Kiklop
Kiklop
- Κύκλωψ -
Napisao: Euripid
Preveo:
|
LICA:
|
SADRŽAJ: |
Prvi čin
uredi
(Pećina Kiklopova na Siciliji)
SILEN:
Rad tebe, Bakho, trista jada trpim ja
Još sada, ko kad mladost cvijetom cvala mi.
Ti prije sveg poludje ‐ Hera stvori to[1]
I gorskim vilam', hraniljama, uteče,
A onda u boj sa sinovim' Zemljinim[2]
Ti zađe. Ko drug bojni o bok stadoh ti,
Enkeladu na srijedi kopljem probih štit
I ubih ga.[3] Ded da vidim, da l' san je to!
Ne, Zeusa mi! ‐ pokazah Bakhu i plijen tad.
Al' muku mučim veću sada od onih,
Kad Hera na te rulju diže hajdučku,[4]
Tirence, u svijet dalek da bi dospio.
Kad doznah, u potragu pođoh za tobom
Sa djecom svojom. I na vrhu krme ja
Sam stajah, lađom oveslanom upravljah.
Uz vesla sinci sjeli, ‐ sinji sav se val
Od pljuska bijeli, tebe traže, Gospode!
Već nedaleko od Maleje plovimo,
Kad s istoka se na brod vjetar podiže
I amo Etni nas na stijenu baci tu,
Jednooki gdje morskog boga sinovi,
Ljudomore Kiklopi, žive po spiljam'
U pustoši. I jedan ti nas ulovi, ‐
U domu smo mu roblje. Gospodara nam
Polifem zovu. Mjesto klika, ijuka
Kiklopu opakome stada pasemo.
Po obroncima krajnjim pasu sinci mi
Krd, janjad mladu, sve po dobi cvijetak mlad.
A meni reče, tu nek punim korita
I metem stan. Još bezbožniku opakom,
Kiklopu ručak moram spremat prokleti.
I sada evo pod silu na zapovijed
Dom gvozdenijem grabljama mu čistim ja,
Kiklopa da gospara, kad se vrati on,
I ovce u čistoj mu spilji primimo.
Već vidim gdje mi sinci s paše gone krd.
A što je to? Zar kolo sada igrate,
Ko ono s Bakhom kad u društvu svečanom
Vi domu Altejinu[5] putem pođoste,
A zvuk vas, svirka lire mamom omami.
(Zbor goni stado, pjeva, bučno igra)
ZBOR:
Kud otaca rode dični[6],
Kud mi rode majka dičnih,
Kud med stijenje hrliš ovo?
Ne pirka V tu lahor‐vjetrić,
Ne raste li travka sočna?
Nema l' žive izvir‐vode
U koritim' blizu spilje,
Gdje ti bleka djece stoji?
Iš! Nećeš li tu, tu pasti
Na brežuljku tome rosnom?
Hej, kamenom ću sad na tebe!
Ded vrat' se, vrati, vitorogi,
Stražo tora svom ovčaru
Kiklopu, uh ‐ divljaku!
Ded olakšaj puno vime,[7]
Dojkom nudi mlado, ‐ janje
Što u domu ostavi ga!
Tebe bleka djece sitne,
Štono obdan spava, zove.
Nećeš bujnu travu, pašu,
Pustit veće, toru krenut,
Etni podno hridi kršne?
Nema ovde Bakha, nema igre
Nit sa štapom, tirsom, bakha;
Talambasa ne stoji jeka
Uz vrutak, žubor izvir‐vode;
Kap vinca rujnog ne toči se
Nit vile kolo vode.
Jakha, Jakha[8] pjesmu pjevam,
Pjevam bož'ci Afroditi.
Za njome gonih, letjeh
Sa bakhama bjelonogim.
Mili, mili Bakho! Kud mi sam sad vrljaš,
Plavom kosom treseš?
Ja, tebi sluga vjeran,
Služim tom Kiklopu
Jednookome, ko rob potucam se
S ovim plaštem jadnim, kožom jarčjom,,
Bez miline tvoje.
Drugi čin
urediSILEN, ZBOR
SILEN:
Ded muč'te, djeco, u kamenu pećinu
Nek sluge ‐ kaž'te! ‐ stado sada sagnaju.
ZBOROVOĐA:
(slugama)
Pa hajd! Al' kakova je, oče, vreva to?
SILEN:
Na žalu eno vidim lađu helensku, ‐
Gospari od vesala[9] s nekim vojvodom,
Gle, k spilji idu! Prazno sude na šiji
Ta hrane bit će željni ‐ i još vedrice
Svak od njih nosi. Kukavih li stranaca!
A tko su oni? Gazdu Polifema nam
Ne znadu kakav je, kad pod krov nemili
Sad idu, da ‐ u zao oni stigli čas,
Ljudožderu Kiklopu pali u čeljust.
Umirite se, da ih pitam, otkud su
Na Siciliju, stijeni Etne, došli sad!
(Odisej dođe s veslačima.)
SILEN, ODISEJ, ZBOR
ODISEJ:
Ded, stranci, možete l' pokazat potok nam,
Gdje lijeka ćemo žeđi nać? Il' hoće l' tko
Brodarima da gladnim proda hrane što?
A što je to? U Bakhov ko da padoh grad, ‐
Pred pećinom, gle, vidim družbu Satira!
Najstarijemu „Zdravo!“ kličem najprije.
SILEN:
Pa zdravo, stranče! Kaži, tko si, otkud si!
ODISEJ:
Odisej Itačanin, kralj kefalenski.
SILEN:
Klopotac britki poznajem, ‐ rod Sisifov.
ODISEJ:
Da, ono sam ti ja, ‐ al' nemoj ružit me!
SILEN:
Al' otkie lađom Siciliji stiže ti?
ODISEJ:
Iz Troje, poslije muka, jada trojanskih.
SILEN:
A kako? Nisi l' puta znao domu svom?
ODISEJ:
Oluja, vihor silom amo baci me.
SILEN:
Ah, ah! Baš istu sa mnom dijeliš, trpiš kob.
ODISEJ:
Zar i ti silom dospje amo u taj kraj?
SILEN:
Za razbojnicim' nagoh, ‐ Bakha oteli.
ODISEJ:
A kakav kraj je ovo? Tko stanari su?
SILEN:
To Etna ‐ najviša je gora sicilska.
ODISEJ:
A gdje su zidi, kule grada kakova?
SILEN:
Tog nema, ‐ pust, bez ljudi, stranče, sav je vis.
ODISEJ:
Tko prebiva u zemlji? Divlja zvjerad zar?
SILEN:
Kiklopi, ‐ spilje su im, a ne kuća stan.
ODISEJ:
Tko vladar im je? Ili vlast svu drži puk?
SILEN:
Nomadi to su, ‐ nitko nikog ne sluša.
ODISEJ:
O čemu žive? Demetrin li siju klas?
SILEN:
O mlijeku, siru i o mesu ovčjemu.
ODISEJ:
Imadu l' pića Bakhova, sa loze kap?
SILEN:
Ne, to ne, zato plesa ne zna zemlja im.
ODISEJ:
Pa jesu l' gostoljubi, strancu prijazni?
SILEN:
Tuđinci, kažu, mesa nose najslađeg.
ODISEJ:
Što voliš? Ljude klati, jesti im je slast?
SILEN:
Ne dođe nitko, koga nisu zaklali.
ODISEJ:
A gdje je on sam Kiklop? Je li kod kuće?
SILEN:
Na Etnu ode, s psima zvjerad lovi on.
ODISEJ:
Znaš, što je činit, da iz zemlje odemo?
SILEN:
Odiseju, ne znadem, sve bih za te ja.
ODISEJ:
Daj hrane nama prodaj, nje ti nemamo.
SILEN:
Ne mogu, samo mesa[10] ‐ rekoh ‐ ima tu.
ODISEJ:
Al' sladak li je i to ustuk gladi nam.
SILEN:
Pa sira ima i još mlijeka kravljega.
ODISEJ:
Iznes'te! Svijetla treba, kad se kupuje.
SILEN:
A što ćeš dal mi ti? Koliko zlata? Kaž'!
ODISEJ:
Ne zlata, nego pića nosim Bakhova.
SILEN:
Riječ slatka ti je, baš smo bez njeg davno već.
ODISEJ:
Da, kapljicu mi Maron dade, ‐ božji sin[11].
SILEN:
Na ovim rukam' nekad ga othranih ja.
ODISEJ:
Sin Bakhov, da još bolje, stalnije mi znaš.
SILEN:
Na brodu još je il' ga nosiš uza se?
ODISEJ:
Mijeh ovaj vidiš li ga, starče? krije ga.
SILEN:
Ni laloku si ne bih napunio tim.
ODISEJ:
Al' dvaput tol'ko imam, kol'ko drži mijeh.
SILEN:
Eh, lijepo reče vrelo, za me pravu slast.
ODISEJ:
Kap čistu želiš prije da ti kušat dam?
SILEN:
Dabome, kušnja sveđ na kupnju mamit zna.
ODISEJ:
(vadi vrč)
Sa mijehom skupa i vrč nosim sa sobom.
SILEN:
De nalij, nek se sjetim, da sam pio ja.
ODISEJ:
(hoće da toči)
Na!
SILEN:
Ah! ala! Eh, kako krasno miriše!
ODISEJ:
Zar vidje ga?
SILEN:
Ne, Zeusa mi, al' njušim ga!
ODISEJ:
(natoči)
Pa kušaj, da ga riječma samo ne hvališ!
SILEN:
(pije)
Ju, juhu! U kolo me zove Bakho bog!
Ha, ha, ha!
ODISEJ:
Omače l' ti se lijepo, glatko kroz grlo?
SILEN:
Ma noktm' sve do na kraj kraja prođe mi!
ODISEJ:
A osim toga još i novca ćemo dat.
SILEN:
Otvori samo mijeh, ‐ nek ide zlato sve!
ODISEJ:
Iznes'te sira ili mlade janjadi!
SILEN:
Pa hoću, marim ja za gospodara svog.
Kiklopa sviju slada rad bih dao ja,
Iskapit da je meni jednu čašicu!
Sa vrletne bih stijene skokom skočio,
Da opit mi se jednom, vedra čela bit!
Tko pije, a ne raduje se, taj je lud.
Strast probudi se, sav se žarom ražariš,
Pa hvataš, diraš, rukam' grliš žensku put
I igraš, skačeš, jade sve zaboraviš.
Pa onda da napitka takva ne kupim,
Kiklopa ludu glavu, ono oko mu
Sred čela pustim, neka ide do bijesa?
(Ide u pećinu.)
ODISEJ, ZBOR
ZBOROVOĐA:
Odiseju, čavrljajmo još časak mi!
ODISEJ:
Ko prijatelji s prijateljem zborite!
ZBOROVOĐA:
Zar ruku dopađe vam Troja, Helena?
ODISEJ:
I cio Prijamidma dom razorismo.
ZBOROVOĐA:
Zar ne, kad mladu uhvatiste ženicu,
Svi redom onda ljudski je izljubiste?
Ta radost joj je mnoga, česta promjena.
Uh, zmije! Čim šarene spazi dimlije,
Po bedru njeg'vu i gdje zlatan lanac on[12]
Po srijedi oko šije, vrata nosi svog,
Sva splahiri se, pusti svog Menelaja,
Čovječca dobrog. Nigdje da se ženski rod
No samo za me nije na svijet rodio!
(Dolazi Silen.)
ODISEJ, SILEN, ZBOR
SILEN:
Gle, ovo su vam, kralju, moj Odiseju,
Gojenci stada, mlada janjad blejava!
Na izobila sira, mlijeka zgrušana!
Ded nos'te, hajd'te brže otud od spilje,
A meni dajte kaplju bobe Bakhove!
Ao meni! Eno ide Kiklop! Što ćemo?
ODISEJ:
Ao, izgibosmo, starcč! Kuda ćemo sad?
SILEN:
U ovu stijenu, ‐ tu se sakrit možete.
ODISEJ:
Al' opasno je u mrežu da uđemo.
SILEN:
Ne, nije, ‐ silu zakutaka ima hrid.
ODISEJ:
Al' neću. Silno Troja pociknula bi,
Od jednog ako pobjegnemo. Čestoput
Sa štitom tisućam' odoljeh Frižana.
No ginut li je, ginut ćemo junački
Il' živi ćemo staru slavu čuvat, spast.
(Stupi sa svojima na stranu.)
ODISEJ, SILEN, KIKLOP, ZBOR
KIKLOP:
(zboru koji skače)
Stoj! Stani! Što je ovo? Kakva ludost, bijes?
Što mahnitate? Nema tu Dionisa
Ni mjednih žila ni lupe talambasa.
A kako mi je mlada janjad u spilji?
Zar na sisi su veće, trče l' majkama
Pod prsi? Posuđe od site je li već
Sad sira izažeta puno puncato?
Što? Kaž'te, rec'te! Drvo suzu nekom će
Sad nagnat. Gore glete, a ne poda se!
ZBOROVOĐA:
Gle, sve do Zeusa samog glavu digosmo
I zvijezde, pa i Oriona, vidimo.
KIKLOP:
A je li ručak gotov, dobro pripravljen?
ZBOROVOĐA:
Jest, gotov ‐ samo nek ti grkljan spreman je!
KIKLOP:
Pa jesu li i vrči puni mlijeka već?
ZBOROVOĐA:
Pit možeš, volja li te, bure čitavo.
KIKLOP:
Zar ovčjeg ili kravljeg ili miješanog?
ZBOROVOĐA:
To na volju ti, ‐ samo mene nemoj s njim!
KIKLOP:
Sahrani, bože! Vi bi nasred želuca
Sve đipali mi, đipajuć me ubili.
(Spazi Odiseja)
Hej, kakvu družbu vidim tu kod obora?
Hajduci ili tati stigli u zemlju?
Tu vidim janjad ja iz svoje pećine,
A tijelo njima pruće veže sukano,
Sa sirom stoji sude, glava ćelava
Od udaraca starcu sva natekla je.
SILEN:
Ao! Groznica me trese, jadan prebit sam.
KIKLOP:
Od koga? Tko na glavi šaku okuša?
SILEN:
Ma ti tu, ne dah tvoje grabit, Kiklope!
KIKLOP:
Zar nisu/znali, da sam bog i od boga?
SILEN:
Ta rekoh im, al' oni blago grabili
I sira jeli, janjad vukli napolje,
A branio im ja. I rekli: tebe će
Tri lakta debelom posapet lančinom,
Sred pupka silom tebi izrezati drob
I bičem čestito oderat leda sva,
Pa onda vezana te bacit u lađu,
Do klupa veslačkih, i prodat nekome,
Da kamen vučeš ili gdjegod tjeraš mlin.
KIKLOP:
Zar zbilja? Nećeš posjeklicu ćordu mi
Nabrusit brže, velik svežanj drva tu
Navalit i zapalit? Sad ću zaklat ih
I svoj ću napuniti trbuh, izjest ću
Sa žere topli ručak bez mesosječe
I ono što u kotlu kuha, vari se.
Ta veće sit sam one gorske divljači.
Da ‐ dosta proždrijeh lavova i jelena,
A davno, davno ljudskog mesa ne kušah.
SILEN:
Eh, novo, gospodaru, poslije običnog
Baš bolje ide u slast. Skoro ne biješe,
Što stranci stigli amo tvojoj pećini.
ODISEJ:
Čuj redom i došljake sada, Kiklope!
Mi hrane htjeli negdje tu da kupimo
I s lađe tvojoj se primakli pećini.
A janjce nama za vrč vina proda taj,
Pa voljan voljnim poda, kad mu dali pit,
A nikakve ti sile pri tom ne bješe.
Al' što taj zbori, bez pameti zbori sve.
Jer ščepa ga, gdje kradom tvoje prodaje.
SILEN:
(Odiseju)
Ja? Grdno da si propo!
ODISEJ:
Ako zborim laž.
SILEN:
Eh, tvog mi oca Posidona, Kiklope,
I velikog Tritona mi i Nereja,[13]
Kalipse[14] mi i Nerejevih djevica
I svetih vala, cijelog roda ribljega.
Ne prodah, krasni, divni Kiklopčiću moj,
Gospodičiću, ja tuđincim' ‐ kunem se ‐
Tvog blaga. Il' zlo propali mi sinci zli.
Nada sve što na svijetu ovom volim ih!
ZBOROVOĐA:
Sam gini! Ja bar vidjeh gdje tuđincima
Ti blago proda. (Kiklopu) Ako lažem, otac moj
Nek gine! Al' ne čini krivde strancima!
KIKLOP:
Vi lažete. A većma no Radamantu[15]
Ja vjerujem mu, držim ga pravednijim.
A želim pitat: Otkud, stranci, stigoste.
Odakle ste? I koji odgoji vas grad?
ODISEJ:
Mi Itačani rodom smo, iz Ilija
Razoriv grad, sad tvojoj zemlji, Kiklope,
Mi došli, vihri pučinom nas dognali.
KIKLOP:
Zbog otmice, zbog one rđe Helene,
Na Troju pošli ‐ susjedu Skamandrovu?[16]
ODISEJ:
Jest, mi smo to, a grozan preturismo trud.
KIKLOP:
Sramota vam je vojna, ‐ vi u Frigiju
Zbog jedne žene na lađama krenuli.
ODISEJ:
Al' bog to stvori, ‐‐ nikog smrtna ne krivim.
A mi te, dični sine boga morskoga,
Sad molimo i otvoreno kažemo:
Došljaka, što su spilji stigli, nemoj klat
Ni kleta zalogaja trpat u čeljust!
Mi, gospodaru, ocu podigosmo tvom
Po Heladi u dražicama hramove.
Još čvrsto stoji sveta luka tenarska[17]
I zabit visoke Maleje, čitav je
I Sunij[18] srebrni, Atene bož'ce hrid,
I gudure Geresta[19] Bruke helenske.
Sramote Frižanima ne oprostismo.
Tu slavu i ti dijeliš, ‐ kutić helenski
Pod Etnom ognjenom je tebi evo dom.
A običaj je ljudski, za riječ mariš li,
Stradalce morske, pribjegare, prigrlit
I dare dat i haljama opremit ih,
A ne, da ude nam na ražanj goveđi
Nabodeš, njima trbuh, čeljust napuniš.
Već dosta Troja poistrijebi Heladu,
Svu silu kopljem smače, krvi napi se.
I ženam' muža, djecu ote staricam'
I ocim' sijedim. Na vatri ispečeš li
Ostatke, gorke zalogaje izjedeš, ‐
Eh, kud će čovjek? Al' me slušaj, Kiklope,
Proždrljivost obuzdaj, spregni laloku,
Pobožnost voli nego pakost bezbožnu!
Dobitak zli gubitkom rodi mnogome.
SILEN:
Ja svjetovat te želim, ‐ mesa njegova
Ne pusti! Ako jezičinu pojedeš,
Baš rječit bit ćeš, prvi brblo, Kiklope!
KIKLOP:
(Odiseju)
Mudracu mudru, čovo, bogatstvo je bog,
Sve drugo hvala, pusta riječ je kićena.
Visine do mora, gdje sjedi otac moj.
Daj pusti, velim. Što pomenu riječju to?
Od Zeusova ti groma, stranče, ne dršćem
Nit znadem, Zeus od mene da je jači bog.
Pa briga mene za drugo, a zašto ‐ čuj!
Odozgo s neba kad on kišu izlije,
U ovoj spilji nađem zaklon, dobar krov.
Pečeno tele ili divljač pojedem,
Nalečke legnem, zdravo kvasim želudac.
Da, vjedro mlijeko popijem, po bedru se
Sve lupam, s gromom Zeusovim se nadbijam.
A kada sjever trački stane sipat snijeg,
Tad tijelo ogrnem ti zvjerskim kožama
I ložim vatru, ‐ briga mene za sav snijeg.
A zemlja ‐ hoćeš, nećeš ‐ mora travu mi
Podavat, tovit blago moje. Nikom ja
Ne žrtvujem ga doli sebi ‐ bozim' ne! ‐
I najvećemu bogu, ovom trbuhu.
Dan na dan napiti se, dobro najest se
I sebe ne žalostit ‐ ljudma pametnim
To Zeus je. A tko ljudma dade zakone
I ljudski život sav išara šarama.
Tog bijes nek nosi! Svojoj duši, srcu ću
Ugađat bez prestanka, ‐ tebe pojest ću.
A na dar evo, da me karom ne karaš,
Sad primi vatru, vodu još i kotao!
On vreo meso će obujmit, raskuhat.
Unutra hajd'te! Bogu dete u spilji
Uz oltar stan'te[20], mastan bud'te zalogaj!
(Ide s Odisejevim drugovima u pećini.)
ODISEJ:
Aj, aj! Umakoh onim trojskim jadima
I jadma na moru, a paku čovjeku
I srcu krutu evo sada dospjeh ja.
Ateno, gospo, božja kćeri Zeusova,
Sad ‐ sad pomozi! Gori no pod Trojom nas
Jad snađe, ‐ eto nas na rubu propasti!
I ti, nad zvijezdam' sjajnim Zeuse Gostinski,
De na to gledni! Ne vidiš li, zalud te
Svijet Zeusom, bogom drži, ‐ ništa nisi ti.
(Ide u pećinu.)
ZBOR:
Labrnju razvali, Kiklope,
Ždrijelo grdno, ‐ kuhano, pečeno te
Čeka već! Sa žere skidaj, žvačide,
Gutaj! Trgaj meso, ude strancima
Ležeć na kozjoj koži kudravoj!
Nemoj me zapustit!
Sam samu meni daj dovezi čamac, spas!
Zbogom ostaj, spiljo grozna,
Zbogom ostaj, žrtvo strašna,
Kleta hrano, što pod Etnom tu je
Kiklop kolje, slasno mljaska
Tuđinaca meso jadno!
Jadni stvore! Nesmiljen je, ‐
Strance, pribjegare, kod ognjišta
On pod krovom svojim kolje,
Siječe, zvače;
Kuhano, vruće ljudsko sa žeravke maso
On gnusnim zubma melje, ‐ časti se.
(Odisej izlazi iz pećine.)
Treći čin
urediODISEJ, ZBOR
ODISEJ:
O, Zeuse! Što da kažem? Grozu vidjeh ja, ‐
Ne'š verovat, ko priča je, ne ljudski čin.
ZBOROVOĐA:
A što je, moj Odiseju? Zar Kiklop ti,
Taj grdnik kleti, mile proždrije drugove?
ODISEJ:
Jest, dva on omjeri i vagnu rukama, ‐
Debljinom tijela bili baš najgojniji.
ZBOROVOĐA:
A kako vam se, nesretniče, desilo?
ODISEJ:
U pećinu kad, stijenu dupku, zađosmo,
Mah vatru naloži, od hrasta visokog
On panje na ognjište silno navali, ‐
Za troja kola bilo bi tovara.
A onda po tlih prostrije lišća jelova
Do ognja, plama žarkog, sebi za ležaj.
Vrč od vjedara deset uze, krave tad
Must stade, mlijeka bijela vrhom nalije.
I bršljanovu čašu stavi, ‐ lakta tri
Široka je, duboka bit će četiri.
Pa kotao, da zavri, vrgne na vatru
I ražnje metne oštre, zerom žežene
I srpom otesane, ‐ trnov kolac su
Pod Etnom sjekirom ih sebi usiječe.
Bogomrskome kuharu kad Hadovu
Sve spremno bješe, dva mi momka, druga tad
On popadne i nekim redom stane klat.
U ždrijelo kotlu mjednom baci jednoga,
Za gležanj, za tetivu drugog uhvati
I tresne o hrid oštru, stijenu kamenu.
I prsne mozak. Nožem groznim sadere
Tad meso, pa ga pržit uzme na vatri;
U bakrač, da se kuha, baci drugo sve.
A ja ti jadnik suze lijevaj iz oka.
Kiklopu odmah priđi, dvorit uzmi ga.
U kutu pećine se drugi šćućure
Ko ptice, ‐ krvi im u licu ne bješe.
Drugova mojih mesa kad se najede,
Na leđa pade, gadan mu iz ždrijela dah
Zastruji. Misao božanska dođe mi:
Maronovim mu vinom čašu napunim
I ponudim da pije, ‐ ovo rečem mu:
„Na, pogleđ', sine boga morskog, Kiklope,
Napitkom kakvim rodi trs u Heladi, ‐
Božanska to je kap, Dionisova slast.“
On groznog jela sit i presit prihvati,
Potegnu i na dušak čašu istrusi,
Pa digne čašu, hvali: „Stranče predragi,
Napitak krasan uz kus krasan daješ mi!“
A kad ga vidjeh razdragana, vesela
Još drugu podah čašu znajuć, da će ga
Kap ranit, brzo da će kazna stići ga.
I pjevat stane. A ja čašu za čašom
Sve toči, srce kapljicom mu zagrijevaj!
On pjeva, druzi moji plaču, ‐ dere se,
Sve spilja ječi. Tiho ja izađoh sad,
Pa sebe, tebe, ako hoćeš, želim spast.
Al' kaž'te, volja vas il' nije bježat sad
Od čovjeka divljaka, živjet s vilama
Najadama pod jednakim krovom Bakhovim.
Unutra na to pristade i otac tvoj,
Al' slab je, vino njega shrva, omami,
Te o vrč, ko o ljepak ptica krilima,
On prilijepi se i tetura. A ti daj ‐
Ta mlad si ‐ sa mnom spasi se, Dionisa
Potraži, druga starog, ‐ nije Kiklop on!
ZBOROVOĐA:
Doživjet, dragi, da je nama danak taj,
Uteći Kiklopovoj duši garavoj!
Eh, davno već smo bez dragog mijeha svog,
A pobjeć onom ne možemo nikako!
ODISEJ:
No čuj me, kakvu ja zasnovah osvetu
Toj zvijeri zlobnoj, tebi bijeg iz ropstva tog!
ZBOROVOĐA:
Kaž'! Azijske mi lire ne bi bio zvuk
Lje slađi no o Kiklopovoj smrti glas!
ODISEJ:
Napitkom Bakhovim sad on sav razigran
Na gozbu želi k braći poć Kiklopima.
ZBOROVOĐA:
Razumjeh, u šumi ga smjeraš dočekat,
Umorit ili sa hridi strovalit ga.
ODISEJ:
Ne, ništa tako ‐ lukav ti je naum moj.
ZBOROVOĐA:
A kakav? Mudrac da si, davno slušamo.
ODISEJ:
Od gozbe ću odvratit njega, ‐ kazat ću,
Kiklopima nek svojim ne da pića tog,
Nek sam ga čuva, život slatko provodi!
A kada zaspi, svladan darom Bakhovim ‐
U stanu ima jedan kolac maslinov.
Što mačem ovim oštro ću zaoštrit ga,
U oganj turit, pa kad vidim: gori već.
Onako žarka dići ću, sred lica ga
Kiklopu smjerit, ognjem oko spalit mu.
Ko lađu kada čovjek gradi, sabija,
Pa svrdlo goni, vrti sa dva remena,
Baš tako ću Kiklopu vrtjet, kružit ja
Po plamenome oku, zjenu spržit mu.
ZBOROVOĐA:
Ju, juhu!
Veseli me, s našašća tvoga mahnit sam!
ODISEJ:
Pa onda tebe, drugove i starca ću
Ukrcat u trup dupki, u svoj crni brod,
Iz zemlje ove veslim' dvojim[21] otpravit.
ZBOROVOĐA:
A mogu l' se ko žrtve božje i ja tać
Tog ugarka, što oko će oslijepit mu?
Ta trud taj, muku s tobom rad bih dijelit ja.
ODISEJ:
Pa možeš. Ugarak je velik, pomagaj!
ZBOROVOĐA:
I tovar od sto kola ja bih podigo,
Kiklopu kad bih ‐ grdno izginuo on!
Iskopat mogo oko, onaj osinjak.
ODISEJ:
Sad šutite! Lukavstvo moje, varku znaš.
Pa kada rečem, tad vještaka slušajte!
Unutra ljude, prijatelje ostavit
I sam se izbaviti nikad neću ja!
Ta pobjeć mogo bih, ‐ izmiljeh iz spilje,
Al' nije pravo, drugove da zapustim,
Sa kojim amo stigoh, i sam spasem se.
ZBOR:
Polovica zbora
Tko će prvi, tko li iza prvog
Ugarkom po redu ravnat,
U oko Kiklopu ga rinut,
Jasan vid mu uništiti?
Druga polovica
Ded šuti, šuti! On pijan ide
Ispod svoga krova kamenoga,
Pjesmu pjeva grlom hrapavijem.
Pjevač loš je, ‐ skoro će zavijat
Ded učimo ga veselicu,
Glupaka toga!
On oslijepjet mora, ‐ mora.
Blago onom, tko se pruži,
Čašću časti, klikom kliče,
Grozda sok ga mili grije!
Pa dječaka dragog grli,
Cvijetak bujni, drugu mladu
Uza se na logu drži.
Od pomasti sja mu kosa,
Pjeva: „Tko će vrata mi otvorit?“
(Kiklop izlazi sa Silenom.)
Četvrti čin
uredi
ODISEJ, KIKLOP, SILEN, ZBOR
KIKLOP:
(pjeva)
Tralala la! Pun sam vina,
S gozbe slasne sav se topim,
Ko brod tovarni sam krcat
Želucu do navrh krova!
U proljetno mene doba
Na čast mami bujna travka
Do Kiklopa, braće moje.
Deder, stranče, deder mijeh mi podaj!
ZBOR:
Divno očicama gleda,
Divan ispod krova grede!
Krasan baš nas momak voli!
Žarka zublja tebe čeka,
Grlit će te nježna vila
U dubini spilje rosne!
Vijenci, al' ne jedne boje,
Skoro će ti glavu vjenčat.
ODISEJ:
Čuj, Kiklope, ‐ ta Bakhu sam ti onome,
Što pit ga ono dadoh tebi, vještak ja.
KIKLOP:
A za božanstvo kakvo drži Bakha svijet?
ODISEJ:
Za ponajveće, ‐ ljudskom žiću dijeli slast.
KIKLOP:
Po njemu mi se slatko baš podriguje.
ODISEJ:
Da, takav bog je, ‐ stvoru ljudskom ne škodi.
KIKLOP:
A kako stan u mijehu godi bogu tom?
ODISEJ:
Kam god ga staviš, tu je zadovoljan on.
KIKLOP:
Ne liči bogu tijelo sprtljat u kožu.
ODISEJ:
Što? Ako te veseli? Koža l' vrijeđa te?
KIKLOP:
Mijeh mrzim, ali to ti piće volim ja.
ODISEJ:
Pa ostaj ovdje, pij, vesel' se, Kiklope!
KIKLOP:
A ne treba l' da braći podam pića tog?
ODISEJ:
U časti većoj bit ćeš, imaš li ga sam.
KIKLOP:
Al' korist bit će veća, dam li druzim' ga.
ODISEJ:
Ej, tučnju, psovke, svađu voli pijanka.
KIKLOP:
Pa opijmo se, ‐ nitko me se neće tać!
ODISEJ:
Moj dragi, gucne l' tko, nek doma ostane!
KIKLOP:
Tko gucne, a veselja neće, luda je.
ODISEJ:
Tko pijan kod kuće se smiri, mudrac je.
KIKLOP:
Pa što ću, Silene? Zar ostat misliš ti?
SILEN:
Pa mislim, ‐ zašt' da drugi piju, Kiklope?
KIKLOP:
Ledina meka mladom buji travicom.
SILEN:
Tu na sunčanom žaru je divota pit.
KIKLOP:
[22]
SILEN:
I zato lezi i po zemlji pruži bok!
KIKLOP:
(spusti se)
A zašto ostrag, iza mene mećeš vrč?
SILEN:
Da ne dođe tko, uzme.
KIKLOP:
Kradom želiš ti
Sam piti, samo na srijedu ga vrzi tu!
(Odiseju)
A ti mi, stranče, reci kako zovu te!
ODISEJ:
Ma Nitko. S kakve ljubavi da hvalim ti?
KIKLOP
Od svih drugova tebe najzad pojest ću.
ODISEJ
Baš darom lijepim nudaš gosta, Kiklope!
KIKLOP:
(Silenu)
Ti, ‐ što to radiš? Vino kradom ispijaš.
SILEN:
Ne, cjelov da mi, jer ga milo gledam ja.
KIKLOP:
Ej, pazi, ‐ ti ga ljubiš, ono tebe ne.
SILEN:
Ma Zeusa mi, sve veli: Lijep sam, voli me!
KIKLOP:
Natoči, ali punu čašu! Samo daj!
SILEN:
Al' kako j' izmiješano?[23] Daj da kušamo!
KIKLOP:
(nestrpljivo)
Ma ubit ćeš me, ‐ tako daj![24]
SILEN:
Al' Zeusa mi.
Dok vijenca ne vidim na tebi,[25] ne dam ti!
KIKLOP:
Vinotoča si grozan!
SILEN:
Ne, ne, Zeusa mi,
Već vino slatko je. Otari se, pa pij!
KIKLOP:
Gle, čista su mi usta, a i brada sva.
SILEN:
Pa namjestide lijepo lakat, onda pij,
Baš kako mene vidiš,
(pije, pa pokazuje na Satira, koji pije)
al' već mene ne!
KIKLOP:
Hej, hej. Što radiš?
SILEN:
Popih, u tek išlo mi.
KIKLOP:
(Odiseju)
De uzmi, stranče, sam vinotoča mi bud'!
ODISEJ:
Baš ruci mojoj dobar znanac jest trs.
KIKLOP:
Ded ulij!
ODISEJ:
Evo lijevam, samo šuti ti!
KIKLOP
Ti reče: Teško onom, tko se nakiti!
ODISEJ:
Na, uzmi, ispij, ništa nemoj ostavit!
Ta srkat ti je, dok nam pićem ne lipšeš.
KIKLOP:
Ala! Zacijelo mudro drvo taj je trs.
ODISEJ:
Na bogatoj li gozbi ljudski potegneš,
Žed smiriš, trbuh skvasiš, ‐ u san tonut ćeš.
Ne popiješ li, palit će te Bakho tad.
KIKLOP:
(ispije)
Ju, juhu!
Oh, jedva isplivah, ‐ baš čista to je slast!
A nebo, čini mi se, pleše skupa sad
Sa zemljom. Zeusov eno prijesto vidim ja
I svetu svetost svihkolikih bogova!
Gle, Dražesti me vabe, ‐ ljubit neću se!
Ganimed taj[26] je meni dosta, s njime ću ‐‐
Dražesti mi! ‐ počivat lijepo. Volim ja
Dječaka nego onu žensku dragost svu.
SILEN:
Pa zar sam Zeusov ja Ganimed, Kiklope?
KIKLOP:
Jest, Zeusa mi! Iz zemlje dardanske si
plijen.[27]
SILEN:
Eh, odoh, sinci! Grozan mene čeka jad!
ZBOROVOĐA:
Što šalu zbijaš, ružiš pjanog dragana?
SILEN:
Ao, najgorče ću vino skoro okusit!
(Kiklop ga odvuče u spilju.)
ODISEJ, ZBOR
ODISEJ:
Dionisovi sinci, dična djeco, hajd'!
Unutra on je, ‐ srvat, svladat će ga san,
Iz groznog ždrijela skoro meso rigat će.
A kolac već se dimi, puši u spilji, ‐‐
Sve spremno vam je, samo treba oko još
Kiklopu spalit. Zato budi junak sad!
ZBOROVOĐA:
U grudma srce bit će kamen, gvožđe nam.
Unutra hajd', dok otac bez pomoći mi
Ne nastrada, ‐ do mene što je, spreman sam.
ODISEJ:
Hefesto,[28] Etne kralju, grdnom susjedu
Ispali oko sjajno, riješi ga se već!
Pa i ti, rode Noći crne, Sanče naš,
Bogomrskoj mi zvijeri priđi snagom svom,
I poslije dičnih muka trojskih ne dajte,
Odiseja, brodare da taj zatare,
Što ni za bogove ni ljude ne haje!
Inače sreću nam je bogom jedinim
Sad držat, a vlast božju manjom od sreće.
(Ide u spilju.)
ZBOR:
Uhvatit će čvrsto vrat
Tuđinaca žderonji
Kliješta, i doskora sad će ognja žar
Svijetlu zjenu spržit mu.
Već do uglja spaljen ugarak,
S debla grana silna, u pepelu krije se.
Al' dođi, svrši, Marone![29]
Mahnitu Kiklopu oko daj
Sad kini, ‐ u zli pio čas!
Bršljonošu bih milog, žudnog, ‐ Bromija,[30]
Već jednom rado ugledat,
Kiklopovu pustoš ostavit.
Doživjet hoću l' ikad to?
(Odisej izleti iz spilje.)
ODISEJ, ZBOR
ODISEJ:
Ded, bogova ti, šuti, miruj, živino!
Zaklopi gubicu! Ni dahnut ne dam ja
Ni okom trenut, a ni hraknut tebi sad,
Oda sna da se neman, Kiklop, ne prene,
Dok ognjem očinji ne ispalim mu vid.
ZBOROVOĐA:
Već ko grob šutimo, ‐ sav progutnusmo dah.
ODISEJ:
Unutra hajd'te, rukam' kolac zgrabite!
Ta krasno veće on je nama užaren.
ZBOROVOĐA:
Pa nećeš li odredit, tko će prvi nas
Tu motku žarku hvatit, palit oko, vid
Kiklopu? Daj da i mi sreću dijelimo!
Vođa prve polovice zbora
Od vrata predaleko mi stojimo tu,
Te ognjem oka ne možemo dohvatit.
Vođa druge polovice
A mi ti evo ovčas, gle, ohronusmo!
Vođa prve polovice
E, vama je ko meni. Noge nama se ‐
A ne znam od šta ‐ iščašile ovaj mah.
ODISEJ:
Pa stojeć nogu iščašili?
Vođa prve polovice
Pune su
I oči praha, pepela nam odnekud.
ODISEJ:
(za se)
Baš kukavice su i pomoć nikakva!
ZBOROVOĐA:
Jer leđa, kičme naše nama žao je,
I neću šaka da istrese zube mi, ‐
Kukavštinom zar onda smije zvat se to?
Al' Orfejevu dobru basmu, čare znam,
Te kolac lubanji će njeg'voj prići sam
I žeđ jednookoga sina zemnoga.
ODISEJ:
Već davno znah, u tebe da je takva ćud,
A sada znam još bolje. Svojim druzim' se
Poslužit moram. Rukom ako slabić si,
Bar bodri, hrabri, riječ da tvoja, poticaj,
Drugovim' mojim sada hrabrost ulije!
(Ide u spilju.)
ZBOROVOĐA:
To hoću, al' ću rusu glavu štedjet ja.
Na poklik moj nek Kiklop žeže, prži se.
ZBOR:
Haj, haj!
Ded ljudski rin'te, žurno skočite,
Opal'te obrvu mu, ‐
Gostožderu, toj zvijeri!
Smudite, hej, žez'te
Etnjanskog ovčara!
Buši, vuci, od bola da mahnit
Zla ne učini ti!
(Odisej sa svojima srne iz pećine.)
Peti čin
uredi
ODISEJ, domala KIKLOP, ZBOR
KIKLOP:
(u pećini)
Ao meni, oka svjetlost mi ispališe!
ZBOROVOĐA:
Baš lijepe pjesme! Pjevaj mi je, Kiklope!
KIKLOP:
Aj, kako zlostaviše mene, ‐ pogiboh!
Al' nećete iz ove pobjeć pećine
Na svoju radost, ‐ nitkovi! Sad grotlu ću
Na vratim' stati, ruke svoje širit ću.
(Izađe.)
ZBOROVOĐA:
A što to vičeš, Kiklope?
KIKLOP:
Ah, pogiboh!
ZBOROVOĐA:
Uh, na pogled si ružan!
KIKLOP:
K tomu nesretan!
ZBOROVOĐA:
Zar uglju, žeri nasred srijede pade pjan?
KIKLOP:
Joj, Nitko ubi!
ZBOROVOĐA:
Ne učini nitko zla?
KIKLOP:
Ma Nitko oslijepi me!
ZBOROVOĐA:
Dakle nisi slijep?
KIKLOP:
Eh, da si ti!
ZBOROVOĐA:
Pa nitko će oslijepit kog?
KIKLOP:
Rugaš se. Gdje je Nitko?
ZBOROVOĐA:
Nigdje, Kiklope!
KIKLOP:
Tuđinac, da znaš pravo, upropasti me,
Da ‐ lupež, on mi piće dade, uništi.
ZBOROVOĐA:
Ta vino jako je i teško s' rvat s njim.
KIKLOP:
Ej, boga t', zar utekli il' su u kući?
ZBOROVOĐA:
Za klisurom se eno oni sakrili
I tiho stoje.
KIKLOP:
A na koju ruku mi?
ZBOROVOĐA:
Na desnu tvoju.
KIKLOP:
Gdje?
ZBOROVOĐA:
Pod samom klisurom.
Zar imaš?
KIKLOP:
Da, jad na jad, ‐ lupih, udarih
I glavu razbih
ZBOROVOĐA:
Baš od tebe bježe sad.
KIKLOP:
Ne reče l': ovud?
ZBOROVOĐA:
Ne, već tuda, ‐ velim ti.
KIKLOP:
Ma kuda?
ZBOROVOĐA:
Deder skreni, ‐ tamo nalijevo!
KIKLOP:
Joj! Rugaju se! Smijete se jadu mom!
ZBOROVOĐA:
Ne više, ‐ eno Nitka, stoji pred tobom!
KIKLOP:
(pipa)
O rđo jedna, gdje si?
ODISEJ:
Tu daleko ti
Odisej stoji, ‐ straža čuva tijelo mu.
KIKLOP:
Što reče? Ime drugo, novo pominješ.
ODISEJ:
Odisejem me zvao otac rođeni,
A okajat ti bješe ručak prokleti.
Baš na sramotu bismo Troju spalili,
Da krvi druga svojih ne osvetih ja!
KIKLOP:
Joj meni! Davno proroštvo se ispunja.
Proreklo mi se, da ćeš ti oslijepit me,
Iz Troje kada dođeš. Al' ćeš, reče mi,
Za ovo djelo tešku kaznu trpjet još,
Jest, ‐ dugo vremena će morem skitat se.
ODISEJ:
Ti kukaj! ‐ želim. To, što velim, postigoh.[31]
A ja ti idem na žal, brod ću pustit svoj
U sicilsko sad more, domu krenut svom.
KIKLOP:
Ne, nećeš! Otkinut ću s ove stijene hrid,
Pogodit, smrvit tebe i mornare ti.
A idem na vis, makar i ovako slijep,
I nogom ću kroz prodor ovud popet se.
ZBOROVOĐA:
A mi idemo na put sa Odisejem
I odsad ćemo samo služit Bakhu svom.
Napomene
uredi- ↑ Bakho bješe sin Zeusa i Tebanke Semele. Zato je na
nj mrzila žena Zeusova, Hera. - ↑ S Gigantima.
- ↑ Ubila ga je Atena.
- ↑ Bakho najmi gusare, da ga prevezu s Ikarije na Nakso. Nisu znali da voze boga, pa su udarili drugim putem, da ga prodadu. Bog ih pretvori u dupine.
- ↑ Alteja rodi Bakhu Dejaniru, ženu Heraklovu.
- ↑ Govori ovnu.
- ↑ Govori ovcama.
- ↑ Bakha.
- ↑ Veslači.
- ↑ Meso je Grku samo prismok, a hrana je kruh
- ↑ Maron, sin Bakhov, svećenik Apolonov u tračkom gradu Ismaru, gdje je Odisej pristao na putu iz Troje..
- ↑ Paris.
- ↑ Bogovi morski.
- ↑ Vila morska, koja je prebivala na otoku Ogigiji. K njoj je dospio Odisej, kad mu se posljednja lađa razbila.
- ↑ Sudac u podzemlju.
- ↑ Skamandar, potok kod Troje.
- ↑ Kod glavice Tenara u Lakoniji bijaše hram Posidonov
- ↑ U Atici brdo i grad. U brdu ima srebra.
- ↑ Glavica na Eubeji, posvećena Posidonu.
- ↑ Misli svoj trbuh.
- ↑ S dva reda vesala.
- ↑ Taj stih nije sačuvan.
- ↑ U Grka se nije pilo samo vino, nego s vodom.
- ↑ Ne kušaj!
- ↑ Gosti se vijencem kite.
- ↑ Silen. Ganimed je Zeusov vinotoča. Zeus ga je po orlu svjem oteo.
- ↑ Ganimed je Trojanac (Dardanac).
- ↑ Bog vatre.
- ↑ Misli Maronovo vino.
- ↑ Bakha.
- ↑ Kukaš.