Istorija savremene civilizacije 12

ISTORIJA SAVREMENE CIVILIZACIJE
Pisac: Šarl Senjobos


DVANAESTA GLAVA
Preobražaj Evrope posle 1848. godine.

Narodnosti. — Načelo o suverenitetu naroda učinilo je, da se, pored starije ustavne teorije, rodi i nova teorija o narodnostima. Pošto narod ima prava da sam sobom upravlja, to on može zahtevati da nad njim ne vladaju tuđinci, niti da bude pridružen kakvoj tuđoj narodnosti; isto tako on može zahtevati i to, da se ne parča između više vlada. Svaki narod treba da obrazuje jednu nezavisnu državu, a svi delovi jednoga istoga naroda treba da budu skupljeni u jednu jedinu državu — eto to je formula načela o narodnostima.

O tom se sve do XIX stoleća nije vodilo nikakva računa. Države su se stvarale slučajno, nasleđem i zavojevanjima, i ni malo se nije gledalo na to, da li se tim sastavljaju narodi različitoga jezika, različnoga roda i raznih običaja, ili se jedan isti narod parča. Tako se radilo još i 1814. godine na Bečkom Kongresu. Razmene, koje su imale da se izvrše između država, sračunavate su po broju duša, — vodilo se računa samo o bogatstvu zemlje i o broju stanovnika. S toga je u Evropi bilo država sastavljenih iz više nesrodnih naroda, pa čak i iz međusobnih neprijatelja (Turska, Pruska, Austrija), a bilo je opet i naroda izdeljenih između više država (Nemačka, Italija).

Malo posle Restoracije rodoljubi stadoše raditi protiv vlada. Tamo gde je kakav mali narod bio pridodat kakvoj velikoj tuđinskoj državi (u Turskom i Austrijskom Carstvu), rodoljubi su tražili da se taj narod odvoji od tuđinske države koja nad njim vlada. A naprotiv, tamo gde je kakav veliki narod bio izdeljen na male države (kao u Nemačkoj i Italiji), rodoljubi su radili da unište te male države, da bi ih sastavili u jedan narod. Pokret se dakle, razvijao u dva suprotna pravca; čas je išao na razdvajanje, čas opet na spajanje; jedni su zahtevali oslobođenje, a drugi ujedinjenje.

Bilo je pokreta gotovo u svima zemljama: da se Srbi, Grci, Rumuni i Bugari oslobode turske vladavine; — Madžarska, Češka, Lombardija i Hrvatska ispod Austrije; — Irska ispod Engleske; — Belgija od Holandije; — Poljska od Rusije. Javi se i pokret za ujedinjenje Nemačke i Italije. Jedino su Francuska i Španija, gde je ujedinjenje već bilo izvršeno, bile pošteđene od toga komešanja.

Zajedničko je načelo svih nacionalističkih stranaka da svaka država mora predstavljati jednu narodnost. — Ali šta treba razumeti pod imenom narodnosti? — O tom su u Evropi bile dve škole. Za jednu, narodnost je skup ljudi koji sami hoće da uđu u sastav jedne države; i prema tome, stanovnici kakve zemlje imaju da reše, kojoj će narodnosti pripasti: — narodnost dakle postoji samo po volji njenih članova. — Druga škola uči da je narodnost opredeljena samim poreklom i da nikako ne zavisi od volje ljudi; ljudi istoga roda treba da su ujedinjeni čak i onda, kad oni to ne bi hteli. — Ona teorija, koja propoveda da narodnost zavisi od volje članova, poglavito je francuska. Francuska ju je već primenjivala 1861. godine: — pre nego što će prisajediniti Savoju i grofovinu Nicu, ona je pustila da prisajedinjenje izglasaju njeni stanovnici. — Teorija određivanja narodnosti po poreklu ima svojih pristalica u Nemačkoj i Rusiji: pangermancima su nazvani oni koji su hteli ujediniti sve narode germanskoga (nemačkoga) porekla u jednu državu, a panslavistima oni koji su hteli ujediniti sve slovenske narode. Nemačka je vlada primenila tu teoriju, kad je prisajedinila Elzašane i protiv njihove volje, kao da su germanskoga porekla. Za vreme rata u Bugarskoj 1877. godine, Rusi su vešali kao izdajnike poljske vojnike, koji su bili u turskoj službi, s toga što su se kao Sloveni borili protiv drugih Slovena. Izgleda kao da je danas napuštena ona teorija o narodnosti po poreklu; i sama je Rusija pomagala malim balkanskim slovenskim narodima, da stvore sebi države.

Gotovo se svuda nacionalna stranka spojila s liberalnom strankom, da se bori s vladom, i od tud je posle agitacija bila u isti mah i nacionalna i ustavna. Ona je trajala jedno pola stoleća i pojavljivala se u raznim oblicima: čas su se agitatori bunili (u Grčkoj, Lombardiji, Belgiji, Poljskoj, Irskoj i Mađarskoj), čas su činili opoziciju u skupštinama (u Češkoj, Madžarskoj, Hrvatskoj i Irskoj), čas su se pak obraćali kakvoj državi, koja bi bila dovoljno jaka, da izvrši ujedinjenje.

Gotovo je svuda nacionalna stranka najzad pobedila: u Srbiji, Grčkoj i Belgiji ustankom; — u Rumuniji, Bugarskoj i Lombardiji tuđom pomoću; u austrijskim zemljama sporazumom s vladom; u Italiji i Nemačkoj prikupljajući se oko kraljevina, Sardinije i Pruske. — Samo Poljska i Irska nisu uspele da se. oslobode, te se i dalje nastavlja to komešanje.

Stvaranje talijanskoga jedinstva. — 1815. godine Italija je po novo zapala u onakvo isto stanje, u kakvom te bila pre Francuske Revolucije, a iz kojega ju je Francuska bila izbavila.

Ona je bila rasparčana u sedam državica: na severu kraljevina Sardinija i Lombardo-mletačka, — u sredini vojvodine Parma, Modena i Toskana i Papina Država; — na jugu Neapoljska kraljevina. Pa i sam naziv Italija (što ga je Napoleon dao velikoj kraljevini na severu) bejaše iščezao. Meternik je govorio, kad bi ko s njim govorio o Italiji: „To je geografski izraz.“

Sve su talijanske državice bile neograničene monarhije, u kojima su despotski upravljali vladalački ministri, i njihova nesnosna policija. Papa je po nova zaveo inkviziciju; zabranjivao je sva udruženja, zabranjivao čitanje stranih knjiga, pa se čak obustavi i osvetljavanje ulica u Rimu, jer je to bilo delo Francuza. — Sardinski je kralj po novo zaveo cenzuru, koja nije više dopuštala ni da se napiše ime konstitucija (ustav), zbacivao je činovnike, koje je crkva odlučila, i zaveo je nadzor nad univerzitetima; on je naredio da se uništi botanički vrt u Turinu, koji su Francuzi podigli. — Neapoljski je kralj ukinuo stari sicilijski ustav i obećao Austriji, da neće zavoditi nikakvu uredbu, koja bi bila protivna uredbama lombardijskim, to jest slobodoumnu. Na taj je način Italija živela pod neograničenom vladavinom. No taj joj despotizam nije mogao čak ni spokojstva dati; vlade na južnom kraju i u sredini nisu čak bile kadre ni obične zločince da unište. Neapoljska kraljevina i papske zemlje bile su ogrezle u razbojništvima; godine 1817. u Neapolju je bilo 30 000 razbojnika, a u papskim zemljama bilo je 57 ucenjenih glava.

Na severu Italije Lombardo-mletačka kraljevina, sastavljena iz milanske i stare mletačke oblasti, pripadala je Austriji, koja je tamo slala austrijske činovnike i vojnike. Austrija je posredno vladala i trima vojvodinama, čiji su gospodari bili austrijski prinčevi; ona je zaštićavala papu i neapoljskoga kralja od pobuna njihovih podanika; ona u malo što nije sve italijanske vladaoce skupila u jednu konfederaciju (savez), kojim bi ona upravljala. Italija je bila zavisna od tuđina.

Tako je stanje trajalo do 1848. godine. U dva maha se pokušavalo da se digne buna, po ugledu pa susedne narode. Godine 1820. oficiri, po španskom primeru, htedoše primorati neapoljskoga i sardinskoga kralja, da dadu ustav (neapoljski kralj čak i usvoji španski ustav). Godine 1831. liberali, po francuskom primeru, primoraše papu i tri vojvode, toskanskoga, parmskoga i modenskoga, da zavedu liberalnu vladavinu. Ali se taj pokret proizvede samo u jednom delu Italije, i svaki put austrijska vojska dođe, te povrati neograničenu vladavinu.

Talijanski revolucionar Macini, koji je prebegao u Francusku, osnova jedno tajno društvo, da obori monarhije po celoj Evropi, pa da od svakoga naroda stvori po jednu nezavisnu republiku, koja će s drugim republikama biti vezana bratstvom. Njegova je deviza bila: „Sloboda, jednakost, čovečnost; jedan Bog, jedan gospodar, Božji zakon.“ Njegovo se društvo nazva Mlada Evropa; svaki je narod tu imao svoj odeljak: mlada Italija, mlada Poljska, mlada Nemačka itd. Mlada Italija, osnovana 1831. godine, imala je poglavito pristalica u Đenovi i u Rimu; ona se proču sa svojih zavera i pobuna u 1844. i 1845. godini, a namera joj je bila, da celu Italiju ujedini u jednu republiku.

Oko 1843. godine započe se među piscima druga jedna vrsta pokreta, koji su Talijani nazvali risorgimento, tj. uskrsnuće. Radilo se pa tom, da se Italija istrgne iz one nevolje i nereda slobodoumnom upravom, i da se oslobodi tuđinskoga gospodarstva izgnanjem Austrijanaca. Predstavnici toga pokreta, Balbo, Maksim d’-Aceljio, Dirando i Đoberti[1], nisu mislili da obore talijanske vladaoce; naprotiv, oni su se obraćali samim tim vladaocima, moleći ih, da svojim narodima dadu ustav i da se među sobom udruže, te da zasnuju jednu talijansku nacionalnu državu. Italija bi dobila vid saveza između ustavnih monarhijskih država.

Tri su se vladara mogla ubediti, da se pridruže tom slobodoumnom i narodnom pokretu, a to su bili: sardinski kralj, toskanski vojvoda i papa Pije IX, koji je izabran 1846. godine. Godine 1847. toskanski vojvoda i papa dopustiše svojim podanicima, da se ublaži cenzura, da se obrazuje narodna garda i da se ustanovi Državni Savet, koji će popraviti zakone; a ta tri vladara načiniše i ugovor, kojim se zavodi carinski savez između njihovih država. Na to Austrija odgovori savezom s vojvodama parmskim i modenskim.

Italijske se države bejahu prikupile u dve stranke, austrijsku i narodnu. Vladaoci, koji su pripadali narodnoj stranci, nisu skrivali svoju želju da izagnaju tuđince, i Talijani su se u to vreme nadali, da su dovoljno jaki, da proteraju Austrijance sami, bez pomoći druge koje države. Sardinski kralj Karlo Albert, razgovarajući s D’ Aceljijem, koji ga je pitao kako bi se mogla osloboditi Italija, odgovorio je: „Italia fara da se“. („Italija će raditi sama“).

Godine 1848. liberalna se vladavina zavede pa jedan put u svima državama: u Neapoljskoj kraljevini u januaru (29.) liberalskom bunom u Palermu, u Sardiniji u februaru (8.), u Toskani i u Papinoj Državi u martu (14.)[2] voljom vladalaca. U te četiri države vladaoci dadoše ustav, i sve se četiri udružiše, da izagnaju tuđince. Austrijska je vlada tada bila rastrojena revolucijom od 1848. godine i zabavljena opštim ustankom svih njenih naroda.[3]

Izgledalo je da je izabran zgodan trenutak. Grof Kavur pisao je u turinskom listu (Vaskrsenju): „Za savojsku monarhiju kucnuo je čas, čas odvažnih odluka, od kojih zavisi opstanak kraljevine. Mi, ljudi hladnoga razmišljanja, koji smo naviknuti da više slušamo ono što nam razum zapoveda, nego li pokrete srca, mi otvoreno kažemo radi naroda, vlade i kralja: rat, rat bez oklevanja!“

To je bio narodni rat protiv Austrije. Talijani iz Lombardo-mletačke kraljevine pobuniše se. Sardinska vojska zauze celu Lombardiju, koju napustiše Austrijanci; stanovnici pak prirediše opšte glasanje (plebiscit) i s 560 000 glasova izjasniše se, da zahtevaju sjedinjenje Lombardije s kraljevinom Sardinijom. U Mletcima ustanici proglasiše republiku, a za tim jedna skupština od 127 narodnih predstavnika zahte prisajedinjenje.

Austrijska se vojska bejaše prikupila u sredini kraljevine, u onom četvorouglu (quadrilatère), što ga čine tvrđave: Mantova, Lenjago, Pesčiera i Verona, odvajajući tako Mletke od ostale Italije.

Ali talijanske vojske nemađahu dovoljno snage, da se odupru austrijskoj sili, a ni sami Talijani ne htedoše raditi složno; i ako složni u želji da tuđinca prognaju, oni se pocepaše oko toga, kako da preurede Italiju. Liberali monarhisti hteli su savez između vladalaca, a republikanci iz Macinijeve stranke tražili su narodnu skupštinu, koju bi izabrali svi Talijani, pa da ona ustanovi republiku Italiju. Stranka, koja je htela monarhijski savez, preovlađivala je na severu, gde ju je podržavala sardinska vojska. Ona stranka, koja je htela samo jednu republiku, ovlada u središnim krajevima; prva ustavotvorna skupština (Konstitianta), koju izabraše papini podanici, proglasi Rimsku Republiku (9. februara 1849.) i predade vlast jednom triumviratu (Macipiju i Garibaldiju). Tako i vojvodina Toskana bude uređena kao republika.

Na jugu opet održaše pobedu apsolutisti. Neapoljski kralj ukide ustav i silom osvoji Siciliju; on je bombardovao Mesanu (zbog čega je prozvan kralj Bomba) i liberale slao na galije.

Na severu i u sredini Italije umešaše se i strane vojske, da suzbiju slobodoumnu i narodnu stranku. Papa, preplašen revolucijom, bejaše postao apsolutista i pozvao u pomoć evropske katoličke države protiv republikanaca. Neapoljski kralj, Francuska, Španija i Austrija poslaše svoju vojsku. Francuska vojska opsede Rim, a Austrijanci zauzeše Romanju. I u papinim zemljama bi povraćen pređašnji oblik vladavine.

Sardinski kralj, ostavši sam prema Austrijancima, bude potisnut iz Lombardije 1848. godine. Iduće godine, dok je Austrija bila zabavljena borbom s Mađarima, pokuša on da po novo zauzme Lombardiju, ali mu vojska bi pobeđena kod Novare i on se odreče prestola. Mletci, onako usamljeni, branili su se do avgusta 1849. godine.

Austrijanci i apsolutisti, kao pobedioci, po novo zavedoše onaj isti način uprave od 1815godine. Liberali bejahu u očajanju. D’Aceljio je pisao: „Sad je sve svršeno. Raditi celoga svoga veka u jednoj jedinoj misli, bez nade da će se ona ikad ostvariti; gledati kako se njeno ostvarenje približuje preko svakoga očekivanja, pa po tom osetiti kako se sve to ruši za jedan dan! Užasno! — Posle takvih udara čovek samo još prividno živi... U ovom trenutku ja ne vidim više ništa, što bi se još moglo raditi. Treba pustiti neka se kotrlja do dna bezdani, da vidimo gde će se zaustaviti, i da se rasvestimo. Tada ćemo po novo početi. Ali tada neću ja biti taj koji će brati plod“.

Međutim, od toga je pokreta od 1848. godine ipak ostalo nešto kao posledica, ostao je Statut, to jest ustav, koji je kraljevini Sardiniji dao Karlo Albert u februaru 1848. godine, i kojim se u Sardiniji zavodila parlamentarna vladavina, nalik na vladavinu belgijsku: odgovorno ministarstvo, slobodna štampa, senat i narodna skupština s pravom odobravanja zakona i budžeta, a skupštinske članove (poslanike) biraju birači koji plaćaju propisanu količinu poreza (cenzitari). Austrija je novom kralju Viktoru Emanuilu nudila najpovoljnije pogodbe mira, samo kad bi hteo ukinuti Statut; ali on ne pristade na to, i kraljevina Sardinija osta liberalno-ustavna država, jedina u celoj Italiji. To je bila i jedina u istini talijanska država; kralj zadrža trobojnu zastavu (zeleno-belo-crveno), koja je bila zastava narodne stranke 1848. godine; za prvoga ministra uze D’Aceljija, jednoga od vođa narodnoga pokreta, i prikupi oko sebe talijanske rodoljube, koji bejahu k njemu dobegli. Od tada je u Italiji bila jedna slobodoumna i narodna država, oko koje su se mogli prikupljati slobodoumni rodoljubi.

Neuspeh od 1848. godine posluži i kao jedno iskustvo: Talijani nisu uspeli s toga, što nije bilo sloge i što su hteli da rade sami. Valjalo je dakle pripremiti zajednički rad i postarati se za pomoć kakve strane sile. To je uradio grof Kavur, sardinski ministar, 1850. godine. Kavur je bio plemić iz Pijemonta, koji jedva da se može nazvati Talijanom; govorio je samo francuski i pokvarenim pijemontskim narečijem. Pošto je neko vreme bio artiljerijski oficir, on se bio povukao pa svoja dobra, koja je sam nadgledao; potom je putovao u Francusku, gde zavole liberalnu monarhiju, i u Englesku, gde posta pristalica slobodne trgovine. Godine 1848. smatran je za konservativca zbog toga, što je mrzeo republiku. Ali 1850. godine on se udruži sa središnjom levicom, te obori D’Aceljijevo ministarstvo. Novo ministarstvo iz središne levice (predsednik kabineta bio je najpre Rataci) izvrši niz popravaka: ukide crkvene sudove 1850. godine, i 300 manastira predade u ruke svetovnjaka 1855. godine (u toj malenoj kraljevini bilo je tada: 41 vladika, 1417 kanonika i 14 000 kaluđera); ustanovi jednu banku i načini trgovinske ugovore; vojsku preuredi po ugledu na prusko vojno uređenje.

Talijanski se rodoljubi malo po malo približavahu kraljevini Sardiniji. Pređašnji predsednik Mletačke Republike, Manin, koji bejaše odbegao u Pariz, pisao je 1854. godine jednom engleskom državniku, koji ga je nagovarao da se pokori austrijskom gospodarstvu, koje sad nije bilo tako nesnosno: „Za narod, koji je pod tuđinskim gospodarstvo, pokornost je kukavištvo. Mi ne tražimo od Austrije da vlada blago, nego da ide iz zemlje.“ On je uviđao, da je nemogućno da postoji republika i da sardinski kralj nikad ne bi na to pristao; drugoga rešenja nije bilo do samo ujedinjenje pod jednim kraljem. „Stvorite Italiju, vladaoci doma savojskoga, pa sam i ja s vama. Nezavisnost i ujedinjenje to je naša deviza.“ —Republikanska Macinijeva stranka bivala je sve slabija, a stvori se jedna narodna stranka, koja je htela ujedinjenje Italije pod sardinskim kraljem. Ta stranka osnova društvo Narodno Ujedinjenje, koje se popunjavalo članovima iz cele Italije; njegov se tajnik, Sicilijapac La-Faripa, kroz zoru tajno sastajalo s Kavurom i Kavur mu je govorio: „Činite što god uzmognete, a ja ću vas se pred svetom odricati kao što se Sveti Petar odricao Spasitelja.“

Za rat sa Austrijom trebalo je imati kakvoga moćnoga saveznika. Kavur je govorio: „Pijemonat je često bivao srećan sa svojih saveza, a nikad sa svoje neutralnosti.“ Op je znao da ne može računati na Englesku. S toga je radio da pridobije Napoleona III. Da bi mu ušao u volju, on i protiv volje đenovskih trgovaca uplete kraljevnu Sardiniju u rat s Rusijom, i posla 15 000 ljudi u Krim. Od tud je izvukao tu korist, što je na Pariski Kongres, koji povrati mir (1856.), i Sardinija mogla poslati svoga punomoćnika, uz predstavnike velikih sila, i u ime Talijana izneti njihove žalbe protiv Austrije. A da bi očuvao Napoleonovu potporu, Kavur, posle Orsinijeva atentata (1858.), pristade da goni političke listove, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema imperatoru, ma da su se tome protivili liberali.

Najzad 1858. godine Napoleona III uplaši Orsinije, koji mu je oštro prebacivao, što nije ispunio jedno svoje obećanje. (Napoleon je 1831. godine bio član jednoga talijanskoga tajnoga društva, koje je osnovano, da radi na ujedinjenju Italije). On pozva Kavura u Plombijeru,[4] te ugovoriše savez. Napoleon obeća kraljevini Sardiniji slobodnu Italiju do Jadranskoga Mora, a u naknadu za to on bi dobio Savoju i grofovinu Nicu. Odmah za tim otpoče ujedinjavanje Italije, koje se i izvrši za jedanaest godina (1859. —1870.).

Godine 1859. Napoleon objavi rat Austriji i austrijsku vojsku istera iz Lombardije. Ali, umesto da je, prema ugovoru, goni do Jadranskoga Mora, on se zaustavi pred onim četvorouglom, što ga čine tvrđave Mantova, Lenjago, Pesčiera i Verona. Vojska mu je bila rastrojena, a on se bojao, da ga ne napadne i Pruska. S toga se ograniči na to da primora Austriju, da mu ustupi Lombardiju, koju on dade sardinskom kralju. Austrija i dalje zadrža Mletke. Kavur je bio u očajanju; hteo je nastaviti rat, ali se Pijemonat nije mogao sam boriti. S toga i on pristade na mir.

Za vreme rata pristalice talijanskoga ujedinjenja, pod predvođenjem članova Narodnoga Ujedinjenja, bejahu pobunili narod u trima vojvodinama, Toskani, Parmi i Modeni, i u Romanji, jednoj od papinih oblasti, i u svima obrazovali privremenu vladu, koja je diktatorski upravljala u ime sardinske vlade. Romanjska, parmska i modenska vlada bejahu te tri zemlje spojile pod imenom Kraljevskih Emilijskih Oblasti, uvele sardinski ustav, ukinule carinu prema kraljevini Sardiniji i poštanske kancelarije predale sardinskim činovnicima. Po tom su sve tri udružene zahtevale, da se pridruže kraljevini Sardiniji. Međutim, Napoleon je voleo da ostane nezavisna vojvodina Toskana. Da bi se to pitanje rešilo, obratiše se stanovništvu, koje se izjasni za sjedinjenje, i to: Toskana sa 366 000 protiv 15 000, a Emilija sa 426 000 protiv 756 glasova. Tada on zahte da mu se proda Savoja i Nica, i Kavur se reši da mu ih ustupi, ako stanovništvo na to pristane. Savoja, primi prisajedinjenje sa 130 000 protiv 2000, a Nica sa 25 000 protiv 160 glasova. Godine 1860. bude sazvan parlamenat od poslanika tako uvećane kraljevine, koji bi nazvan Narodni Parlamenat, pošto još nije bilo imena kojim bi se nazivao.

Neapoljski kralj i papa bili su rđavo raspoloženi prema tom narodnom pokretu, a za svoju odbranu imali su samo rastrojenu švajcarsku, najamničku vojsku. (Švajcarska vlada, osećajući se poniženom tim, što su joj građani u tuđinskoj službi, bila im je oduzela narodnu zastavu). Ali sardinska ih vlada ne smede napasti. Ona potpusti talijanske republikance, da oni počnu rat, pretvarajući se, kao da ih optužuje. Garibaldi se sa 1067 dobrovoljaca ukrca za Siciliju, a đenovski upravnik imao je naređenje da ih ne vidi, kad otputuju. Kavur je pisao sardinskom admiralu (zapovedniku mornarice): „Gospodine grofe, gledajte da se nađete između Garibaldija i neapoljskih krstarica. Nadam se, da ste me razumeli.“ — „Gospodine grofe, odgovori admiral, mislim da sam vas razumeo. Ako bude potrebe, pošljite me kao zatočenika u fenestrelsku tvrđavu.“[5] Dobrovoljci osvojiše Siciliju bez otpora i pređoše u Neapoljsku kraljevinu; a kralj pobeže. Oficiri s ratnih brodova, koji su takođe bili za ujedinjenje, hotimice zaboraviše, da na svojim brodovima imaju krmila ili da naliju vode u kotlove. — Cela Neapoljska kraljevina pade u ruke Garibaldijeve, koji izradi, te ga proglasiše za diktatora.

Papine je zemlje branila katolička vojska od 20 000 dobrovoljaca, koji su bili došli iz svih zemalja (poglavito Francuza). Garibaldijevn republikanci dođoše s juga, da osvajaju papine zemlje, no sardipska ih vlada preduhitri, rastera katoličku vojsku i zauze dve oblasti, Marku i Umbriju; papi ostade još samo okolina Rima. Po tom sve zemlje koje su bili osvojili, bilo Garibaldi, bilo sardinska vojska, budu pozvane, da se plebiscitom, tj. opštim narodnim glasanjem, izjasne za šta su, i sve se izjasniše za prisajedinjenje: Sicilija s 430 000 protiv 700, Neapoljska kraljevina s 1 301 000 protiv 10 000, Marka i Umbrija s 230 000 protiv 1600 glasova. Godine 1861. otvori se u Turinu prvi talijanski parlamenat i Viktor Emanuilo bi proglašen za kralja Italije, po milosti Božjoj i volji narodnoj. Po tom parlamenat izjavi, da prava prestopica Italije treba da bude Rim.

Nova kraljevina bejaše preopterećena velikom vojskom, koja joj je ostavljala deficit u budžetu, a Talijani pak vatreno željahu, da se ujedinjenje dovrši. Ali se nije imalo šta više očekivati od Francuske, jer Napoleon nije hteo dopustiti, da se papi oduzme i poslednji ostatak njegove svetovne vlasti, i bio je poslao francusku posadu, koju povuče (1864. god.), pošto se Italija obaveza da neće napadati papu. Kavur se okrete pruskoj vladi, koja mu nuđaše savez protiv Austrije. Posle dva uzaludna pokušaja (1862. i 1865.) bude ugovoren savez samo na tri meseca (1866.). Ovoliko je bilo dovoljno vremena da se Austrija, poplavljena pruskom vojskom, primora da moli za mir; i ma da je ona pobedila Talijane, ipak ustupi Mletke Napoleonu, koji ih predade kraljevini Italiji.

Još bejaše ostala crkvena oblast Svetoga Petra (jedan deo Papine Države). Garibaldijevci pokušaše da je osvoje i pobediše papinu vojsku, no Francuska posla svoju vojsku, te progna Garibaldijevce (1867.), i ostade kao posada u Rimu. Italijska vlada ne smede ništa više preduzimati.

Pruska joj i opet odreši ruke za rad. Posle prvoga poraza u ratu od 1870. godine Francuska povuče svoju vojsku iz Rima, a Talijani ga bez otpora zauzeše, pošto su na papin zahtev na tvrđavi načinili jedan prolom, te da izgleda, kao da su silom prodrli u grad. Kad se od stanovnika potraži mišljenje o tom, oni izglasaše prisajedinjenje sa 130 000 protiv 1 500 glasova. Rim postade prestonica kraljevine Italije. Papa ostade u svom dvorcu u Vatikanu s vladalačkim počastima, s telesnom stražom, s pravom da prima vladalačke poslanike i s dotacijom od tri miliona dinara čista prihoda, koju on odbi.

Tako ujedinjenje Italije, koje talijanski republikanci i federalisti (tj. pristalice saveza), ostavljeni samima sebi, ne mogoše izvršiti zbog austrijskoga otpora, izvrši kraljevina Sardiiija u toku od jedanaest godina, uz pripomoć najpre Francuske a po tom Pruske.

Od 1870. godine obrazovala se jedna stranka, koja za kraljevinu Italiju traži sve zemlje gde se talijanski govori, kao: talijansku Tirolsku p Trst, koji pripadaju Austriji, Korziku i Nicu, koje su pod Francuskom, Maltu — pod Engleskom, pa čak i jedan kanton švajcarski, Tošin. Ta stranka naziva te zemlje Italia irredenta neotkupljena Italija i od tud joj je ime iredentisti.

Stvaranje nemačkoga jedinstva. — Nemačka je 1848. godine još bila geografski izraz. Ona je bila rasparčana još više nego i Italija; podeljena na 36 nezavisnih državica, međusobno povezanih samo savezom; jedina je zajednička vlast bila frankfurtska Dijeta, to jest stalni skup diplomata, koji su naimenovani da uređuju zajedničke stvari, ali su bili obavezni da za svašta primaju uputstva i traže naročita naređenja od svojih vlada. U svima važnijim pitanjima rešenja su se mogla donositi samo jednoglasno; a kako je čak i u manje važnim pitanjima valjalo pre rešenja sačekati mišljenje svih država, to je svaka država imala načina da obustavi rešenje toga pitanja, to jest da učini da se njen odgovor čeka do u beskonačnost. Vlade malih državica, koje su vrlo mnogo polagale na svoju nezavisnost, gledale su da koče radnju toga sabora (Dijete). Sporost u radu na skoro pređe i u poslovicu. Pravozastupnici staroga carevinskoga stola (suda), koji su od 1816. godine tražili svoju neisplaćenu nagradu, dobiše je 1831. god.; ratni dugovi učinjeni od 1792. do 1801. godine biše uređeni 1843. god., a dugovi iz Tridesetogodišnjega Rata uređeni su tek posle 1850. godine. Uredba za saveznu vojsku izrađena je tek 1821. godine, a odeljenja vojske malih državica biše uređena tek između 1830. i 1836. godine. Savezne tvrđave, za koje je rešeno 1815. god. da se podignu, ne bejahu još podignute ni u 1825. godini.

Šta više, taj savez (konfederacija) nije mogao poslužiti ni kao neki okvir za nemački narod; on nije bio ugovoren između nemačkih naroda, nego između vladalaca. U njemu su kao članovi bila i dva vladaoca, koji čak nisu ni bili Nemci, a to su danski kralj, kao vojvoda od Šlezvig-Holštajna, i holandski kralj, kao vojvoda od Luksenburga. Druga su dvojica imala po jedan deo svoje države izvan saveza: pruski kralj oblast Poznanjsku, a austrijski car kraljevine Mađarsku, Galiciju, Dalmaciju i Lombardo-mletačku, ma da te, prema Nemcima, tuđinske zemlje nisu bile tačno odvojene od saveza posebnom upravom ni neosporno tačnim granicama.

Ratovanje s Napoleonom bilo je izazvalo pojavu jedne stranke nemačkih rodoljuba, koji su želeli, da sve zemlje u kojima se nemački govori vide ujedinjene u jednu samo narodnu državu, radi odbrane nemačkoga zemljišta i interesa od susednih država, a naročito od Francuske. Ta stranka, koja je bila sastavljena poglavito od pisaca i studenata, sanjala je o obnovljenju nemačkoga carstva i bila je uzela za znamenje crno-crveno-zlatnožutu zastavu.[6] Protiv nje su se borile sve vlade, kao protiv revolucionarne stranke, i ona se na skoro stopi s liberalnom strankom: tako od prilike do 1840. godine svi su se prosvećeni Nemci više zanimali tim da dobiju liberalnu vladavinu, nego li da stvore narodno jedinstvo.

Nekoliki usamljeni pisci pokazivali su način, kako da se ojača nemački narod: oni su govorili, da konfederacija nije ništa drugo do savez državâ (Staatenbund), od kojih je svaka i dalje ostajala nezavisna, i da je treba pretvoriti u jednu saveznu državu (Bundesstaat), gde bi sve državice bile pod jednom najvišom (suverenom), središnom vlašću. Žudnja za nemačkim ujedinjenjem proširi se između 1840. i 1848. godine[7] po univerzitetima, i kongres germanista 1846. godine bio je pravi nacionalni kongres nemačkih naučnika.

Revolucija od 1848. godine zabuni vlade ; u martu se javiše pobune u Beču i u Berlinu; vladaoci se uplašiše, te pristadoše da dadu slobodoume ustave i sazvaše ustavotvorne skupštine. Tim se koristiše liberali južne Nemačke: jedan zbor od 51 viđenoga čoveka te stranke (držan u Hajdelbergu) sazva Prethodni Parlamenat u Frankfurtu, sastavljen od svih poslanika koji su zasedavali u skupštini koje Nemačke države (većinom su bili Nemci s juga). Ta pak skupština reši, da se sazove jedna prava skupština iz cele Nemačke, pa da opa bude ustavotvorna skupština; poslanici bi se izabrali opštim glasanjem, i to po 1 na 50 000 duša; tu bi bile zastupljene sve oblasti pruske i češke. Dijeta usvoji ta rešenja i vlade narediše da se vrše izbori.

Frankfurtski Parlamenat (u maju 1848.), pod predvođenjem pisaca i profesora, htede od Nemačke načiniti jednu saveznu i liberalnu državu; njeno je znamenje bila liberalna crno-crveno-zlatnožuta zastava. No pored starih vlada, koje su imale još svu silu, parlamenat je imao samo moralnu vlast: op nije imao nikakvoga sredstva, kojim bi mogao učiniti da se njegova rešenja izvrše, on je ličio na kakav naučnički kongres, koji se sastao, da pretresa pitanje o najboljem ustavu, koji bi valjalo dati Nemačkoj. On privremeno stvori zvanje upravnika carstva (Reichsverweser)[8] i izabra jednoga austrijskoga nadvojvodu, koji sastavi ministarstvo za carevinu. Za tim poče pretresanje i primanje ustava.

U osnovnim načelima lako su se složili; osnovna prava građana biše opredeljena po obrascu slobodoumne vladavine: proglasiše jednakost pred zakonom, sve vrste slobode, sudsku nezavisnost, pravo naroda da ima svoje predstavnike itd. Bili su složni i u tom, da se ustanovi jedna savezna država. No ostadoše nerešena dva stvarna pitanja, na kojima je bilo nemogućno sporazumeti se:

1., Iz kojih je zemalja trebalo da bude sastavljeno Nemačko Carstvo? Granica nemačkih zemalja uvek je bivala neodređena. Od 1815. godine uzimalo se, da se Nemačka prostire donde, dokle se nemački govori.[9] Ali su dve glavne države imale svojih podanika, koji ne govore nemački: jedna od pruskih oblasti,[10] Poznanjska, bila je poljska, a tri četvrtine austrijskih zemalja bile su slovenske, mađarske ili rumunske. Šta sad da se radi s tim tuđinskim zemljama? Parlamenat je bio rešio, da one ne mogu ući u sastav carevine, a da bi mogle biti vezane samo personalnom unijom (ličnom vezom) s nemačkim oblastima jednoga istoga vladaoca. Austrijska vlada to odbi; ona je htela da uđe u novu carevinu sa svima svojim oblastima.

2., Kojem bi se vladaocu poverila dužnost da carevinom upravlja? — Dve velike sile, Pruska i Austrija, mogle su jedna pored druge i ostati u jednom savezu; ali u jednoj saveznoj državi valjalo je upravu da uzme ili jedna ili druga. Hoće li to biti Austrija ili Pruska? To je pitanje bilo vezano za ono prvo; kad bi Austrija bila udaljena, onda bi pruski kralj bio poglavar Nemačkoga Carstva.

Parlamenat se podeli u dve stranke. Jedna je htela da sačuva u zajednici i onih 8 miliona austrijskih Nemaca i da stvori savez toliko prostran da u nj primi i Austrijsku Carevinu: u tom bi slučaju austrijski uticaj preovlađivao (tu su stranku nazivali velikonemačkom). Druga se odricala svoje braće austrijskih Nemaca, da bi od ostalih država stvorila jedno carstvo, manje, ali čvršće uređeno, kojim bi upravljao pruski kralj (nju su nazvali strankom malonemačkom).

Pruska stranka pobedi s 261 protiv 224 glasa; najzad parlamenat reši da ustanovi dostojanstvo naslednoga cara, i izabra pruskoga kralja. Ali kralj ne htede slobodouman ustav i odbi krunu, koju mu nudi narod, kao „krunu od blata i drveta“. „Ako je još i potrebno davati kome krunu nemačkoga naroda, reče on, to ćemo je davati ja i meni ravni.“—On. odbi. Republikanci se pobuniše, vladaoci pozvaše iz parlamenta svoje podanike, te u njemu ostade samo 105 poslanika republikanaca. Oni pobegoše u Štutgart i postadoše poslednji branioci ustava, dok su pruski vojnici uništavali republikance po Saksonskoj, Badenskoj i celoj Nemačkoj. Tako ostade bezuspešan pokušaj da se nemačko ujedinjenje izvrši posrestvom jedne savezne i slobodoumne države. Vlade pojedinih država učiniše da taj pokušaj propadne, tim što ne htedoše priznati ustav, i što postupiše sa svojim podanicima kao s buntovnicima, kad oni pokušaše da silom pribave ustavu važnosti.

Pruski kralj i austrijski car radili su, svaki za se, kod malih vladalaca, da se po novo uspostavi konfederacija, to jest nemački savez, koji je bio silno uzdrman 1848. godine, i da u njemu uzmu upravu u svoje ruke. Pruski kralj stvori jednu uniju, to jest savez, s jednim zapovednikom vojske, savetom predstavnika pojedinih vlada i jednim izbornim parlamentom; u taj savez stupi 17 državica sa severa; parlameiat se sastade u Erfurtu (marta 1850.), a u Berlinu se uredi vlada pod upravom pruskoga kralja. Ali austrijski car, koji se bejaše oprostio rata s Mađarskom, udruži se s vladaocima malih kraljevina (Bavarske, Virtemberga, Saksonske i Hanoveranske), koji se ne htedoše pokoravati pruskom kralju, i ne mogavši uspeti, da usvoje njegov plan, sporazume se s njima, da po novo uspostave onakav savez, kakav je bio pre 1848. godine.

Pruski kralj, budući usamljen, poboja se rata i popusti, te i sam stupi u savez (1850.).

Tada se uvidelo, da Nemačka neće moći izvršiti narodno jedinstvo dotle, dokle bude imala dve glave. Razdrobljenost je podržavana suparništvom između Pruske i Austrije; one pak nisu mogle večito živeti u tom poluneprijateljstvu, ali je valjalo sačekati, da jedna od njih dveju pobedi onu drugu, pa da se može rešiti sudbina Nemačke. Verovalo se, da će u tom dvoboju između Pruske i Austrije pobedu odneti Austrija. Ona je imala dva puta veći prostor i dvojinom više stanovnika (36 miliona, prema pruskih 18), a i to preimućstvo, što je nemački vladaoci smatrahu kao prirodnu predvoditeljku nemačkoga saveza (austrijski je car bio naslednik starih germanskih imperatora).

Pruski kralj, kojega su u Evropi smatrali za mnogo slabijega, bio je opet pretežniji u ovim dvema stvarima: on je bio mnogo dublje ušao u stvari nemačke, jer sve njegove zemlje, osem jedne oblasti, bile su nemačke; — i on je od svojih podanika imao više svakovrsne pomoći, jer su sve sile njegove zemlje bile uređene za borbu.

To je uređenje dopiralo do vremena Napoleonove vladavine. Kraljevina je bila svedena na četiri oblasti i 5 miliona duša; kralj, koji bejaše uzeo za ministre nemačke rodoljube (Štajna, koji dođe iz Nasave, Hardenberga i Šarnhorsta, koji su došli iz Hanoveranske), po savetu njihovu pristade, da onaj ostatak od svoje države tako preuredi, kako će se moći održati na stupnju velesile. Vlada je od podanika tražila novih žrtava, a pri tom je njihovo podnošenje omogućila izmenom uredaba.[11] Stvori se bolje usredsređena administracija i otkloniše se smetnje zemljoradnji i trgovini. Stvoriše i nove finansijske izvore, poreze po ugledu na Francusku (patente i lični porez), porez na izlišne stvari (luksuz), ustanovi se žandarmerija. To je bilo delo Hardenbergovo. Zasnova se militarni režim (tj. vojnička vladavina), što je bilo delo Šarnhorstovo.

Bilo je postavljeno ovakvo načelo: „Svaki je stanovnik kraljevine njen branilac po dužnosti.“ Šarnhorst opet prihvati jedan stari, srednjevekovni običaj, pa uze i stari naziv Landwehr (zemaljska odbrana). Svi su Prusi bili vojni obveznici; ali, kako je Napoleon bio zabranio kralju da drži više od 43 000 vojnika, to se vojna služba svede na tri godine; ljude su otpuštali s tim, da imaju prava da ih u vreme rata opet pozovu, a samo su oficiri ostajali stalno. Tim načinom vojska nije više bila jedno društvo vojnika po zanatu, koje je odvojeno od ostaloga naroda, nego je postala jedna vojnička škola za sve mladiće, a u vreme rata jedan kadar (kor), u koji se na mah uvodio narod. Tako bi stvorena i podela na dva dela, na redovnu vojsku (aktivnu) i rezervu. Šarnhorst htede pored toga ustanoviti i domobranstvo (Landwehr) od sposobnih ljudi, koji nisu služili u vojsci; ono je uređeno tek 1813. godine, imalo je vrlo prostu uniformu, litevku (vrsta plavoga koporaia) i kalpak (kačket). To uređenje, koje je stvoreno samo za rat, bude zadržano i posle, pošto se mir povrati. Pruska je držala samo 115 000 stajaće vojske, ali, zahvaljujući trogodišnjoj službi, rezervi i domobranstvu, ona je mogla taj broj utrostručiti u vreme rata. Kralj ne htede dopustiti bogatim mladićima, da daju zamenu: dopusti se onima, koji svrše kakvu školu, da služi samo jednu godinu i da noćevaju kod svojih kuća, ali se gledalo da se sačuva načelo, da svaki kraljev podanik bude vojni obveznik. Domobranstvo bude tako uređeno, da se što više približi pravoj vojsci i u manevrima se tako izvežbalo, da je moglo odmah stupiti u rat. Pruska je od svih evropskih država raspolagala srazmerno najvećim brojem vojnika. — Valjalo je tako isto preurediti i poreski sistem u Pruskoj. 1815. godine država je bila upropašćena ratom; rđava letina bejaše proizvela veliku bedu i oskudicu; engleski fabrički proizvodi, nagomilani za vreme kopnene zaštite, bejahu tako izobilni i prodavahu se tako jevtino u Nemačkoj, da pruski industrijalci nisu mogli izdržati utakmicu. Pruska je tada, kao i druge države, imala složeno carinsko uređenje: bilo je 67 raznih tarifa u različnim oblastima, a prusko zemljište bilo je, osem toga, i tako prepuno zatvorenih komada zemlje drugih, tuđih država, da je bilo nemogućno ograditi je pravilnim carinskim kordonom (t. j. nizom carinskih stražara).

Pruska vlada odvažno preduze, da zavede vrlo umerenu i vrlo prostu carinsku tarifu: carinu od 10 od 100 na prerađene proizvode, a 20 od 100 na kolonijalnu robu, naplaćujući sve po težini. 'Go je u to doba bio najblaži trgovinski sistem u Evropi. On po novo podiže prusku industriju i uputi je tako, kako će ovladati trgovinom cele Nemačke.

Mali vladaoci, čije su zemlje bile zatvorene carinskom pograničnom linijom, protestvovaše protiv te tarife. Pruska im vlada ponudi da dele prihode od carine, srazmerno broju stanovništva. Pruska je zadržala za sebe upravu, određivala tarifu, sklapala trgovinske ugovore i postavljala carinike. Prvi ugovor te vrste, koji je sklopljen 1817. godine, posluži kao obrazac za sve ugovore s malim tako zatvorenim državama. Godine 1828. javi se za ugovor i jedna znatnija država, koja nije bila zatvorena, to je Hesen-Darmštatska; ona osem podele prihoda dobi i pravo, da postavlja carinike na svojoj granici, ali Pruska zadrža pravo, da određuje tarifu. To je posle bio obrazac za ugovore s državama nezatvorenim. Tako se započe vrlo lagano i vrlo mučno stvaranje nemačkoga carinskoga saveza (Zollverein).

Bila su se obrazovala i druga dva saveza, jedan između južnih, a drugi između sredšnih država. Otpoče borba između ta tri saveza i pruski savez, kao najmoćniji, privuče one druge: godine 1836. u nj bejahu stupile sve nemačke države, osem Hanoveranske, njenih susedaka i Austrije. Godine 1841. carinski savez bi obnovljen na dvanaest godina. Pri obnavljanju saveza, 1852. godine, većina je država tražila, da se u savez uvuče i Austrija. Ali Pruska nije htela primiti Austriju, koja bi sa sobom dovukla i slovenske i mađarske zemlje; ona se okrete Hanoveranskoj i njenim susetkama, koje bejahu ostale van saveza stoga, što su nalazile, da su tarife vrlo skupe, i primora ih, da stupe u savez. Sve ostale države nisu se mogle složiti sa Austrijom zbog njenoga papirnoga novca, te po novo stupiše u carinski savez, koji se obnovi za vreme do 1865. godine, i rasprostre na celu Nemačku, osem Austrije. Pruska je bila uzela u svoje ruke upravu nad nemačkom trgovinom.

Od 1850. do 1860. godine politički je život u Nemačkoj bio vrlo mlitav: vlade, preplašene pokretom od 1848. godine, sprečavale su slobodoumne i narodonosne manifestacije. Godine 1860., posle austrijskoga poraza, opšte je mišljenje bilo, da je savez (konfederacija) nedovoljan; i vladaoci i podanici bojali su se, da Napoleon III ne pokuša da Nemačkoj otrgne levu obalu Rajne; — slagali su se u tom, što su svi tražili kakvo jače uređenje, koje bi davalo snage za otpor prema tuđinu, ali se nisu slagali utom, kakve popravke treba izvršiti.

Austrija je predlagala, da se ustanovi jedan savezni sud (tribunal) i jedan savet od predstavnika svih vlada, i da se uprava daje velikim državama naizmence. Taj predlog pretresu vladaoci u Frankfurtu, i kao posledica toga dođe (1863.) stvaranje jednoga saveta od 21 punomoćnika i upravnoga veća od 6 članova, s jednim parlamentom od 302 poslanika. Na to pristadoše 24 vladaoca.

U Pruskoj, Viljem, koji postade kraljem 1861. godine, bejaše dao vladu Bizmarku, plemiću iz stare porodice, neprijatelju slobodoumnih ustava i parlamenata, a velikom privrženiku lične kraljevske vladavine i obožavaocu pruskih uredaba.

On je kroz nekoliko godina bio predstavnik Pruske u dijeti i iz Frankfurta je poneo preziranje dijete, konfederacije i Austrije. On je uvideo, da je za Prusku korisnije, da se uništi konfederacija, u kojoj bi joj Austrija uvek vezivala ruke za rad, a i druge je države surevnjivo gledale. S toga je on hteo, da se ta konfederacija zameni jednim užim savezom, sa izbornim parlamentom, u kojem bi pruski kralj imao u svojim rukama trgovinsku i vojničku upravu, a iz kojega bi Austrija bila isključena.

On je od 1862. godine savetovao austrijskoj vladi, da ostavi Nemačku, pa da „prenese svoje težište u Budimpeštu“. Ali je on dobro uviđao, da se Austrija neće povući iz konfederacije bez rata, pa se spremao za rat. Bile su mu potrebne dve stvari: 1., da pojača prusku vojsku (to je smer njegove unutrašnje politike) i 2., da obezbedi savez ili neutralnost evropskih sila (to je bio smer njegove diplomacije.)

Godine 1861. pruska je vojska bila na istom stupnju, na kom je bila i 1815., i kako se stanovništvo bilo umnožilo, to je vojnička služba bila prestala biti obavezna za sve; od 63 000 novoupisanih mladića, koji su svake godine imali da ispune vojnu obavezu, uzimano ih je samo 40 000, a od 1840. godine držani su u vojsci samo po dve godine. Domobranstvo, uređeno kao i 1815. godine, trajalo je do četrdesete, a počinjalo je od dvadesetpete godine. Rezerva je obuhvatala samo dve klase, to jest vojnike iz dve godine. Kralj Viljem učini tri izmene: po novo zavede opštu vojnu obavezu, s trogodišnjom službom, naredivši pri tom, da se uzima u vojsku cela vrsta (tj. svi mladići rođeni u jednoj godini); rok služenja u rezervi produži do 27. godine; domobranstvo zadrža na 32 godine; na taj je način u vreme rata bilo 440 000 ljudi aktivne i rezervne vojske, namesto 200 000.

Za uvršćivanje tih novih vojnika kralj ustanovi nove pukove, što ga, naravno, primora da povećava i budžet. U Pruskoj je od revolucije 1848. godine bila jedna izabrana skupština, Landšag, koja ne bejaše iščezla za vreme reakcije od 1848. godine. To nije bio parlamenat kao u ustavnim zemljama; ministarstvo nije bilo odgovorno, a skupština je imala samo da izglasa zakone i budžet; ali je pri tom vlada bila uobičajila, da joj na odobrenje iznosi budžet, tek pošto je on potrošen, te je to njen nadzor činilo ništavnim. Njena se vlast dakle svodila na neodobravanje novih zakona i povećavanja poreza; s toga se o njoj nije ni vodilo mnogo računa, poslanici su slabo uvažavani, i pri svečanostima poslaniku je bilo mesto posle kakvoga kapetana.

Preuređenje vojske dade prvi put mogućnosti poslanicima, da se uspešno odupru vladi. Skupština, od 1858. do 1861. godine, nije smela ne primiti pukove, koje je kralj uredio, i reši da se provizorno (privremeno) zadrže. Godine 1862. dobi većinu jedna nova stranka naprednjačka (Fortschrittspartei); ona je želela, da se rat izbegne i da se zavede štednja; ona je nalazila, da je vojska vrlo mnogobrojna i htela je da svede rok službe na dve godine. Skupština dakle ne htede usvojiti povećanje. Kralj izjavi da je on, kome je stavljena u dužnost odbrana zemlje, pozvan, da sudi o potrebama vojske, da su mu potrebne one sume, koje su zapisane u budžetu, i da skupština nema prava da mu odreče ona sredstva, koja su mu potrebna radi opstanka države. Skupština odgovori, kad bi ona morala odobriti sve sume, koje kralj bude smatrao za potrebne, onda bi njena većanja bila jedna komedija, i ona ne bi više bila skupština narodnih predstavnika, nego samo jedno savetodavno telo. Nesloga je dolazila od tud, što je skupština, koja je ustanovljena 1848. godine, bila jedna tuđa ustanova; ona je pozajmljena iz jedne zemlje, u kojoj je priznat narodni suverenitet, pa presađena u državu vojničku, koja je počivala na suverenitetu kraljevu. Valjalo je dakle ili da skupština primora kralja da popusti, to jest da prizna za suverena (nosioca najviše vlasti) narod, koji ta skupština predstavlja, ili da kralj primora skupštinu i narod da ustupa, to jest da priznaju njegov suverenitet (najvišu vlast).

Taj je sukob trajao od 1861. do 1866. godine; skupština je dva puta raspuštana i po novo birana, i nikako nije htela odobriti. Ali ni kralj nije hteo ustupiti; njega je podržavao Bizmark, koji postade ministar-predsednik 1862. godine; on je izjavio, da se ujedinjenje Nemačke može izvršiti samo „gvožđem i krvlju.“ „Mi volimo, reče on u skupštini, da nosimo suviše veliki oklop za svoje mršavo telo, pa bi trebalo da se njim i koristimo.“ On odlučno prihvati sukob sa skupštinom: „Ceo je ustavni život jedan niz međusobnih sporazuma, — reče on jednom. I ako sporazum postane beskorisan s toga, što jedna od onih sila što se sporazumevaju hoće da učini s doktrinarnim apsolutizmom da njeno mišljenje pobedi, onda se taj niz sporazuma kida i mesto njih otpočinju sukobi; a pošto se državni život ne može zadržavatn, to ti sukobi postaju pitanja sile; koji ima silu u svojim rukama, taj ide svojim pravcem“. Bizmark i kralj imađahu silu, zadržaše svoje pukove i nastaviše skupljanje poreza, kao da ga je i skupština odobrila.

Za to vreme je Bizmark radio da usami Austriju. On je bio pridobio ruskoga cara, pomogavši mu, da savlada pobunjene Poljake 1863. godine; on zadobi Napoleona III, ostavivši ga da misli, da bi mu pomogao, da prisvoji bilo Belgiju, bilo zemlje na obalama Rajne; Italiju je primamio obećavajući joj Mletke; što se pak tiče Engleske, on je bio uvideo, da ona ne može ništa.

Pitanje o ujedinjenju bi rešeno, kao što je Bizmark i predskazao, mačem i krvlju, u tri rata.

Godine 1864. Pruska i Austrija ratovale su s danskim kraljem, da mu otmu vojvodine Holštajn i Šlezvig; ali umesto da ih predadu nemačkim naslednicima, one ih zadržaše za sebe i privremeno ih podeliše. Austrija dobi Holštajn.

Godine 1866. Pruska, izgovarajući se, kao da Austrija potpomaže širenje revolucionarnih misli po Holštajnu, zauze tu zemlju. Austrija se zbog toga žalila dijeti, koja njoj dade za pravo. Pruska vlada izjavi da smatra da je savez (konfederacija) raskinut i stupi u rat. Bizmark je još 1865. godine govorio bavarskom ministru: „U pitanju je samo jedan dvoboj, koji će biti brzo svršen, ako nemačka ostane neutralna; Austrija nije za rat spremna, a i nema sredstava da se spremi; dovoljna je jedna bitka.“ Za rat od 1866. godine on je bio zadobio i savezništvo Italije.

Nemci su se kolebali između dva protivnika. Vladaoci su više voleli Austriju, koja im nije htela oduzimati njin suverenitet. Rodoljubi su se nadali da izvrše ujedinjenje s pomoću Pruske; oni, po ugledu na Talijane, osnovaše 1859. godine društvo Narodno Ujedinjenje (Nationalverein), koje je imalo do 20 000 članova i koje je izjavljivalo, kako hoće da „tera Prusku na dobar put“. Ali, kad se vide da je pruska vlada u Bizmarkovim rukama i da se bori sa skupštinom, liberali omrzoše na Prusku. Godine 1862. osnova se i jedno Društvo za reforme (Reformverein), koje prihvati plan velikonemačke stranke; Austrija postade omiljena, i austrijski car bi sa oduševljenjem dočekan u Frankfurtu 1863. godine. Od tud 1866. godine gotovo sve nemačke države stadoše na stranu Austrije, protiv Pruske.

Rat 1866. godine, rešen samo jednom jedinom bitkom, imao je tri posledice:

1., Austrija se odreče nemačkoga saveza (konfederacije), ostavljajući Prusku kao gospodara u Nemačkoj, a odreče se i vojvodina Šlezvig-Holštajna.

3., Pruska prisajedini te vojvodine, a tako isto prisajedini i one države u severnoj Nemačkoj, koje je bila zauzela za vreme rata (Hanoveransku, Hesensku, Nasavu i Frankfurt), tako da je uništila one zatvorene oblasti koje su joj predvajale njene zemlje. Prisajedinjenje je ovako obrazloženo: „Te su se vlade odrekle neutralnosti ili saveza, koji im je Pruska nudila, one su uzele aktivnoga učešća u ratu protiv Pruske i tim navukle na sebe i na svoje zemlje ratnu presudu. Ta se presuda, po Božjoj naredbi, okrenula protiv njih. Politička nužnost primorava nas, da im ne vraćamo vlast, koje su bili lišeni pobedonosnim pohodom naše vojske. Kad bi te zemlje sačuvale svoju nezavisnost, mogle bi prema svom geografskom položaju pričinjavati pruskoj politici... teškoće, koje bi daleko nadmašavale njihovu snagu i važnost.“ Pruska je skupština zahtevala, da se potraži kakav drugi izgovor za prisajedinjenje, a ne „prosta sila, koja danas nije više dovoljna za zasnivanje prava i država,“ a Bizmark odgovori: „Naše pravo je pravo nemačkoga naroda da postoji, da živi i da se ujedini; pravo je i dužnost Pruske, da nemačkom narodu stvori osnovicu, koja mu je za život potrebna.“

3., Pruska načini jedan prusko-nemački savez(Bund) sa onim severonemačkim državama, koje ostadoše nezavisne. Osnovnu uredbu toga saveza izradi, sporazumno s pruskom vladom, jedan kongres izaslanika tih država i skupština narodnih poslanika, izabranih opštim glasanjem (1867.).

Države Severonemačkog Saveza (Norddeutscher Bund) zadržaše svaka svoju posebnu vladu, ali ustanoviše ozgo jednu zajedničku saveznu vladu. Izvršna je vlast nasledno data pruskom kralju kao predsedniku saveza i samo jednom ministru, jedinom koji je odgovoran, kancelaru saveza, kojega bira pruski kralj između pruskih ministara. Zakonodavnu vlast imaju dve skupštine: Savezno Veće (Bundesrath), sastavljeno od pupomoćnika pojedinih vlada, koji mora ju glasati prema uputstvima svojih vlada, i Rajhstag (Državni Sabor), koji je sastavljen od poslanika, koje biraju svi stanovnici. Bizmark se držao opštega prava glasa, ali nije hteo poslanicima dati naknadu za rad (dnevnicu), niti je hteo ustanoviti carevinsko ministarstvo.

Između savezne vlade i vlada mesnih vlast je ovako podeljena: svaka je država zadržala svoje pravosuđe, policiju, administraciju, finansije, veroispovest i nastavu. Savezna je vlada dobila:

— Vojsku i mrnaricu; pruski je kralj glavni zapovednik cele vojske, sve države moraju usvojiti pruski vojni sistem (obavezno služenje, trogodišnji rok službe) i prusko vojno uređenje;

— Međunarodne odnose; pruski kralj ugovara mir, objavljuje rat, sklapa ugovore i postavlja sve službeno osoblje;

— Trgovinu i saobraćajna sredstva; carine, novac, novčane zavode, mere (za težinu i dužinu), pošte i telegrafe, železnice;

— Trgovinsko i krivično zakonodavstvo i sudski postupak;

— Uređenje javne medecine i higijene. Za savezne potrebe sastavljen je i savezni budžet, koji se sastoji iz carinskih prihoda i poreza, što ga daje svaka država. Taj se budžet odobrava za više godina u napred. „Kad bi uređenje savezne vojske moglo biti dovođeno u pitanje glasanjem svake godine, rekao je Bizmark, to bi mi izgledalo isto onako kao ono udruženje za pravljenje nasipa,[12] gde bi se svake godine glasalo po glavama (razumevajući tu i one ljude koji nemaju imanja) o pitanju: treba li u vreme velikoga pridolaska vode provaliti nasip ili ne?“

Pruska pobeda učini kraj opoziciji u pruskoj skupštini; napredna stranka (progresisti) izgubi većinu, a mesto nje se obrazova jedna stranka, koja je bila rešena da pomaže Bizmarka u njegovoj politici, ne odričući se pri tom načela slobode i jedinstva; ona se nazva narodno-liberalna stranka.

Četiri južne države (Bavarska, Virtemberg, Badenska i Hesen-Darmštatska) ne bejahu stupile u Severonemački Savez, nego su samo bile ugovorile s njim vojni savez i ostale u carinskoj zajednici (Zollverein-u).

Ujedinjenje je dovršeno ratom s Francuskom. Za vreme opsade Pariza vladaoci, sakupljeni u Verzalju, proglasili su pruskoga kralja za nemačkoga imperatora (u januaru 1871.), nemački je savez dobio i četiri južne države i nazvao se carevinom. To je upravo bila samo promena imena. Uređenje je ostalo isto; nije napisan ustav za carevinu, ali je usvojena jedna nova zastava crno-belo-crvena. Kad Francuska zatraži mir, pruska je vlada zahtevala, te joj se ustupi Elzas i jedan deo Lotringije, i umesto da se te zemlje prisajedine Pruskoj, od njih načiniše carevinsku zemlju, koja se smatra kao svojina Nemačke i kojom upravlja kancelar.

Ni u jednoj od prisajedinjenih zemalja 1866. ili 1871. godine stanovnici nisu pitani; vlada se vazda zadovoljavala samo pravom zavojevanja.

Tako je ujedinjenje Nemačke izvršeno „gvožđem i krvlju“ u korist Pruske. Nova carevina nije ništa drugo nego Pruska proširenja do granica starijega carinskoga saveza (colferajna).

Novo Nemačko Carstvo nije zasnovano ni na načelu narodnosti po krvi niti pak po svojoj volji. Ono nije obuhvatilo 8 miliona Nemaca u Austriji, a obuhvatilo je 2 miliona Poljaka slovenskoga roda, koji su tu uvučeni kao podanici pruskoga kralja. Tu su silom nagnani narodi koji neprestano protestvuju, Poljaci, Hanoveranci, Danci i Elzašani.


Izmene u upravi


Napredovanje parlamentarne vladavine u Evropi. — Godine 1848. parlamentarna je vladavina potpuno primenjivana samo u Engleskoj, Francuskoj i Belgiji; — u manjim nemačkim državama i u Holandiji primenjivana je nepotpuno, a u Španiji i Portugaliji samo prividno. Izuzimajući nekoje države južne Nemačke, ona nije bila prodrla ni u srednju ni u istočnu Evropu.

Revolucija od 1848. godine uzdrmala je sve apsolutističke zemlje osem Rusije; vlade, preplašene pobunama, obećaše ustave i sazvaše ustavotvorne skupštine. Bilo je ustavotvornih skupština u Pruskoj, Austriji i Mađarskoj, parlamenta u Nemačkoj i ustava u svima italijskim državama. Ali se vlade brzo pribraše i 1849. godine trgoše natrag gotovo sve ono što su bile dale.

Od toga pokreta ostade samo parlamentarna vladavina u Holandiji, uređena 1848., parlamentarna vladavina kraljevine Sardinije i pruski ustav iz godine 1850., bez malo ponavljen onaj od godine 1848., koji je opet izrađen po belgijskom ustavu; njim se proglašavala jednakost pred zakonom i sve vrste lične slobode; ustanovljavao se parlamenat od dva doma: Gospodske Kuće (Herrenhaus)[13] i izborne Narodne Skupštine. Ali je u stvari kralj ostao neograničen.

Reakcija protiv pokreta od 1848. godine trajala je do 1860. god. Od tada je ustavna vladavina napredovala brzim koracima, u koliko je i građanski red (buržoazija) bivao mnogobrojniji, bogatiji i prosvećeniji. — Ona je imala za ugled najobrazovanije zemlje na zapadu. Nju je podržavao nacionalni pokret. Ona se koristila slabljenjem Austrije, koja je rukovala restoracijom, to jest uspostavljanjem neograničene vladavine. Parlamentarna je vladavina zavedena u Italiji 1860.—1861., u Austriji od 1862. do 1867. a u Mađarskoj 1866. godine.

U onim zemljama, gde je zavedena ustavna vladavina, vlast vladaoca i skupštinskoga gornjega doma opadala je, a vlast izborne narodne skupštine povećavala se, i vladalački suverenitet potamneo je pred suverenitetom naroda. Svuda je vlast u rukama skupština, ustav određuje građanska prava, štampa je slobodna. Čak i nema više apsolutističke stranke; svi su se političari, pa i sami vladaoci, složili sa ustavnim načelima. Savremene se stranke od tad nazivaju konservativci i liberali. Nesloga se tiče samo većeg ili manjeg uticaja, što treba da ga imaju porodice stare aristokratije po rođenju ili po bogatstvu (što se zovu vladajući redovi).

Samo je jedna evropska zemlja ostala pri vladavini neograničenih monarhija XVII stoleća, i to je Rusija. Tu vladaju carevi ministri bez ikakve izborne skupštine (čak nisu više sazivana ni oblasna savetodavna veća); novine podleže cenzuri; policija „administrativnim putem“, bez ikakva suđenja, progoni u Sibir one ljude na koje sumnja, da su zadahnuti revolucionarnim osećajima.

Što se tiče Nemačkoga Carstva, ono je od 1866. godine pod jednom vrstom polutanske, tačno neopredeljene vladavine: ona ima jedan zajednički parlamenat, Rajhstag, i posebne parlamente u svima državama, Landtag, koje biraju stanovnici i koji odobravaju porez. Ali zajednički parlamenat nema najvišu vlast; prema tradiciji pruske kraljevske porodice car se smatra za suverena, to jest nosioca najviše vlasti, i stoji iznad volje Rajhstaga.

Radikalna stranka. — Ustavna stranka nije htela kidati s tradicijama; ona je dopuštala, da se i dalje upravlja po starom načinu, i da narod ne bude jedini koji će sve uređivati. Ona je samo zahtevala potrebne reforme, popravke, da bi. narod prema potrebi mogao vladi naturiti ono što on hoće.

Oko 1830. godine poče se stvarati jedna stranka, koja se nije više zadovoljavala samo delimičnim popravkama, nego je zahtevala da se iz osnova izmeni sistem vladavine, tražila je radikalnu izmenu. Nju nazvaše radikalnom strankom. Ona se najpre osnovala u Engleskoj (1815.) i Švajcarskoj, pa po tom i po zemljama zapadne Evrope. U svima zemljama ona hoće da pridobije birače, da bi dobila većinu u skupštini i da bi preuredila državu po svojim načelima.

Radikalna se stranka ni malo ne obzire na tradicije, nasleđene običaje; njeno je načelo da jedan narod ne treba da dopusti, da se nad njim vlada po starinskim uredbama, nego da zavodi nove, koje su udešene za sadašnjost. Te uredbe jedni izvode iz pojma o čovečnosti i pravičnosti (to je poglavito postupak francuskih radikala), a drugi bi hteli da ih izvode iz nauke (tako rade engleski radikali). Isto se tako radikali razmimoilaze i u mišljenju, kakvu bi vladavinu trebalo zavesti.

Oni se ne slažu ni u pitanju: šta je zadatak vlade, i tu se tako potpuno razmimoiđoše, da najzad dođoše do dve suprotne teorije.

Jedna smatra, da je krajnja svrha vlade, da obezbedi svakom ličnu slobodu. Neka se puste lica da se slobodno razvijaju, pa će biti srećnija i preduzimljivija, i ona će moći postići više napretka; društvo će se samo po sebi bolje uređivati, nego li što se uređuje zakonskim propisima. Država treba da se ograniči na to, da preduzima ono, što je potrebno da svakom čoveku obezbedi njegovu slobodu; ona ne treba nikoga da primorava na štogod više sem na ono, što je potrebno za zaštitu slobode drugih; ona je samo jedna ustanova za uzajamnu odbranu. Ona ne mora na sebe uzimati dužnost, da se stara o onom, što je za društvo korisno, to je stvar pojedinaca kojih se tiče. Treba dakle imati slabu vladu, da ona ne bi pokušala da vređa ličnu slobodu. To je teorija slobodoumnih radikala.

Suprotna teorija polazi od zamisli, da je zadatak države da ljude učini srećnim i da zavede carstvo pravde. Ona ima prava, da sve uređuje u interesu najvećega broja, jer je ona svoju vlast dobila od naroda, koji je suveren. Ona nije obavezna da poštuje slobodu pojedinih lica, ako joj ona smeta, da izvrši svoj zadatak. Lice nema prava, kad je naspram njega u pitanju država. Potrebna je dakle jedna jaka vlada, da može salomiti otpor pojedinih lica. To je teorija auktoritativnih radikala (koji sve očekuju od vlasti).

Te dve teorije odgovaraju dvama suprotnim osećajima, jedna ljubavi prema napretku, a druga ljubavi prema redu. Slobodoumni žele jedan neodređeni napredak, a auktoritativni hoće savršeno društvo, i napredak ne primaju sve dotle, dok se ne dođe do savršenstva. — Između tih dveju krajnjih teorija ima dosta mesta za mišljenja, koja bi držala sredinu između njih. Jedan deo slobodoumnih radikala uzima, da državi nije dužnost samo da održava mir, nego da preduzima sve poslove, koji bi bili korisni po društvo, a za koje pojedinci nisu zainteresovani, da ih sami rade: država treba da uzima na se građenje mostova, pristaništa i putova, čuvanje šuma, izdržavanje naučnih ustanova i škola[14] itd. Ne slažu se u tom, da li država treba da se stara i o veri; najobičnija je teorija razdvajanje crkve od države.

Velika većina radikala u Evropi pripada auktoritativnoj frakciji.

Opšte pravo glasa. — Osnovno je načelo parlamentarne vladavine u tom, da vlast pripada izabranoj narodnoj skupštini. Ali nije potrebno da svi stanovnici imaju biračko pravo, niti da svi birači imaju podjednak glas. U Engleskoj su glasali samo vlasnici imanja i velikozakupci, i glas kakvoga birača iz burga bio je pretežniji nego li glas kakvoga birača iz grofovine.

Sve zemlje, koje su usvojile engleski parlamentarni način vladavine, ograničile su pravo glasa samo na stanovnike, koji su imali zakonom određeni cenzus[15]. Samo oni, koji su dostizali do određene sume, mogli su glasati, biti izabrani i sudelovati u upravi: oni su sačinjavali pravni narod pays légal, a od ostalih se nije ni tražilo mišljenje. To je bio sistem ograničenoga prava glasa.

Pristalice demokratije istakoše nasuprot tom sistemu opšte pravo glasanja, koje svima ljudima daje biračko pravo. U početku je opšte pravo glasanja primenjivano samo u nekim švajcarskim kantonima, gde je ono poticalo još iz Srednjega Veka, i u Saveznim Severoameričkim Državama, gde je zavedeno postupno između 1783. i 1830. godine. Francuski su ga republikanci primenili 1792. godine, ali je u Francuskoj u skoro napušteno. Radikali su ga u svima zemljama živo tražili, naslanjajući se na načelo jednakosti pred zakonom.

Opšte pravo glasa zavedeno je odjedanput u Francuskoj revolucijom od 1848.; u Nemačkoj posle pruskih pobeda (1866.) uvede ga carevinski kancelar Bizmark, koji se nadao, da. će se moći njim poslužiti da izvrši ujedinjenje. — Ostale zemlje, ne napuštajući sistem ograničenoga prava glasa, sve više su proširivale pravo glasa, tako da su malo po malo svi stanovnici ušli u izborno telo. Biračko je pravo postalo bez malo opšte u Engleskoj, na osnovu dveju izmena, od 1865. i 1885. godine, koje su dale pravo glasa svima zakupcima (koji sede pod kiriju, lodger, sa 10 funata, 250 dinara, kirije); bez biračkoga su prava ostali samo poljski nadničari i oni, koji su još pod očevim ili materinim krovom ili starateljstvom (Ceni se na 1 800 000 Engleza koji su bez biračkoga prava).

U Italijp je onaj cenzus, što ga je zahtevao ustav kraljevine Sardpnije, smanjen 1882. godine toliko, da se broj birača popeo od pola na dva i po miliona. — U Španiji je opšte pravo glasa bilo zavedeno posle revolucije od 1868. godine, pa ga je ukinula restoracija od 1874.. i opet je povraćeno 1890. godine. — Ni u jednoj zemlji nije ostala više visoka stopa cenzusa.

Neposredna skupštinska uprava. — U zemljama, koje su uređene kao republike, iz načela o narodnom suverenstvu ponikla su dva različita vida parlamentarne vladavine. U Severoameričkim Saveznim Državama narod bira (posredno, dvogubim glasanjem) predsednika republike, s tim da upravlja četiri godine; ministri su samo predsednikovi poverenici, koje on bira i koji nisu odgovorni pred narodnom skupštinom. Kongres (zajednička skupština) propisuje zakone i odobrava budžet, a predsednik postavlja činovnike i ima izvršnu vlast. I Kongres i predsednik republike imaju suverensku i nezavisnu vlast. Kad Kongres reši preko volje predsednikove, bi tim ne povlači njegov pad, a predsednik ne može Kongres raspustiti. — Takvo uređenje čini vladu nezavisnijom prema narodnoj skupštini, nego što je tamo gde je parlamentarni oblik vladavine. No, u istini, u Saveznim Državama, gde svaka država uređuje sve svoje narodne stvari, središnoj vladi ostaje vrlo malo vlasti.

U koliko parlamentarni oblik vladavine postaje stariji i narodna skupština sve moćnija, u toliko i ta vladavina sve više teži preobražaju. Približuje se jednoj vrsti uređenja, koje se sastoji u tom, da se narodnoj skupštini da pravo, da sama sobom postavlja ministre, da ih: zbacuje i da im izdaje naredbe. Tada nema više ministarstva, nego samo ima ministara, koji su izvršioci volje narodne skupštine. To je neposredna skupštinska vladavina. Nju je u Francuskoj vršio Konvenat. Ona se mnogo razlikuje od parlamentarne vladavine.

Osnovno je načelo parlamentarne vladavine, da vođ većine bira ministre, svoje drugove, i upravlja poslovima po jednom planu, koji sačinjava „politiku toga ministarstva“. Narodna skupština može oboriti ministarstvo glasanjem protiv njegove volje, ako ne odobrava njegovu politiku, ali mu ne može izdavati neposredne naredbe i propisivati, kako da se ponaša u upravi. Predsednik ministarskoga saveta je u položaju kakvoga preduzimača, kojem bi narodna skupština dala da upravlja. Za upravljanje je dakle potrebno imati u narodnoj skupštini stalnu većinu, koja je rešena da svaki put glasa kako ministarstvo hoće. Dokle god su u parlamentu samo dve stranke, dotle jedna od njih ima većinu. Tako je bilo u Engleskoj kroz jedno i po stoleće. Ali u zemljama, gde se obrazovalo više stranaka, teško je sačuvati većinu: jer, ako samo jedna stranka sama ne bude mnogobrojnija od svih drugih ukupno, onda se one stranke, koje su protivne ministarstvu, udružuju, da glasaju protiv njega i obrazuju koaliciju (savez); ministarstvo pada, i onda se ne zna, odakle da se uzme novo ministarstvo, jer nijedno ne može imati većinu. To se događalo u Engleskoj od kako su se, pored dveju starih stranaka, obrazovale irska i radikalna stranka. Tada parlamentarna vladavina postaje sve teža i teža za primenjivanje, i zamenjuje se neposrednom skupštinskom vladavinom.[16]


  1. Politički spisi te stranke jesu: Đobertovi. O moralnoj i građanskoj nadmoćnosti Talijana (1843.) i Moderni Jezuit (1844.); — Balbove, Nade Italije (1844.) — D’ Aceljijevi, Poslednji događaji u Romanji (1846.); — Dirandova Nacionalna Italija. — Njihovi su listovi pokrenuti 1847. godine, i to Zora u Florenci i Vaskrsenje u Turinu.
  2. Datumi su po novom kalendaru dodati ovde iz Senjobosove Političke Istorije Evrope. Prev.
  3. To je doba i Srbima dobro poznate Madžarske Bune. Prev.
  4. Tvrđavica i kupatilo u Vogezima, nedaleko od Remirmona (1830 stanovnika). Prev.
  5. Fenestrel je važno strategijsko mesto u Pijemontu, u turinskoj oblasti, gde je bilo više tvrđava. Tu je tamnovao Ksavije de-Mestr, kad je napisao svoje „Voyage autour de ma chambre.“ — Prev.
  6. Nju su studenti smislili prema uniformi jednoga dobrovoljačkoga puka iz 1813. godine, Ludovskih husara.
  7. Godine 1840., u ono vreme kad je ministarstvo Tjerovo govorilo o ratu Francuske sa Evropom, komponovane su dve čuvene patriotske pesme, Nemačka Rajna i Straža na Rajni (Wacht am Rhein).
  8. U ovoj glavi dodato je pod zagradom nekoliko nemačkih naziva, kojih u tekstu nema, ali su naročito istaknuta podvlačenjem francuskih izraza. Uzeti su ili iz pomenutog Senjobosovog dela (Hist. politique...) ili iz dela Ujedinjenje Nemačke od dra Drag. Pavlovića. — Prev.
  9. Ta je misao izražena u čuvenoj rodoljubivoj pesmi: Koje je nemačka otadžbina?
  10. Oblast Pruska bila je izvan granica stare imperije (carevine), ali je ona bila nemačka (germanizirana).
  11. U Francuskoj su reforme od 1789. god. izvršene, da se popravi stanje naroda, koji je vlada priznavala za pravoga gospodara (suverena), a tako isto njima je prethodila i jedna objava prava. U Pruskoj, naprotiv, kralj je ostajao kao gospodar (suveren), on je izvršivao popravke kraljevskim naredbama (ukazima), da bi pojačao državnu snagu; stoga je on i govorio samo o dužnostima podanika.
  12. U severoameričkim nizijama, koje su izložene poplavama velikih reka ili mora, stanovnici su primorani da sklapaju udruženja za održavanje nasipa o zajedničkom trošku.
  13. Neki su članovi nasledni, a neki doživotni. Tu dolaze prinčevi iz vladalačke porodice, nasledna vlastela iz vlasteoske kurije u Landtagu 1847. i doživotni članovi, koje izbere kralj po svojoj volji ili na predlog plemićskih porodica. Broj varira od 200 do 400 članova. — Prev.
  14. Taine, La Revolution, III, 132.
  15. Suma prihoda, ili zakupna cena ili određena količina poreza. Prev.
  16. Jedan nov oblik vladavine, neposredne narodne uprave, oproban je u Švajcarskoj pod vidom referenduma i inicijative. No to je samo klica jednoga novoga političkoga oblika vladavine.