu se zaključaje sveštena ograda mečita Alaksa [f]; gospodar od tri velike stolice koje su predmet zavisti svijeh carevah zemnih, a imeno Stambola, Jedrene i Bruse; gospodar zemnoga raja Sirije, Misira jedinstvenoga i nesravnenoga, sve Arapske, Afrike, Barka, Kairevana, Haleba i Raka, arapskoga i persinskoga, Lase, Dileta, Raka, Mosula, Šersola, Dijarbekra, Sulkadriža, Erzeruma, Sivasa, Adne, Karamana, Vana, Mavritanije, Abisinije,Tunisa i oba Tripolja, Cipra, Rodosa, Kandije, Morije, mora Bijeloga i mora Crnoga sa njinima ostrvima i bregovima, od oblastih Anadolije i Rumelije, Bagdata, žilišta blagodenstvija, zemlje Kurdske i Grčke, Turske i Tatarije, Čerkeske i Kabardije, Gruzije i Dešt-Kančaka i svih gradovah i pokoljenijah zavisećih od Tatarije, od sve Bosne, Biograda - doma svete vojne, Srbije sa svim njenim gradovima i kulama, sve Arbanije, Karavlaške i Karabogdanske s njinim putovima i gradovima; ja imperator nad imperatorima, razdavatelj zemnih prestolah; osjenka božja nad objema častima svijeta; ja pravosudni padišah, pobjedonosni šeginšah od beščislenih mjestah i gradovah, sultan sin sultanov, hakan sin hakanov, sultan Mustafa sin hanov, sin sultana Ahmeta hana, sina sultana Muhameda hana; ja šah kojega je diploma na vrhovnu vlast potpisata blistatelnim imenom obladatelja od dva dijela svijeta, i kojega je halifska patenta ukrašena velikoljepnim titulom obladatelja od dva mora.
BEGLERBEG
Igumane, ču li ovu pjesmu? Kako ti se sa ušima slaže? Ti nijesi dosle čisto znao šta je čuda padiši u torbu.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ni sam znao, niti marim znati; dosta mi je znati što je nužno, a ostavit takve besposlice.
BEGLERBEG
Danu zbilja, nemoj ništa mrdat, no nam pričaj ka ti se dopada ovaj titul našega sultana; naliči li na onoga cara koji sjedi suncu na istoku i bruka se svijem kraljevima?
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Taj tituo ka mi se dopada? Ka najviša ludost na svijetu: kud će viša bruka i pogrda za sultana i za podane mu? U njem čovjek lako viđet može da je slijep car sa svijem carstvom. Bi li čovjek koji je pri sebi dao sebe ovako ružiti?
BEGLERBEG
Ko je slijep, jedan pustinjače?! Car najjači može l' slijep biti, kojemu su oči ka dva sunca, a još dalje no dva sunca vide? Pa u oba da je slijep oka, ko bi smio reći da je slijep? Kakva zlobna da poriču usta pravosudne islamske kalife, kojijema kuran dopuštava svašto činit što im srce žudi?! Zlo i dobro - sve im jedno biva, zlo njihovo bog za dobro prima; bog je njima to dopušta samim sve za hajter staroga adžije, velikoga našega proroka, koji zemlju darova Turcima, a za Turke otvori nebesa.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Kako koja, tako svaka gora. I budale mnoge to vjeruju da je došlo s neba dopuštenje sultanima da brat brata kolje, otac sina, a sin oca guši, te je saraj posta mučilištem samom sebi, svakom koga može, te mu provre na sedmoro vratah krv đetinska i krv mučiteljska. E to kaže, čestiti valisu, što je vaša vjera naopaka.
Beglerbeg skoči kao pomamjen brže bolje da ih sva tri posiječe; već su dželati pale povadili. Viču Turci kao bijesni na igumana.
JAVLENIJE JEDANAESTO
PAŠA ŠUVAJLIJA (klečeći na koljena)
Aman malo, čestiti valisu! Kamo božje vjere što davasmo? Njih ako ćeš izgubit trojicu, udri mene - oprašćam ti glavu. Što će reći vojske obadvije; što učini paša Šuvajlija. Svako će mi na obraz pljunuti.
BEGLERBEG
Što budališ, jedna Bošnjačino, da li čuo ušima nijesi? Opsova nam vjeru i proroka, a opsova kuran i sultana u sredinu ov'like ordije, a upravo nama u očima. Što će reći sva naša ordija kad začuje ovo pogrđenje? Pomrzjet će listom nas glavare ako glavom ne plate kauri.
PAŠA ŠUVAJLIJA
Ne izgubi, pašo seraskjere! Na što ćemo poganiti ruke? Na tri starca te su ka tri ovce. Da su mlađi, branio ti ne bih - da se drugi nauče zboriti, budi ondje đe su jači Turci.
Sa mnogo muke i truda odmoli ih paša Šuvajlija, te ih seraskjer ne posiječe; poprati ih obratno otkuda su i došla. A Brnjaš Šćepanov ostane svezan kod šatora Šuvajlina, pokazujući se i poslanici i paša da su ga svrgli s uma.