Kralj Vukašin/26
POJAVA V
Šator caričin, Dejan i Bogdan (ulaze žalosni sa suprotnih strana).
DEJAN:
Odlazi li, il’ ostaje s nama?
BOGDAN:
Sve je za put sama pripravila;
Već eto joj dovode i konje.
DEJAN:
O Bogdane, ta odluka njena
Srce mi je tugom ispunila.
Da jedina zaostala zraka
Dušanove slave ugasi se
U zabitnom, skromnom samostanu!
Pusta sudbo ljudske veličine,
Porazno si promjenljiva!
BOGDAN:
Dojsta
Promjene joj strašne doživjesmo;
Nu ta krepka Jelenina duša
Ma da trpi, podnosi ih hrabro.
Mjerio sam s uzdrhtalim srcem
Kad naloge za put izdavaše.
Spokojna je s polja izgledala
Nalik na lik od mramora b'jela;
Nu bljedilo prekom'jerno lica
I drhtanje glasa,
Kod rijetkih i kratkih joj r’ječi,
Izdavahu boj užasan, koji
Zbiva joj se skrovito u duši.
DEJAN:
Mi bismo se od te 6’jedne sestre
Svi krepčini mogli naučiti. —
Šta ti ljudi sad dolaze amo?
BOGDAN:
Najvjernije prijatelje svoje
Pozvala je, da s’ oprosti s njima.
(Ulazi Bojo, Draško, i još neka vlastela).
BOGDAN:
Vi dođoste, braćo. Tu smo eto
Da posljednjoj carici nam srpskoj
Čast posljednju ukažemo. Više
Nećemo je ovako svečano
Dočekati nikad, a ni lica
Vidjeti joj, ni glasa joj čuti;
Nikad više.
BOJO:
Velmožo, čas ovaj
Žalostan je po sve nas i svečan;
Teško da će i u kome ovdje
Spomen mu se izgladit’ do smrti.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|