Istorija Novog zavjeta (R. Dobrota) 1

←< Uvod

ISTORIJA NOVOGA ZAVJETA Pisac: Radoslav Dobrota

II. dio >→

I. DIO
ŽIVOT ISUSA HRISTA DO NjEGOVE 30. GODINE

Život Svete Djeve Marije do rođenja Isusa Hrista

Rođenje. — Bog je preko proroka Isaije davno bio objavio, da će se Spasitelj svijeta roditi od djevojke i u potomstvu Davidovom. Ta djevojka, blagoslovena među ženama, koju je Bog izabrao da bude mati Sina Božjega, bila je Sveta Djeva Marija. I njeno rođenje pokazalo je, da je ona izabranica Božja.

Njen otac Joakim, potomak cara Davida, i njena mati Ana, oboje vrlo pobožni i dobri, bili su već stari, a nisu imali djece. Mislili su, da je to Božja kazna i da su vrlo grješni. I prolijevajući mnogo suza, često su se i dugo Bogu molili, da im daruje dijete.

Tako moleći se Ana najedamput vidje anđela, koji joj reče: »Ana, Ana, uslišena je tvoja molitva; rodit ćeš preblagoslovenu kćer. Preko nje će se blagosloviti svi narodi na zemlji i dat će se spasenje svijetu. Nazvat ćeš je Marija.«

Ta vijest ispuni dušu ovih pravednih ljudi prevelikom radošću, i oni obećaše da će dijete posvetiti Bogu. Kad dobiše kćer, dadoše joj ime Marija, koja riječ znači: od Boga isprošena suzama. Dijete je bilo pametno i dobro, svojim roditeljima najveća utjeha i radost.

Posvećenje Bogu. — Kad je Svetoj Djevi bilo tri godine, roditelji su je prema obećanju posvetili Bogu i odveli je u jerusalimski hram. Bilo im je teško, da se odvoje od svoga milog djeteta, ali su bez ustezanja ispunili dati zavjet.

Uvođenje Svete Djeve u hram bilo je svečano. Stari sveštenik primajući dijete na vratima hrama, poznao je, da će to biti mati Božja. i uvede ga u najsvetiji dio hrama, u svetinju nad svetinjama. U ovaj dio hrama mogao je da uđe samo prvosveštenik jedamput u godini.

Pri hramu je Sveta Djeva Marija rasla, služila Bogu, radila domaće poslove. Pobožne žene su je učile. Često je čitala Sveto pismo. Roditelji su joj umrli, dok je još bila pri hramu. I ona bi rado tu ostala cijelog života služeći Bogu, da nisu onda bili drukčiji zakoni i drukčija volja Božja.

Kad je Svetoj Djevi bilo četrnaest godina, sveštenici, po Božjoj uputi, nađoše u Nazaretu njenoga rođaka, staroga, pobožnoga i pravednoga Josipa, i dadoše mu je na čuvanje. I on je bio iz plemena Davidova, ali je bio skroman i vrijedan drvodjelja. Sveta Djeva ode u Nazaret, i u kući Josipovoj je radila domaće poslove, molila se Bogu i čitala svete knjige. Starog Josipa je poštovala kao oca, a on se o njoj starao kao o svojoj kćeri.

Blagovijest

(Luka 1, 26-56)

Jednog dana, kad je Marija čitala Sveto pismo i molila se Bogu, najedamput se soba zasja i pojavi se anđeo Gavrilo, koga posla Bog, i reče: »Raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti među ženama.«

Čuvši ove riječi, Sveta Djeva se uplaši i pomisli, kakav bi to bio pozdrav. A anđeo joj reče: »Ne boj se, Marija, jer si našla milost u Boga. Rodit ćeš sina, i nadjeni mu ime Isus. On će biti velik i nazvat će se Sin Najvišega. Gospod će mu dati prijesto Davida, oca Njegova; carevat će uvijek i carstvu Njegovom ne će biti kraja.«

Sveta Djeva, iznenađena, upita, kako to može biti, kad je ona djevojka. Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti doći će na tebe, zato ono, što će se roditi, bit će sveto i nazvat će se Sin Božji. Bogu je sve moguće!«

Uvijek pokorna Božjoj volji, Sveta Djeva reče anđelu: »Evo sluškinje Gospodnje; neka mi bude po riječi tvojoj.« I anđeo otide od nje.

Poslije toga Sveta Djeva ode u goste svojoj staroj rođaci Jelisaveti i njenom mužu svešteniku Zahariji. Njima je anđeo Gavrilo prije pola godine bio javio, da će dobiti sina (svetoga Jovana).

Sveta Djeva pozdravlja Jelisavetu. Kad vidje Svetu Djevu i ču njen glas, Jelisaveta osjeti u sebi silu Svetoga Duha, obradova se i pozna da će Marija biti mati Hristova. Zato je pozdravi i reče: »Blagoslovena si ti među ženama i blagosloven je plod utrobe tvoje! Otkud da dođe mati Gospoda mojega k meni?« Na to Sveta Djeva slavljaše Boga govoreći:

Veliča duša moja Gospoda,
I raduje se duh moj Bogu, Spasitelju mome,
Što pogleda na poniznu sluškinju svoju.
Jer, eto, otsad će me blaženom zvati svi naraštaji.

Kod Jelisavete je ostala oko tri mjeseca, pa se poslije vrati svojoj kući u Nazaret.

*

Bogu je bila obećana Sveta Djeva Marija još prije svoga, rođenja, Bogu je služila pri hramu od svoje četvrte godine. Bogu se pokorava i sada, kada skromno sebe naziva sluškinjom Gospodnjom. Uvijek je samo ispunjavala Božju volju. Nju je sam Bog izabrao, da bude mati Spasiteljeva.

Vijest anđela Gavrila, blaga vijest, ispunila je radošću dušu Svete Djeve Marije. Skromna i siromašna djevojka postala je najveća među ženama. Ta vijest je najradosnija za cio ljudski rod, jer se tog trenutka počinje ispunjavati Božje obećanje o Spasitelju, koga su narodi očekivali.

Rođenje Svete Djeve Marije praznuje se 8. (21.). septembra; taj praznik se zove Mala Gospodina. Njeno uvođenje u hram praznuje se 21. novembra (4. decembra); to je Vavedenje. Blaga vijest anđela Gavrila praznuje se 25. marta (7. aprila); to je praznik Blagovijesti.

Rođenje svetoga Jovana Preteče

(Luka 1,5-25, 57-80)

Proroci su napisali u Svetom pismu, da će Bog poslati onoga, koji će pripraviti put Spasitelju. To je bio sveti Jovan Preteča.

Rođenje svetog Jovana bilo je šest mjeseci prije Hristovog rođenja. Kao i roditelji Svete Djeve, tako i otac i mati svetog Jovana, sveštenik 3aharija i njegova žena Jelisaveta, bili su vrlo stari i nisu imali djece. To su smatrali za veliku nesreću. Oboje su bili pravedni i živjeli su po zapovijestima Božjim, i uvijek se molili Bogu, da im daruje jedno dijete.

Jednoga dana, kad je Zaharija služio u hramu, vidje najedamput anđela Gavrila i uplaši se. Anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija, jer je uslišana tvoja molitva; žena tvoja rodit će sina, i nadjeni mu ime Jovan. Mnogi će se obradovati njegovu rođenju, jer će biti velik pred Bogom. On će doći pred Gospodom, da pripravi narod Gospodu.«

Tako velika sreća učini se Zahariji nevjerovatna, i on posumnja. Onda mu anđeo reče: »Onijemit ćeš i ne ćeš moći govoriti, dok se to ne zbude, jer nisi vjerovao mojim riječima.« I Zaharija odmah onijemi. Toga radi nije mogao narodu očitati molitvu blagoslova i znacima je pokazivao, da je imao viđenje.

Kad je došlo vrijeme, ispuniše se riječi anđela Gavrila, i Jelisaveta rodi sina. Tome se radovahu roditelji, a s njima i susjedi i rodbina, jer Bog bješe učinio veliku milost starim roditeljima.

U osmi dan po rođenju rodbina je htjela da po običaju nazove dijete očevim imenom Zaharija; no mati Jelisaveta se usprotivi i reče, da mu ime bude Jovan, što znači: Bog je milostiv. Dadoše znak ocu, kako bi on htio da djetetu bude ime. Zaharija je još bio nijem, pa znakom zatraži tablicu, i kad mu je dadoše, napisa na njoj: »Jovan mu je ime.« Ovi se tome začudiše, a on odmah progovori hvaleći Boga, i napunivši se Duha Svetog, stade kazivati proroštvo o skorom dolasku Spasitelja. Sinu pak proreče: »I ti, dijete, nazvat ćeš se prorok Najvišega, jer ćeš ići pred Gospodom da mu spremiš puteve.«

O tome čudu govorilo se svuda u okolini, i ljudi su se pitali: »Šta li će biti od ovog djeteta? Jer ruka Gospodnja bješe s njim.«

A dijete je raslo i jačalo duhom; a kad odraste, ode u pustinju.

*

Riječi anđela Gavrila, čudesno rođenje djeteta od starih roditelja, oduzimanje i vraćanje govora Zahariji, njegovo proroštvo — sve su to bili jasni znaci, da se približilo vrijeme dolaska Spasiteljeva. Bog je i time pripremao ljude, da dočekaju Sina Božjeg i da vjeruju u Njega.

Rođenje svetog Jovana Preteče praznuje se 24. juna (7. jula); to je Ivanjdan.

Rođenje Isusa Hrista

(Luka 2, 1-21)

Sveta Djeva Marija očekivala je u Nazaretu, da se ispuni vijest anđela Gavrila. No Božja volja je bila, da se Sin Božji rodi u Davidovom predu Vitlejemu, kao što je prorok Mihej davno prorekao.

Rimski car Avgust, koji je i nad Judejom vladao, htjede da prebroji narode u svome carstvu, te izdade zapovijest, da se sav narod popiše. Radi toga je svaki morao da ide onamo, odakle mu je bilo porijeklo. Sveta Djeva Marija i pravedni Josip bili su iz plemena Davidova, i pođoše iz Nazareta u Vitlejem, mjesto rođenja cara Davida.

Kad su umorni od puta tamo stigli, bilo je veče, i nigdje više nije bilo mjesta za prenoćište, ni po gostionicama, ni po kućama, jer je mnogo svijeta bilo došlo radi popisa. Zato oni iziđoše izvan grada i skloniše se u jednu pećinu, u koju su pastiri sklanjali svoja stada od nepogode.

I tu u noći Sveta Djeva Marija rodi sina, Gospoda Isusa Hrista, povi Ga i metnu u jasle.

Nedaleko od te pećine pastiri su te noći u polju čuvali svoje stado. Najedamput stade među njih anđeo, nebeska svjetlost ih obasja, te se jako uplašiše. No anđeo im reče: »Ne bojte se, jer vam javljam veliku radost, koja će biti svemu narodu. Jer vam se danas rodi Spasitelj, Hristos Gospod, u gradu Davidovu. I evo vam znak: Naći ćete dijete povijeno, gdje leži u jaslama,«

Kad je to anđeo rekao, pojavi se još mnogo anđela, koji hvaljahu Boga riječima: »Slava na visini Bogu i na zemlji mir, među ljudima dobra volja.«

Poslije toga anđeli odoše na nebo, a pastiri pohitaše u Vitlejem i nađoše u pećini Josipa i Svetu Djevu Mariju i dijete u jaslama. Pokloniše se rođenome Spasitelju i kazaše, što su vidjeli i od anđela čuli o tom djetetu.

Potom se pastiri vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što čuše i vidješe, i javljajući radosnu vijest svima, koje sretoše.

*

Tako se ispuni obećanje Božje, dođe čas, koji su ljudi davno očekivali i Bog posla obećanog Spasitelja.

I ovdje se pokazuje velika dobrota i ljubav Božja: sam Sin Božji silazi s neba na zemlju među grješne ljude, da živi i da trpi muke kao čovjek. On se ne rađa u carskoj palači, niti u bogatstvu, nego u pastirskoj pećini; ne leži na svili u zlatnoj kolijevci, nego u jaslama na slami. Njega su prvi vidjeli i pozdravili prosti ljudi, pastiri. On je nada i radost svih ljudi, velikih i malih, bogatih i siromašnih.

Rođenje Hristovo pada 25. decembra, a praznuje se dva dana, 25. i 26. decembra (7. i 8. januara). To je Božić, veliki hrišćanski praznik, praznik mira i ljubavi. Srpski narod ima lijepih običaja za ove dane.

Djetinjstvo Isusa Hrista

(Luka 2, 22-38)

Sretenje Gospodnje. — Osmog dana poslije Spasiteljevog rođenja, po zakonu Mojsijevu, dadoše djetetu ime Isus, što znači Spasitelj, kao što anđeo Gavrilo bješe rekao Bogorodici.

Kad je Isusu bilo četrdeset dana, Sveta Djeva Marija i Josip Ga donesu u jerusalimski hram, da Ga kao prvijenca po zakonu posvete Bogu.

U Jerusalimu je u to vrijeme živio neki pobožan i pravedan čovjek, starac Simeun. Njemu Sveti Duh bješe objavio da ne će umrijeti, dok ne vidi Hrista Spasitelja. I toga dana Sveti Duh ga uputi da dođe u hram, jer će tu naći Hrista. Jedina mu je želja bila da vidi Spasitelja svijeta, pa da umre. I Bog mu ispuni tu želju.

Simeun uđe u hram, priđe Isusu i nadahnut Svetim Duhom pozna, da je to Sin Božji. Uze ga na svoje ruke i hvaleći Boga, reče: »Sad otpusti s mirom slugu Svoga, Gospode, po riječi Svojoj; jer vidješe oči moje spasenje Tvoje, koje si spremio pred svima narodima, svjetlost, koja će obasjati neznabošce i proslaviti Tvoj narod.«

Sveta Djeva i Josip su se čudili ovim proročkim riječima, a Simeun ih blagoslovi i reče majci Isusovoj: »Gle, ovaj je određen, da mnoge obori i podigne. A i tebi samoj probost će nož dušu.« Ovim riječima je Simeun pretskazao rad i stradanje Hristovo.

Tu je bila i stara proročica Ana, koja nije odlazila od hrama, gdje je dan i noć služila Bogu postom i molitvom. Ona je došla u taj čas i uzela Hrista na ruke slaveći Boga. Poslije je o tome govorila u Jerusalimu svima, koji su očekivali Spasitelja.

Kad su sve po zakonu izvršili, vratiše se Sveta Djeva i Josip sa Isusom u Vitlejem.

*

Susret između starog sveštenika Simeuna i Isusa predstavlja susret Staroga i Novoga zavjeta. Simeunove riječi kazuju, prvo, da se Stari zavjet završava i da Novi zavjet počinje; potom, da će oni, koji budu vjerovali u Hrista, biti spaseni, a oni, koji ne budu vjerovali, bit će osuđeni. Bogorodici Simeun pretskazuje bol, koji će trpjeti, kad bude gledala stradanje Hristovo.

Za spomen na ovaj događaj naša crkva ima praznik Sretenje, koji se praznuje 2. (15.) februara.

Dolazak mudraca sa Istoka

(Mat. 2, 1-2)

U Svetom Pismu bilo je napisano, da će se na nebu pojaviti naročita zvijezda, kad se rodi Hristos. Ona se zaista po Božjoj volji pojavila, i to je bio znak, da se Spasitelj rodio.

U jednoj dalekoj zemlji na Istoku tri neznabožačka mudraca, koji su čitali svete knjige i također očekivali Spasitelja, vidješe noću tu neobičnu zvijezdu i po tome poznaše da se rodio Spasitelj svijeta. Pođoše, da Ga nađu, a zvijezda ih je vodila. Idući za zvijezdom dođoše u Jerusalim.

Tu su se raspitivali: »Gdje je car judejski, što se rodi? Vidjeli smo njegovu zvijezdu na istoku i došli smo, da mu se poklonimo.«

Car Irod, koji je tada kao namjesnik u ime rimskog cara Avgusta vladao u Judeji, uplaši se za svoj prijesto, misleći, da će Hristos oteti carstvo. Zato skupi poglavare svešteničke i književnike, koji znaju, šta piše u svetim knjigama, i upita ih, gdje će se roditi Hristos. Rekoše mu: »U Vitlejemu, jer je tako prorok napisao.«

Onda Irod dozva tajno mudrace i saznade od njih tačno vrijeme, kad se javila zvijezda. Praveći se, da se i on raduje, posla ih u Vitlejem govoreći: »Idite i raspitajte se dobro za dijete. Kad ga nađete, javite mi, da i ja idem, da mu se poklonim.«

Saslušavši cara, mudraci odoše u Vitlejem. A zvijezda, koju su vidjeli na istoku, išla je pred njima, dok ne dođe i stade nad kuću, u kojoj je bilo dijete. Kad vidješe zvijezdu, gdje je stala, mudraci se veoma obradovaše. I ušavši u tu kuću, vidješe dijete s materom Njegovom, pa padoše na koljena i pokloniše Mu se. Onda otvoriše svoje kovčege i darivahu Ga zlatom, tamnjanom i smirnom. Zlatom su Ga darivali kao cara, tamnjanom kao Boga, a smirnom kao čovjeka.

Kad je trebalo da se vrate, javi im se Bog u snu i reče im, da ne idu Irodu, već da se drugim putem vrate u svoju zemlju. Mudraci tako i učiniše.

*

Hrista su pozdravili i judejski pastiri i tuđinski mudraci, koji su bili neznabošci. Time se pokazalo, da je On Spasitelj. za sve narode, a ne samo za Jevreje. Car David je napisao: »Klanjat će mu se svi carevi, svi narodi će mu biti pokorni.«

Bijeg u Egipat

(Mat. 2, 13-23)

Mnogi, koji su dotle čuli, da se rodio Spasitelj, radovali su se. Samo se car Irod nije radovao, jer je pogrješno mislio, da je Isus Hristos car zemaljski i da će mu oteti prijesto.

Kad su mudraci otišli u svoju zemlju, javi se anđeo Josipu u snu i reče mu: »Ustani, uzmi dijete i mater Njegovu, pa bježi u Egipat, i budi onamo, dok ti ne kažem; jer će Irod tražiti dijete da Ga pogubi.« Josip posluša i odmah iste noći krenu na put u Egipat. Bogorodica sa Isusom jahala je na magaretu, a Josip je išao pored njih i čuvao ih. Idući kroz tuđe zemlje i preko pustinje, došli su u Egipat.

A Irod, kad je vidio, da se mudraci nisu vratili njemu, jako se naljuti i naredi, te pobiše svu mušku djecu ispod dvije godine po Vitlejemu i okolini. Mislio je, da će tako pogubiti i Hrista.

Poelije dvije godine umro je grozni car Irod. Onda se u Egiptu opet u snu javi anđeo Josipu i reče mu, da se vrati u domovinu. Kad se vratio, nastaniše se stalno u Nazaretu u Galileji, gdje su mogli živjeti na miru.

*

Uzalud se je car Irod pretvarao pred mudracima i prolio krv tolike nevine djece. Bog je znao tajne misli krvavoga cara, i Irod je postigao, da se i sada spominje kao zao čovjek, a nevina djeca, koju je Irod dao pogubiti, prvi su mučenici za Hrista. Koga Bog čuva, niko mu ništa ne može.

Isus kao dječak u hramu

(Luka 2, 41-52)

U Nazaretu je mali Isus rastao pored majke i starog Josipa i pomagao ovome u drvodjeljskom poslu. Bio je vrlo pametno i dobro dijete, jačao je u duhu i punio se premudrošću, jer blagodat Božja bješe na Njemu.

Kao svi Jevreji, i oni su svake godine o prazniku pashe išli u Jerusalim, da u hramu zahvale Bogu, što ih je izbavio iz egipatskog ropstva.

Kad je Isusu bilo dvanaest godina, dođoše oni opet na praznik pashe u Jerusalim. Pošto prođe praznik, Sveta Djeva Marija i Josip pođoše kući u Nazaret. Isus nije pošao s njima. Oni su mislili, da je pošao s društvom, pa bez brige odmakoše naprijed čitav dan hoda od grada. Tada Ga počeše tražiti među rodbinom i znancima. Kad Ga ne nađoše, zabrinuše se i vratiše se u Jerusalim, da ga tu potraže...

Napokon poslije prvih dana nađoše Ga u hramu, gdje sjedi među učiteljima, sluša ih i na njihova pitanja odgovara. Svi, koji su Ta slušali, divili su se Njegovoj mudrosti.

Kad Ga vidje, mati Mu reče: »Sine, šta nam učini tako? Evo Te sa strahom tražasmo.« A Hristos odgovori: »Zašto ste me tražili? Zar ne znate, da meni treba biti u onome, što je Oca mojega?«

Potom se vrati s njima u Nazaret, gdje im je bio poslušan, rastao je i napredovao u mudrosti, i u milosti kod Boga i kod ljudi.

*

U hramu je Isus nazvao Boga Svojim Ocem, i time je kazao, da je Sin Božji. U isti mah On kazuje, koji zadatak ima da ispuni na zemlji po volji Oca Svojega: treba da uči ljude radi njihovog spasenja.

Isus uči ljude ne samo svojom naukom, nego i svojim životom. I kao dijete, On daje primjer, kakva treba da budu sva djeca.

On nas najprije uči, da treba da budemo pobožni, da rado idemo u hram, i da se iskreno molimo Bogu. Zatim treba da se trudimo, da što više znamo, da od učitelja, od roditelja, od svih pametnih ljudi i iz dobrih knjiga što više naučimo. Treba da budemo, po primjeru Isusa Hrista, skromni, poslušni, vrijedni i dobri prema svima ljudima.

Sveti Jovan Preteča priprema put Spasitelju

(Mat. 1, 12; Luka 3, 1-18)

Skori početak Isusovog rada javlja ljudima sveti Jovan Krstitelj.

On je od mladosti živio u pustinji. Odijevao se haljinom od dlake. Opasivao se kožnim pojasom i hranio se skakavcima i divljim medom. Tako se postom i molitvom i razmišljanjem u samoći spremao za djelo, koje je anđeo bio objavio njegovom ocu.

. Kad mu je bilo trideset godina, po Božjoj zapovijesti, dođe u okolinu rijeke Jordana, da priprema ljude za skori dolazak Spasiteljev. Tu je učio ljude govoreći: »Pokajte se, jer se približi carstvo nebesko!« Sve one, koji su griješili i činili zlo, oštro je korio.

Mnogi iz Judeje i iz samog Jerusalima dolazili su, da čuju Jovanovu propovijed. Plačući priznavali su svoje grijehe, kajali se i obećavali da više ne će griješiti. Sveti Jovan im je govorio, da će doći Sin Božji, koji će očistiti od grijeha one, koji se budu pokajali i popravili.

Da ne bi ljudi zaboravili na svoje obećanje, uvodio ih je u rijeku Jordan, zagnjurivao ih u vodu i tako ih krštavao vodom za pokajanje. To je bio spoljašnji znak oproštenja grijehova, koje će dati tek Isus Hristos.

Grješnicima, koji ne će da se pokaju i poprave, sveti Jovan je jasno i otvoreno objavljivao, da ih čeka Božja kazna, govoreći im: »Već i sjekira kod korjena drveta stoji; svako drvo, koje ne rađa dobra ploda, siječe se i u oganj se baca.«

Neki od onih, koji su ga slušali, upitaše ga, šta treba da čine, da bi zaslužili milost Božju. Sveti Jovan im odgovori: »Ko ima dvije haljine, neka da jednu onome, koji nema; a ko ima hrane, neka čini tako isto.«

Mnogi su pomišljali, da je on Hristos, koga je narod očekivao. No sveti Jovan im je govorio: »Ja vas krštavam vodom za pokajanje, ali ide za mnom jači od mene: ja nisam dostojan Njemu obuće ponijeti; On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.«

Krštenje Hristovo

(Mat. 3, 13-17; Mar. 1, 9-11, Luka 3, 21-23.)

Isus je živio u Nazaretu, dok nije napunio trideset godina. Tek tad je po starozavjetnom zakonu mogao javno propovijedati svoju nauku i ispuniti Božju volju. Isus se pokoravao zakonima, i u tišini je čekao svoje vrijeme i opremao se za svoj rad.

U vrijeme, kad se narod bješe krstio na Jordanu, dođe i Isus iz Nazareta na Jordan, da Ga sveti Jovan krsti kao i ostale ljude. Kad On zagazi u vodu, sveti Jovan, nadahnut Duhom Svetim, pozna, da je to Spasitelj, pa reče: »Ti treba mene da krstiš, a Ti li dolaziš k meni?« No Isus odgovori: »Ostavi sad, jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu.« Onda Isus siđe u rijeku i sveti Jovan Ga pognjuri u vodu i tako Ga krsti.

Kad potom Isus iziđe iz vode i moljaše se Bogu, otvoriše se nebesa, a Duh Božji siđe u obliku goluba na Njega, i ču se glas Oca Nebeskog: »Ovo je Sin Maj ljubljeni, koji je po Mojoj volji.«

Ovo je sa divljenjem i strahopoštovanjem gledao i slušao mnogobrojni kršteni narod, koji je stajao na obali Jordana.

*

Pri krštenju Hristovom sam Bog Otac objavljuje ljudima, da je Isus Sin Božji i da je sišao na zemlju po Božjoj volji. Na Jordanu se tada javljaju tri lica jednoga Boga: Bog Otac u riječima s neba, Bog Sin u Isusu Hristu i Bog Sveti Duh u obliku goluba.

Isus prima krštenje na Jordanu, da bi ispunio Božju volju, jer je sam Bog pozvao svetog Jovana, da ljude krštava. Svojim primjerom Hristos pokazuje, da je krštenje svima potrebno.

Krštenje Isusa Hrista i javljanje Boga u tri lica praznuje se na dan Bogojavljenja, 6. (19.) januara. Sutradan, 7. (20.) januara praznuje se Sveti Jovan.

Svjedočanstvo Jovanovo o Isusu Hristu

(Mat. 4, 1-2; Jov. 1, 19-34)

Poslije krštenja Isus ode u pustinju, da se, kao nekada proroci, spremi za Svoj rad. U pustinji je ostao četrdeset dana.

Za to vrijeme sveti Jovan je nastavio svoju propovijed i mnogo naroda dolazilo je k njemu na Jordan.

Kad su jevrejski glavari u Jerusalimu čuli o tome, poslaše sveštenike i levite Jovanu, da ga pitaju: »Ko si ti?« On im odmah jasno i iskreno odgovori: »Ja nisam Hristos« — »Jesi li Ilija?« — »Nisam.« — »Ko si? — Da možemo kazati onima, koji su nas poslali: šta kažeš o sebi?« Onda sveti Jovan rede: »Ja sam glas onoga, što viče u pustinji: poravnite put Gospodnji! — kao što kaza prorok Isaija.«

Tada ga izaslanici farisejski zapitaše: »Zašto, dakle, krštavaš, kad nisi ni Hristos, ni Ilija?« A Jovan odgovori: »Ja krštavam vodom; a među vama stoji onaj, koga vi ne znate. On je onaj, što će doći za mnom, koji bješe preda mnom; kome ja nisam dostojan odriješiti remena na obući Njegovoj.«

Sutradan, vraćajući se iz pustinje, Isus dođe po drugi put na Jordan, gdje je Jovan propovijedao i krštavao. Kad vidje Isusa, reče: »Gle, jagnje Božje, koje uze na sebe grijehe svijeta.«

Potom je sveti Jovan govorio narodu, kako je Sveti Duh sišao s neba na Isusa u obliku goluba, i potvrdio je, da je to sam vidio: »I ja sam vidio i zasvjedočio sam, da je ovo Sin Božji.«

*

Svjedočanstvo Jovanovo o Isusu iskazano je jasno i smjerno. On sebe označava kao preteču Isusova, a o Isusu kaže, da je vječni Bog, koji je već sišao među ljude.

Sveti Jovan naziva Isusa jagnjetom, da bi ukazao na Njegovo stradanje; jer Hristos će Sebe prinijeti na žrtvu radi spasenja ljudi od grijeha, kao što su Izrailjci prinosili na žrtvu jagnjad o prazniku pashe za spomen na izbavljenje iz egipatskog ropstva.

Svjedočanstvo svetog Jovana, da je Isus Sin Božji, sasvim je pouzdano, jer sveti Jovan je sa naročitom hrabrošću govorio istinu i nije se plašio i muka ni smrti.

Stradanje i smrt svetog Jovana Preteče

(Mat. 14, 1-12; Marko 6, 17-29)

Car Irod Antipa, koji je u to vrijeme vladao u Galileji, bješe se ogriješio o zakon Božji i uzeo ženu brata svoga, Irodijadu. Sveti Jovan mu je zato rekao: »Ne možeš ti imati ženu brata svojega.« Zbog toga je Irodijada bila ljuta na svetog Jovana, htjela je da ga ubije, ali nije mogla. Irod nije dao, da se Jovan ubije, jer se bojao naroda, koji je svetog Jovana držao za proroka. Zato car naredi te svetog Jovana uhvatiše, svezaše i baciše u tamnicu.

No uskoro se Irodijadi dala zgodna prilika, da postigne svoju namjeru. Car Irod je davao gozbu velikašima i vojvodama. Na gozbu je došla i Saloma, Irodijadina kći, i tu je plesala, i toliko se dopala caru i gostima, da car reče djevojci: »Išti od mene štogod hoćeš, i dat ću ti!« I zakle joj se: »Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo i polovinu svoga carstva!«

Saloma iziđe i upita svoju majku, šta da traži. A mati joj reče: »Glavu Jovana Krstitelja.« Djevojka se brzo vrati caru i zaiska glavu Jovana Krstitelja.

Car se jako snuždi, ali je zbog zakletve i gostiju mislio, da ne može poreći obećanje. Zato posla dželata da donese glavu Jovanovu. Ovaj ode u tamnicu, odsiječe glavu svetom Jovanu i donese je na tanjiru, la je dade djevojci, a djevojka je dade svojoj materi.

Kad to čuše njegovi učenici, dođoše i uzeše tijelo njegovo i sahraniše ga. Poslije odoše Hristu i sve Mu javiše.

*

Irod nije smio davati obećanja i zakletvu prije nego što dobro razmisli, da li se ne će od njega tražiti kakvo zlo. Kad je poslije vidio svoju grješku, trebalo je da ne ispuni obećanje, iako ga bješe potvrdio zakletvom, jer to bi bilo manje zlo, nego da se oduzme život nevinome i svetome čovjeku

Mučenička smrt, Usjekovanje glave sv. Jovana, praznuje se 29. avgusta (11. septembra).