◄   ПОЈАВА IX POJAVA I ПОЈАВА II   ►

ČIN TREĆI

POJAVA I
Unutrašnjost šatora Uglješina sa dva izlaza; kroz jedan ide se u šator Vukašinov, a kroz drugi na polje. Dejan viri u šator kroz spoljašnji izlazak. Uglješa i Gojko sjede unutra na postelji.


DEJAN:
(Ta dvojica šta tu svu noć rade?
Kad bih mog’o iz govora njinog
Razabrati štogod pouzdano
O užasnoj tajni,
Koja konac Urošev uvija!
Nemam mira dok zavjesu crnu
S nje ne trgnem. — Šute obojica).
GOJKO (Pogledav na stranu):
Još ne sviće, a ustao Vukša!
UGLjEŠA:
Šta! i jutros ta pojava grozna
Ponavlja se? Gojko, da nijesi
Sad ustao, ni s mjesta se mak’o,
Ni riječce jedne izustio.
GOJKO:
Zašto?
UGLjEŠA:
Vidiš da nije pri sv’jesti:
U nas gleda ukočenim oč’ma,
A ipak nas ne opaža.
GOJKO:
Dojsta!
UGLjEŠA:
Hude slike raspaljene mašte
Neumitno sada vijaju ga,
I bacaju u bezumlje pravo.
To ne traje dugo. Nu kad bi mu
Ko u ovom stanju prozborio,
On bi mog’o stropoštat’ se mrtav,
Ili umom sa svim prevrnuti.
GOJKO:
Može li to biti?
UGLjEŠA:
K’o što rekoh,
GOJKO:
Primiče se... Šta u sebi mrmlja?
VUKAŠIN:
Ne, ne Gojko, ne Dijače, neću;
Živ nam on ne smeta, a ubijen...
Promislite... grizla bi nas savjest,
Narod bi se na nas uzrujao...
Promislite... Neću, neću, neću.
GOJKO:
Tako uprav’ nama i veljaše
Prije smrti Uroševe. Čudno!
VUKAŠIN:
Šta to veliš, jezik pregrizao?
Carica je na polje izmakla!
Narod buni, s njim udara na dvor...
Već i dvorska prolomila vrata!
Propao sam... Ne, propašće Uroš.
Gdje su oni ljudi?... Hod’te napr’jed...
Ti tu, a ti tamo; ja ću ovdje...
Et’ on ide... Oh! pobjeći će nam;
Udarite, udarite, velim...
Nevješti ste; ja ću evo; drži.
(Zamahuje rukom).
GOJKO:
Tako se je jamačno i zbilo.
DEJAN:
(Sve znam sada. O zločinstva strašna!
Da ga kazne moraju se složit'
Sve nebeske i paklene sile).
VUKAŠIN:
Čuj! na mene riču iz bezdana
K‘o gromovi milioni glasa;
A čitava božja vaseljena
Strahovito njima odjekuje!
GOJKO:
Što s onakom grozom na se gleda,
I haljinu kan‘ da rukom briše?
VUKAŠIN:
Marko zove?... al‘ ovako krvav
Kako preda nj da izađem? kako?
Vidiš, D’jače, s obraza, sa ruka,
Sa haljina sama krv mi kini...
I sav Dunav da izliješ na me,
Oprao me ne bi. Oh! za sobom
Trag ću krvi kroz svu vječnost vući...
Sto đavola! (Otide).
GOJKO:
Kud će sada?
UGLjEŠA:
Da na novo legne.
DEJAN:
(Ljudsku ruku što bih na nj dizao
Kad ga božja teže pritiskuje?
Od njega ću samo odstupiti,
Moje mjesto sad j’ uz sestru moju.
Ah! uvijek tamo i bijaše). (Otide)
UGLjEŠA:
Eto, Gojko, ne veljah li pravo?
Taj mučenik vlastoljublja svoga
A i našeg, taj nam brat nesrećni
Sažaljenja nije li dostojan?
GOJKO:
To je ipak krajnja malodušnost.
Šta po Bogu? što na sv’jetu nema
Tričavoga jednog Nemanjića
Tolik’ nemir! I ja bih pomoćnik
U tom poslu, pa evo se smijem.
UGLjEŠA:
Ti, ti, Gojko!
GOJKO:
Ne izađosmo li
Obojica iz utrobe jedne?
Ne diše li i u meni duša
Kan’ u njemu, ne vuca li srce?
UGLjEŠA:
O moj brate, po sebi ne sudi
Ni o kome; vjekoviti Tvorac
Jamačno je tebe satvorio
U najvećem svom zanosu gnjeva,
A od samih stihija najljućih.
Što ljudima drugim
Potok suza iznuđa iz srca,
Ti ostaješ pred tim ravnodušan;
Ti s’ osm’jevaš, il’ tek malo čudiš
Od čega se svaki živ zgrožava;
Da i pak'o preda te iznese
Sve užase svoje,
Ni pakao ne bi t’ uplašio.
O moj brate, sa naravlju takom
Lasno ti je svašta preduzeti.
Nu Vukašin koliko je krepak
I drzovit u mislima svojim,
Srca j' ipak meka, osjetljiva.
GOJKO:
Kaži mekšeg nego i sam što si;
Ha! daleko poći ćemo tako.
UGLjEŠA:
Čujem žamor... Vukša jako zbori.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.