Kralj Vukašin/21
POJAVA VII
Gornji, i Vukašin s Nikšom.
VUKAŠIN:
Bog je sa njim, braćo,
A na nama počiva proklestvo;
Nek mi niko drukčije ne veli,
Bog je sa njim.
(Daje štit Nikši, koji ga nosi na polje).
Obrt bojnog lica
Ispade nam brz, uredan, divan,
A knez ipak o malo što nije
Probio mi konačno sredinu!
Da i taku na nj izvedem vojsku
Kakovih je nekad izvodio
Silni Dušan, on bi mi i taku
Nadrvao sa šačicom ljudi.
Bog je sa njim; ne mogu mu ništa.
GOJKO:
Ti govoriš tol’ klonulim duhom
Kao da si bitku izgubio.
VUKAŠIN:
Ho, već vidim: ostadoh večeras
Kraj bezdane, u koju ću sutra
Neizbježno stropoštat’ se s vama.
(Ulaze Srećko i Dijak).
Hodi, Srećko, Dijače pristupi,
Vi nosite oboreno lice,
Al’ Boga mi ni jednomu danas
Nije sv’jetlo pored sveg junaštva.
(Dijak vadi jedno pismo i pruža mu ga).
Kakvo pismo?
DIJAK:
Na tebe iz Rima.
Pop je s drugim pošo hitno knezu.
(Vukašin čita, pa se smiješi).
GOJKO:
Lice ti se u mah razvedrilo!
Vukašine, šta ti se tu piše?
VUKAŠIN:
Što najbolje željeti smo mogli.
Et’ p sudbi već se dodijalo
Goniti me,
Te u knjizi burnog mi života
Crni list je jednom prevrnula.
Malo prije bjesmo nad bezdanom;
Spaseni smo sada.
UGLjEŠA:
Kojim čudom?
VUKAŠIN:
Rim je sv’jetu krstonosnu vojnu
Objavio; jedni vladaoci
Daju blaga, a vojnika drugi.
Mene paka Rimski poglavica
Svetoj vojni postavlja na čelo,
Kraljevski mi naslov potvrdivši.
Sad i Lazar priznat’ mi ga mora.
Tim je borbi našoj kraj učinjen.
O junaci, sad ću evo drugo
I srećnije otvorit’ vam polje.
UGLjEŠA:
Srpske krvi prolito je dosta;
Na Turčina, na Turčina jednom.
GOJKO:
Bud’ i tako, kada nije bolje.
Samo što nam tu još jedno treba,
Da sa Sr’jemcem račun prečistimo,
Te da znamo na čem svak ostaje.
Vi se toga kao ne sjećate.
VUKAŠIN:
Sad Srijemac mora popustiti,
Ako neće da povuče na se
Svu hrišćanstva mržnju i osvetu.
NIKŠA (ulazi):
Čujete li onu bujnu radost
Na kneževoj strani?
VUKAŠIN:
A sa šta je?
NIKŠA:
Tast mu s vojskom prispio u tabor.
UGLjEŠA:
Bogdan!
GOJKO:
Hajte sada
I o miru s njim razgovarajte.
NIKŠA:
Pa i Dejan malo prije prešo...
GOJKO:
Knezu prešo?
NIKŠA:
Sa četama svojim.
DIJAK:
To je propast.
UGLjEŠA:
Dejan, Dejan reče?...
Je l’ moguće, Nikša?
GOJKO:
O despote,
O despote, ne veljah li tebi
Da se Dejan na izdajstvo sprema?
VUKAŠIN:
Grom za gromom!... Al’ u vlasti mojoj
Carica se nalazi; Srijemac
Na mir pošten ako ne pristane,
Izvesti ću nju pred vojsku našu
I pogubit’ njemu na očigled.
Ti, Dijače, s takovom prijetnjom
Poslaniku idi; ta će više
Dati snage njegovim riječ’ma
No sva rimskog poglavice pisma.
NIKŠA:
Među nama već carice nema.
VUKAŠIN:
Šta!
DIJAK:
Kraljević nju je sa Dejanom...
VUKAŠIN:
Ne, ne svršuj, molim te, ne svršuj;
Volio bih da mi sad nav’jestiš
Smrt skorašnju, no to da iskažeš,
Ah! je l’ možno!
GOJKO:
Sve je već, sve možno;
I sve treba tačno da doznamo.
Šta bi, Nikša?
NIKŠA:
Pri svršetku borbe
Napao je Marko na stražare
Što čuvahu caricu, k’o muhe
Sve razgnao, pa s njom za tren oka,
U sredini Dejanove čete,
Na obalu drugu preplovio.
Ja to vidjeh, nu za dobro nađoh
Da prešutim za vrijeme boja.
SREĆKO:
Na svoga se oca podigao!
KRALjEVIĆ:
Lažeš, Srećko, ja sam s ocem mojim.
VUKAŠIN:
O nakazo!
(Ustremljuje se s mačem na sina.Ovaj se na
stranu trže, a Uglješa i drugi staju
pred Vukašina.)
Pustite me, ljudi,
Da ga satrem.
UGLjEŠA:
Sad odstupi. Marko.
KRALjEVIĆ:
Ja pošteno tamo dužnost svrših,
A doći ću kašnje da s’ opravdam,
Kad razlogu gnjev ustupi mjesto.
(Otide.)
VUKAŠIN:
Nikad više na oči ga moje,
Čujete li, nikad ne puštajte,
Crni Marko, i tebe ovako
Usrećila djeca ti još crnja;
Mati njina iznevjerila te,
Ostavila braća i rodbina;
Pred ikonom plam ti s’ ugasio,
Ugasila vatra na ognjigatu...
UGLjEŠA:
Ne, za Boga, Vukašine, tako!
VUKAŠIN:
K’o što danas pred tvojom te vojskom
Ne vidjesmo, dao Bog pred njome
Nikad ljudi i ne vidjeli te,
No po tuđoj zemlji tumarao,
Služeć’ uv'jek tuđeg gospodara.
(Baci se u naručje Uglješi, koji ga odvodi, za
njima odlaze i ostali).
NIKŠA:
Da g’ ubijem odmah, tim bih samo
Veliko mu dobro učinio.
Neću; prije valja da iscrpe
Sve bijede ovoga svijeta,
Pa tek onda zgrabiću mu dušu
I baciti da težinom gr’jeha
Odvučena padne u dno pakla,
K’o stijena bačena u more.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|