Kraljević Marko i vila Ravijojla
Pojezdiše do dva pobratima
Preko krasna Miroča planine.
Ta jedno je Kraljeviću Marko,
A drugo je vojvoda Milošu.
Naporedo jezde dobre konje, 5
Naporedo nose koplja bojna
Jedan drugom bijelo lice ljubi
Od milošte do dva pobratima:
Đake Marko na Šarcu zadrijema,
Pak besjedi pobratimu svome: 10
"A moj brate, vojvoda Milošu!
Teško me je sanak obrvao,
Pjevaj, brate, te me razgovaraj."
Al' besjedi vojvoda Milošu:
"A moj brate, Kraljeviću Marko! 15
Ja bih tebe, brate, popjevao,
Al' sam sinoć mnogo pio vino
U planini s vilom Ravijojlom.
Hoće mene ona ustrijeliti
I u grlo i u srce živo." 20
Al besjedi Kraljeviću Marko:
"Pjevaj, brate, ti se ne boj vile.
Dok je mene Kraljevića Marka
I mojega vilovita Šarca
I mojega šestopera zlatna." 25
Onda Miloš poče da popijeva,
A krasnu je pjesmu započeo
O svih naših boljih i starijih.
Kako j’ koji držo kraljevinu
Po čestitoj po Maćedoniji, 30
Kako sebe ima zadužbinu.
A Marku je pjesma omilila.
Nasloni se sedlu na oblučje,
Marko spava, Miloš popijeva.
Začula ga vila Ravijojla, 35
Pa Milošu poče da otpijeva,
Miloš pjeva, vila mu otpijeva.
Ljepše grlo u Miloša carsko.
Jeste ljepše nego je u vile.
Rasrdi se vila Ravijojla, 40
Pak odskoči u Miroč planinu.
Zape luka i dvije bijele strijele.
Jedna udri u grlo Miloša.
Druga udri u srce junačko.
Reče Miloš: "Jao moja majko! 45
Jao Marko, Bogom pobratime!
Jao brate, vila me ustrijeli!
A nisam li tebe besjedio,
Da ne pjevam kroz Miroč planinu."
A Marko se trže iza sanka, 50
Pa odskoči s konja šarenoga,
Dobro Šarcu kolane poteže,
Šarca konja i grli i ljubi:
"Jao Šaro, moje desno krilo,
Dostigni mi vilu Ravijojlu, 55
Čistim ću te srebrom potkovati,
Čistim srebrom i žeženim zlatom;
Pokrit ću te svilom do koljena,
Od koljena kite do kopita;
Grivu ću ti izmiješati zlatom, 60
A potkitit sitnijem biserom.
Ako li mi ne dostigneš vile,
Oba ću ti oka izvaditi,
Sve četiri noge podlomiti,
Pa ću t’ ovdje tako ostaviti. 65
Te se tuci od jele do jele,
Ko ja Marko bez mog pobratima."
Dovati se Šarcu na ramena,
Pak potrča kroz Miroč planinu,
Vila leti po vrhu planine, 70
Šarac jezdi po srijedi planine,
Nigdje vile ni čuti ni vidjet.
Kad je Šarac zagledao vilu,
Po tri koplja u visinu skače,
Po četiri dobra u napredak, 75
Brzo Šarac dostigao vilu.
Kad se vila vidje na nevolji,
Prnu jadna nebu pod oblake.
Poteže se buzdovarfom Marko
Pustimice dobro neštedice, 80
Bijelu vilu međ’ pleći udari,
Obori je na zemljicu čarnu,
Pak je stade biti buzdovanom
Prevrće je s desna na lijevu,
Pak je bije šestoperom zlatnim: 85
"Zašto, vilo, da te Bog ubije,
Zašt' ustrijeli pobratima moga?
Daj ti bilje onome junaku,
Jer se ne ćeš nanositi glave!"
Sta ga vila Bogom bratimiti: 90
"Bogom brate, Kraljeviću Marko,
Višnjim Bogom i svetim Jovanom!
Daj me puštaj u planinu živu,
Da naberem po Miroču bilja,
Da zagasim rane na junaku!" 95
Al je Marko milostiv na Boga,
A žalostiv na srcu junačkom,
Pusti vilu u planinu živu,
Bilje bere po Miroču vila,
Bilje bere, često se odziva: 100
"Sad ću doći, Bogom pobratime!"
Nabra vila po Miroču bilja,
I zagasi rane na junaku:
Ljepše grlo u Miloša carsko,
Jeste ljepše, nego što je bilo, 105
A zdravije srce u junaku,
Baš zdravije, nego što je bilo.
Ode vila u Miroč planinu,
i Ode Marko s pobratimom svojim,
Otidoše Porečkoj krajini 110
I Timok su vodu prebrodili
I Bregovu selu velikome,
Pa odoše krajini Vidinskoj.
Ali vila međ vilama kaže:
"O čujete, vile drugarice, 115
Ne strijeljajte po gori junaka,
Dok je glasa Kraljevića Marka
I njegova vilovita Šarca
I njegova šestopera zlatna;
Što sam jadna od njeg pretrpila,
I jedva sam i živa ostala!" [1]
