Kao vihor/3
III ČIN
(Mala, tijesna soba, ukusno namještena. U dnu omanja vrata, sa bojadisanim staklima u sredini, prekrivena vezenom zavjesom. Zid oko vrata, zastrt ćilimima, po kojima su razmještene nekolike slike. Sa strane dva prozora. Po njima nanizani lonci sa ružičastim i plavim zumbulima... Na drugoj strani, prema prozorima; prislonjen uza zid jedan sto, okićen rakiskim bocama i čašama, čašama za slatko i nekakvim igračkama. Između igračaka proviruju tri-četiri fotografije... Oko stola, sa obje strane pokraj zida, poređane nekolike stolice slamom isprepletene... Pod je prekriven ćilimom, koji je ispod prozora oivičen sa četiri jastuka. Tata se naslonila na prozor i čupka zumbul. Gospava stoji pred njom i priča).
GOSPAVA (U žurbi): Neću sjediti, neću!... Došla sam samo da mi zajmiš tvoju ambrelu... Moram obići nekoliko kuća, a kiša pada, a moja ambrela prelomljena... (Sjedne). Prelomila mi se, kad sam trčala da vidim šta se desilo u Čandrljinovoj kući.
TATA: Eno ambrele pred sobom... Uzmi k’o svoju.. .
GOSPAVA: A nije se desilo ništa... (Ustaje). Čandrljin udario ženi dva šamara... To je ove... A digli graju, kao da je mrtva glava!...
TATA: Svijet kao svijet.
GOSPAVA: I bila sam ti u gazda-Stevanovoj kući... Sve vidila!... (Sjedne i namigne). Bruka jedna!... Kao utučeni su... Nije šala: otela im sina.
TATA (mirno): Mi ga nijesmo otele.
GOSPAVA: Zbog Olgice je ostavio 'kuću... (Ustaje). Pa gazda Stevan bjesni, bjesni...
TATA: Neka ga! Neka!... Tomu je malo za zla koja je počinio!
GOSPAVA: I grdi, prijeti...
TATA: A ko se boji njegovih prijetnja?
GOSPAVA (sjeda): I tebi i Olgici prišiva svakakva imena.
TATA (poplašeno): I Olgi?
GOSPAVA: I njoj!
TATA (razdražena): A zna li da mi sad može skupo platiti!
(Olga ulazi noseći pletivo u ruci. Tata namigne Gospavi
da prekrate razgovor).
GOSPAVA: Zbogom. Ja idem... (Zastane na vratima). A Vlado se, kažu, svadio s njime krvnički!... S ocem se svadio!... Kazao da voli Olginu prstu nego li čitavu imuću... (Pripovrati se). I rekao mu da će se za inat svemu svijetu vjenčati s njome!... Zbogom... (Izađe. Zatim se vrati i vireći kroz vrata priča). A gazda prijeti i veli da će zabraniti... Oteće vam ga, kaže, ili ga ubiti... Zbogom! (Ode).
OLGA (sjela. Spustila pletivo u krilo): Ko bi se ovome nadao!
TATA: Ja sam ti vazda govorila: Čuvaj ga se!
OLGA: Šta mu mogu, kad me voli? (Jače). Eto vidiš koliko me voli!
TATA: Naprasit je...
OLGA: Zato je i raskinuo s ocem tadko brzo. (Naglašuje sa čudnim zadovoljstvom). Zbog mene.
TATA: Odbacio toliko imanje!
OLGA (poluglasno, kao da samu sebe pita): Zar bi neko drugi tako učinio?
TATA (nemirna): Ne znam... a sve me strah...
OLGA (počela da plete): Od čega?
TATA: Od svega ovoga.
OLGA: Što?
TATA: Sad se ni o kome toliko ne govori, koliko o vama. Svijet vas svezao jedno za drugo, kao da ste vjenčani.
OLGA (mirno): Ja Se još nisam svezala. Još mu nisam rekla ni volim ni ne volim...
TATA (gleda ju ispitujući): A ako rekneš: volim?
OLGA (nekako se lukavo smješkajući): Ko zna! Možebit’ ću i reći...
TATA (oteže): A ako ga otac, nakon toga, opet obrlati i otme ti ga?...
OLGA (diže glavu): Meni da otme?
TATA: On prijeti... Zaklinje se...
OLGA: A ja ću se opet zakleti da mi ga nikad oteti neće...
TATA (brzo): Ne kuni se!
OLGA: Videćeš!...
PETRIJA (unosi kitu cvijeća): Opet cvijeće!
TATA (s podsmjehom): Hoćeš li i to raščupati?
OLGA: Ovu ću ovdje... (Meće kitu u čašu na stolu).
PETRIJA: I pozdravio je...
OLGA (brzo): I rekao da će doći?
PETRIJA: Svakako.
(Petrija ode... Sa avlije se čuje graja gostiju... Neko popijeva... Kolačar viče... Hadži-Hasan naređuje: još jednu!... Simana se svađa sa gostima, proklinje).
TATA: Nemoj da dolazi često.
OLGA: Što?
TATA: Ako on zbilja misli pošteno i ako ti... njega hoćeš, šta će tu česti sastanci? Sve treba brzo i bez huke svršavati.
OLGA (odbaci pletivo; ustaje): Opet tvoj strah!... Ostavi!... (Vatrenije). Ja ti kažem: niko mi ga oteti ne može... Samo ako hoću i zadržaću ga... Ja sve mogu!...
TATA (vrti glavom): Ali...
OLGA (priskoči i zaklopi joj usta rukom): Ne brini!... Ni malo se ne brini!...
ŽIVKO (lagano ulazi i zastane na vratima. Skida šešir, neprestano se klanja): Ja tražio jednu, a nađoh obje... (Zadovoljan). Dobro je...
TATA (hladno): Jesam li ja trebala?...
ŽIVKO (namigne): Nijesi baš ti... (Klimne glavom). Ali kad si se zadesila ovdje, trebaš mi i ti...
TATA (začuđena): Zbog čega?
ŽIVKO (osvrće se): Da najprije zapitam može li se sjesti?
TATA (brzo): Može, može... Evo stolica!...
ŽIVKO (sjedne i raširi se na stolici): Ja... (Gleda ih i gladi brkove). U mene, neka znate, nema uvijanja ni izvijanja. Senca škerca... U mene je sve po amerikanski...
TATA (podrugljivo): To se i vidi.
ŽIVKO: Ja sam, znate li, čo’jek od posla... Da nijesam od posla, ne bih skupio tolike dolare... Nemam, doduše, palaca ni butiga, ali imam gotovine... A to je, ako hoćete, i bolje.
TATA (Olgi): Olga, nadgledni der malo kuhinju!
ŽIVKO (meko): Mi ćemo moliti da gospodična Olga ostane ovdje... (Tati). Ako ću pravo da rečem, ja sam zbog nje i došao.
TATA: Zbog nje?
OLGA (U isti mah): Zbog mene?
ŽIVKO (oteže): Ja ću, znate li, kao čo’jek od posla, da odmah i govorim o poslu... (Jače). Ja sam došao da se ženim...
OLGA (prasne u smijeh).
TATA (silom se savlađujući da se ne zasmije): Pa?
ŽIVKO (mirno): Pričekaj dok se gospodična ismije... Ja znam da je smiješno, kad čo’jek ovako divani o ženidbi, što se kaže, bez romana i komendije...
OLGA (savlađuje smijeh. Kroz zube): Eto... Ja sam prestala!...
ŽIVKO (Olgi): Eh, a sad ću vam kazati da sam odabrao vas... (Meko). Čini mi se da mi vi najbolje kompariškate.
OLGA (došlo joj da se i opet zasmije. Savlađuje se): Ja?...
ŽIVKO: Tako je... (Ustaje. Svečano). I ja sam došao da prosim...
TATA (podrugljivo): Odmah?
ŽIVKO (polako, naglašujući svaku riječ): Ja sam vidio da djevojka ima puno mušterija... Vidio kako trče oko nje... (Jače). Pa sam došao da se prijavim... (Sam sebe tapše po prsima). Neka znate i za me!... (Mirno). A odgovoriti možete i kroz petn’es’ dana.
TATA (brzo): To...
ŽIVKO (ne da joj da govori. Nastavlja): Kroz dvadeset dana opet se vraćam u Ameriku... Dakle, imamo vremena.
OLGA (porugljivo): Čak u Ameriku!
ŽIVKO: Vi treba da proputujete, da vidite svijeta...
TATA (hoće da govori): Ali...
ŽIVKO (ne sluša je; brzo): I odmah da kažem šta tražim od žene... Tražim da mi bude pomoćnik u svijem poslovima... A tu, bogme, treba zasukati rukave...
TATA (kratko): Od toga nema ništa!
ŽIVKO: Ali...
TATA: Svršeno!...
ŽIVKO (mirno): Molim... Molim... (Gleda ih obje. Govori čas jednoj, čas drugoj). Nemojte tako!... Ne valja lomiti preko koljena!... Smislite se!... Imate vremena. Adijo! (Ode).
OLGA (tapše rukama, vrti se): Amerikanka!
TATA: Kršan mladoženja!
OLGA: A ruke jesi li mu vidila?... Kako su drvene!... Uh!...
TATA: Ništa ne pomaže što ih je okitio prstenjem...
OLGA: Pa kako se obukao!...
PETRIJA (ulazi. Tati): Zovu te.
TATA: Odmah... (Ode).
PETRIJA (tiše): Došao je.
OLGA: Gdje?
(Na avliji graja, prepirka).
PETRIJA: Razgovara s Mladenom... Odmah će i ovamo...
OLGA (popravlja kosu prema ogledalu, koje se između prozorskih kanata gotovo i ne vidi): Je li veseo?
PETRIJA: Veseliji nego obično!
OLGA: Šta li...?
PETRIJA (brzo): Evo ga! (Šmigne iz sobe).
VLADO (ulazi, igrajući se jabukama): Jedna!... Dvije!... Tri!... (Baca ih Olgi). Hvataj!...
OLGA: Zakasnio si danas. (Kao ljuteći se). Mislila sam da si i zaboravio na me, da nećeš ni doći...
VLADO (prijekorno): Da zaboravim?... Na te?...
OLGA (peckajući): Ili te gazda Stevan zatvorio u haps?... Kao neposlušnog sina!
VLADO: Ja nijesam više gazda-Stevanov. Samo tvoj.
OLGA (kao dražeći): Odrekao se oca... Možeš se brzo odreći i mene.
VLADO: Nikome neću da robujem... Samo tebi!
OLGA (sjela, pa se ljuljuška na stolici): I meni da budeš rob?
VLADO: Do vijeka!
OLGA: Da zapovijedam, a ti da slušaš?
VLADO: Slušaću.
OLGA: Da okušamo!
VLADO: Da okušamo!
OLGA (zapovjednički): Sjedi mi tu!... Kraj noga!... Vlado. Evo... (Sjeda na pod).
OLGA: Ruke na prs’i.
VLADO: Evo... (Prekrsti ruke).
OLGA (jače): Ni maknuti ne smiješ!... Ni mrdnuti prstom!... Ni riječi progovoriti!...
VLADO (obećaje): Ništa!
OLGA (sagne se do njega i škaklji ga po kosi, po čelu): Jedan!...
VLADO (osjetio miris njezina tijela... Dah njezin prži ga. Migolji se. Uzdahne.).
OLGA: Mirno!. .. (Uhvati ga za glavu i odiže je. Usta svoja prinosi njegovima). Dva!
VLADO (zadršće, raspali se. Kao da stenje): Ah!... Olga. Mirno!... (Vatreno ga poljubi u usta). Tri!... Vlado (trgne se. Skoči. Snažno je zgrabi objema rukama i odigne). Blago meni!... (Strasno, manito ljubi je u obraze).
OLGA (otima se, trza): Ne!... Ne!... Ne!...
VLADO: Blago meni!... (Ljubi).
OLGA (otrgne se, odskoči u stranu): Mir!... Tako li me slušaš, jadni robe!
VLADO (uzbuđen, raspaljen, dašće): Ne bježi!... Ne idi!... Hodi!... (Pristaje za njom).
OLGA (bježeći): Mir!
VLADO (strasno): Ne slušam te!... Neću da slušam!... Hodi!...
OLGA (ponosno): I još kažu da će mi te oteti!... (Bježi ispred njega). Meni da otmu?... Mene da pobijede?... Nikada
VLADO (jednako pristaje za njom): Ne bježi!... Ne bježi!...
OLGA (i sama uzbuđena, raspaljena, gotovo podvrisne): Ko će mi te oteti?... (Zastane). Ko smije?... Ko može?... (Raširi ruke). Hodi!... Ljubi!... (On potrča i gotovo riknuvši obgrli je). Ljubi ovđe... Ovđe... Ovđe... (Raskopčala haljinu na prsima i, uhvativši objema rukama njegovu glavu, prinijela je njima. Strasno, polušapatom, zatvarajući oči). I ovđe!... I ovđe!... Svuda!... Svuda!...
TATA (uljegla i zastala na vratima, iznenađena. Blijedi... Rumeni... Pribravši se malo, pristupa bliže i vikne oštro). Olga!... Vlado!...
OLGA i VLADO (čupavi, uzbuđeni, poplašeno otskoče).
TATA (strogo): Šta je to?
OLGA (u zanosu, pobjednički): Neka ga otme ko može!
TATA (žešće): Kako ste se usudili (Olgi). I ti?
Vlado (vatreno): Na svašta ću se usuditi zbog nje!... Na sve!... (Tati). Došla si da prekoravaš?... Rašta?... Zar ti ne znaš šta je mladost?...
TATA: Ni vjenčani, ni prstenovani!...
VLADO: Tebi je do prstenja i do popova! Je li?... (Skida prstenje s ruke). Evo prstena! (Vadi iz džepa zlatnih novaca. Prosipa!... (Trga zlatan lanac od sahata). Treba li ti i sahat!... Evo!...
TATA (smetena): A...
VLADO (brzo): A ako ti je do popova, da dovedem čitavu konzistoriju!...
TATA: Ali to treba lijepo, u redu...
VLADO (žešće): Ostavi red!... Ne znam ja za red!... Neću nikakva reda! ... (Opet pođe prema Olgi da je zagrli). Oko moje!
TATA (Stane mu na put. Strogo): Idi!... Idi!... Nijesi danas pri sebi!... Idi!...
VLADO (uhvatio je za ramena i kao da hoće da je odgurne. Ipak se savlada. Mirnije): Dobro... Idem... (Raširio ruke prema Olgi, kao da je grli). Da ti se opet vratim!...
TATA (Olgi, prijekorno): Tako li je?
OLGA (prkosno): Ovako je...
TATA: Ti si mi lagala... Zborila si da još nijesi načisto: voliš li...
OLGA (upada): To mi i ne treba.
TATA (U čudu): Ne treba...
OLGA: Dosta je, ako on mene voli...
TATA (blene): A?...
OLGA: ... da se ovako izgrlimo...
TATA (hoće da upane): Ali...
OLGA (ne sluša je): ... i da ga još više svežem ... Moji poljupci čvršći su od lanaca!... Neka ih raskine ko može!...
MILICA i STANA (pomole se na vratima. Stana zakročila i nekako se izazivački isprsila; Milica kao da se još lomi hoće li ući ili neće. Pogleda na Tatu i kao čudeći se i s prezrenjem... Tata iznenađena ustuknula i blene u njih... Počivka... Niko ništa da rekne...).
STANA (mjereći Olgu pogledom. Suvo): S tobom bi da govorimo!
TATA (hladno, ponosito): U ovoj se kući najprije sa mnom govori!
STANA (prezrivo): A mi to nećemo...
MILICA (odvažila se i ušla u sobu. Mirno, tiho): Olga mi je otela sina. Ona neka ga i vrati.
OLGA (uzela pletivo i, tokorse, sjela da plete. Kao u čudu): Da ga vratim?
MILICA: On nije tvoja prilika, dušo!... To znaš i sama!...
TATA (s podsmijehom): Nije joj prilika?... (Življe). A po čemu je tvoj sin bolji od moje kćeri?... Zar što je bogatiji?...
MILICA (neće ni da gleda na Tatu. Olgi): Ti si mlada, lijepa djevojka... Lako ćeš naći mladoženju... Vrati mi ga...
TATA (ne da Olgi da govori. Izazivački): Otmite ga!...
MILICA (meko, blago): On je plah, naprasit... Osvojila si ga sada, zamamila... Lako je njega zamamiti! (Otegne). Ali kašnje...
MILICA: Kad se rastrijezni, pribere... pokajaće se...
TATA (pljesne rukama. Podrugljivo): Eto ti!
MILICA (Olgi): I ti ćeš se pokajati!
TATA: Nuto!... Nuto!...
MILICA (sjetno): I oboje ćete biti nesretni!...
TATA: Pokajaće se, zar, što je izgubio kuću, blago?... (Ponosno). Evo mu kuće, evo blaga!... Nije koliko vaše, ali ima...
STANA (hoće da se uplete u razgovor; ljutito): Zar ovdje...
MILICA (rukom joj daje znak da prestane. Olgi): Ne ubijaj, dušo, i svoju i njegovu sreću!
OLGA (spustila pletivo u krilo. Tiho): Što da ga pustim?... On me voli ...
MILICA: Ali ti njega ne voliš k’o što ga majka voli... Majka mu je najbolji prijatelj. (Stana hoće da govori; ona je zadržava). Ja znam da mi sretan biti neće!
OLGA: Rašta ga ne bih usrećila?... Rašta?...
STANA (sve se više ljuti što ne može doći do riječi. Prezrivo otprsne): Ti?...
TATA (obgrlivši Olgu): Ovkaa ljepota dostojna je i jednog carevića!
STANA: Ni ti ni ona nijeste dostojne ni prosjaka jednog!
TATA (gordo): Moja je kći mogla birati!... Sam joj se nametnuo!
STANA (zasikće): I ti si nekad mogla birati!... I oženjene ljude si mogla birati!... I nikom nijesi sreće donijela!... Svuda jad i nesreću!
TATA (iznenađena poplašeno je pogleda. Zadrhti. Zatim neznajući šta bi drugo, nekako tupo uzvikne): Lažeš!
STANA (naglašuje svaku riječ): Kći milosnice i svačije naložnice ne dolikuje poštenu momku!...
TATA (poblijedi. Ustukne i zbunjeno pogleda Olgu, koja, iznenađena, ispustila pletivo i sa opuštenim rukama kao da se skamenila na stolici... Zanijemi... Samo poluglasno promuca): Lažeš!
STANA (osjeti da je pogodila gdje treba. Žešće): Nijesi li tolike kuće raskotarila?... Otimala ženama domaćine, curama momke, lomila ih, osvajala!... (Pokazuje po sobi). Sve ovo, sve što imaš, zaradila si kao tuđa milosnica!... Nakite su sa svojih žena skidali, pa su tebi donosili!... Zlatom i srebrom zasipali ti ložnicu poganu... I kandila,
kažu, da su ti palili pred nogama!... Na Boga zaboravili i hulili ga!.. . (Kao gadeći se). Zar u tome blagu i u takoj kući da živi naš Vlado?...
TATA (gotovo teturajući stala pred zablenutu Olgu, kao da bi da je brani od njih... Ne zna šta da radi. Čas čupka jagluk u rukama, čas odiže ruku kao da odbija nečiji udarac... Ne zna da govori... Muca): Laž! Laž! Laž!... Ovo je sve ostalo... sve od mog pokojnika...
STANA (nemilosno): Sve je ovo prokleto!... Sve! Svaki kamen preliven suzama ojađenih žena i majaka!
MILICA (i sama iznenađena Staninim jurišem, zanijemila. Gleda čas u Olgu, čas u Tatu... I kao da se naslađuje Tatinom zabunom, mukama... Ali pogledavši na Olgu, kao da joj se sažali. Meko): Nemoj, Stano!...
STANA (raspaljeno): Hoću... Sve hoću da kažem i njoj i ovoj đevojci, što je digla nos, pa bira najbolje momke!...
MILICA: Nemoj!
STANA (nabraja): Eno ga: Nikola Perišin!... Fukara!... A nekad bio svoj čo’jek, gazda ... Ti ga prevrnula!... Eno Pere Gošića !.. Eno ih još nekoliko!... (Jače). Eno ti i Hadži-Hasana, koji ti osgao vjeran i koga ćeš odbaciti čim proda ona dva-tri kmeta što ih još ima... (Izazivački). Reci da lažem!... Reci!...
TATA (trza se, muči... Kao da bi htjela govoriti, ali se savlađuje... Iznenada kao raljena zvijer plane): Osveti ću vam se, kučke jedne!... Lažljivice!... Ne bojim se nikoga!... Ne bilo me, ako se ne osvetim!...
STANA (pakosno): A zar nju, kćer, nijesi slala u Bosnu sestri, samo neka je dalje od tebe, da ti ne smeta u poslu, da ne gleda šta radiš i da ne čuje šta svijet o tebi govori!... (Jače). Ko bi jedinicu odgurnuo od sebe bez goleme nevolje?... A ti si nju odgurnula i držala je na strani toliko godina!...
MILICA: Stano!...
TATA (razdražena, bijesna): Laži još!... Laži!... Govori! (Pakosno). Hvala Bogu, kad vam je Vlado u mojim rukama!...
STANA (neumorno): U priče te pričali, u pjesme te pjevali!... Govorili o tebi u čitavoj zemlji!... (Podboči se). Zašto ti nikakva poštena žena u kuću ne dolazi?... Zašto to nijedna đevojka neće jaranstva s tvojom kćeri?...
MILICA (pogleda na Olgu brzo): Dosta!... Dosta, Stano!... (Olgi). Ne možete sretni biti, dušo!... Čula si sve!... (Pođe i na silu povuče Stanu, koja jednako zipara).
TATA (došla do vrata i viče za njima): Gadure!... Lažljivice!... Pakosnice!... (Vrati se i pogleda na Olgu... Hoće nešto da joj rekne, pa zastane. Okrene se nekako postiđeno i sjeda na stolicu. Opet malakše).
OLGA (Još nikako ne može da dođe sebi. Tare oči i gleda unaokolo kao pitajući se: nije li sve san bio?... Lagano se digne i pristupi materi. Gleda je ispitujući. Tiho): Je li istina, majko?
TATA (ne odgovara).
OLGA: Majko!
TATA (ćuti).
OLGA: Je li istina?...
TATA (trza se i naglo se diže. Čini joj se kao da i Olga hoće da je prekorava, da prebacuje. Osorno): Šta je?... Hoćeš li i ti na me?... (Jače). Hajde!... Digni se!... Dignite se svi!... Nikoga se ne bojim!... (Prkosno). Istina je!... Pa šta?...
OLGA (izmakne se uplašena, i pruži ruke prema njoj kao da se brani. Prigušeno, tupo): Istina?
TATA (kao da se tek sada osvijesti... (Vatreno): Lažu!... Lažu!... Lažu!. .. (Pođe prema Olgi, pa zastane). Objeđuju me, dijete!... Potvaraju!...
OLGA (bolno, kao da sama sebi govori): Istina?.. .
TATA (nježno, moleći): Ne vjeruj, Olga?... Nemoj!... Sve je izmišljeno!...
OLGA (sklopila ruke prema njoj. Očajno): Rašta si, majko?... (Ne smije da govori). Rašta?...
TATA (meko, pokajnički): Ne vjeruj!...
OLGA (nekako besvjesno, muklo): Rašta?... Rašta?... (Prigušeno jaukne). Majko!
TATA (uplašena): Šta ti je?
OLGA (ne plače, ali govori isprekidano, kao da jeca): Jesi li me ikad volila?... Jesi li pommšljala na me?... Jesi li znala da će to... da će ... (Trza se, kao da grca).
TATA (hoće da je zagrli): Smiri se!. ..
OLGA (ustukne, kao gadeći se): Bježi!... Bježi!... Ne diraj!...
TATA (pristaje za njom): Dijete!
OLGA: Idi!... Idi!...
TATA (vatrenije): A za koga sam radila, ako nijesam za te?... Kako bih te odgojila?... Zar bi mi živila ovako... da sam prala tuđe rublje?... Zar
bi ti ovaki momci dolazili?...
OLGA (jogunasto, kao razdražeio dijete): Šta će mi sve ovo?... Šta će?... Nije li sve pogano?... (Otresa rukama, živo). Ne treba, ne treba, ne treba!
TATA: Nije mi bilo lako... Teško mi bilo, ali... (Opet hoće da je zagrli). Olga!...
OLGA (odgurne je gotovo ciknuvši; oštro): Ostavi!... Nemajko!...
TATA (pogleda je iznenađena; zastane): Nemajka!... Nemajka zar?... (Tiše, kao da samu sebe pita). Zar su druge majke bolje? (Uvrijeđena ispravi se, plane). I zar sam samo majka?... Nijesam li i žena?... Od krvi koja vri, od mesa koje gori!... Obudovila, ostala sirota, a mlada, a zdrava, a silna!... Željna života, radosti, milovanja!... Željna slatkih riječi, umiljavanja, lagođenja! (Spustivši glas, lakše). Grijeh!... Grijeh!... Zar grijeh što mi Bog dao ljepotu?... Što me stvorio taku da mamim, osvajam?... Zar i on grešan, i Bog?... (Naglo zastane, okrene se, uzdahne). On me nagradio!... On me i pokarao!... (Jekne). Bože, Bože moj!...
OLGA (tužno): A on?... Zna li sve?...
TATA: Ko zna!
OLGA (bolno): Zna, zna... Kazali su mu!
TATA: Ako te voli, to mu ne smeta!
OLGA: Ako voli?... (Vatreno). Zar ne vidiš koliko voli! (Hoda po sobi, lomi se). Sve zna, a voli... I on mene... (Zabacivši glavu, gotovo jaukne) i ja njega!... Volimo se, teško nama! (Pobjegne iz sobe, uzbuđena).
(Sa avlije se čuje graja. Neko podvriskujući pjeva).
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.
|