Kralj Vukašin/11

ČIN DRUGI

POJAVA VI

POJAVA VI
Jelena i Vidoje.

JELENA:
Stani; ovdje, noću, šta tuguješ?
Bijedniče, kakvoj ljutoj brizi
Tražiš konac u proždernoj vodi?
VIDOJE:
Vječni Bože! varam li se, il’ si
Ti, carice?
JELENA:
Ja sam, i evo ti
Zapov’jedam da već ne pokušaš
Iz ruka se mojih istrgnuti.
Ko si? kaži; tvoj glas mi je poznat,
Al’ u mraku ne razbiram lice.
VIDOJE:
Ti, ti glavom, Uroševa mati,
Da Vidoja od smrti zadržiš?
JELENA (pušta ga):
Proklet bio! ti si? I ovdje te
Kob nemila na me nanijela?
Ho! u mjesto da zadržim tebe,
Trebalo je da t’ u vodu gurnem.
VIDOJE:
I sto puta bićeš nemilija
No što bijah, ako me ne pustiš.
JELENA:
Ne, kazniti treba nu i spasti
Tvoju dušu; ni po što joj ne dam
Da t’ iz t’jela pobjegne tol’ brzo.
Nek je griža polagahno jede,
K’o i mene ljuta žalost. Žžvi
I da slušaš moje strašne kletve,
I da Boga za oproštaj moliš.
Konjanici, čuvajte ga tamo. —
Više žalim toga nesrećnika
No što mrzim. Kad mu život spasoh,
Nek i dalje uz nas mirno žive. —
Oh, moj Bože!
U bujici krvnih mojih djela
Bar milošću jedno nek zasija.
Vaj! bijah li ja rođena na to
Da u krvi do koljena gazim,
I to cvjetno Dušanovo carstvo
Da pretvorim u užasno groblje?...
Ne, to nije moje djelo, nije,
No za rukom krvavom Mrnjavca
Nikdo sjeme strašne kazne, koju
Bog nad Srb’ma preko mene vrši.
Nek se zbude presuda nebesa.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.