Kali-megdan
Pisac: Jovan Sundečić



* * *


        Kali-megdan

Ispred grada Beograda,
Po kom Turci šire se i sada:
Ravnica se pruža glasna,
Kali-megdan — poljana prekrasna ....
S nje mi leti pogled divni
Na sve četir’ strane;
Al’ mi srpstva udes kivni
Jetko zledi rane,
Pomišljajuć’ na davninu,
Na davninu davnu,
I na srpsku carevinu,
Carevinu slavnu ....
Gledam Banat, rodnu Bačku i Sr’jem kićeni;
Fruška sveta, Vračar kobni, ukazuju s’meni….
Dunav r’jeka ponosita,
Sava r’jeka glasovita:
Vidju, kako s’ vječno druže,
Ojačane da produže
Tôk do mora,
Svoga dvora,
Pozdravivši bugarske obale,
Ravna polja, brda i uvale,
I primivši u ubavo društvo
Hladnu vodu Rosicu
Kao milu sestricu.
Bože, Bože! . . . oh! kakvo li čuvstvo
Po mojim se prsima razljeva!
Oko zvrka tamo i ovamo,
Jedna misa’ za drugom mi s’jeva.
Časkom nešto zapanjim se samo,
Časkom opet kao munja planem;
Malo pođem, ... a pa opet stanem:
Raskošnosti prirode se divim,
I smaštavam u tim slikam živim
Žive slike
Jednolike
Budućnosti naše:
Ako nas opaše
Igda sloga svojim jakim pasom,
A izbudi slava gromovitim glasom;
Gledam zemlje, gledam spomenike:
Pune čara, pune svake dike.
Gledam zemlje, mjezinice Boga,
Previšnjega sazdaoca svoga:
Vilorodne i junakorodne,
Svakim blagom ka’ raj zemni plodne.
Gledam zemlje, gdje se vjera hrani,
Gdje se oltar oboreni brani,
Da mu kruta ruka
Našijeh zlogukâ
Još i temelj ne raskopa isti ....
Gledam zemlje, gledam narod čisti,
Koji stenje, — a duhom se penje
Sve na više, — da što lakše diše:
Do srećnije svoje kobi
I do svoga spasa dobi. —
Gledam zemlje, gdje su môme krasne,
Ka’ na nebu one zv’jezde jasne,
Kojim ljubav — kad se primi njedra,
Uzorna je, čelična i jedra;
Jedra ljubav — jer je srce jedro,
Duša l’jepa, a čelo im vedro. —
Gledam zemlje, gdje veselje čisto,
Živo ti je, ka’ sunašce isto:
Svako oko — ka’ u sokô-tice,
Svako grlo — ka’ u slavuljice,
Svako srce — kao u rajnika,
Svaka duša — ka’ u sveštenika ....
Gledam zemlje, gdje s’ uz pune čaše
Pop’jevaju davor-pjesme naše:
˝Mnoga ljeta! ...˝ i ˝Živio!˝ —ječe,
Dok tambure posred kola zveče,
I dok misliš, da i sitne gajde
Priklikuju: ˝Hajde bolje, hajde!˝ —
Pa i gusle javorove gude:
Mrtve kosti iz grobova bude,
Mrtve kosti, — da nam zbore glasno,
Kako s’ ime zadobiva časno,
Kako sveto, — kako li prokleto. —
Gledam zemlje, gdje je miljak taki . . . .
Ali Bože čudesni i jaki!
Maglovitu tmicu viđu,
Što mi lica skriva;
Lica njegda ’nako sv’jetla,
I onako živa! . . .
Slušam zveku, pisku, huku;
Ka’ u slici razabirem muku,
Kinju i tlačenje,
Stratilišta i zlobno vlačenje ....
Pod nogama ... iz jamurâ gadni’,
Gdje sad stojim, — njeki zapali smradni
Meni nozdre — zatiskuje ružno,
Kao njeko isparenje kužno ....
A s Vračara
Opet — ka’ s oltara
Stiže miruh, vaj! spaljenih moći,
Što no tužno podlegoše zloći ....
Pa i krsti — što nad mučeničkim
Rakam dube,
Tužne Ulme i Alibunara:
Ispadaju pred zjenice moje,
Pa mi svaki ka’ nož srce para ....
Pa i na taj Despotovac tvrdi,
Kojem sada jedva traga malo,
Pomišljajuć’ — rana mi se grdi:
Vaj, tako je svega nam nestalo! . . .
Pa i sama još Nebojša gdi je?
— Ne boji se; al’ u ropstvu gnije ....
A sve s česa? . . .
Sve s nesklada: našeg veljeg jada. —
   Vid’mo Savu, kako Kupu prima,
A njih -Dunav s Rosicom obima:
Savez taki, — pa bićemo jaki,
Taku slogu, — pa šta vrazi mogu? . . .
Skraj Balkana do Triglava
Vladala bi svuda Slava ....
Slava, — koja sad leži u prahu,
Il’ živari u najdubljem strahu;
Slava, — kojoj ,,bićeš!˝ Bog je reka’:
A Bog nigda nije se poreka’. —
Biće Slava, — i pustara veće:
Kali-megdan tada biti ne će.



Izvori

  • Jovan Sundečić: Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1889, strana 49-53


 
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Sundečić, umro 1900, pre 124 godine.