Istorija Rusije (P. Miljukov) 14

ISTORIJA RUSIJE
Pisac: Pavle Miljukov


GLAVA XIV

Aleksandar I (1801-1825)

U pogledu unutrašnje politike vladavina Aleksandra I deli se na dva jasno ocrtana dela: u prvom, liberalne reforme, izvođene bez čvrstine i doslednosti, završile su se veoma skromnim rezultatima, u drugom, reakcija počinje odmah posle rata 1812 i izaziva svojim nasiljima stvaranje tajnih udruženja i neuspelu pobunu od 14/26 decembra 1825 godine.

I. — Liberalna reforma uredi

Dvoličnost Aleksandra I. — Politički preokret Aleksandra I neopravdano je pripisivan njegovom nedostatku volje. Mnogi istoričari i pisci uspomena pretstavljaju ga često kao čoveka koji lako podleže suprotnim uticajima. Ustvari, on nije ni trska koja se povija po vetru, ni mekana glina koja se može mesiti kako se hoće. To je, naprotiv, pod maskom varljive blagosti, čovek samovoljan i uporan, naviknut da nameće svoju volju i da postiže svoje ciljeve.

Njegovi prvi vaspitači pretstavljaju ga kao živahno dete, koje brzo prima svakovrsne utiske, ali kao stvorenje bez dubine, koje je više sklono da samo površno upozna stvari nego da duboko proučava neki problem. Vaspitni metod koji je na njega primenjen pojačava još više ovu urođenu crtu njegovog karaktera. Njegov vaspitač Laharp, liberalan mislilac i švajcarski državnik, ne može pod uslovima dvorskog života da ga sistematski poučava pozitivnim naukama; on se ograničava na to da mu u slobodnim trenutcima ulije opšte ideje o slobodi, pravdi i opštem interesu, koje učenik poslušno usvaja kao lepe izreke. U devetnaestoj godini Aleksandra osvaja čar liberalne ideologije koja je tada u modi: u jednom razgovoru sa mladim Poljakom Adamom Čartoriskim — koji boravi sa svojim bratom kao talac na Katarininom dvoru, — on vatreno tvrdi kako sanja o tome da pruži, čim stupi na presto, političku slobodu svome narodu. Ovaj san ga muči još više od vremena kada se njegov otac popeo na presto, kada je prisustvovao despotskom mahnitanju Pavlovom i kada je osetio da i njega samog pritiskuje sva težina očeve tiranije. Tada on sklapa prijateljstvo sa jednom grupom mladih ljudi meću kojima su Čartoriski, Stroganov, Novoselčev i Kočubej, koji očekujući mogućnost da u Rusiji zavedu jedan liberalan ustav, revnosno rade na objavljivanju na ruskom jeziku, prevoda stranih političkih rasprava i potpomažu čak novčano jedan časopis što ga izdaje Pnjin, učenik Radiščeva. Ali, iako rado mašta o liberalnim planovima, on nema nameru da žrtvuje svoj mir i svoje blagostanje njihovom ostvarenju, i nesposoban je da usvoji neku reformu koja bi ograničila njegovu ličnu vlast. Njemu je mnogo prijatnije da sanja o političkoj slobodi nego da se bori za njeno praktično ostvarenje, i on nju zamišlja u tako nejasnom i apstraktnom obliku, da i ne uviđa da je ona nesaglasna sa njegovim vladarskim pravima. Ovakvom njegovom načinu mišljenja treba pripisati njegovu liberalnu politiku; ako je ona bila kolebljiva, to je stoga što je uistini njegov liberalizam bio površan.

Iako voli da sanjari, on nikako ne zaboravlja životne stvarnosti i ume veoma vešto da iz njih izvuče najveće koristi. To je okretan glumac. Stavljen još od rane mladosti u jedan veoma delikatan položaj, između svoje babe i svoga oca, Katarine i Pavla, koji se nikako ne trpe, on pokazuje veliku gipkost. Kada je Katarina smislila plan da udalji Pavla od prestola u njegovu korist, on ume — kao što smo videli — da ostane omiljeni caričin unuk, iako se u isti mah pretvara da se divi režimu što ga je Pavle zaveo u Gatčini i ostaje veran svome ocu više iz straha nego iz osećanja dužnosti. Dok svoju babu raznežuje svojom žarkom željom da čita francuski Ustav iz 1791 godine, on u isti mah pričinjava radost svome ocu oduševljenjem koje pokazuje za vojne vežbe i za sve veštine vojničkog zanata. Svi njegovi uspesi su posledica njegove savršene veštine da osvoji poverenje drugih ljudi i da ustalasa ljudsku dušu. On savršeno poznaje veštinu pridobijanja ljudi prikrivanjem svojih potajnih misli, glumljenjem zavodljive iskrenosti pa čak i izvesne nevinosti, usled čega mnogi ljudi misle da je on blag i pomirljiv. No njegova blagost je samo prividna, i ona je samo jedno vešto sredstvo da natera druge da rade na ostvarenju njegovih ličnih planova. Speranski ga naziva „opčaravalac”; Madam De Stal mu kaže: „Vaša duša je najbolji ustav za vaš narod”. I zaista nemogućno je odupreti se čaru njegovog blagog osmeha od koga se raskravljuju čak i ledena srca i koji pobeđuje i najupornije predrasude. Ali, u osnovi, on ostaje hladan i nepoverljiv: „Ja ne verujem ni u koga”, kaže on ponekad u trenutcima iskrenosti. Prividna je takođe i njegova pomirljiva narav. U stvari, on je vrlo sposoban, kad smatra za potrebno da se drži čvrsto onoga što je naumio i pored suprotnog mišljenja njegove okoline. Tako on zaključuje sa Napoleonom Tilzitski mir, na suprot dvoranima i javnom mišljenju; tako se on odupire, kada je Napoleon zauzeo Moskvu navaljivanju svoje majke i svoga brata Konstantina koji ga preklinju da što pre zaključi mir; tako on ostaje uporno pri svojoj nameri, i pored primedaba Arakčejeva — koji je isprva bio protivan njegovom planu, — da osnuje vojničke naseobine, i on ih održava i pored strahovitih pobuna koje se tamo događaju. Treba konačno napustiti legendu o Arakčejevom uticaju na njegovu dušu. Očigledno je da je Arakčejev bio samo slepi izvršilac careve volje.

Tako je dakle Aleksandrova blagost bila samo jedna taktika, a pod njegovom blagonaklonošću postoji samo nepoverenje i preziranje ljudi. Ali se ova dvoličnost sveti. Zbog toga što je morao da skriva svoje potajne misli i da nosi masku na svome lepom licu, on je sebe osudio na veliku duhovnu samoću, koja je malo po malo ispunila njegovu dušu ravnodušnošću i dosadom i zamračila svetle snove njegove mladosti.

Početak vladavine. — Vest o Pavlovoj smrti i Aleksandrovom stupanju na presto izazvala je veliku radost među prestoničkim stanovništvom. Prvi proglas novoga cara, što ga je žurno sastavio Troščinski iskusni državnik iz vremena Katarine II, povećao je još više opšte oduševljenje. Aleksandar u njemu izražava svoju nameru da vlada „u duhu i shodno osećanjima svoje babe”; to će reći da je mračna Pavlova vladavina, koja je svuda posejala užas i obeshrabrenje, bila tako reći uklonjena iz ruske istorije.

Na dan 12/24 marta 1801 godine, petrogradske ulice preplavila je radosna gomila naroda. Svuda blistaju šarena odela i sijaju se kola sa ruskom zapregom, koje je Pavle bio strogo zabranio. Nepoznata lica prilaze jedno drugom i ljube se kao da je uskršnja nedelja.

Narednih dana ređaju se mnogi carski ukazi u kojima se ukida neka tegobna odluka prošle vladavine. 13/25 marta odobrava se generalima — oficirima i građanskim činovnicima otpuštenim iz službe da traže da im se vrate izgubljena prava. 14/26 ukida se zabrana izvoza robe iz inostranstva. 15/27 pomilovani su svi zatvorenici i politički izgnanici i vraća se na snagu odredba da plemstvo bira sudije; 17/29 uspostavljaju se mesne ustanove koje je ukinuo Pavle; 19/31 naređuje se policiji da ne prelazi svoju nadležnost i da ne nanosi stanovništvu nepravde niti da ga kinji; 22 marta/3 aprila ponova se otvaraju granice za prolaz putnika; 31 marta/12 aprila vraća se sloboda uvoženja knjiga i nota iz inostranstva i skidaju se pečati svih privatnih štamparija; 2/14 aprila vraća se na snagu Povelja plemstva i uredba o opštinama i obećava se da će se zavoditi novi porezi i da će se voditi računa o interesima poljoprivrednika. Istoga dana, ukida se tajna kancelarija za političke poslove i daje se pomilovanje svima optuženima i okrivljenima, osim razbojnicima i ubicama; 8/20 uklanjaju se sa gradskih trgova stubovi na kojima su se prikivala imena prestupnika; 22 maja/3 juna izuzimaju se od telesnog kažnjavanja sveštenici i đakoni osuđeni zbog krivica iz građanskog prava. Vraćaju se prava svim žrtvama Pavlove tiranije, uspostavljaju se staleške povlastice i plemićska i opštinska autonomija; poništavaju se ograničenja koja su trgovini nametnuta u političkom pogledu; ograničava se samovolja policije, čiji se rad podvrgava zakonu; ukidaju se specijalni sudovi za političke krivce: to su načela kojima su prožete prve odluke Aleksandrove vlade. Usled toga novi car postaje popularan. Svi vide u njegovim ukazima nagoveštenje jednog novog doba u kome će se najzad moći slobodno da diše.

Ali ostaje da se udare temelji jednom režimu koji bi onemogućio vraćanje samovolje. Ovaj zadatak je teži. On zahteva jedan jasno određen program; za to su potrebni savetnici i saradnici u koje bi Aleksandar mogao imati poverenja. U to vreme, njegovi prijatelji iz mladosti daleko su od njega. Pavle, kome su se oni činili podozrivi, požurio se da rasturi njihovu grupu. Čartoriski, koji je bio poslan kao pretstavnik Rusije na dvoru Sardinije, nalazi se u Italiji; Novosilcev, koji je bio primoran da napusti otadžbinu, živi u Londonu; Kočubej je u Drezdi; jedino je Stroganov ostao u Rusiji. Prvo što je Aleksandar učinio posle svog stupanja na presto, to je da ih pozove da se odmah vrate na dvor da bi se posvetili državnim poslovima. Ali, ko će njih da zameni dok oni ne stignu? Bilo bi nepristojno da se osloni na ubice svoga oca. I ako je Palen najpre zadržan na svom položaju, i ako je Panin pozvan sa svoga imanja u Petrograd i povereno mu vođenje spoljnih poslova, ipak i oni i braća Zubovi moraju posle nekoliko meseca da se povuku na svoja imanja, pod raznim izgovorima, i da iščeznu sa političke pozornice. Najbliži carevi saradnici su u to vreme državnici iz vremena Katarine II: Troščinski, koji je sastavio njegov prvi proglas, i Beklešov, koji je ponovo zauzeo svoj nekadašnji položaj državnog tužioca. I ako vrlo iskusni državnici, ovim ljudima nedostaje lična inicijativa. Dva plašljiva pokušaja reforama označavaju njihov brzi prelaz na vođenje državnih poslova.

Pre svega, na predlog Troščinskog, Privremeni carevinski Savet, koji je bio ustanovljen za vreme Katarine, ukinut je i zamenjen 30 maja/11 aprila 1801 godine, jednim Stalnim Savetom. Sastavljen od 12 velikodostojnika koje imenuje car, ovaj Savet nema nikakvu upravnu nadležnost, ali je njegova dužnost da proučava zakonske projekte i da podnosi caru samo one koji budu prihvaćeni većinom glasova. Da bi pretstavljao jednu od najvažnijih državnih ustanova, njemu nedostaje pravo da bude upoznat sa svim zakonskim projektima. Jer, ništa ne sprečava cara da obnaroduje zakone i bez njegove saradnje. Pod ovakvim okolnostima on ima samo prividnu vlast i ne može da igra u istini važnu ulogu.

S druge strane, po carevoj želji Beklešov sastavlja jedan projekt zakona kojim se zabranjuje prodavanje mužika bez zemlje. Podnesen na proučavanje Stalnom Savetu, ovaj projekat su energično napadali plemići, koji nisu bili raspoloženi da ublaže seljačko ropstvo. Bez navaljivanja, Aleksandar ga napušta i ograničava se da obnaroduje ukaz od 28 maja/9 juna 1801 godine, kojim se zabranjuje oglašavanje u novinama prodaja mužika bez zemlje, ali ne zabranjuje samu prodaju.

„Odbor Prijatelja” i prve reforme. — U stvari, Aleksandar očekuje povratak svojih bliskih prijatelja da bi preduzeo, uz njihovu saradnju, sistematske reforme o kojima su oni zajednički sanjali.

Još pre njihovog dolaska on je sa Stroganovom ugovorio, da svi oni, radi sastavljanja programa reforama, obrazuju jedan Odbor, čije će postojanje i rad ostati tajna. 24 juna/6 jula 1801 godine, ovaj odbor čiji su članovi Stroganov, Novosilcev, Kočubej i Čartoriski drži svoju prvu sednicu. On se bez ceremonija okupio u privatnim carevim odajama i njegov rad sastojao. se od otvorenih i prijateljskih razgovora o političkim reformama. Aleksandrovo učešće u ovom radu ne znači da on mora da, usvoji svako mišljenje Odbora. Nekoliko puta on je odbio da prihvati predloge svojih prijatelja, koji se uopšte uzev — boje njegove upornosti. On je uostalom isto tako u tesnoj vezi sa drugom jednom vrlo različitom grupom, koju obrazuju mladi štabni ađutanti Uvarov, Knez P. M. Volkonski, grof Komarovski, a naročito knez P. P. Dolgoruki, koji počinje da igra ulogu carevog ljubimca. Pre njih on saznaje mišljenje visokoga plemstva, koje je neprijateljski raspoloženo prema smelim planovima „Odbora Prijatelja”. Nasuprot tome, on se ni malo ne žuri da se približi Arakčejevu koji mu je, za vreme Pavlove vladavine, učinio neocenjive usluge, pomažući mu da izvršuje svoju vojničku dužnost i otklanjajući od njega gnev njegovog oca. Pošto je pao u nemilost zbog nemoralnih postupaka, Arakčejev je na kratko vreme pred Pavlovu smrt bio prognan na svoje imanje Gruzino (u Novgorodskoj guberniji). Kada je postao car, Aleksandar — koji mu je pre svog stupanja na presto pisao ljubazna pisma u kojima mu je govorio koliko želi da ga ponovo vidi — nije hteo da prekrati njegovo izgnanstvo; on će ga ostaviti da pune dve godine čami u Gruzinu.

Međutim, car se ne ograničava samo na saradnju Odbora Prijatelja. 5/17 juna 1801 godine, on je zatražio od senatora izveštaj o pravima i povlasticama koje bi trebalo dodeliti Senatu, kako bi mu se ponova dala važnost i ugled koje je imao kada je bio stvoren, a isto tako im je stavio u dužnost da prouče, uporedo sa Odborom Prijatelja, reformu svih državnih ustanova. Senatori i Odbor Prijatelja rade odvojeno. Oni pokazuju uzajamno mnogo zle volje i nepoverenja. Senatori, nekadašnji državnici iz vremena Katarine II vide u članovima Odbora Prijatelja samo opasne usijane glave, gotove da žrtvuju dotadašnji režim radikalnim teorijama koje su u modi; kao i stari Đeržavin oni ih smatraju za jednu „gomilu jakobinaca”. Sa svoje strane, Aleksandrovi prijatelji osećaju samo preziranje prema starim senatorima, koje oni smatraju za okorele i zastarele reakcionare. Oslanjajući se na ovu uzajamnu ocenu, istoričari su dugo vremena smatrali da su težnje ovih dveju grupa bile nepomirljive, i da se dubok jaz bio stvorio između okorelih reakcionara i korenitih reformatora. Objavljivanje zapisnika sa sednica Odbora Prijatelja, koje je pisao Stroganov, pokazalo je da je sve to bilo netačno. U istini, s jedne strane, nekolicina starih državnika, naročito braća Aleksandar i Simon Voroncovi, bili su naklonjeni liberalnim reformama; s druge strane, članovi Odbora, ne samo da nisu bili onako radikalni kao što se verovalo, već su dali dokaza, u izvesnim pitanjima, veće opreznosti nego mnogi liberalni starci.

Tako na primer, još odmah u početku svoga rada, oni su se pokazali plašljiviji nego Braća Voroncov. Ovi su predložili da se obnaroduje, prilikom Aleksandrovog krunisanja, jedna Povelja ruskog Naroda, kojom bi se svečano proglasila nezastarljiva prava građana i jasno postavila načela jedne liberalne i reformatorske politike. Predlog koji su oni podneli, a koji je verovatno sastavio Radiščev, njihov blizak prijatelj, kaže u svome uvodu: „Narodi nisu stvoreni radi vladara, ali je Proviđenje stvorilo vladare radi blagostanja i napretka naroda; zato car ustanovljava u svoje ime i u ime svojih naslednika, kao osnovni zakon, sledeće članove.” Ovi članovi dele se u dve grupe, od kojih jedna uspostavlja i potvrđuje prava priznata ranijim zakonima koja je Pavle delimično ukinuo, a druga proglašava pravna načela nepoznata ruskom zakonodavstvu, a koja se mogu ovako ukratko iskazati: 1 — svaki građanin optužen zbog neke krivice ne može biti lišen svojih prava sve dok ne bude osuđen od suda; 2 — svaki optuženi koga je sud oslobodio ne može biti progonjen po drugi put za istu stvar; 3 — svaki uhapšenik koji nije podvrgnut ispitivanju u roku od tri dana posle njegovog hapšenja može zahtevati da se odmah pusti u slobodu; 4 — zločin uvrede Veličanstva kažnjava se samo ako je izvršen delom, a ne rečima i spisima; 5 — ne mogu se zavoditi novi porezi i dažbine sem ukazom, koji će potpisati vladar, a obnarodovati Senat. Kada je Odboru Prijatelja ostavljeno u dužnost da prouči predlog Zakona Braće Voroncova, on se užasnuo i odbio ga. Odbor ističe potrebu da se ne objavljuju nameravane reforme i da se sve njihove pripreme drže u najvećoj tajnosti. Razglašavati prerano zakonske projekte i vladine namere, to bi značilo izlagati se opasnosti da se izazovu preterane nade, nemiri i pobune među stanovništvom; s druge strane, dodaje on, pošto je narod naviknut da pridaje važnost samo onim aktima koja potiču od cara, reforme će u toliko više imati autoriteta, što će izgledati da ih je potpuno pripremio i proklamovao sam car. Prema tome, projekt Povelje je napušten a odbor je odlučio da nastavi svoj pripremni rad u velikoj tajnosti.

U teoriskom pogledu, ima, istina, dubokog razmimoilaženja između političkih shvatanja starih senatora i ideja članova Odbora, pristalica zakonske političke slobode i ustavnog režima, anglofila i obožavalaca engleskih ustanova, koji su ubeđeni da jedini normalan politički režim jeste režim narodnog pretstavništva. Ali u praksi, ovo razmimoilaženje svodi se skoro ni na šta, pošto svi članovi odbora smatraju da tadašnja Rusija nije spremna da prihvati režim narodnog pretstavništva, da će u njoj moći da bude organizovano narodno pretstavništvo tek u dalekoj budućnosti, a da se dotle treba truditi da se autokratija pomiri sa izvesnim elementima ustavnog režima. Ovo mišljenje, koje je Katarina već izrazila u svome Uputstvu, prilično je rašireno među starim senatorima. Prema tome, oni nisu toliko udaljeni od članova Odbora koliko zamišljaju i jedni i drugi. Ono što ih razdvaja, to je pre politički ideal nego praktični planovi. Razume se da se ovi planovi uvek ne podudaraju, ali oni nisu nepomirljivi.

Plan o reorganizaciji centralnih ustanova podneo je odboru Čartoriski, a Novosilcev ga je dopunio čitavim nizom napomena. On se zasniva na načelu podele vlasti. On ostavlja, bez ograničenja, zakonodavnu vlast caru, kome pomaže jedan Savet sastavljen od svih ministara, koji imaju savetodavni glas. On poverava državnu upravu ministrima, koji treba da zamene kolegijume što ih je stvorio Petar Veliki, i predlaže da se ministarstvima dâ birokratska forma i da se potčine ličnoj vlasti ministara. Najzad, on predlaže da se ostavi samo nadzor nad sudstvom i državnom administracijom Senatu, koji će imati da vrši vrhovnu sudsku vlast, da prima izveštaje ministara i da ukazuje caru na njihove nepravilne postupke.

Senatorski izveštaj o povlasticama i pravima Senata napisan pod uticajem jednog zakonskog predloga Zavadovskoga, ne odgovara pogledima Odbora Prijatelja. On dodeljuje Senatu ne samo kontrolu, već i opšte rukovođenje celokupnom državnom upravom; on mu potčinjava ministre i daje mu, sem toga, pravo da stavlja caru prigovore na zakone koje bi on smatrao za neumesne. Zakonski projekti izvesnih senatora idu još dalje. Projekt A. Voroncova pretvara Senat u jedno posredničko telo između cara i naroda, sa dužnošću da održava u zakonskim granicama ispoljavanje vladaočeve vlasti. Projekt Mordvinova teži da Senat bude sastavljen od izabranih pretstavnika plemstva. Đeržavin predlaže da mu se dodele u isti mah sudska i upravna nadležnost, koje bi on raspodelio na svoje razne otseke, kao i proučavanje zakonskih projekata.

Između zakonskih projekata Odbora i projekata senatora postoje uglavnom samo formalne razlike. Ni jedni ni drugi ne traže ukidanje apsolutne vlasti. Samo u pitanju raspodele nadležnosti oni su suprotnog mišljenja. Aleksandrovi prijatelji žele da svedu nadležnost Senata na kontrolu sudstva i državne administracije. Senatori, naprotiv, traže za sebe prvorazrednu ulogu u vršenju izvršne pa čak i zakonodavne vlasti. Ali, dok senatori teže da ojačaju vlast Senata, a Aleksandrovi prijatelji da se izvrši podela vlasti i da im se dodeli tačna određena nadležnost, oni i jedni i drugi idu za istim političkim smerom: dovesti u saglasnost autokratiju sa izvesnim elementima ustavnog režima.

Odbor Prijatelja pristupa takođe rešavanju pitanja seljačkoga ropstva. I ovde se ne može reći da on traži korenite promene. On ne samo da ne pomišlja na temeljnu reformu društvenog poretka, već pokazuje najveću bojažljivost pri ispitivanju delimičnih mera, za koje on čak nije ni dao inicijativu, jer su njih predložili velikodostojnici koji nisu njihovi članovi.

Kada, na primer, na zahtev Aleksandrov, Odbor proučava zakonski predlog Zubova koji se odnosi na zabranu prodavanja mužika bez zemlje, Novosilcev, iako se izjašnjava za načelnog pristalicu ove mere, ipak je smatra za neumesnu u tome trenutku i veoma opasnu; on pretskazuje da će ona izazvati ozbiljnu uzrujanost plemstva, koje će je tumačiti kao prvi korak ka ukidanju seljačkoga ropstva. Iako mu Stroganov vatreno odgovara tvrdeći da će se plemstvo, koje je u službi države, pomiriti sa svakom odlukom vlade i da je još opasnije dovesti seljake do očajanja ostavljajući ih u njihovom mučnom položaju, iako Kočubej i Čartoriski pobijaju takođe njegovo tvrđenje, Odbor ipak ne donosi nikakvu odluku, već posle završene diskusije prelazi na tekuće poslove ne poklanjajući više pažnju seljačkom ropstvu.

Kada Aleksandar, pošto je ponovo uzeo i dopunio jedan zakon Mordvinova, predlaže da se ljudima običnoga porekla dâ pravo da kupuju ne samo zemlje bez mužika — kao što je tražio Mordvinov, — već i zemlje naseljene seljacima, no ipak ograničavajući njihovo pravo nad tim mužicima, tako da se malo ublaži seljačko ropstvo a da se ne oštete interesi plemstva, članovi Odbora složno stavljaju primedbe. Oni naposletku pristaju da dadu ljudima običnoga porekla pravo kupovanje zemlje, ali bez mužika, i tu odluku potvrdiće jedan ukaz 12/24 decembra 1801 godine.

Svi ovi predlozi za reforme imali su za rezultat samo ukaz i proglas od 8/20 septembra 1802 godine.

Ovaj ukaz tiče se prava i dužnosti Senata. Uprkos željama senatora, on im dodeljuje samo kontrolu nad sudstvom i proveravanje zakonitosti administrativnih mera. On im takođe priznaje pravo prigovora, ali u takvoj formi koja dopušta da se ono protumači kao ograničeno i da se može primenjivati samo na ranije proglašene zakone. To im je Aleksandar stavio do znanja čim su oni prvi put pokušali da primene to pravo.

Proglas propisuje stvaranje osam ministarstava. Ali ova ministarstva još nemaju birokratsko obeležje; Aleksandar je više voleo da ne ukine odjednom kolegijumske forme i ograničio se da postavi ministre, kao odgovorne starešine, na čelo nekadašnjih kolegijumskih otseka. Tek posle tri godine, uz pripomoć Speranskog, Kočubej — koji je postao ministar unutrašnjih poslova — preobražava čitav svoj otsek dajući mu čisto birokratsku organizaciju; ostala ministarstva doživljuju isti preobražaj tek 1811 godine. Ustvari, reforma iz 1802 godine samo je proširila na sve otseke jedan sistem koji je, baš pod imenom ministarstva, bio već primenjen u izvesnim odeljenjima još za Pavlove vladavine, kada su ministarstvo državnih dobara i ministarstvo trgovine bili obrazovani sjedinjavanjem nekadašnjih kolegijumskih otseka i bili potčinjeni ličnoj vlasti ministra.

Iako proglas ustanovljava odgovornost ministara pred Senatom, ta odgovornost je čisto prividna, jer ona ne obuhvata tajne državne poslove; a kako broj i priroda ovih poslova nisu tačno određeni, ministri mogu po svojoj volji ograničiti senatsku kontrolu. Osim toga, odgovarajuće vlasti ministara i Stalnoga Saveta nisu opredeljene. Samo ministri, bez drugih članova Saveta, obrazuju jedan odbor koji može da podnosi svoje zakonske predloge neposredno vladaocu, bez prethodnog pretresa u Senatu. Tako reforma iz 1802 godine ne ostvaruje potpuno ni ideje senatora ni ideje Odbora Prijatelja. Ustanovljavanje ministarstava poboljšava rad državne administracije, ne menjajući niukoliko nekadašnje osnove političkog režima.

U seljačkom pitanju, jedina važna odluka pripremljena je van Odbora Prijatelja. To je bio ukaz od 20 februara/4 marta 1803 godine o „slobodnim zemljoradnicima”, i njega je predložio Sergej Rumjancev, i on je bio proučen, sa Aleksandrovim pristankom, u Stalnom Savetu. On obavezuje spahiju koji je od svoje volje pristao da oslobodi svoje mužike, pa bilo da se tiče jedne usamljene porodice ili pak čitavoga sela, da im ostavi kao ličnu svojinu jednu parcelu zemlje, čiju će veličinu i cenu odrediti slobodno i sporazumno zainteresovane strane. Ovi oslobođenici, postavši na taj način sopstvenici zemlje, obrazuju jedan nov stalež, takozvane „slobodne zemljoradnike”. Obnarodovanje ovoga ukaza izazvalo je među plemićima veliku uzrujanost i živo negodovanje, koje se ubrzo utišalo kada se uvidelo da on ne zadire u pravo spahije, da ne menja niukoliko položaj mužika, već da se on odnosi samo na slučajeve svojevoljnog oslobođavanja mužika. Za čitave vladavine Aleksandra I bilo je samo 160 ovakvih slučajeva, pri čemu je oslobođeno 40.000 mužika.

Rad i padanje u nemilost Speranskoga. — Beznačajni rezultati ovih prvih reforama objašnjavaju se velikim delom samim ciljem koji su sebi postavili reformatori. Hteti udariti zakonske temelje izvesne političke slobode a ne ograničiti samodržnu vlast, i smanjiti zavisnost mužika a ne ograničiti prava njihovih gospodara, to je značilo hteti rešiti kvadraturu kruga.

U narednim godinama spoljni događaji privlače svu Aleksandrovu pažnju. Pošto je bez ikakvog uspeha, najpre zajedno sa Austrijom, a zatim zajedno sa Pruskom, ratovao protivu Napoleonove Francuske, zaključio je u Tilzitu sa Napoleonom ne samo mir, već i savez, i pridružio se kontinentalnom bloku država što ga je Napoleon organizovao protivu Engleske. Istina, sada se zna da je to bila samo njegova taktika; on želi da dobije u vremenu, da prikupi snagu i da sačeka povoljniju međunarodnu situaciju da bi se konačno obračunao sa svojim pobediocem; divljenje koje on u Tilzitu pokazuje prema Napoleonovoj ličnosti prividno je; on se tu služi onom dvoličnošću u kojoj je bio virtuoz. Ali njegovi podanici ne mogu da shvate njegov nagli preokret. Divljenje koje su prema njemu osećale razne društvene sredine ustupilo je mesto manifestacijama jasno izraženog nezadovoljstva. Vojni porazi bili su toliko teži, što je od vremena Katarine II nacionalni ponos znao samo za sjajne pobede. Ekonomski interesi trpeli su od kontinentalne blokade koja je zatvarala engleska tržišta izvoznicima ruskih sirovina. Svuda se javlja žagor negodovanja. Na samom dvoru Aleksandar vidi kako njegovu politiku ometa jedna grupa koju predvodi njegova majka, carica udova Marija Fjodorovna. On ne popušta, jer zna šta hoće; ali on oseća potrebu da sa nekim podeli odgovornost koja ga pritiskuje i upravo ta potreba izgleda da ga potstiče da se vrati, ali u jednom sasvim drugom smeru, reformi države.

U trenutku kada pomišlja da zameni apsolutnu monarhiju ustavnom monarhijom, on ne može više da računa na saradnju svojih nekadašnjih prijatelja. Odbor Prijatelja rasturio se sam od sebe. Svi njegovi članovi, ubeđeni anglofili, ne odobravaju francusko-rusko zbliženje upereno protivu Engleske, i oni su se jedan za drugim udaljili od Aleksandra. Ali je car na drugoj strani našao potrebnog saradnika, najistaknutijeg ruskog državnika XIX veka, Speranskog.

Ovome sinu jednog sveštenika iz Vladimirske gubernije, njegove izvanredne umne sposobnosti otvorile su najpre vrata crkvenog seminara u Vladimiru, a zatim Crkvene Akademije u Petrogradu. Za vreme svojih studija u Akademiji, on propoveda u crkvi, i u svojim propovedima, od kojih nam je ostalo nekoliko, on već pristupa — suprotno tradicijama — čisto političkim pitanjima o kojima govori u jednom očevidno liberalnom duhu. Pošto je sjajno završio svoje studije u Akademiji, on je u njoj zauzeo jednu katedru filosofije. Ali njegova urođena sklonost ka politici vuče ga da stupi u službu države, gde se njegov talenat i njegova velika obrazovanost brzo ističu. U filosofiji, u pravu i politici njegovo znanje je ogromno. On ima oštru i jasnovidnu inteligenciju, kao i veliki dar da izrazi najsloženije idejne kombinacije u formi koja je isto toliko jasna koliko i otmena. Aleksandrovi prijatelji ocenili su brzo dubinu njegovog uma i blistavost njegovog pera. Veliki broj njihovih izveštaja i njihovih predloga njegovo su delo. Kada je Kobučej postao ministar unutrašnjih poslova, uzeo je Speranskog za šefa svoje kancelarije. Ubrzo je i car, čim mu je on mogao podneti direktno prve izveštaje, shvatio da ovaj sveštenički sin, skromnoga porekla nadmaša u mnogom sve ostale njegove saradnike. Kada je polazio na sastanak u Erfurtu, on ga je poveo, i kada ga je jednog dana zapitao za njegove utiske o inostranstvu, Speranski mu je odgovorio: „Kod nas su bolji ljudi; а код њих ustanove”. Car je na to odgovorio: „O tome ćemo još razgovarati kad se budemo vratili u svoju zemlju.” I zaista odmah po svom povratku u Rusiju on daje nalog Speranskom da sastavi predlog jednog Ustava.

Odavno je već Speranski razmišljao o ovome problemu. U nekoliko političkih rasprava, koje je napisao u više mahova i koji su nam ostali, nailazi se uvek na ista načela. Njegova jasnovidna inteligencija pokazuje mu da ne mogu postojati zakonske zaštite u apsolutističkom režimu. U jednoj poruci upućenoj Odboru Prijatelja on napominje da sloboda ne može da bude obezbeđena zakonskim putem drukčije sem pomoću jednog sistema ustanova koje ne mogu biti u saglasnosti sa autokratijom, i da će ako se ostane pri apsolutizmu iz toga proizići samo prividna i lažna zakonitost, koja će biti prost veo samovolje vlasti. I ako je do kraja ostao veran ovome ubeđenju, nasuprot tome njegovi pogledi na prirodu ustava koji je potreban Rusiji menjali su se nekoliko puta. U prvoj raspravi od onih koje su nam poznate on je predlagao engleski sistem dva doma, dodeljivanje političkih povlastica klasi velikih zemljoposednika, i zavođenje načela nedeljivog nasledstva. Kad mu je Aleksandar stavio u dužnost da sastavi predlog ustava, on smatra u tome trenutku da potrebni uslovi za stvaranje jedne nezavisne političke aristokratije sastavljene od velikih zemljoposednika ne postoje još u Rusiji, da načelo nedeljivog nasleđa ne može u njoj imati uspeha i da će svaki pokušaj da se ono zavede imati kobnih posledica, te je on stoga pristalica jednodomog sistema. U uvodu svoga predloga iz 1809 godine, on postavlja tezu, saobrazno opštem zakonu koji upravlja revolucijom evropskih političkih režima, Rusija treba da pređe sa apsolutizma na slobodu zasnovanu na narodnom pretstavništvu i zakonodavnoj vlasti naroda i on se poziva na nekoliko činjenica da dokaže kako apsolutizam ne može više da zadovolji rusko društvo, već ga naprotiv jako ozlovoljava. Sam predlog ukazuje koje ustanove mogu da obezbede Rusiji preimućstva političke slobode.

On polazi od načela podele državne vlasti. Na čelo zakonodavne vlasti on stavlja državnu Dumu a to će reći poslaničku skupštinu; na čelo izvršne vlasti, ministre, a na čelo sudstva, Senat. Ispod ove tri centralne ustanove stavlja on tri uporedna niza mesnih pretstavničkih ustanova, koje pretstavljaju krunu tih ustanova. On deli carevinu na gubernije, okruge i srezove. I za svaku od ovih upravnih jedinica predvinja po jednu dumu i po jednu direkciju. On predlaže da se stvori „sreska Duma”, koja treba da se sastaje svake treće godine i u koju bi ušli svi zemljoposednici bez izuzetka, bez obzira na veličinu njihovih imanja i njihovog društvenog staleža, kao i pretstavnici slobodnih ili državnih seljaka, i to po jedan na izvestan broj „ognjišta”. Ova duma imenuje jedan izvršni organ, „sresku direkciju”, i šalje u „okružnu dumu”, jednog svog pretstavnika koji nosi sa sobom njenu svesku zahteva.” „Okružna duma” sastavljena od pretstavnika svih „sreskih duma”, bira isto tako jednu „okružnu direkciju” i šalje u „gubernijsku dumu” jednog poslanika koji nosi njenu svesku. „Gubernijska duma” sastavljena od poslanika svih „okružnih duma”, imenuje jednu „gubernijsku direkciju” i šalje jednog poslanika u državnu dumu. Ova, konačno, pretstavlja sve kategorije zemljoposednika i državne seljake, sastaje se svake godine u odrećeni dan, bez naročitog carevog poziva. Ona ima finansisku i zakonodavnu nadležnost: izglasava budžet i zakone; i ako, sem u izvesnim, vrlo retkim slučajevima, nema zakonodavnu inicijativu, ipak ni jedan zakon ne može da bude obnarodovan dogod ga ona ne odobri većinom glasova. Ministri, koje imenuje car, odgovaraju samo za zakonitost njihovih odluka pred Dumom. Senat, kome je poverena sudska nadležnost je izborno telo; čitav sistem mesnih sudova sa izabranim sudijama po srezovima, okruzima i gubernijama, stavljen je pod njegovu kontrolu. Najzad, jedno Carevinsko Veće pomaže caru. Sastavljeno od velikodostojnika koje imenuje car, ono nije druga skupština, već prosto savetodavno veće pridodato vladarevoj ličnosti, kome ono daje svoje mišljenje ne samo o zakonodavnim pitanjima, već o svim poslovima koje car iznese pred njih.

Tako, predlog ustava što ga je sastavio Speranski predlaže pretvaranje autokratske monarhije u ustavnu. Aleksandar ga usvaja, ali odlučuje da ga samo postepeno ostvaruje. 1/13 januara 1810, Carevinsko Veće je ustanovljeno, i Speranski je naimenovan za državnog sekretara a to će reći povere mu otpravljanje svih poslova Veća. Godine 1811 ministarstva su organizovana, reforma Senata i stvaranje državne Dume doći će zatim, ali padanje u nemilost Speranskog prekida u isti mah i njegovu sjajnu karijeru i izvršenje njegovog plana.

Od 1809 do sredine marta 1812 godine, Speranski upravlja svim državnim poslovima: on je Aleksandrova desna ruka i uživa punu vlast. Ali ukoliko se povećava njegova aktivnost, neprijateljsko raspoloženje što ga prema njemu pokazuju izvesne sredine postaje sve jače. Visoko prestoničko plemstvo gleda prezrivo na toga plebejca, tog skorojevića, i ne može da mu oprosti njegovu ravnodušnost prema bračnim ponudama koje mu čine aristokratske porodice u želji da se orode sa svemoćnim carevim ljubimcem, jer ostajući veran uspomeni svoje žene, jedne vaspitačice engleske narodnosti koju je rano izgubio, odbija on i najbolje ženidbene partije. Osim toga, on ima protivu sebe i činovnike. Ubeđen da će nove ustanove zahtevati administrativno osoblje sa više obrazovanja, on želi da uzdigne duhovni nivo činovnika, te na njihovo veliko gnušanje zavodi državne isplate obavezne za svakog kandidata. Dvorani su isto tako ljuti na njega što se trudi da ukine povlašćena zvanja i da prispodobi službu na dvoru ostalim kategorijama državne službe, ukidajući dotadašnje povlastice. Povrh toga, on je u jednom vrlo nezahvalnom položaju, jer Rusija preživljuje jedan težak period. Pošto vanredni vojni izdaci, nesređenost novčanog sistema koja je nastala usled preteranog izdavanja „asignata” (papirnog novca), zatim stalni deficiti i teškoće povećane usled kontinentalne blokade zahtevaju povećanje poreza, on sastavlja jedan plan o saniranju finansija, pa pored ostalih finansiskih mera predlaže zavođenje progresivnog poreza na plemićske zemljišne posede. Smatrajući ga za potpunoga gospodara državne sudbine, javnost na njega baca odgovornost za sve životne teškoće, i zbog toga ga svi još više mrze. Najzad, njega mrze i svi oni koji se boje svake novine i koji vole da se ne dira u stari režim, kao što je na primer konzervativni salon Aleksandove sestre koju on najviše voli, Katarine Pavlovne; ona je udata za Oldenburškog kneza i nalazi se u to vreme u Tveru. U tome salonu Rostopčin ga oštro kritikuje, a čuveni istoričar i književnik Karamzin čita svoj čuveni spis O starinskoj i modernoj Rusiji u kome napada reforme tvrdeći da je apsolutna vlast glavno jemstvo za sreću Rusije i da je bilo dovoljno — umesto što su izmenjene centralne ustanove — naći pedeset odličnih gubernatora. Međutim ogorčenost Katarine Pavlovne, prema kojoj Aleksandar oseća veliku nežnost, neobično je opasna za uspeh reforme.

Tolikim neprijateljima Speranski suprotstavlja samo poverenje koje uživa kod cara, svoje lične sposobnosti i svoje znanje. Da bi se upropastio njegov ugled, pribegava se jednoj odvratnoj kleveti, u trenutku kad Aleksandar ide ka brzom raskidu sa Napoleonom. Spletkaši, među kojima Šveđanin Armfeld i šef kabineta ministarstva policije Sanglen, optužuju ga da održava potajne veze sa Napoleonom. Njegovi neprijatelji dokopali su se žudno ove klevete. Ako se on — kao što je danas poznato — zaista i dopisivao potajno sa Parizom, on je to činio po naređenju samoga Aleksandra, koji je uporedo vodio dve diplomatske politike, zvaničnu, putem ministarstva spoljnih poslova, i tajnu, preko poverljivih ljudi. Car dakle ne može da veruje u krivicu za koju ga optužuju, ali ne smatra da je mogućno zadržati ga i dalje, posle tako teške optužbe, na čelu vlade, i to uoči velike borbe sa Napoleonom. Car ga poziva i izjavljuje mu da bi u svakom drugom vremenu proveravao nekoliko godina sve te optužbe pre nego što bi se odlučio da ga udalji sa vlasti, ali da je uoči rata primoran da zadovolji javnost žrtvujući svog glavnog saradnika. Speranski, svrgnut sa svih svojih položaja, prognan je najpre u Nižnji Novgorod, a zatim još dalje, u Perm. Pomilovan 1816 godine, postavljen je za gubernatora Pence. Dok moli za dopuštenje da se vrati u Petrograd, naimenovan je godine 1819 za general-gubernatora Sibira, čiju upravu korenito reformiše. Tek godine 1821 pozvan je natrag u Petrograd i naimenovan za člana Carevinskog Veća, ali više nije mogao biti onako blizak Aleksandru.

Njegov pad zaustavio je izvršenje njegovog plana o reformama. On je od njega uspeo da ostvari samo dva dela: stvaranje Carevinskog Veća godine 1810, i preuređenje ministarstava godine 1811; no ove reforme, izdvojene iz celine, ne odgovaraju uostalom više njegovom prvobitnom planu. Ministarstva su, istina, bila preuređena prema načelu lične vlasti ministara, a svi ostaci ranije kolegijumske organizacije uklonjeni; ali odgovornost ministara pred narodnim pretstavništvom ne postoji, pošto go pretstavništvo nije ni ustanovljeno. Carevinsko Veće, sastavljeno od velikodostojnika koje imenuje car, postalo je, istina, savetodavni organ za zakonodavna pitanja; ali je i tu nadležnost prigrabio Odbor ministara, koji je Speranski nameravao da rasturi. I tako je silom prilika ta reforma, koja je trebalo da posluži zavođenju ustavnog režima, imala za rezultat samo birokratsku centralizaciju i pojačavanje ministarske samovolje.

II. — Reakcija uredi

„Patriotski rat” iz 1812 godine, koji je imao za posledicu pohod na Pariz i pad Napoleona, duboko je izmenio političke poglede ruskoga društva i samoga Aleksandra.

Aleksandrov misticizam. — Napoleonovo zauzimanje Moskve i strah od novih poraza bacili su cara u jednu oštru moralnu krizu. Njegov sanjalački izgled skriva jaku duševnu borbu. Pod uticajem jednoga od svojih najbližih prijatelja, kneza A. N. Golicina, nekadašnjeg bezbožnika koji je sad postao mističar i koji ga potstiče da potraži utehu i ohrabrenje u veri, on postepeno pada u misticizam. U isto vreme postaje on sve nepoverljiviji i prezriviji prema svojoj okolini. Ovo duševno stanje pojačava se posle pobede nad Napoleonom i komplikacija Bečkog Kongresa. Kada se Napoleon vratio sa ostrva Elbe, Aleksandar se približuje baronici Kridener, koja je, posle svoje burne i raskalašne mladosti, postala mistična proročica i čija je pretskazanja neko vreme pratio sa strasnim interesovanjem. U to vreme smišlja on plan da bratski ujedini hrišćanske vladare i da ih privoli da se uzajamno obavežu da će se u svojim međusobnim odnosima kao i u odnosu na svoje podanike držati evanđelskih načela. Njegova je zamisao o stvaranju Svete Alijanse. Iako su diplomata Sturdza i grof Kapodistrija, Grk sa Krfa, učestvovali u konačnom sastavljanju toga slavnog dokumenta, iako su gospođa Kridener i Bergas bili pozvani da prouče plan o tome savezu, ipak je koncept za taj ugovor bio napisan rukom samoga cara.

Poslednje Aleksandrove liberalne pomisli. — Misticizam, koji je on usled svoga karaktera sklon da unese čak i u čistu politiku, sprečava Aleksandra da odjednom i nepovratno raskine sa svojom liberalnom prošlošću. Ubrzo po završetku borbe sa Napoleonom, događalo mu se ponekad da se vrati svome snu o ustavnoj monarhiji.

Godine 1814, kod madam de Stal u Parizu, on daje prave liberalne izjave: govori prezrivo o Ferdinandu VII, koji je, tek što se nanovo popeo na pšanski presto, ukinuo ustav; on se isto tako nepovoljno izražava o Burbonima uopšte, za koje kaže da su „nepopravimi” zbog njihove slepe privrženosti starome režimu; on takođe izražava nadu da će videti oslobođenje ruskih mužika još za vreme svoje vladavine. Ali ove lepe fraze ne odgovaraju više njegovim stvarnim namerama.

Ako uistini i oslobađa mužike, on to čini samo u baltičkim pokrajinama: u Estoniji godine 1816, u Kurlandiji godine 1817 i u Livoniji godine 1819. Pa i tada daje im on samo ličnu slobodu; plemići, koji i dalje zadržavaju zemlju, obavezni su samo da prema slobodno sklopljenim ugovorima izdaju pod zakup određene parnice zemlje seljacima koji su sad postali zakupci, a seljaci koji ne uspeju da uzmu zemlju u zakup, osuđeni su da budu samo poljoprivredni nadničari.

U pravoj Rusiji pak, on ne čini ništa za mužike. Izvesne sredine to međutim rado pomišljaju na ukidanje seljačkoga ropstva. Ideje Adama Smita o preimućstvima slobodnoga rada u naređenju sa prinudnim počinju da prodiru u obrazovano društvo; s druge strane, vladajuće sredine boje se da pobune mužika ne poremete javni mir; najzad, izvesni dvorani interesuju se za to pitanje u nadi da će zadobiti naklonost cara, koji i dalje pokazuje simpatije za ideje o oslobođenju mužika i ispoljava svoju odvratnost prema despotizmu spahija. Zato mnogi pisci počinju da sastavljaju predloge za oslobođenje mužika. Ali Aleksandar ne oseća isto reformatorsko oduševljenje. Kada su se godine 1816 šezedeset i pet bogatih plemića iz Petrogradske gubernije dogovorili da istovremeno oslobode svoje mužike pod uslovima koje su zajednički izradili, car, umesto da odobri tu njihovu nameru kao što su oni očekivali, kori ih i čak sumnjiči da su hteli da povrede njegova prava: „Ostavite meni”, kaže on njihovom pretstavniku, knezu Vasilčikovu, „brigu da izdajem zakone za koje budem smatrao da će biti najkorisniji mojim podanicima.”. Godine 1818 traži on od Arakčejeva da sastavi predlog o oslobođenju mužika koji ne bi niukoliko vređao ili ponižavao spahije i koji ne bi zahtevao od državne uprave nikakvu prinudnu meru. Bio je to veoma težak zadatak. Arakčejev se izvukao iz te teškoće predlažući da država postepeno otkupi mužike i da im izda pod zakup po dve desjatine zemlje na svako lice; državna blagajna bi namenila za taj posao po pet miliona papirnih rubalja godišnje; otkupljivanje ne samo da ne bi bilo obavezno, već bi se moglo vršiti samo po pristanku spahija. I ovaj predlog, kao ni druge sasvim različite od onoga, Aleksandar nije ni pokušao da ostvari.

Isto tako se on povremeno vraća svojim nekadašnjim planovima o političkim reformama. Kada je postao kralj Poljske na osnovu odluka Bečkog Kongresa, dao je svojim novim podanicima jedan liberalan Ustav 15/27 marta 1818 godine otvorio je on lično prvu Dijetu kraljevine Poljske, i u svom govoru, koji je načinio veliki utisak u Rusiji, izjavio je kako se on nada da će, sa Božjom pomoću, proširiti poljski Ustav na sve delove svoje carevine, Tako je on svečano potvrdio da se nije odrekao plana da od Rusije načini ustavnu monarhiju. Iste godine stavio je u dužnost Novosilcevu da sastavi predlog Ustava za Rusiju. Ovaj predlog, pod naslovom Osnovna povelja Ruskoga carstva, bitno se razlikuje od onoga što ga je sastavio Speranski 1809 godine: pre svega, po primeru Napoleonove Francuske, on se stvarno odriče izborne prakse i poverava caru da on imenuje poslanike na osnovu liste predloga; zatim, deleći carstvo na namesništva sa nezavisnim Dijetama koje imaju ograničene zakonodavne nadležnosti, on se izjašnjava za federativno uređenje ustavne monarhije. Ali i ovaj predlog doživljuje istu sudbinu kao i predlozi za oslobođenje mužika; Aleksandar ga napušta i ne pokušavši da ga ostvari.

Oruđe Aleksandrovog despotizma: Arakčejev. — Ubrzo Aleksandar napušta čak i svaku liberalnu pomisao. On sve više naginje ka reakciji i despotizmu. Njegova desna ruka, skoro njegov jedini saradnik u svim državnim poslovima biće otsada Arakčejev, čije je ime poslužilo da se obeleži najcrnja reakcija i najneograničeniji despotizam, takozvana „arakčejevština”. Iako neobrazovan i neznalica, Arakčejev ima smisla za državne poslove. On je od prirode inteligentan, ali je njegova inteligencija bez dubine, i ona se zadržava samo na površini stvari, na beznačajnim pojedinostima i na formalnostima. Njegovoj divljoj svireposti pridružuje se krajnja oholost, koja ide čak do prostaštva. Sa ciničnom otvorenošću priznaje on da briga da se dodvori caru u svemu i uvek, potiskuje kod njega sve ostale, pa čak i brigu o državnim interesima. I upravo tim ispoljavanjem pseće vernosti prema carevoj ličnosti umeo je on da pridobije i sačuva potpuno poverenje Aleksandra I, i da bude jedini čovek koga je poštedela careva sumnja.

On zadobija naklonost cara — koji je od prirode sklon da se kreće između dveju krajnosti — skoro u isto vreme kad i Speranski. U to doba on čini jednu stvarnu uslugu državi usavršavajući vešto rusku artileriju. Za vreme „patriotskog rata” i pohoda na Francusku, on se još više približava Aleksandru, uzima sve većeg učešća u vođenju državnih poslova i naposletku postaje neophodno potreban caru. On se tada istavlja kao kakav zid između cara i naroda; postalo je nemogućno da se car upozna ili čak i da mu se samo dostavi ma šta bez njegovog posredovanja. Stvarno, sve do kraja Aleksandrove vladavine, on igra ulogu pravoga carskog namesnika.

No iz ovoga ne treba zaključiti, kao što se često činilo, da je on potpuno vladao nad svojim gospodarem i da ga je potčinjavao svakom svom prohtevu. On je, naprotiv, bio samo jedno slepo oruđe u njegovim rukama, samo njegov rob, i tu leži tajna milosti koju je uživao. Istina, on je postupcima koje je upotrebljavao da bi izvršio carevu volju utiskivao žig svoje grube i divljačke prirode, ali je on ipak bio samo prost izvršilac jedne politike čiji je pokretač bio sam Aleksandar, nekadašnji liberalni zanesenjak koga su sve više osvajale reakcionarske ideje i reakcionarska osećanja.

Politička i duhovna reakcija. — Aleksandrove reakcionarne ideje i svemoć Arakčejeva, čija je gvozdena pesnica, u očima carevim, jedino sposobna da zaštiti utvrđeni režim od svakoga opasnog nasrtaja, dostižu svoj vrhunac oko 1820 godine. Te godine, na konferenciji mira u Tropau, car otvoreno priznaje Meternihu da žali svoje nekadašnje oduševljenje za liberalne ideje, da on uviđa njihovu opasnost i da smatra za potrebno da posveti sve svoje snage čuvanju i učvršćivanju dotadašnjega režima.

U Tropau mu stiže vest o jednom neobičnom događaju: u Petrogradu se Semjonovski gardiski puk bio pobunio i ceo je zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu. Uistini, nije bilo „pobune”, već su vojnici tom prilikom iskoristili jedno svoje zakonsko pravo, a to je da podnose žalbe na svoje starešine prilikom smotre trupa. Semjonovskim pukom komandovao je od nedavna pukovnik Švarc, jedan štićenik Arakčejeva. Naročito postavljen sa zadatkom da uspostavi strogu disciplinu, jer je Arakčejev optuživao mlade liberalne oficire da kvare disciplinu postupajući čovečno sa svojim vojnicima, Švarc je otpočeo da kažnjava vojnike svirepim telesnim kaznama. Vojnici su izgubili strpljenje; prilikom jedne smotre, kada su po običaju bili zapitani da li imaju da se požale na svoje starešine, jedna četa istupila je da se žali na svirepost pukovnika Švarca. Ovaj postupak, iako zakonit, protumačen je kao neposlušnost, i umesto da je ispitana opravdanost te žalbe, zatočena je cela ta četa. Ceo puk izjavio je tada da se slaže sa kažnjenom četom i došao u tvrđavu da i on bude zatvoren.

Čim je doznao za taj događaj, Aleksandar ga je pripisao potajnoj revolucionarnoj propagandi i u tome video dokaz da se u Rusiji potajno razvija revolucionarna zaraza. Nekoliko generala uveravaju ga da taj sitan događaj nema političko obeležje. Jedino Arakčejev, iskorišćujući činjenicu da su zaista nađena dva politička pamfleta u blizini kasarne Semjonovskog puka, pohitao je da potvrdi careve sumnje. Od toga trenutka, stroge mere protivu književnosti i javne nastave pojačavaju se. Postupci cenzure graniče se ponekad sa besmislenošću; najbezazlenija dela sumnjiče se da su buntovnička; univerziteti se smatraju za rasadnike bezbožništva i prevratničkih ideja. Usled Aleksandrove sklonosti ka misticizmu, borbu vlasti protivu slobode političkog mišljenja prati izvesna verska propaganda koja se izvrgava u vojničku zatucanost.

Borba protivu svetovne nastave započeta je u oktobru 1817 godine, kada su crkveni poslovi i javna nastava spojeni u jedno ministarstvo povereno mističnome A. N. Golicinu. Glavna dužnost ovog ministarstva, prema odredbama jednog naročitog uputstva, bila je da ono ostvari u oblasti vaspitanja i svih naučnih predmeta savršen sklad između vere i nauke. Uloga cenzure postala je usled toga složenija: ona mora da suzbija ne samo prevratničke ideje, već i sve ono što nije u potpunoj saglasnosti sa zvaničnim crkvenim učenjem. Otuda je, između ostalog, proizišao i jedan sukob između ministra Golicina i crkvenih vlasti. Jer, dok on kao revnostan mističar progoni svetovnu književnost kao podozrivu u pogledu neverništva, crkvene vlasti su nepoverljive prema mističarskim teorijama, koje oni sumnjiče da su raznoverske, te se događa da cenzura Svetoga Sinoda zabrani čitanje knjiga koje je izdalo ministarstvo. Uskoro postaje teško objavljivati privatno ma šta, te Karamzin može sa gorčinom da napiše jednom svom prijatelju: „Cenzura nam je preprečila put kao kakav medved i ne pušta ništa da prođe.” Saobrazno Aleksandrovoj volji, vlada — u ovom slučaju Golicin — ide na ruku samo stvaranju otseka Biblijskoga Društva po gradovima. Kaogod i svetovna književnost, tako i viša nastava preživljuje teške časove. Onaj koji se najviše upinje da uguši svetovnu nauku jeste Magnicki, jedan nekadašnji saradnik Speranskoga, koji da bi se progurao u prvi red pokazuje veoma živu reakcionarnu i pobožnjačku revnost. Postavljen za staratelja Kazanjskog školskog okruga, on je načinio od univerziteta te varoši jednu smešnu parodiju manastira; zvanična akta su tu prepuna jevanđelskih tekstova, studenti provode sve vreme u pevanju psalama, a profesori moraju u svojim predavanjima da dokazuju nemoć svetovne nauke. To je triumf mračnjaštva.

Vojničke naseobine. — U ovom periodu reakcije, sva Aleksandrova pažnja upravljena je na jedan jedini poduhvat, a to je osnivanje vojničkih naseobina, što je njegovo lično delo i na kome on uporno radi i pored svih zameraka velikog dela njegove okoline i žalosnih rezultata toga pokušaja. Njegova zamisao, koju je pozajmio iz jednoga Servanovog članka, O graničnim snagama države, jeste u tome: da ne otrgne vojnike od njihovih porodica i od njihovoga doma za vreme mira, i da u isti mah na taj način olakša troškove države na izdržavanje vojske. Da bi se postigao taj dvostruki cilj, dovoljno je pribeći vojničkoj kolonizaciji, a to će reći smestiti svakog vojnika i njegovu porodicu u posebnu kuću, nametnuti vojnicima da u isti mah. vrše vojne vežbe i da obrađuju svoje njive uz pripomoć svoje žene i svoje dece, a proizvode poljoprivrednog rada upotrebiti za izdržavanje svake takve naseobine. Aleksandar je duboko ubeđen da će vojnici, koji neće više biti odvojeni od svoje porodice, prihvatiti ovaj sistem kao pravu blagodet. Što se tiče Arakčejeva, iako je tačno da je isprva stavljao zamerke tome planu i da. je obezbedio njegovo izvođenje tek na izričitu carevu zapovest, on je ipak uskoro povlađivao ubeđenju svoga gospodara.

Prva takva naseobina stvorena je 1810 godine u Mohilevskoj, a druga godine 1815 u Novgorodskoj guberniji. Od godine 1816, vojničke naseobine toliko se umnožavaju u Harkovskoj, Jekaterinoslavskoj i Hersonskoj guberniji, da pri kraju Aleksandrove vladavine one obuhvataju skoro jednu trećinu ruske vojske. One obrazuju jedno posebno telo, neku vrstu države u državi, potčinjeno apsolutnoj vlasti Arakčejeva. Međutim, njihovi stanovnici, umesto da im se raduju kao nekoj blagodeti, žale se na njih kao na neku nesreću. One pretvaraju ne samo njihovu vojnu službu, već i čitav život i njihov i njihove porodice u obavezan i stalan kuluk, gde je sve unapred određeno, gde svi moraju raditi isti posao i u isti čas, a ne mogu da udese svoj privatni život kako bi njima godilo. Osim toga, i najmanji prekršaj pravila izlaže ih nečovečnim kaznama koje im je propisao Arakčejev. Seljaci iz krajeva gde se stvaraju te naseobine obično se takođe pretvaraju u vojne naseljenike; dovoljan je jedan potez pera pa da se uništi sloboda i njihova i njihove porodice, da im se oduzme pravo da urede svoj porodični život po svojoj volji i da budu osuđeni na neku vrstu robije. Oni upućuju ponizne molbe caru preklinjući ga da ih oslobodi, čak i po cenu novih poreza, njihovoga jarma, Aleksandar i ne odgovara na njihova preklinjanja i njihove žalbe; on sluša samo Arakčejeva, koji mu slika stanje u vojničkim naseobinama idiličnim bojama; čak ni strahovite pobune koje izbijaju u naseobinama i koje se ugušuju sa najvećom svirepošću ne mogu da mu otvore oči.

Vrhunac Arakčejevljeve svemoći. — Arakčejevu nije dosta što je svemoćan ljubimac carev. On hoće da bude i jedini. Zato on snuje podle speltke da bi konačno uklonio ljude koji su još sačuvali carevo poverenje. Na taj način uspeva on da se oslobodi kneza Volkonskog, šesra carskoga generalštaba, koji je pratio Aleksandra na putovanjima po Rusiji. Potrebno mu je da nekoliko ministara zameni svojim poslušnim štićenicima. Teže mu je da sruši Golicina, sa kojim Aleksandra vezuje prijateljstvo iz mladosti, pojačano zajedničkim sklonostima ka misticizmu. On u tome uspeva uz pripomoć igumana Fotijusa. Ovaj kaluđer, neznalica i spletkaroš, izdavao se za nadahnutog fanatika i grubim izrazima napadao poroke visokoga društva. Njegove obožavateljke koje su ga okružavale, većinom velike dame, proglasile su ga za proroka i vidovita čoveka. Najbogatija žena u Rusiji, grofica Orlov, stavila mu je na raspoloženje svoje ogromno bogatstvo i ropski mu služila. Kada je taj kaluđer, po naredbi Arakčejeva, bacio anatemu na Golicina koga je optužio da je jeretik i da upropašćuje Rusiju, Aleksandar smatra za nemogućno da se čini kao da mu je nepoznato to stanje koje izaziva veliko negodovanje u društvu, te Goličin pada u nemilost aprila 1824 godine.

Arakčejev je na vrhuncu svoje sreće; ali se ona bliži svome kraju, jer su Aleksandrovi dani izbrojani.

Tajna udruženja. — „Arakčejevština” je samo pojačala nezadovoljstvo koje se posle borbe sa Napoleonom ispoljavalo među mlađim, obrazovanim oficirima, i ubrzo je ono dobilo čisto revolucionarno obeležje.

Rat 1812 godine i pohod na Pariz probudili su u njima patriotsko osećanje. Sa svoga bavljenja u inostranstvu oni su, osim toga, doneli liberalne težnje. Oni su tamo otkrili čitav jedan svet novih običaja, društvenih odnosa i ideja. U Parizu su prisustvovali otvaranju zakonodavnih pretstavničkih domova i mogli su da posmatraju oko sebe uživanje jedne slobode koju su zajemčivale ustavne ustanove. I zar da se u njima ne javi pomisao da oni, heroji i pobednici, kada se budu vratili u svoju otadžbinu, ne mogu i dalje ostati robovi? Oni su se setili slobodoumnih obećanja koja je Aleksandar obilno davao u početku svoje vladavine i nadali su se da će se on staviti na čelo društvenog pokreta i da će dati slobodu svojoj carevini. Kada su se vratili u Rusiju, osetili su gorko razočarenje. Njihove nade sudarile su se sa „arakčejevštinom”, kao što su se i nade slobodoumnih ljudi zapadne Evrope sudarile sa Meternihovim sistemom. Zato i oni, poput Evrope, počinju da osnivaju tajna politička udruženja.

Prvo takvo udruženje obrazovano je 1816 godine. Njega je osnovalo nekoliko gardiskih oficira, ali je ono bilo kratkoga veka. Zamenilo ga je drugo jedno udruženje, mnogo veće, Sojuz Blagodenstvija (Napredno Društvo), čija su pravila skoro potpuna kopija pravila nemačkog Tugenbund-a. Osnivači i članovi ovog udruženja su skoro sve sami oficiri iz garde, koji su već počeli da obučavaju svoje vojnike po Lankastrovom pedagoškom sistemu, i oni se razlikuju od svojih drugova čovečnim postupanjem sa svojim potčinjenima. Oni žele da prošire polje svoga slobodoumnog delovanja. Oni sanjaju da rade u zakonskim granicama, podižući duhovni nivo naroda pomoću prosvećivanja, sa nadom da će rasprostraniti želju za političkim slobodama i socijalnim reformama. Ali oni ubrzo jasno uviđaju da postojeći režim ometa čak i najnevinije pokušaje da se zavede liberalna nastava, te ih sama vlada nagoni da postanu zaverenici. Godine 1821, opšta skupština Naprednoga Društva utvrđuje nemogućnost da razvije delatnost svoga društva i odlučuje da se ono raspusti. Njegovi najenergičniji članovi donose odmah odluku da obrazuju novo udruženje sa čisto revolucionarnim ciljem. Ustvari, osnivaju se ubrzo dva udruženja, Severno — u Petrogradu, i Južno — u Tulčinu, gde se nalazi glavni štab druge armije. Severno društvo ima uzastopce za vođe: Nikitu Muravjeva, pisca jednog predloga za liberalnu, federativnu i ustavnu monarhiju, sa visokim izbornim cenzusom; on takođe predviđa oslobođenje seljaka, ali ne i da im se razdeli zemlja. Pukovnik Pestel je vođa Južnog udruženja, čije su težnje radikalnije. U jednoj političžoj raspravi, Ruska istina (Ruskaja pravda), on predlaže da se Rusija pretvori u demokratsku republiku jako centralizovanu; osim toga, on ima u vidu i veliku agrarnu reformu zasnovanu na delimičnom podržavanju zemlje. Na jugu Rusije obrazuje se treće udruženje, zvano Ujedinjeni Sloveni, najradikalnije i najdemokratskije, sastavljeno od nižih oficir akoji umeju da pridobiju srca svojih vojnika.

Vođe ovih udruženja više poklanjaju pažnju raspravljanju o njihovim političkim programima nego pripremanju sredstava za ostvarenje njihovih obimnih i smelih planova. U tom pogledu, oni se ograničavaju na maglovita većanja o mogućnosti jedne oružane pobune, jedne vojničke revolucije ili čak i ubistva vladara, i većina naginje mišljenju da se takva mogućnost neće uskoro ukazati. Ali otkrivanje zavere od strane vlade, a zatim smrt Aleksandrova ubrzaće događaje.

Već godine 1821, Benkendorf, načelnik štaba garde, podnosi Aleksandru podroban izveštaj o tajnim političkim udruženjima, sa spiskom imena nekolicine članova Naprednoga Društva. Car, koji je nedavno primio isto tako podroban izveštaj generala Vasilčikova sa rečima: „Ja sam gajio i potpomagao takve iluzije i takve zablude, te nije zgodno da ih sad ja strogo suzbijam”, ograničava se da godine 1822 naredi da se zatvore slobodnozidarske lože i zabrane sva tajna udruženja. Lože su zatvorene, ali nije započeto nikakvo gonjenje članova tajnih udruženja. U poslednjim mesecima svoje vladavine Aleksandar prima još tačnije dostave, od Šervuda i Majboroda; ali se on ne žuri da bude strog. On kao da predoseća da se bliži kraj njegovoga života. Oni koji se nalaze u njegovoj blizini zapažaju da ga je obuzela odvratnost prema životu, duševna klonulost i setna ravnodušnost prema svemu što ga okružuje. Neočekivane nesreće koje ga pogađaju uzastopce i bez predaha slamaju potpuno njegovu duhovnu snagu. U junu 1824 godine sušica odnosi njegovu kćer koju je imao sa Marijom Antonovnom Nariškin — po rođenju Četvertinski, koja mu je već godinama bila ljubavnica — a koju je on nežno voleo. U novembru 1824 godine strahovita poplava zadesila je Petrograd, prouzrokovala mnoge žrtve, nanela ogromne štete mnogim stanovnicima, ako ih već nije i sasvim upropastila. U isto vreme i carica Jelisaveta Aleksejevna, kojoj se car nedavno bio približio posle mnogih godina odvojenog života, razbolela se teško. Septembra 1825 godine, Aleksandar je odvodi u Taganrog, na obalu Azovskoga Mora, u nadi da će joj blaža klima više prijati zdravlju. Odatle polazi on na putovanje po Krimu, gde oboleva od tamošnje opasne groznice. Vrativši se u Taganrog već ozbiljno bolestan, on tu i umire 19 novembra/1 decembra 1825 godine, u četrdeset devetoj godini života.

III. — Materijalni i duhovni napredak za vreme Aleksandra I uredi

Aleksandrova vladavina beleži znatan napredak ruske kulture. Industriski napredak i razvitak slobodnog rada. — Mnogi ratovi u kojima je Rusija morala da učestvuje neminovno su nametnuli zemlji teške materijalne žrtve, povećali terete poreskih obveznika i rastrojili novčani sistem. Mnoge glavne grane narodne privrede trpele su zbog toga. Međutim, ekonomski razvitak Rusije, koji je otpočeo u drugoj polovini XVIII veka, nije se zaustavio. Spoljne političke nezgode dale su mu čak u izvesnom pogledu nov potstrek. Iako pristupanje Rusije kontinentalnoj blokadi znatno škodi proizvodnji sirovina koje su se izvozile u inostranstvo, a naročito u Englesku, ono je koristilo industriji koja se, usled zabrane uvoženja engleskih fabričkih proizvoda, oslobađa porazne strane konkurencije. Ne samo da su ruske fabrike povećale svoju proizvodnju, već su se i umnožile. Njihov broj penje se od 2.423 sa 95.202 radnika u 1804 godini, na 4.189 sa 172.882 radnika u 1815 godini. Veoma visoka zaštitna carina koju je vlada zavela 1822 godine učvrstila je i još više ubrzala taj napredak. Godine 1826, u 5.128 fabrika rade 206.489 radnika.

Uporedo sa povećavanjem industriske proizvodnje, slobodan i svojevoljan rad zauzima sve veće mesto u industriji. Već početkom prve četvrti XIX veka, skoro 48 od sto fabričkih radnika primaju platu i ne pripadaju mužičkom staležu. Ova činjenica, koja se još jače ocrtava u narednim godinama, ima veliki značaj. Ona dokazuje da pored ranijih fabrika, stvorenih većinom inicijativom državnih vlasti i koje su se održavale zahvaljujući državnim porudžbinama, a oslanjale se naročito na prinudan rad, počinju da se pojavljuju preduzeća koja rade za privatnu potrošnju. Ovaj pokret proširuje se delimično i na izvesne stare industrije, kao što je suknarska, ali on naročito osvaja skorašnje industrije, kao na primer pamučnu, kožarsku i užarsku.

Povećavanje slobodne radne snage u industriji otkriva nam takođe da postoji izvesna socijalna evolucija koja će postepeno potkopati temelje starog patrijarhalnog režima zasnovanog na seljačkom ropstvu. To povećavanje bilo bi nemogućno da nije bilo preseljavanja seljaka u gradove i povećavanja varoškog stanovništva, i da nije bilo napretka u trgovačkom poslovanju cele zemlje, što nagoveštava postepeno napuštanje primitivnih postupaka domaće privrede.

Duhovni pokret. — Duhovni napredak je još vidniji. U vreme Jelisavete i Katarine II, duhovna delatnost bila je usredsređena naročito na lepu književnost i laku društvenu satiru. Početkom XIX veka ona postaje mnogo raznolikija, složenija i ozbiljnija. Javnost se sve više interesuje za politička i socijalna pitanja. Zvanični pokušaji izvođenja reforama i slobodoumne težnje javnosti izazivaju stvaranje mnogih planova za političko preuređenje zemlje, od kojih su mnogi već spomenuti. U isto vreme se u društvu, štampi i upravnim krugovima živo raspravlja o seljačkom pitanju: visoki državni činovnici, privatna lica i udruženja naročito organizovana radi proučavanja toga pitanja sastavljaju predloge za ukidanje seljačkoga ropstva. Ova sasvim nova delatnost javnosti ogleda se u razvitku štampe.

U prvoj četvrti XIX veka osnivaju se u obema prestonicama nekoliko časopisa, prema kojima su časopisi iz XVIII veka samo nevešti i detinjasti pokušaji. Oni se više ne ograničavaju samo na lepu književnost, na pitanja apstraktnoga morala i na društvenu satiru kao u vreme Katarine II, već stavljaju na prvo mesto probleme političke i socijalne sadašnjice. Novinarstvo se sve više približava svome pravom zadatku, drugim rečima, stvara se pravo novinarstvo u granicama koje mu nameće cenzura, koja je postala veoma stroga u drugoj polovini Aleksandrove vladavine. Među tadašnjim velikim časopisima treba spomenuti: Vjestnjik Evropi (Evropski Glasnik), što ga je osnovao Karamzin 1802 godine, a kasnije ga uređivali Kačenovski i Žukovski; Glinkin Russkij Vjestnjik, osnovan 1808 godine; Duh Žurnalov (Duh Novina), osnovan 1815 godine, i Grečov Sin Otečestva. Socijalna i ekonomska pitanja raspravljaju se tu sa raznih gledišta, i interesi raznih staleža, zemljoposednika, industrijalaca, trgovaca itd. već se jasno izražavaju. Sve češće se prodaju originalna dela i prevedene knjige posvećene važnim ekonomskim problemima, kao Bogatstvo naroda od Adama Smita i Rasmatranja o jednoj teoriji poreza, originalno delo budućeg dekabriste Nikolaja Turgenjeva, koji je studirao na univerzitetu u Getingenu. Ove dve rasprave pobuđuju utoliko interesovanje, što više ili manje neposredno govore o pitanju seljačkoga ropstva. Misao koju razvija Smit, da prinudan rad nije povoljan po proizvodnju, načinio je dubok utisak na ruske čitaoce, a ono što je naročito privuklo njihovu pažnju u Turgenjevljevom delu, to je što on, iako veoma uzdržano i prikriveno, zbog cenzure, zamera seljačkom ropstvu da škodi narodnoj privredi.

Dok se izvesni krugovi sve više interesuju za socijalne i političke probleme, drugi se oduševljavaju za slobodno zidarstvo. Nasuprot tome, u aristokratskim krugovima obeju prestonica, uporedo sa misticizmom koji je uveo u modu Aleksandar I, počinje da se širi jedna sekta sa krajnjim verskim težnjama, a to je Hlistovščina; priređuju se sednice po salonima otmenih krugova, gde generali i carevi savetnici počinju da se vrte oko sebe dok ne padnu u zanos ili u nesvest, i gde se prisutni ushićuju diveći se pretskazanjima mnogih proroka i proročica koje se tamo susreću.

Velika delatnost ispoljava se i u oblasti književnosti, gde se nove struje sudaraju sa lažnim klasicizmom koji je na umoru i sa obožavanjem arhaičnih formi. Tu je Karamzin, koji početkom XIX veka vodi borbu sa nadmenom retorikom i slovenskim arhaizmom stare škole, čije su vođe u to vreme Đeržavin i Šiškov, pisac patriotskih proglasa iz 1812 godine. On je izradio jedan književni jezik u kome nije bilo pozajmica iz staroslovenskog jezika i koji je bio manje udaljen od govornog jezika, iako sav prožet veštačkim materijalizmom. Borba između „šiškovista” i „karamzinista”, između pristalica starog i novog stila, pretstavlja jednu prilično bučnu epizodu iz tadašnjeg književnog života. Ma da je i sam u njoj učestvovao, Karamzin je objavio dela prožeta izvesnim novim duhom. Klasičnoj odi i tragediji, koje su već izišle iz mode, on suprotstavlja malograđansku i sentimentalnu novelu u kojoj su, kao na primer u Jadnoj Lizi ili u Nataši, bojarevoj kćeri, svečano nadmeni heroji zamenjeni prostosrdačnim ljudima, čije patnje i strasti potiču iz srca, no koji ipak ostaju još uvek daleko od stvarnoga veličanstvenog stila u svojoj Istoriji ruske države, čije je objavljivanje bilo neobično važan književni događaj. On je tu još pod snažnim uticajem svojih prethodnika iz XVIII veka, Tatiščeva i Ščerbatova, ali je njegov veoma zanimljivi opis političke istorije stare Rusije do početka XVII veka, a ne onaj tromi i dosadni opis njegovih dvaju prethodnika za koje šira publika nije ni znala, prvi put omogućio ruskom čitaocu da upozna prošlost svoje otadžbine.

U prvoj četvrti XIX veka, Karamzina takođe pretiče književni pokret. Njegov sentimentalizam uskoro prestaje da bude dovoljan. Već su se u ruskoj književnosti pojavile dve nove struje, realizam, koji nagoveštava svoj dolazak, i romantizam, čija vladavina počinje.

Prvi napretci realizma ispoljavaju se naročito u basnama Krilova i u komediji Nevolja je biti pametan od Gribojedova. Krilov pozajmljuje od Lafonntena i mnogih drugih stranih pisaca većinu svojih predmeta; ali, presađujući ih na tle svoje zemlje, on ih tako lepo prilagođava ruskom karakteru i prirodi, da su njegove basne postigle ogromnu popularnost, te će ostati jedna od najomiljenijih knjiga njegovih sunarodnika. Iako komedija Gribojedova zadržava izvesna spoljna obeležja pseudoklasične tradicije, kao na primer pravilo o tri jedinstva, ona se ipak odlikuje toliko gipkim i duhovitim stihovima, i tako istinitim pretstavljanjem običaja i života moskovskoga plemstva početkom XIX veka, da je ona još uvek večno svež ukras ruskog pozorišta, i da su mnoge izreke iz nje prešle u poslovicu.

Očekujući da realizam procveta zajedno sa Gogoljem u drugoj četvrtini XIX veka, romantizam, koji je zamenio klasicizam i sentimentalizam, triumfuje. Žukovski je njegov apostol. Njegovi značajni pesnički prevodi upoznali su Rusiju sa pesmama Šilera i nemačkih romantičara, i otkrili joj Bajronove muzičke spevove; stil je u njima toliko lep i toliko je u njima iskreno pesničko osećanje koje se rađa iz prevodiočevih ličnih osećaja, da ti prevodi imaju vrednost originalnih dela. Bajronovski romantizam, koji se sve više podražava, i realizam spajaju se u Puškinovim delima, no oni u njima dobivaju još više sjaja i dubine. Rođen godine 1799, Puškin je imao tek dvadeset i šest godina kada je umro Aleksandar, ali je već bio prešao priličan deo svoje književne karijere. Među ostalim važnijim delima, njegovi spevovi Ruslan i Ludmila, Kavhaski sužanj, Česma u Bahčisaraju, Cigani, i njegova drama Boris Godunov, napisani su pre 1825 godine; u to vreme je njegov roman u stihovima Evgenije Onjegin započet, i pod njegovim uticajem stvara se čitava plejada pesnika, čiji je najznačajniji pretstavnik Baratinski.

IV. — Spoljna politika uredi

Spoljna politika Aleksandra I deli se na dva perioda. Prvi obuhvata borbu protivu Napoleona, koju je za nekoliko godina prekinuo Tilzitski mir, no koja je naposletku izazvala pad Napoleonovog carstva. Drugi period pretstavlja aktivno Aleksandrovo učešće u organizovanju i održavanju novoga poretka u Evropi; to je doba mirovnih konferencija i Svete Alijanse.

Borba između Aleksandra i Napoleona dominira istorijom Evrope za vreme prvog perioda. Za vreme te borbe i sam Aleksandar bio je izložen dejstvu raznih uticaja, i u njegovoj spoljnoj politici osećaju se posledice izmena i promena njegovoga unutrašnjeg sistema; nekoje protivrečnosti u njegovoj međunarodnoj politici mogu se objasniti samo u svetlosti promena koje su se ređale u unutrašnjoj povesti Rusije.

Francusko-ruski odnosi u početku Aleksandrove vladavine. — Kada je saznao za ubistvo cara Pavla, toga novog saveznika Francuske, Bonaparta ga je pripisao Englezima. On iskaljuje svoj gnev u ovom saopštenju štampanom u Monitoru: „Pavle I je poginuo u noći između 24 i 25: engleska eskadra prošla je kroz Sundski moreuz 31. Istorija će nam pokazati odnose koji mogu da postoje između ova dva događaja.”

Po svom stupanju na presto, Aleksandar I. nalazi se pred veoma zamršenom spoljnom politikom. Borba protivu Engleske i prijateljstvo sa Francuskom gube svoj politički smisao smrću Pavlovom; mladi ljudi koji okružuju novoga cara su ubeđeni anglofili i anglomani. Vođenje spoljnih poslova povereno je grofu Aleksandru Voroncovu, koji je, kao i njegov brat Semjon, ambasador u Londonu, odlučan pristalica rusko-engleskog zbliženja i neprijatelj revolucionarne Francuske, a za pomoćnika mu je pridodat knez Čartoriski, blizak Aleksandrov prijatelj. Međutim, u jednom raspisu što ga je uputio svojim diplomatskim pretstavnicima u julu 1801 godine, Aleksandar piše: „Ako se budem latio oružja, učiniću to samo da bih se branio od napada i da bih zaštitio svoje narode ili žrtve neke ambicije opasne po evropski mir.” On izjavljuje da se odriče mešanja u unutrašnje poslove stranih država i da priznaje političke režime koje su pojedini narodi zaveli u svojoj zemlji „zajedničkim dogovorom”; osim toga, iako izvesne političke obaveze koje je uzeo na sebe prethodni režim nisu više u skladu sa „državnim interesima” Rusije, on izjavljuje da će ih moći održati „ukoliko je to mogućno”. Isti raspis objavljuje da se grofu Morkovu, ruskom ambasadoru u Parizu, stavlja u dužnost da ubedi prvog konzula da nedavno zbliženje između Rusije, Austrije i Engleske nije upravljeno protivu Francuske. I doista, grof Moskov, koji je započeo svoju diplomatsku karijeru za vlade Katarine II, jedan od onih za koje se govorilo da „katarinišu”, a to će reći da je smatrao za pitanje časti braniti ruske interese, zaključio je sa Bonapartom, 29 septembra 11 oktobra 1801 godine jedan tajni sporazum u cilju da se učvrsti mir nedavno zaključen u Linevilu i da se bdije nad opštom bezbednošću u Evropi. Kako je 1802 godine Francuska zaključila sa Engleskom ugovor u Amijenu, izgledalo je da je Evropa pošla putem mira.

Ali će rat uskoro ponovo početi. Posle neuspeha pohoda na Egipat i pomorskih uspeha Engleza, Bonaparta uporno misli na zavojevanja na Istoku. Tu on veruje da će pronaći ključ svetske prevlasti, tu hoće da zada odlučan udarac Engleskoj i tu se nada da će naći pouzdan oslonac svome carstvu. Istok postaje jedan od glavnih pokretača njegove politike. U junu 1803 godine, Taleran izjavljuje Morkovu da je spreman da evakuiše Švajcarsku i Holandsku, ako Rusija hoće da pruži pomoć Francuskoj na Istoku. Morokov u nekoliko mahova piše da se Bonaparta sprema da raskine Amijenski ugovor o miru, i da se on, u cilju skorog rata, neprestano vraća na pitanje podele Turske. Ove izveštaje čitaju u Petrogradu sa velikom pažnjom, pa čak i sa izvesnom zebnjom. Kancelar Voroncov, a naročito Kočubej, Aleksandrov blizak prijatelj, raniji ambasador u Carigradu i prethodnik Čartoriskog na položaju pomoćnika ministra spoljnih poslova, ne vide za Rusiju nikakve koristi od podele Turske, što bi se moglo izvesti samo uz pripomoć Francuske i Austrije. Eventualnom susedstvu sa ovim dvema silama pretpostavljaju oni susedstvo sa slabom Turskom: „Nema mirnijih suseda od Turaka”, tvrdi Kočubej, „i sačuvati ove naše prirodne neprijatelje treba otsada da bude osnovno načelo naše politike.” Aleksandar naređuje Morkovu da ne prihvati Bonapartine predloge i da mu izjavi da Rusija nema nameru da se pridruži neprijateljskim postupcima uperenim protivu Turske. Od tog trenutka je Istočno pitanje tesno vezano za celokupan razvoj francusko-ruskih odnosa.

Ukoliko se približuje konačan raskid između Francuske i Engleske, koji će nagraditi Rusiju da promeni tabor, položaj ruskog ambasadora u Parizu postaje sve teži. Bonaparta traži da se opozove Morkov, koji ne dobija zamenu i koji ostavlja u Parizu samo jednog otpravnika poslova, d'Ubrila. Aleksandar želi da raskine sa Francuskom. Ruska diplomatija, u sporazumu sa engleskom diplomatijom, teži da obrazuje jednu protivfrancusku koaliciju. U avgustu 1804 godine i d'Ubril napušta Pariz; u novembru, ruski i austriski car potpisuju jedan tajni sporazum: Rusija obećava svoju pomoć Austriji, a ova se obavezuje da će braniti nezavisnost Turske od Bonaparte.

Rat protiv Napoleona: Austerlic (1805) i Fridrih (1807). — U koaliciju koju priprema protivu Napoleona, koji se nedavno proglasio za cara, ruska diplomatija trudi se da uvuče Prusku, čiji kralj održava lične odnose sa Aleksandrom. Ali Fridrih-Viljem III, slab, neodlučan, rastrzan dvorskim spletkama, zazire od Austrijanaca i izgleda malo sklon da se pridruži koaliciji. Ruski pretstavnik u Berlinu, Alopeus, piše caru da „ravnodušnost pruskoga kralja”, borbe između raznih klika na dvoru, spletke i strah od pobedničke Francuske čine da je Pruska nepouzdan saveznik. S druge strane, među Aleksandrovim prijateljima, Adam Čartoriski izražava najoštriju netrpeljivost prema Pruskoj koju smatra za glavnog vinovnika podele Poljske, i Voroncov, koji upravlja spoljnom politikom Rusije, istoga je mišljenja. Najzad, Pruska, kao i Austrija, sačuvala je mučne uspomene iz svoje borbe sa Francuskom. Slabost svih ranijih koalicija bila je posledica uzajamnog nepoverenja koju su međusobno gajili saveznici; Prusi i Austrijanci, iako su se borili rame uz rame protivu revolucionarne Francuske u ime monarhističkog načela, nisu napustili svoje tradicije teritorijalnih osvajanja i sumnjičili su se uzajamno da spremaju planove za aneksiju. Zbog toga, u cilju borbe protivu Napoleona koja se priprema, Aleksandar predlaže Engleskoj jedno novo načelo za koaliciju. Njegov plan izrađen u sporazumu sa poslanikom Sardinije u Petrogradu čuvenim Žozefom de Mestrom, napisao je jedan od njegovih bliskih prijatelja, N. Novosilcev, čiju smo ulogu videli u reformama početkom Aleksandrove vladavine. Tu se konstatuje da „najmoćnije oruđe kojim su se do sada služili Francuzi i koje im još omogućava da ugrožavaju sve druge zemlje, sastoji se u opšte rasprostranjenom mišljenju da se oni bore za sreću i slobodu svih naroda ...”, da „dobro čovečanstva, pravi interesi zakonitih vlada i uspeh nameravanog plana što su ga smislile dve sile (Ruska i Engleska) zahtevaju da se to strahovito oruđe oduzme od Francuza i okrene protivu njih.” Prema tome, on predlaže „da se ne uspostavljaju stara nasilja” i „da se učvrsti sloboda”; u praksi, kralj Sardinije, kada jednom njegova kraljevina bude obnovljena, moraće da dâ Ustav svojoj zemlji; Francuska će takođe morati da usvoji jedan režim po svome sopstvenom izboru, jer saveznici, to treba glasno reći, ne bore se protivu francuskog naroda, već protivu vlade. Saobrazniji idejama iz prvih godina Aleksandrove vladavine, i slobodnoumniji nego što će biti, zvanična frazeologija saveznika na kraju borbe protiv Napoleona, ovaj plan nije naišao na povoljan prijem u Evropi.

U aprilu 1805 godine, Engleska zaključuje sa Rusijom jedan ugovor o savezu: obe zemlje obavezuju se da će garantovati nezavisnost Turske, i da će Engleska davati Rusiji izvesnu novčanu potporu. Pruska odbija da stupi u koaliciju, i Austrijanci otpočinju neprijateljstva ne čekajući dolazak Rusa. Francuzi opkoljavaju vojsku austriskog generala Maka kod Ulma i primoravaju je da se preda. Žurba Austrijaca upropašćuje položaj saveznika. Ruske trupe stižu umorne i u vrlo rđavom stanju; Austrijance optužuju zbog izdaje. Osim toga, prisustvo Aleksandrovo u vojsci otežava pitanje vrhovnog zapovedništva. Pred nadmoćnijim neprijateljskim snagama, ruska vojska je primorana da otstupa. Za vreme povlačenja, glavni komandant Kutuzov zadobija jedan uspeh kod Direnštajna, kod Šengrabena pukovi Kneza Bagrationa, koji su dobili zadatak da po svaku cenu zaštite povlačenje vojske, ne samo da su odbili neprijatelja, već su izišli i kao pobednici iz te borbe. Ruska vojska povlači se kroz Moravsku, gde se pridružuje trupama koje su tek stigle iz Rusije i austriskom korpusu koji je došao iz Beča, u kome su se već nalazili Francuzi. Kutuzov uviđa da je jedini način boriti se protivu Napoleona u tome da se izbegavaju odlučni sukobi, da se otstupi u Mađarsku gde se nalaze netaknuti austriski korpusi, da se Napoleon iznuri ovim povlačenjem, i da se po svaku cenu dobije u vremenu. Jer, za Napoleona je vreme dragoceno; njegov strategiski plan svodi se, kao i uvek, na to da zada brze i odlučne udare, da nametne opšte bitke, pa da iskoristi nadmoćnost svojih snaga i svoga genija. Kutuzov savetuje Aleksandru da se otstupa bez prestanka, i da se izbagava svaka odlučna borba, ali on to ne zahteva sa dovoljno upornosti, te je 20 novembra/2 decembra 1805 godine, rusku vojsku potukao Napoleon kod Austerlica.

Rat, započet da bi se odbranili interesi Pruske i Austrije, završava se porazom ruske vojske. Austrija se požurila da zaključi mir u Požunu, a Pruska, do čijeg je prijateljstva Aleksandru toliko bilo stalo, udružuje se sa Francuskom. Napoleonove armije nalaze se blizu poljske granice; na Istoku, Francuzi razvijaju veliku aktivnost. Napoleonova pobeda ponovo stavlja na dnevni red poljsko i Istočno pitanje, a ona oba zadiru u ruske interese. Tako je poraz kod Austerlica zadao udar ne samo ruskoj vojsci, već i čitavoj spoljnoj politici Rusije. Jednim tajnim ugovorom sa Turskom, Aleksandar postavlja zahtev da francusko-pruski savez ne bude upravljen protivu Rusije. On šalje u isti mah ranijeg ruskog otpravnika poslova d'Ubrila da pregovara u Parizu o miru između Rusije i Francuske, ali on posle toga ne ratifikuje ugovor koji je potpisao njegov izaslanik. Rusija i Francuska ostaju dakle u ratnom stanju; vojne operacije ruske eskadre u Jadranskom Moru nastavljaju se, kao i operacije ruskog odreda kojim komanduje viceadmiral Senjavin i u kome se nalaze Crnogorci. Napoleon u borbi protivu Rusije pribegava svim sredstvima; on šalje u Carigrad Sebastiania, koji ubeđuje sultana da pogazi rusko-turski ugovor iz 1805 godine, kojim se Turska bila obavezala da ostavi ruskoj ubojnoj floti slobodan prolaz kroz moreuze. Ovo gaženje ugovora i uticaj što ga je vršio francuski ambasador u Carigradu primoravaju Aleksandra da objavi rat Turskoj.

U septembru 1806 godine, pod pritiskom vojničke stranke, ravnodušni pruski kralj odlučuje se najzad da pošalje jedan ultimatum Napoleonu. 14 oktobra, kod Aueršteta i kod Jene, Pruska Fridriha Velikog je uništena. Napoleon ulazi svečano u Berlin gde 21. novembra 1806 godine, odlučuje da se ustanovi kontinentalna blokada, koja je igrala tako važnu ulogu u istoriji Napoleonove prevlasti. Pruska vojska je uništena; Francuzi su zauzeli Poznanjsku oblast; Fridrih-Viljem III prestravljen, beži iz jedne varoši u drugu, započinje pregovore o miru, koje usporava i nepomirljiva narav Napoleonova i njegovo odbijanje da učini ma kakav ustupak. Dok njegov saveznik pregovara, Aleksandar šalje u prusku armiski korpus generala Benigzena i Bukshevdena, pod vrhovnom komandom maršala Kamenskog. Rusija ponovo otpočinje jedan težak rat pod okolnostima koje potsećaju na okolnosti prethodnog rata. Prusi nisu sačekali Ruse, i kada su ovi bili spremni da stupe u dejstvo, njihovi saveznici raspolagali su samo bednim ostacima jedne rastrojene i demoralizovane vojske, koja se bila sklonila na poslednji komadić pruske teritorije na pragu Rusije. I Kamenski smatra da jedina mogućna taktika u borbi protivu Napoleona jeste da se izbegavaju bitke i da se otstupa. Stigavši u Pultusk, on daje u isti mah i naredbu da se otstupa ka ruskoj granici i svoju ostavku. Benigzen ne izvršuje naredbu za povlačenje, odbija napad Franzuca kod Pultuska i naimenovan je za glavnog komandanta. Pred Kenigsbergom, u kome se nalazi pruski kralj sa svojim dvorom, kod Projsiš-ejlau, on započinje jednu krvavu bitku 27. januara/8 februara 1807 godine.

Vojne operacije, prekinute usled zime, nastavljaju se u proleće, i obe strane se spremaju za odlučnu borbu. Položaj ruske vojske kod Kenigsberga veoma je težak. Sada i Benigzen smatra da je najbolji način boriti se protivu Francuza u tome da se oni odvuku postepeno u Rusiju. Ali je interes Prusa sasvim različit: ako bi Benigzen otstupio u Rusiju, Pruska bi izgubila i poslednji delić svoje teritorije. Ruska vojska trpi mnoge oskudice; njeno snabdevanje je rđavo organizovano; vojnici bolesni i u ritama, gladuju. Oficiri i generali ne vole Benigzena, i idu čak dotle da ga optužuju kako ide na ruku neprijatelju. 2/14 juna 1807 godine, kod Fridlanda, ruska vojska je potučena. Pruska je konačno pregažena, i ruske granice otvorene neprijatelju.

Na dan 10/22. juna, Benigzen zaključuje primirje. Tada se Napoleon vraća na plan koji je nekada Taleran saopštio ruskom ambasadoru u Parizu. On pristaje da zaključi mir ali želi savez sa Rusijom. Pobednik i pobeđeni sastaju se u Tilzitu na jednom splavu sagrađenom na reci Njemenu i Aleksandar postaje Napoleonov saveznik.

Savez sa Napoleonom: sastanci u Tilzitu (1807) i u Erfurtu (1808). — Ugovori zaključeni u Tilzitu menjaju iz osnova rusku politiku.

Rusija je primorana da prizna potpun preobražaj centralne Evrope. Aleksandar mora da prizna izmene koje je Napoleon učinio na političkoj karti Evrope. Nemačka postaje vazal Francuske. U naknadu za izvesno ublaženje uslova za mir nametnutih pokorenoj Pruskoj, Aleksandar se odriče svojih prava na kneževinu Jever, na ostrva u Jonskom Moru i na Boku Kotorsku. Poljske oblasti u Pruskoj, izuzev oblast Bjalistoka, koja je ustupljena Rusiji, ustupljena su, pod nazivom „Varšavsko veliko vojvodstvo”, saksonskom kralju. Napoleon je bio predložio Aleksandru mnogo više: istočnu Prusku i znatan deo pruske Poljske; ali: je car to odbio, da bi ostao veran svome savezu sa Pruskom; on je primio samo oblast Bjalistoka jer je uzimanjem te oblasti mogao da skrene pažnju svojih podanika sa svoga neinteresovanja za dobit posle jednog tako teškog rata. Podrobno proučavanje Istočnog pitanja, koje je bilo glavna tačka u pregovorima, odloženo je za naredni sastanak između dva cara, a dotle je ugovoreno da, ako Turska ne primi francusko posredovanje, ili ako, pošto ga bude primila, ne zaključi mir sa Rusijom u roku od tri meseca, Francuska i Rusija će se sporazumeti da isteraju Turke iz Evrope, izuzev iz Carigrada i Rumelije. Moreuzi neće moći da pripadnu ni Francuskoj ni Rusiji.

Ruska javnost tumači na razne načine Tilzitski mir. Jedni ga smatraju kao blagodet za Rusiju; tako na primer knez Kurakin piše carici Mariji: „Rusija izlazi iz ovoga rata sa neočekivanom slavom i čašću ...; ne izgubivši ništa od svojih teritorija, ona je čak stekla i nove.” Drugi, naprotiv, smatraju da je savez sa Napoleonom štetan, da će raskid sa Engleskom i kontinentalna blokada biti kobni po ekonomski život; oni takođe zameraju tome ugovoru o miru što je napustio osnovno načelo ruske politike, a to će reći tesnu saradnju sa austriskom i pruskom monarhijom u borbi protivu Francuske revolucije i uzurpatora; šta više oni ga optužuju kao da on osuđuje i samo načelo monarhije, koje je nagnalo Rusiju da uzme aktivnog učešća u evropskim koalicijama protivu Francuske.

Aleksandar je pozvao grofa Rumjanceva, pristalicu nove politike započete u Tilzitu, da preuzme vođenje spoljnih poslova. U novembru 1807 godine, Rusija, postavši Napoleonov saveznik, objavljuje rat Engleskoj, i dok se ruska vojska pod komandom generala Buksheldena sprema da osvoji Finsku, Bernadot dobiva naređenje da napadne Švedsku: „Švedska će upropastiti Finsku”, piše Napoleon. Ali on pomišlja naročito na veća osvajanja i trudi se posredstvom Kolenkura, svoga ambasadora u Petrogradu da dokaže tu potrebu Aleksandru. On hoće da stavi u dejstvo Tilzitski ugovor, a to će reći da ga pretvori u jedan vojni savez koji bi mogao uništiti pomorsku moć Engleske u Indiji, izvršiti velika osvajanja na Istoku i pre svega napasti Tursku. Aleksandar, naprotiv, ne pokazuje ni malo žurbe da ostvari planove o kojima mu Kolenkur neprekidno govori. U mesto da preduzme veliki pohod na Istok, za koji je spremljen plan u Tilzitu, on više voli da okrene rusku ekspanziju u jednom pravcu koji mu je sam Napoleon pokazao; on naređuje da se zauzme Finska i Dunavske kneževine, i trudi se da iskoristi savezništvo sa Francuskom da bi ih osvojio. Napoleon je nezadovoljan što vidi da je savez koristan samo za Rusiju i da car izbegava da ispuni svoje obaveze. Da bi primorao Aleksandra da se povuče iz dunavskih kneževina, on drži svoju vojsku u Pruskoj, suprotno ugovoru iz 1807 godine.

Neslaganje između saveznika stvara potrebu da se sastanu dva cara. U martu 1808 godine, Kolenkur započinje pregovore sa Aleksandrom i Rumjancevom da pripremi program za taj sastanak. Aleksandar pristaje da uzme učešća u veliki pohod na Istok, ali neslaganje postaje još veće, skoro bezizlazno, čim je u pitanju da se reši sudbina Carigrada i moreuza. U tom pogledu Rumjancev je nepopustljiv, i Kolenkur izjavljuje Napoleonu da je ustupanje Carigrada i moreuza Rusiji uslov, sine qua non za njegovo učešće u pohod na Istok: „ako Rusija dobije Carigrad i Dardanele onda će se ona moći, nadam se”, piše on, „privoleti lako da prihvati svaki plan”. Sastanak dva cara utvrđen je za mesec septembar u Erfurtu. Taleran stiže u Erfurt na dva dana pre Napoleona. 6n spada u onu grupu carskih velikodostojnika koja je uvidela, posle Tilzitskog mira, da je i pored Napoleonovih pobeda carstvo osuđeno na propast. Zajedno sa Fušeom on smatra da je potrebno postaviti granice carevim osvajačkim planovima da bi se sprečilo da se carstvo ne sruši i da povuče u propast i one koji njemu imaju da zahvale što su se uzdigli.

On potajno sprema u Erfurtu jedan smeo plan. Ne samo da otkriva austriskom ambasadoru u Parizu tajni plan o francusko-ruskom pohodu na Istok koji mu je Napoleon saopštio u oči svog polaska na sastanak, već ga još ubeđuje da treba da dokaže vladi u Beču potrebu da počne odmah da se naoružava. Pošto je naoružao Austriju, on otkriva svoju igru Aleksandru: „Veličanstvo”, kaže mu on, „šta ćete Vi ovde? na Vama je da spasete Evropu a Vi ćete u tome uspeti samo ako se oduprete Napoleonu. Francuski narod je prosvećen. Njegov vladar to nije. Vladar Rusije je prosvećen, a njegov narod nije. Prema tome, vladar Rusije treba da bude saveznik francuskog naroda...” On pretskazuje caru skori pad Francuskog Carstva; on mu otkriva nezadovoljstvo koje vlada među Napoleonovim ratnim drugovima i trudi se da mu dokaže kako je neophodno potrebno suzbijati Napoleonovu ambiciju, kako su svi nedavni ratovi samo plod njegove lične ambicije, kako je Francuska umorna, kako narod ne želi ni osvajanja ni pobede, kako težnje Napoleonove ne deli i francuski narod, i kako spas Evrope zahteva savez Rusije sa Austrijom. Tek posle ovog razgovora Aleksandar se sastaje sa Napoleonom.

Napoleon traži da Rusija učestvuje u pohodu na Istok, ali Taleranov potajni rad donosi svoje plodove. Držanje Austrije, puno pretnji, s jedne strane sprečava Napoleona da utvrdi i tačan trenutak i oblik toga pohoda, a s druge strane, primoravajući da se pohod na Istok odloži, to držanje omogućava Aleksandru, umesto što bi bio primoran da daje tačne odgovore i da izdrži nezgodne diskusije o Carigradu i moreuzima, da se ograniči na opšte uveravanje kako on pristaje da svome savezniku pruži oružanu pomoć na Istoku. Za ovo neodređeno obećanje car dobija mnogo više nego što su se ruski diplomati smeli nadati u oči sastanka. Evakuaciju Pruske, olakšavanje teškog ratnog poreza koji joj je bio nametnut, evakuaciju Varšavskog velikog vojvodstva, priznavanje aneksije Finske, Moldavije i Vlaške. Napoleon, istina, zahteva da Rusija potvrdi svoja obećanja i da uzme učešća protivu Austrije u slučaju rata, ali Aleksandar uspeva da ograničiti domašaj toga obećanja unoseći odredbu da će ono važiti samo u slučaju, koji je tada izgledao sasvim neverovatan, napada koji bi Austrija izvršila. Aleksandar može da napusti Erfurt kao pobednik, jer je taj sastanak značio diplomatski poraz za Napoleona. Za svoj triumf on ima da zahvali Taleranu, koji je izdao svoga gospodara, naoružao Austriju, i naveo Aleksandra da posumnja u stabilnost Napoleonovog carstva. Taleran je dao za pravo onim ruskim velikodostojnicima koji nisu odobravali Tilzitski ugovor i koji su tražili da se nastavi borba. protivu Napoleona. Zahvaljujući njemu Aleksandar je uspeo da izvuče iz saveza sa Francuskom maksimum koristi.

Aleksandar je obavestio Austriju o izvesnim pojedinostima. pregovora u Erfurtu i trudio se da je ubedi da ne treba da počinje rat. On je uverava da Napoleon ne pomišlja da se bori protivu nje. Ali Beč ima više poverenja u Talerana nego u Aleksandra, i on preduzima inicijativu u otpočinjanju neprijateljstava. Saznavši da ona priziva narode da stresu jaram osvajača, Napoleon se žali ruskom samodršcu da se „Austrija služi istim sredstvima kao i oni ljudi koji su stvorili Francusku revoluciju ...” Prema Erfurtskom ugovoru, Aleksandar treba da objavi rat Austriji; ali, kada je austriski ambasador napuštao Petrograd, on mu poverava da će se moliti Bogu za pobedu Beča. Njegova vojska ulazi u Galiciju, ali umesto da ide napred, ona ostaje u defanzivi. Kada se Napoleon konačno uverio u neiskrenost ruskog saveza, odlučio se da zada Aleksandru jedan osetan udarac. U maju 1809 godine, on naređuje Ponjatovskom, koji se u tom trenutku borio protivu Austrijanaca u Varšavskom velikom vojvodstvu koje su oni zauzeli još od početka rata, da prebaci svoje poljske trupe u Galiciju. Pojava Ponjatovskog izaziva proteste Aleksandrove, i ruska vojska zauzima Galiciju gde u mesto da se bori sa Austrijancima, ona se tuče sa Poljacima. Napoleon se više ne usteže da otvoreno digne glas protivu jednog „prividnog saveza”. U avgustu 1809 godine, jedna ruska nota, pošto je potsetila da francusko-ruski savez zabranjuje Francuskoj svaki pokušaj obnavljanja Poljske, zahteva da se zaustavi pohod Ponjatovskog. Kada je primio ovu notu, Napoleon je ubrzao pregovore za mir. Kada je trebalo podeliti Galiciju oduzetu od Austrijanaca, izbio je nov nesporazum između saveznika, jer se Aleksandar protivio znatnom teritorijalnom povećavanju Varšavskog velikog vojvodstva. Ipak, Bečki ugovor o miru, zaključen oktobra 1809 godine, dodelio je veći deo Galicije Velikom vojvodstvu, a manji deo Rusiji.

U zimu 1808—1809, Rusi, pošto su zauzeli Alandska Ostrva, prešli su preko leda Botnijski Zaliv i prodrli u Švedsku. Jednim državnim udarom u Štokholmu je bio svrgnut sa prestola Gustav IV a novi vladar, Karlo XIII, pokazao se pomirljiv: ugovorom o miru zaključenom u Fredrikshamu, u septembru 1809 godine, on je ustupio Rusiji Alandska ostrva i celu Finsku.

Posle zaključenja mira sa Švedskom, Aleksandar je hteo da iskoristi rat između Francuske i Austrije da bi zauzeo Balkan i da bi se dokopao Carigrada. Rat iz 1809 godine bio je ispočetka srećan: Bagration je zauzeo nekoliko tvrđava; ali je ubrzo ogorčeni otpor Turaka primorao rusku vojsku da se vrati na levu obalu Dunava.

„Patriotski rat” (1812). — Posle početka rata iz 1809 godine, Napoleon ne može više da sumnja u bezvrednost svoga saveza sa Rusijom. Pitanje Poljske, koje je posle bečkog mira postalo glavni predmet francusko ruskih pregovora, izazvalo je konačno razmimoilaženje dvaju saveznika. Napoleon se trudi da od Poljske načini francusku pretstražu na ruskoj granici. Aleksandar ne pristaje ni po koju cenu da se Poljska obnovi i zahteva od Napoleona da se odrekne toga plana. On mu predlaže jedan ugovor, čiji prvi član kaže „da kraljevina Poljska neće nikad biti uspostavljena”, i koji sem toga određuje da se teritorija Varšavskog velikog vojvodstva neće više povećavati na račun teritorije nekadašnje poljske kraljevine. U januaru 1810 godine, Kolenkur potpisuje taj ugovor, ali Napoleon odbija da ga ratifikuje, navodeći kao izgovor da je njegov ambasador u Petrogradu prekoračio granice svoga ovlašćenja. Odnosi između Petrograda i Pariza i dalje se zatežu. Aleksandar odbija da dâ Napoleonu za ženu svoju sestru, veliku vojvotkinju Anu Pavlovnu, a naročito ne primenjuje kontinentalnu blokadu. Napoleon zna da engleska švercovana roba prodire u Rusiju, pa se sa Baltičkog mora upućuje preko Rusije ka austriskoj granici a odatle u Austriju i Prusku.. U jesen 1810 godine, on piše Aleksandru, naglašujući naročito obavezu da se u ruska pristaništa ne smeju primati brodovi natovareni engleskom robom. Rusija odbija da prizna Trijanonsku carinsku tarifu; šta više, njena carinska tarifa iz 1810 godine, nanosi štetu francuskoj industriji. U stvari, ne samo da Rusija ne poštuje kontinentalnu blokadu, već preduzima i carinski rat protivu Francuske. Najzad, da bi kontrolisao vršenje blokade, Napoleon, prisajedinjuje Francuskoj teritoriju koja pripada Vojvodi od Oldenburga, šuraku Aleksandra, koji ulaže oštar protest.

Rat postaje neizbežan. Za njega se vrše pripreme i u Parizu i u Petrogradu. Bernadot, koji je izabran za vladara u Švedskoj, savetuje Aleksandru da ne započinje glavnu bitku, već da otstupa i da odvuče Napoleona duboko u Rusiju. On mu dokazuje da, ako Napoleon dođe pred Petrograd, onda će on biti bliže svome padu nego ako ruska vojska ide ka Rajni. S druge strane, u Petrogradu Aleksandru savetuju da u interesu Rusije — pošto će Varšavsko veliko vojvodstvo biti u blizini ratišta, a poljsko pitanje je glavni uzrok sukoba, poljsko pitanje reši tako da Napoleonu oduzme svaki izgled na politički uspeh. Knez Golicin, nekadašnji komandant ruske vojske u Galiciji godine 1809, predlaže mu da obnovi poljsku kraljevinu u okviru ruske carevine. Aleksandar se obraća Čartoriskom koji, pred frankofilstvom poljskoga društva, daje ostavku kao ruski činovnik, pa pošto je ukazao na sve koristi koje Francuska obećava Poljacima piše: „Ako Rusi, sa svoje strane, predlože Poljacima veoma velike koristi, moglo bi doći do sporazuma.” Car se i dalje dopisuje s njim, ali je centar diplomatske igre odsada u Beču i Berlinu, koje Napoleon potstiče na rat protivu Rusije. Meternih smatra da je Francuska manje opasna za Austriju nego Rusija; francusko gospodarenje ne bi moglo da bude dugoga veka, i Napoleonovo carstvo će se neminovno srušiti, dok će Rusija ostati stalan suparnik Austrije na Istoku. Primoran da sklopi savez sa Francuskom, Meternih smatra da će poraz Rusije ići na ruku interesima njegove zemlje, ali da u slučaju ruske pobede i francuskog neuspeha Austrija treba da zadrži ono što on naziva „izmenjena neutralnost”. Njega naročito zabrinjuje uspeh ruske vojske na Dunavu. I ako se on obavezuje da će Napoleonu poslati jedan korpus od 20.000 ljudi, on ipak o tome obaveštava ruskog pretstavnika Stakelberga i uverava ga da će ovaj austriski korpus ostati neaktivan. Što se tiče pruskoga kralja opasnost od vojničke okupacije primorava ga da, prema Pariskom ugovoru iz 1812 godine, otvori svoje tvrđave Francuzima, da obeća da će snabdevati Veliku Armiju i da će staviti jedan armiski korpus na raspoloženje Napoleonu.

U ovakvim okolnostima, rat sa Turskom ima samo drugostepeni značaj za Rusiju, te Kutuzov dobija naređenje da zaključi mir. „U slučaju hitne potrebe”, piše mu Aleksandar, „možete učiniti Turcima najveće ustupke i odrediti Prut kao granicu”, ali Vas ja ovlašćujem da učinite ovaj veliki ustupak samo pod uslovom da zaključite sa Portom ugovor o savezu.” Kutuzov potpisuje maja 12/12 1812 godine Bukureški ugovor, kojim se Rusiji priznaje aneksija Besarabije, ali on ne uspeva da pridobije Tursku za savez protivu Francuske.

U maju 1812 godine, Napoleon stiže u Drezdu. Još od aprila Aleksandar se nalazi u Vilni, okružen strancima, Nemcima, Englezima, Italijanima, Pretstavnicima španskih Kortesa i drugih. Ova međunarodna okolina daje njegovoj aktivnosti izvesno naročito obeležje: ona neminovno mora da vrši izvestan uticaj na njegovo shvatanje o preuređenju Evrope; ona ga nagoni da ne odvaja pitanje neposredne odbrane Rusije od pitanja zaštite svih evropskih naroda od uzurpatora i od posledica Francuske revolucije. U Beču se tačno ocrtavaju veliki planovi za spasavanje Evrope, kojima će se Aleksandar kasnije posvetiti.

Na dan 12/24 juna, korpusi Davua, Neja i d'Udinoa prelaze Njemen. Ruske snage, brojno slabije od Velike Armije podeljene su na dve vojske, na vojsku Barkleja od Tolia i na vojsku kneza Bagrationa. To je bila glavna greška ruskog ratnog plana. Napoleon se trudio da se njom koristi, ali nije u tome uspeo, jer su ruske vojske izbegavale glavnu bitku koju je on nameravao da im nametne. Aleksandar se vraća u svoju prestonicu a vrhovno zapovedništvo preuzima Barklej koji se povlači u pravcu Smolenska i naređuje Bagrationu da otstupi pa da mu se pridruži. Ovaj plan izvršen je metodično, i u Smolensku se dve ruske vojske spajaju. Barklejeva taktika je da izbegne susret sa neprijateljem, da otstupa i da odvuče postepeno francusku vojsku duboko u Rusiju.

Početak „patriotskog rata” baca rusko društvo u mučnu uzrujanost i strepnju. Javnost osuđuje Barklejev plan; to povlačenje, u očima javnosti isto je što i poraz. Osim toga, narodne mase u kojima je teško, usled seljačkoga robovanja, izazvati patriotsko oduševljenje, ne prihvataju odmah rat kao narodnu dužnost. Slika pravog raspoloženja ruskoga društva u 1812 godini, onako kako nam ga otkrivaiu spisi, arhivski i drugi razni dokumenti, daleko je od toga da liči na raspoloženje kako ga prikazuje zvanična legenda, koje je dugo vremena smatrana za tačnu. U početku rata, kao što su dokazala veoma interesantna istraživanja, mužici su pokazali revolucionarne prohteve. Što Napoleon to nije iskoristio, i ako je isprva pomišljao na to, to je s toga što mu je bilo neprijatno da kao vladar i osnivač jedne nove dinastije upotrebi protivu drugog jednog vladara revolucionarno oružje. Rat je dobio narodno obeležje tek posle nasilja što ih je vršila Velika Armija; kada su njeni vojnici, ne poštujući više pravila discipline, počeli da pljačkaju, postali su direktna opasnost za život i imanje seljaka; tek posle zauzimanja Moskve počeli su seljaci zaista da smatraju taj rat za „patriotski”.

Posle spajanja u Smolensku, ruska vojska nastavlja da se povlači ka Moskvi. Ona je pod komandom jednog novog vrhovnog zapovednika, Kutuzova, 26 avgusta/7 septembra 1812 godine, ona započinje krvavu bitku kod Borodina (zvanu Moskovska bitka) i povlači se. U selu Fili, Kutuzov okuplja svoj ratni savet koji odlučuje da se Moskva napusti bez borbe, te Napoleon ulazi u prestonicu.

Kada je Velika Armija napustila zapaljivu varoš ona se, da se ne bi vraćala istim putem preko Smolenska, trudi da izbije na put za Kalugu.

Ali, posle bitke kod Malog Jaroslaveca, iscrpena i demoralisana ona je primorana da ponovo pođe putem za Smolensk i ponovo pređe opustošene oblasti. Ruske neregularne čete uznemiravaju je; dezerteri je napuštaju; bolesti i hladnoća je desetkuju. Posle prelaza preko Berezimne, Velika Armija ne postoji više.

Aleksandrova svečana zakletva je ispunjena: U Rusiji nije više ostao ni jedan jedini Napoleonov vojnik. Ono što nisu mogli da učine Car i njegovi generali, ono što je bilo iznad moći upravnog staleža, a to će reći plemića — spahija, koji čak ni u tragičnim godinama patriotskog rata nisu zaboravili na svoje povlastice, što je najzad iscrplo snage ruske države oslabljene nedostatcima apsolutističkog režima učinio je ruski narod. Poraz Velike Armije i oslobođenje otadžbine jeste delo ruskog naroda.

Bečki kongres

Nasuprot ministru spoljnih poslova Rumjancevu i glavnom zapovedniku Kutuzovu, koji hoće po svaku cenu da zaključe mir i koji smatraju da će nastavljanje rata škoditi ruskim interesima, Aleksandar se odlučuje da nastavi borbu do konačnog sloma Napoleonovog carstva. Odričući se liberalnih planova iz prvih godina svoje vladavine, on pokušava da baci u zaborav svoja obećanja o unutrašnjim reformama pomoću žive spoljne politike, pomoću triumfa ruskog oružja i odlučnom intervencijom u bliskoj reorganizaciji Evrope.

Na dan 16/28 februara 1813 godine, u Kališu, zaključen je ugovor o savezu između Rusije i Pruske, koji znači početak jedne nove koalicije protivu Francuske. Kada se Rumjancev razboleo, vođenje ruske strane politike prelazi postepeno iz Petrograda u glavni štab vojske; savetnici koje Aleksandar najviše sluša postali su Kapodistrija, jedan Krfljanin, i Neselrode poreklom Nemac, reakcionar koji je pod jakim uticajem Meterniha. Engleska i Švedska pristupaju koaliciji i vojne operacije ponovo počinju. Posle bitaka kod Licena i Baucena, u junu 1813 godine, otpočinju pregovori između Napoleona i saveznika. Napoleon ponavlja Aleksandru svoj predlog o miru i savezu. Izvesni carevi savetnici skloni su da iskoriste ovu ponudu da bi završili rat pod povoljnim uslovima. Ali njihovu akciju suzbija tuđinska okolina Aleksandrova a to su Prusi koji su želeli da se rat nastavi, ili francuski emigranti koji žele Napoleonov pad, a naročito Meternih, koji vešto igra svoju dvostruku ulogu. Dok u isti mah predlaže austrisko posredovanje, on se trudi da spreči zaključenje mira. I samo da bi onemogućio pregovore koji suviše obećavaju Rusiji, on se ugovorom zaključenim u Rajhenbahu juna 1813 godine, pridružuje koaliciji.

Na suprot Austriji, koja se posle bitke kod Lajpciga plaši da potpun Napoleonov poraz ne bude suviše koristan po Rusiju i Prusku, saveznici se odlučuju da nastave rat na francuskom zemljištu. U martu 1814 godine, ugovorom zaključenim u Šomonu, oni se obavezuju da, uz novčanu podršku Engleza, održe vojni savez za vreme od 20 godina i da ne zaključuju nikakav poseban ugovor sa Francuskom. Posle pariskog ugovora od 30. maja 1814 godine, oni sazivaju Bečki Kongres i preduzimaju težak posao preuređenja Evrope. U Beču oni napuštaju ideju o borbi protivu Napoleona, da bi se pomamno otimalo o ono što su od njega zaplenili. Taleran to iskorišćuje da bi Francuskoj dodelio jednu neočekivanu ulogu. Okupljajući male države i tvrdeći da pravo osvajanja ne može da baci u zaborav načelo zakonitosti, a to će reći neotuđivo pravo vladara nad njihovim teritorijama, on uspeva da zavadi saveznike; 3 januara 1815 godine, Francuska, Engleska i Austrija udružuju se da bi se suprotstavili teritorijalnim pretenzijama Rusije i Pruske, a naročito aneksiji Varšavskog velikog vojvodstva od strane Rusije.

Povratak sa ostrva Elbe primorava saveznike da se još jedanput udruže i da nastave neprijateljstva protivu Napoleona. 9. juna 1815 godine, potpisan je završni dokument Bečkog Kongresa, koji sa svima svojim dodatcima pretstavlja novu međunarodnu povelju Evrope. Rusija dobiva jedan deo Varšavskog velikog vojvodstva, ali deo Galicije koji je ona bila dobila 1809 godine vraćen je Austriji, a Poznanjska oblast koja je bila obećana rusko-pruskim sporazumom u Kališu 1813 godine, ostavljena je Pruskoj. Posle Vaterloa, Englezi vraćaju Burbone na francuski presto, a Aleksandar objavljuje, jula 1815 godine, jednu izjavu koja mu obezbeđuje naklonost Francuza: „Ne treba”, izjavljuje on, „smatrati Francusku za neprijatelja. Strane sile ne mogu u njoj da primenjuju pravo osvajanja.”

Sveta Alijansa i kongresi. U septembru 1815 godine, zanemarujući posredovanje diplomata i ministara, Aleksandar se obraća direktno vladaocima i 14/26 pojavljuje se čuveni proglas o Svetoj Alijansi koji su potpisali austriski car, pruski kralj i ruski car.

Ovaj dokument nema samo za cilj da ogranizuje Evropu strogo na osnovici međunarodnog prava, kao što su to učinili ugovori zaključeni u Beču, već on takođe teži da učvrsti političke i moralne temelje vlasti; to je ideološka povelja novoga režima čije je teritorijalne temelje postavio Bečki Kongres. Već sam stil ovog međunarodnog dokumenta, koji se obraća vladaocima kao ocevima njihovih naroda i koji govori o „propisima svete vere, o ljubavi, istini i miru”, svedoči o njegovom mističnom obeležju. Savremenici ga dočekuju na veoma razne načine: papa odbija da ga potpiše, jer katolicizam ne odobrava doktrinu o vanreligiskom hrišćanstvu koje propoveda Aleksandar; Turska u njemu vidi pre svega poziv na nov krstaški rat, Meternih za njega kaže da je to jedno beznačajno borbljanje a Genc ga naziva „političkom ništarijom”. Program Svete Alijanse, koji je u stvari samo lični program Aleksandrov, ne ograničava se samo na međunarodne odnose; on određuje takođe i unutrašnju politiku Rusije i onih država koje ga budu prihvatile. Politički sistem koji se u njemu nalazi nosi univerzalno obeležje: spoljna i unutrašnja politika su nerazlučno vezane; primena apsolutizma u unutrašnjoj upravi raznih država postaje cilj međunarodne politike cele evropske unije; rat se pretvara u oruđe međunarodne pravde protivu revolucionarnih i nacionalnih pokreta. Nema sumnje da je Aleksandar, kada je sastavljao program Svete Alijanse, bio u izvesnoj meri pod uticajem nebačkog pobožnjaštva, u kome mističan individualizam postoji uporedo sa potpunim potčinjavanjem svetovnom apsolutizmu. Ovaj dokument je završetak jedne duge evolucije koja je dovela cara dotle da se odrekne reformističkih planova iz prvih godina svoje vladavine.

Čim je Meternih stekao ubeđenje da Sveta Alijansa nije, kao što se u početku verovalo, samo jedno sredstvo da se odvrati pažnja Evrope sa ruskih osvajačkih planova na bliskom Istoku, već da je ona zaista jedan program državne uprave, Austrija je preuzela vođenje evropske politike. Aleksandar izjavljuje da je saglasan sa Meternihovim idejama. U ime načela Svete Alijanse, on se odriče političkog liberalizma. Njega nikako ne napušta strah od revolucije. Njegovo duševno stanje vešto iskorišćuje austriski kancelar, i njegova vernost Svetoj Alijansi nateraće ga, prilikom rešavanja grčkog pitanja, u bezizlazan politički položaj. Njemu je mnogo stalo do redovnog sazivanja međunarodnih kongresa i do ličnih veza između vladalaca, ne samo da bi se vršile odredbe o savezu, već i da bi i dalje igrao ulogu „spasioca Evrope” koja mu se izmakla još od 1815 godine.

Prvi kongres, koji je održan u Ahenu 1818 godine, posvećen je naročito pitanju Francuske. Zahvaljujući Aleksandrovoj intervenciji, Francuska je uspela da se smanji okupaciona vojska i da se poboljša njen međunarodni položaj. Aleksandar se trudi da postane popularan u Francuskoj, i pretsednik francuske vlade, vojvoda od Rišeljea, nekadašnji guverner Nove Rusije, obraća mu se više puta, kada je trebalo braniti francuske interese pred saveznicima.

Međutim narodi stavljeni pod kontrolu i nadzor Svete Alijanse uspevaju najzad da zbace svoje okove. Nacionalne revolucije izbijaju u Španiji, Italiji, na Balkanu, i Americi, i one krnje ne samo teoriska načela Svete Alijanse, već i interese raznih država. Sazivaju se kongresi da bi se rešavalo o merama za sprečavanje i za podrobno ispitivanje svih političkih pitanja koja su u vezi sa ovim revolucijama.

Kongres u Tropau godine 1820 bavi se prvenstveno napuljskom revolucijom. On objavljuje jednu izjavu, koja na zahtev Aleksandrov jasno ističe pravo sila da se mešaju u unutrašnje poslove zemalja gde se vrše pokušaji nasilne izmene političkog režima. Sa gledišta stvarnih interesa Rusije, on znači jedan diplomatski poraz. Rusija je htela da se na tome kongresu proučavaju razna važna pitanja, ali je Meternih uspeo da ograniči njen rad na napuljsko pitanje. Zahvaljujući brzini svoga glasonoše, on doznaje pre Aleksandra za pobune koje su se dogodile u Semjonovskom puku u Petrogradu. Zastrašujući cara priviđenjem revolucije, on uspeva da se taj kongres bavi samo pobunama i revolucijama.

Kongres u Ljubljani, godine 1821 raspravlja o revolucionarnim događajima u Turinu. Aleksandar nudi svoje posredovanje: jedna ruska vojska od 100.000 ljudi spremna je da pređe Galiciju i da se uputi ka Italiji; ali, neredi u Turinu ubrzo su ugušeni, te rat i ne otpočinje. Vladari ispituju isto tako grčko pitanje. Pobuna Grka protiv turskog jarma liči im na revoluciju; za njih a naročito za ruskog cara, ona je u suprotnosti sa načelima Svete Alijanse, koja zahteva da se ona osudi. Grčki nacionalni pokret usredsredio se u početku na dunavske kneževine. Njega je tu širilo jedno tajno udruženje, Heterija, koje je htelo da oslobodi Grke od turskog gospodarstva. Članovi Heterije obavestili su Kapodistriju, koji je dobro znao šta Aleksandar misli o svim revolucionarnim pokretima, te ih je odvratio da od njega traže pomoć. Oni su se tada obratili drugom jednom Grku koji je bio u službi Rusije, Aleksandru Ipsilantiju, sinu gospodara Vlaške, koji je izbegao u Rusiju 1806 godine. U Ljubljani Aleksandar dobiva jedno pismo od Ipsilantija koji mu pretstavlja grčki ustanak kao častan i preklinje ga da spase Grke. Car naređuje Kapodistiji da mu odgovori kako je on odlučno protivan „mračnim putevima zavere”, i smenjuje ga sa ađutantskog položaja. On misli isto kao Meternih, koji mu podnosi jedan izveštaj da bi mu dokazao kako je grčka pobuna delo revolucionara željnih da uznemire Evropu i da obore zakonite vlade. Zato on odbija odlučno da pruži pomoć grčkim patriotima. Ali u proleće 1821 godine, posle nasilja koje su Turci izvršili nad hrišćanima, on predlaže saveznicima zajedničku akciju protivu Porte i nudi se da je on izvrši pomoću vojne sile. Krajem jula njegov ambasador, Stroganov, napušta Carigrad. O mogućnostima da se Grcima učine izvesni ustupci već su raspravljali delegati Četiri Sile, kada se u oktobru 1822 godine, sastao kongres u Veroni. I ako se on naročito bavi španskom revolucijom i francuskom intervencijom u Španiji, ipak je i grčko pitanje ponovo stavljeno na dnevni red. Revolucije u Americi još jednom su nagnale Aleksandra da prihvati Meternihove ideje. On izjavljuje Šatobrijanu da na suprot javnom mišljenju koje ga poziva da pomogne grčki pokret, on se nikada neće odlučiti da to učini, jer je dužnost vladara da se bore protivu tajnih revolucionarnih udruženja. Ipak on potseća članove Kongresa na pravo ruske zaštite hrišćana u turskoj carevini i traži da Turci napuste Vlašku i Moldaviju i zahteva slobodu trgovine na Crnome Moru.

Posle smrti Kastleroa engleska diplomatija se odlučno izjašnjava protivu doktrine o kontrarevolucionarnoj intervenciji. Kaning, čija se politika na kraju krajeva svodi na odbranu interesa Engleske, ističe se kao zaštitnik Grka. Uzalud se na Aleksandrov predlog sastaje jedna konferencija u Petrogradu početkom 1825 godine, da naročito prouči grčko pitanje; Rusija ne može više da nametne svoje gledište. Engleska i dalje ostaje branilac grčkog pokreta, a Francuska i Austrija, na čiju je vernost Aleksandar računao prilikom stvaranja Svete Alijanse, pridružile su se njoj.

Kakav je za Rusiju bio rezultat Aleksandrove politike? Na evropskim kongresima car je dolazio u dodir ne sa mističarima i ideolozima, već sa praktičnim i opštroumnim ljudima, vernim starim međunarodnim tradicijama, koji su sanjali samo o osvajanjima i koji su bili nesposobni da se uzdignu na visinu jedne opšte ideologije, čak i za vreme tragičnih katastrofa Francuske revolucije. Meternih je bio isto toliko konzervativan kao i Aleksandar; ali se austriska politika razlikovala od ruske upravo u tome što je konzervativno rešenje svih evropskih pitanja bilo za Austriju najpovoljnije. I ako je bio konzervativan, Meternih je ipak mogao da ostane i realista. Grčki ustanak mogao je za Meterniha da bude jedna „revolucija”; ali on, to nije mogao da bude za Austriju. Zato što je hteo da ostane veran načelu zakonitosti, Aleksandar je pustio da Engleska preuzme inicijativu u grčkom pitanju.