Kralj Vukašin/31

ČIN PETI

POJAVA IV

POJAVA IV
Vukašin i Uglješa. Nikša odlazi.

UGLjEŠA:
Što najboljeg imaju Moslimci
Sve to vuku za sobom u vojnu.
Još ovake dvije tri pobjede
Pa će nam se obogatit’ vojska.
VUKAŠIN:
Kao što su pobjegli, ja mislim,
Jedva da će kod Jedrene stati;
A kad i tu budu potučeni
Tad smo s njima gotovi do mora.
UGLjEŠA:
Lez’mo malo da se odmorimo.
(Sjedaju na svoje prostirke)
VUKAŠIN:
Ja već mislim na ugarskog kralja.
Poslaću mu odmah poslanika
Da mu javi moj današnji usp’jeh,
I ponese kakav dar skupocjen
Iz moslimske pljačke.
UGLjEŠA:
Što ti drago;
Nu hoćeš li da t’ istinu rečem?
S tim Ugrinom volio bih, brate,
Da vojuješ nego da druguješ.
VUKAŠIN:
I ja tako, da Lazara nije;
Al’ u carstvu jedan pored drugog
Nas dvojica opstat’ ne možemo:
Il’ ja njega ukloniti moram,
Il’ on mene.
UGLjEŠA:
Borba, uv’jek borba!
Već postaje užasan taj život.
VUKAŠIN:
Kad pomisliš u životu našem
Ogkuda smo pošli, a sad gdje smo,
U toj misli naći ćeš i slasti.
Šta je život? borba za svakoga;
Nu jednima borba za sitnicu,
Nama, brate, za ono što svijet
Najvećega, najsjajnijeg ima.
UGLjEŠA:
Ti to dobi, pa je li te sreća
Obasula punim zadovoljstvom?
VUKAŠIN:
To je drugo pitanje; al’ ipak
Zar osjećaš manje miris ružin,
Što s’ ubodeš o nju; prst zaboli,
Krv poteče, ali miris blaži.
(Nikša na ulaoku hoće da spusti zastor)
Šta ćeš, Nikša? zavjese ne spuštaj;
Velika je zapara pod šatrom,
Nek nas noćni vjetric provijava.
(Za malo tišina)
Tišina je svuda zavladala;
Pol’jegala vojska. — Noć je tamna. —
Oh! da sunce nikad ne zalazi;
(Spušta se Uglješa na postelju; a kralj ostaje sjedeći)
UGLjEŠA:
Kakva misao!
Onda sunce ne bi bilo ljud’ma
Tako milo. I noć svoj čar ima;
Ona jeste tamna, nu pogledaj,
Nebesa su k’o zrcalo čisto!
S njih osjećam, da sa noćnom rosom
I mir blagi na duhove pada.
VUKAŠIN (zamišljen gleda u nebo):
Tam' i idu duhovi, čim stresu
Svoj tjelesni zavoj.
UGLjEŠA:
Tako vele.
VUKAŠIN:
O Deslote, da li će i naši?
UGLjEŠA:
Valja da će.
VUKAŠIN:
Zgr’ješili smo mnogo,
Al’ najviše od nas tri ja zgr’ješih.
UGLjEŠA:
Pa ćemo se mnogo i kajati:
Za to barem vremena imamo.
VUKAŠIN:
Bog će nam ga valj’da pokloniti.
Podići ću velje zadužbine,
Pa i Hristov grob ću pohoditi.
UGLjEŠA:
Oči mi se same zaklapaju.
Ne muči li već i tebe sanak?
VUKAŠIN:
Taj nastupa na me polagašno;
Ipak ću se spustiti. Ti spavaj.
(Nastaje tišina; na jedanput Vukašin odskočiv sjeda na postelju, i gleda ukočeno na ulazak. na to sjeda i despot).
UGLjEŠA:
Šta je, Vukša?
VUKAŠIN:
Ne čuješ li tutanj?
UGLjEŠA:
Kakav tutanj ?
VUKAŠIN:
Dolje, ispod zemlje.
UGLjEŠA:
Ne djetinji.
VUKAŠIN (Ustaje u najvećoj plašnji):
Jeste.
GLAS:
„Vukašine!“
VUKAŠIN:
Oh, oh! opet strašni glas! ni jedne
Noći neće pokoja mi dati?
UGLjEŠA (Ustaje naglo):
K’o da sam ga i ja sada čuo!
GLAS:
„Vukašine!“
UGLjEŠA (krsti se):
Pošiluj nas, Bože!
VUKAŠIN:
Glas j’ Urošev;... zar ga ne poznaješ?
U zemlju me sjuri, da g’ ne slušam.
UGLjEŠA:
Nije, Vukša, pa i nek bi bio,
Ja ću mu se za te odazvati:
Ko si? Šta ćeš? Vukašin te sluša.
GLAS:
Čas je doš'o; grob ti se otvora.
UGLjEŠA:
Čudnovato!
VUKAŠIN:
Grob! tako li reče?
To mi evo treći put već viče!
Ne, na prazno to ne može biti;
Dni su moji, moji časi možda
Izbrojeni.
UGLjEŠA:
Gdje si?... Lažeš, o sotono, što si
Glas onoga pozajmio, koji
S ovoga je sv’jeta otišao;
Mi uz prkos zlokobnoj ti vici
Pob’jedismo, i pob’jedićemo.
(Vraća se k bratu)
Ohrabri se, care Vukašine!
Eno, gledaj, kako kroz noć mračnu
Ona zv’jezda prema tebi trepti;
Daleko je vidiš od zapada,
I sve druge svojim živim sjajem
Nadvisuje; tvoja j’ ono zv’jezda.
Tebi velik ostaje zadatak,
I svršit’ ga moraš; ohrabri se!
VUKAŠIN:
Stid po mene! Već hrabriti treba
Vukašina k’o nejako d’jete! —
O Uglješa, do mene si bio
Više puta u bitkama strašnim;
Smrt je žela na okolo ljude,
I stotine mačeva i koplja
Na moje je upirala grudi...
UGLjEŠA:
Pa se n’jesi ispred njih ni trg’o.
VUKAŠIN:
Jednom vihar u dubravi gustoj
Oborio grmove k’o snoplje;
Nas dvojica tu se sukobismo
Sa čoporom najljućih zvjerova:
Al’ Uglješa, jesi l’ opazio
Da u licu samo i pobl’jedjeh?
UGLjEŠA:
Onda nas je tvoja smjelost spasla.
VUKAŠIN:
Znam, spušteno više mene nebo
Lomljaše se s praskom strahovitom,
Sipajući kablovima munje,
Dok pod nogam’ mojim proždiraše
Razjareno more brod rasuti.
Vidjeh zemlju kad se silno tresla
Na svojima stožerima vječnim,
Kad klisure i visoke kule
K'o vrhovi ražljuljanih jela
Tamo amo klimah’ u vazduhu,
Te padahu dolje urnebesno.
Sve strahote prirode iskusih,
Ne znajući šta je strah, a sada
Podlo drhtim od jednoga glasa!
Tumači mi, Uglješa, tu tajnu.
(Čuje se na polju velika buka, pa glasovi)
1. VOJNIK:
Na oružje!
SREĆ. GLAS:
Brže svi na konje.
2. VOJNIK:
Nema moga.
3. VOJNIK:
Ko mi uze koplje?
VUKAŠIN:
Zlo te smelo! šga to znači?
(Hođe da trči na polje)
UGLjEŠA:
Tu stoj.
SREĆ. GLAS:
Šta trpate to na sebe? dolje,
Dolje s pljačkom, oružje u ruke.
Kud ti bježiš? u skup. — Gle! i tamo
Oni bježe. Stidno! Stojte, braćo;
Ja sam s vama vojevoda Srećko.
U skup velim, pa junački za mnom.
VUKAŠIN:
Kud to hita Srećko? Nije li se
U vojsci nam pobuna izlegla?
NIKŠA (Ušav):
Propast, propast! vratiše se Turci.
UGLjEŠA:
Kakvi Turci? lažeš, nesrećniče.
KRALjEVIĆ (Ušav):
Zabuna je najveća u vojsci;
Na sve strane bježi se i viče:
Turci, Turci! spasavaj se, oče.
GOJKO:
Šta stojite? na polje; u tabor.
Prodriješe lupeži moslimski.
VUKAŠIN:
Otkud?
GOJKO:
Ko bi znao! nebesa se
Od jedanput tako zastriješe
Da se ništa ne vidi od mraka;
Ali vika strahovita stoji
Na desnome krilu.
UGLjEŠA:
Knez je tamo.
VUKAŠIN:
Ti, Uglješa, leti na lijevo. —
Brže skupi moje kopljanike,
I na polju pričekaj me, Gojko. —
Nikša, konja. (Marku) Pomozi mi d’jete,
Da s’ oružam. O slučaja b’jedna!
Da je tabor dobro čuvan bio,
Ovako nas ne bi iz nenada
Sad zatekli. Ah! prokleta bila
Po sto puta pljačka ta i gozba!
KRALjEVIĆ:
Suzbićemo noćne te junake,
Štit gdje ti je?
VUKAŠIN:
Tamo. Glas Urošev
Eto bješe istinit mi glasnik
Opasnosti, možda i skončanja.
KRALjEVIĆ:
Sad si gotov.
VUKAŠIN:
Da, i s ovim gotov,
I sa svačim možda na svijetu.
Zagrli me. Zbogom, d’jete moje.
Nemoj ići za mnom, jer smrt noćas
Na stope mi staje. — Nikša, konja. (otide)
KRALjEVIĆ:
Kakva slutnja! Treba da uz njega
Bdim jednako. (otide)

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.