Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 5.20

ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


peti period.
XX. Vlada kralja Petra.

Dolaskom kralja Petra na presto u Srbiji, srpske stvari krenule su vidno nabolje.

Kralj Petar je treći sin kneza Aleksandra. Svoje školovanje počeo je u Beogradu, a nastavio u Ženevi i u francuskim vojnim školama. Kao francuski oficir učestvovao je u francusko-pruskom ratu god. 1870./1871. i istakao se naročito u borbi kod Vilereksela, zbog čega je odlikovan ordenom Legije časti. Posle je, videli smo, učestvovao i u bosanskom ustanku kao Petar Mrkonjić. God. 1883., posle ugušenoga ustanka u Hercegovini i Boki Kotorskoj, knez Petar je došao u Crnu Goru i tu se 30. juna iste godine venčao sa najstarijom kćerkom kneza Nikole, kneginjom Zorkom. Posle ženine smrti (4. marta god. 1890.), knez Petar je sa porodicom otišao u Ženevu i tu je ostao sve do dolaska na presto.

Sa velikim iskustvom u životu, vaspitan u zemlji punih građanskih sloboda, sam liberalan po prirodi i prevodilac poznatoga Milova opisa O slobodi, kralj Petar je, za razliku od poslednjih Obrenovića, bio potpuno ustavan vladalac i pustio je da narod, po svome instinktu i ubeđenju, određuje svoju sudbinu i dade izraza svojim težnjama. Lično pun dobre vere u sposobnosti i budućnost svoga naroda, i duboko nacionalan, kralj Petar je znatno doprinosio jačanju nacionalnog poleta. Od god. 1903., od njegova dolaska na presto, u Srbiji se oseća novi duh; narodna energija kao da se oslobodila nečega što ju je sputavalo; otada se počinje prava narodna, srpska i jugoslovenska politika.

Jedno vreme činilo se da će ulogu srpskoga Pijemonta primiti na se Crna Gora. U jeku našega nacionalnoga i književnoga romantizma ona je, bez mnogo diplomatisanja, ulazila u borbe sa Turcima i odnela nekoliko pobeda, koje su u našem uzbuđenom društvu toga vremena smatrane kao ponos i dokaz da u Srbima još teče krv starih vitezova. Još je Branko Radičević pevao za nju:

Crna Goro, ponosito stenje,
Krune srpske ti drago kamenje!

Od grahovske bitke pa ove do Berlinskoga kongresa, za punih dvadeset godina, u našem omladinskom svetu gotovo se samo pevalo i pričalo o Crnoj Gori. Nije bilo pesnika koji joj nije ispevao bar jednu pesmu. Naša romantična pripovetka živela je od crnogorskih tema. Šumadinac, Ljubomir Nenadović, dao je o njoj sedamdesetih godina niz Pisama, koja su bezmalo jedna velika pesma u prozi i koja pretstavljaju najlepše i najpohvalnije što je dotle uopšte kazano o Crnogorcima. Zbijeni tamo u onim brdima, u gomili krša, kao brodolomci od velike turske poplave, oni su nekoliko vekova provodili život sa zapetom puškom u ruci i golim handžarom preko kolena i u svojim vrletima prkosno i uporno čuvali tradicije svoga »čojstva« i slobodoljubivosti. Od početka XVIII veka, otkako su stvorili neku vrstu svoje države, oni su stalno u krvi sa Turcima i izdržavaju često njihove veoma teške udarce, nastojeći da nikad potpuno ne poviju glavu. U XIX veku, u doba svesnoga srpskoga nacionalizma, oni su ponovo u prvim redovima borbe. Njihov kraj, njihova prošlost, njihovo četovanje, pa i samo njihovo ime, imaju nečega veoma neobičnoga i gotovo mitskoga, nečega što je u doba stvaranja naše čaršiske buržoazije izgledalo toliko daleko i srednjovekovno da je pre ličilo na pesmu nego na stvaran život. Sva Crna Gora bila je posmatrana kroz narodni deseterac. U ratu od god. 1876. do god. 1878., kada je Srbija prvi put poklekla, Crnogorci su uspeli ne samo da se održe neporaženi, nego su, šta više, postigli i nekoliko pobeda i, kako se tada govorilo, »spasli čast srpskome oružju«. Čitave naše oblasti, kao Hercegovina i Boka, živele su zajedno sa kultom Crne Gore; u Vojvodini sav književni svet i čitalačka publika kalendara zanosili su se njome. Srpske kuće bile su pune raznih litografija vojvoda iz ustanaka; nekoliko umetnika, naših i stranih, radilo je scene i motive iz crnogorskoga i ustaničkoga života. I danas se još često nalaze i nabavljaju reprodukcije slika kao Čermakovo »Hercegovačko roblje«; Vlaho Bukovac je ovoj prvi uspeh postigao sa »Crnogorkom na odbrani«, a Paja Jovanović, koji je počeo uspon sa »Ranjenim Crnogorcem«, postao je poznat i slavan ponajviše sa svojih scena iz crnogorskoga i albanskoga života.

Kultu Crne Gore i kneza Nikole pomagala je znatno nepopularnost poslednjih Obrenovića i njihovo naslanjanje na Austriju. I knez Nikola imao je veza sa njom; ali, uvek je vešto davao razumeti u narodu kako te veze nisu ni tvrde ni iskrene. Kada Rusija, pod Aleksandrom III, nije htela mnogo skrivati svoje nezadovoljstvo sa germanskim susedima i njihovom politikom i kada je počela stvarati sve srdačnije veze sa Francuskom kao prirodnom saveznicom protiv Nemaca, knez Nikola je, uz opšte odobravanje srpskoga naroda, prišao na rusku stranu, udao dve kćeri za dva ruska princa, i doživeo sreću da ga silni ruski car javno nazove »jedinim iskrenim prijateljem«. Tih vremena knez Nikola je smatran glavnim pretstavnikom naše nacionalne politike. Njemu je Štrosmajer god. 1889. želeo da, kao nekada barska arhiepiskopija, njegova država obuhvati Albaniju, Bosnu i Hercegovinu i svu Srbiju, i uveravao ga je da ga »istovetno pleme hrvatsko u srcu svome nosi kô i srpsko«. Kada je na Vidovdan god. 1896. posetio Beograd i kralja Aleksandra, knez je pred razneženim srpstvom otvoreno i bez obzira na utisak koji će izazvati u Beču govorio o značaju zajedničke akcije složne Srbije i Crne Gore. »Cijelo je Srpstvo danas u duhu sa nama, a što ono želi želimo i mi dvojica, a naša je zadaća da ga povedemo pravcem njegovih težnja. Naš je narod i svjestan i pravedan, on za tuđim ne teži, on želi samo svoje i ničije osim svoje, jer je sam izreka: oteto prokleto. Posjednici svoga, mi smo pozvani biti revnosni suradnici drugih srećnih naroda na polju napretka, razvića i civilizacije. Ove pravedne težnje naše ne mogu da ne budu predusretnute i praćene dobrom voljom od svijeh naprednih, i već ujedinjenih naroda«. Ali, do iskrena sporazuma ipak nije došlo. Već iduće godine razbile su se kombinacije o ženidbi kralja Aleksandra sa crnogorskom princezom Ksenijom, a tada se vratio u Srbiju i kralj Milan, lični protivnik knežev, i odnosi su se opet pomutili.

Nu, Crna Gora nije mogla, pored svega što se događalo u Srbiji, da u nacionalnoj politici stane ispred nje. Mala svojom vojničkom snagom, ona se mogla samo junački braniti, a za uspešnu ofanzivu nedostajalo joj je upravo sve; finansiski to je bila najsiromašnija i najpasivnija naša zemlja, stalno u tome pogledu upućena na druge; kulturno je bila, isto tako, veoma zaostala. Malo Cetinje nije moglo da postane nikad pravo kulturno žarište; čak je i u književnosti dolazilo ne samo iza Beograda, Novoga Sada, Karlovaca, nego čak i iza Mostara. Ono malo ljudi od vrednosti što je tamo dolazilo, kao Ljubomir Nenadović, Laza Kostić, Sima Matavulj i dr., ne mogahu tamo i da se zadrže. Sa ćudljivim gospodarem teško se izlazilo nakraj. On je zagorčavao život i njima, kao i velikom delu svojih vojvoda, onih istih sa kojima je sticao pobede i širio slavu Crne Gore. Vojvode Luka Vukalović, Marko Miljanov, Mašo Vrbica, Žarko Lješević, Jole Piletić, Peko Pavlović i toliko drugih, ili su se potpuno iselili iz Crne Gore ili pomrli u kneževoj nemilosti. Zanimljivo i simpatično iz daljine, Cetinje je izbliza, u maloj dvorskoj sredini, bilo puno čankoliških intriga i nečeg što je ljude odbijalo. U sravnjenju sa Srbijom Crna Gora nije mogla izdržati poređenje, a naročito ne otkada se Srbija oslobodila poslednjih Obrenovića. Beograd, sa sedištem jednog dobrog, slobodoumnog i visoko nacionalnog Univerziteta, Akademije nauka i umetnosti i drugih aktivnih kulturnih i književnih ustanova; Srbija, sa bogatim riznicama Mačve, Stiga, Mlave i moravske doline; Srbija sa mnogobrojnom inteligencijom i od drugog dolaska kralja Milana (od god. 1897.) vrlo dobro reorganizovanom vojskom, — takav Beograd i Srbija behu, prirodno, postali privlačna tačka ovih naših ljudi, jer se u njima osećala fizička i duhovna snaga i jer se dobro videlo da srpstvo van Srbije nema ni približno slične ijedne sredine koja bi se mogla meriti sa tom beogradskom i srbijanskom uopšte.

Austrija je brzo osetila vedriji duh srpske državne politike. I onda kada je Srbija još važila kao austrofilska, u Beču se bila stvorila osnovna dogma njihove politike na Balkanu, da Austro-Ugarska ni u kom slučaju, zbog svoga sopstvenoga interesa, ne sme dozvoliti jačanje Srbije, ujedinjenje Srbije i Crne Gore i uopšte stvaranje jedne veće i jače srpske države. U Beču su se bojali da slobodna i jaka srpska država ne počne, neodoljivom snagom narodne misli, privlačiti ove Srbe u svoju zajednicu, pa, prirodno, i Srbe austro-ugarske podanike. Bečki dvor je doživeo ujedinjenje Nemaca i Talijana na svoj račun, pa nije hteo dozvoliti da se to dogodi i sa Srbima. Stoga se njegova politika prema Srbima sastojala, i u vremenima kad nam je bila »najprijateljskija«, samo u tome da se očuva naš dotadanji posed i da nam se, u najpovoljnijem slučaju, omogući izvesno napredovanje niz vardarsku dolinu, i to sa pretpostavkom da bi i to jednog dana poslužilo austriskim interesima. U jednom planu koji su austriski car i ministar grof Goluhovski, u jesen god. 1903., razvijali pred nemačkim carem, Austro-Ugarska je, u slučaju raspada Turske, predviđala stvaranje Velike Bugarske, Velike Grčke i slobodne Albanije, a za Srbiju i Crnu Goru je izrično naglašeno da imaju ostati male. Bilo je, onda, sasvim prirodno očekivati da će austro-ugarska politika prema nama postati još više neprijateljska i zlonamerna kad Srbija svoju politiku bude vodila bez naslona na Beč, ili čak protiv onoga što se otuda bude tražilo. Tako se i dogodilo.

Od god. 1904. mi sretamo Austro-Ugarsku kao neprijatelja na svima stranama. Kad su od god. 1901. učestali arnautski zulumi u Staroj Srbiji, a Bugarska god. 1902. i 1903. stala pomagati organizovanje i prebacivanje četa sa svog područja u Maćedoniju, da tamo izazovu ustanak i sa ustankom interes evropske javnosti i posredovanje velikih sila, kako bi se Maćedonsko pitanje stavilo na dnevni red i rešilo u njezinu korist, odlučile su se Rusija i Austro-Ugarska, proglasivši sebe kao dve »najviše zainteresovane sile«, da nagnaju Tursku na uvođenje reforama u tri svoja evropska vilajeta: u kosovskom, bitoljskom i solunskom. Na sastanku ruskoga cara Nikole II i Franca Josifa i njihovih ministara spoljnih poslova stvoren je u Mircštegu 20. septembra (3. oktobra) god. 1903. čitav plan za izvođenje tih reforama, koji je saopšten Porti i svima velikim silama. Po tome planu imala se u Turskoj reformisati u prvom redu žandarmerija, pod nadzorom i uz sudelovanje žandarmeriskih oficira velikih sila. Ali, to sudelovanje žandarmeriskih oficira nije imalo kolektivan karakter, nego je svakoj sili dodeljivana po jedna oblast, u kojoj bi imali raditi samo njeni oficiri. Austrija je za sebe odmah zatražila i dobila istočni deo Kosovskoga vilajeta, t. j. kraj od Mitrovice do Kratova i Krive Palanke. Zapadni deo toga vilajeta bio je izuzet iz tih reforama iz dva razloga: 1. što je na jedan njegov deo, od bosanske granice do Mitrovice, Austro-Ugarska polagala svoje još neiskorišćeno pravo dobijeno na Berlinskom kongresu, i 2. što je pomagala Arnaute na štetu Srba, nalazeći da joj oni u suzbijanju srpskoga elementa čine usluge, i što je htela da ih za eventualno svoje dalje širenje dobije kao neku vrstu saradnika. Uzalud je srpska vlada upozoravala najpre na to da se Austrija sama, u ugovoru sa Turskom, ograničila u dobijenom pravu da posedne ceo Sandžak do iza Mitrovice, pristavši da uvede svoje garnizone samo u tri mesta (Plevlje, Prijepolje i Priboj), te da je prema tome, posle dvadeset i pet godina, njeno pravo na dalje vojničko posedanje zastarelo; uzalud je skretala pažnju na nepravdu koja se tim nanosi Srbima, na unošenje zavade i stalnog nemira takvom vrstom reformisanja Turske i na opasnost koja preti celoj srpskoj budućnosti. Austriski garnizoni već su se od god. 1879. nalazili na tri označena mesta u Novopazarskome Sandžaku, a kada i u ceo Kosovski vilajet uđu njihovi oficiri, to bi značilo ni manje ni više nego upola pripravljen teren za pravu okupaciju. Srbija bi novim austriskim kordonom, ako se broj austriskih žandarmeriskih oficira i njihovih poverenika poveća, bila odvojena od Stare Srbije i Maćedonije, i dobila bi tako Austriju kao suseda ne samo na severnoj i zapadnoj nego i na južnoj granici. Kako je Rusija, početkom god. 1904., bila upletena u rat sa Japanom, postojala je ozbiljna opasnost da bi Austro-Ugarska mogla i ostvariti svoje težnje. Što u tome nije potpuno uspela ima se zahvaliti budnoj pažnji zapadnih sila, Francuske i Engleske, i naročito Italije, koja je ljubomorno pratila svaki austriski korak na Balkanu naročito stoga što se bojala da se ne bi učvrstio najpre njen uticaj pa posle Austrija sama u severnoj Albaniji i na albanskoj obali. Ali, Austrija je ipak uspela da njeni oficiri za reformu žandarmerije dobiju Kosovski vilajet, i da se iz reforama izostave krajevi sa mešanim srpsko-arnautskim stanovništvom u sandžacima pećskom, prizrenskom, debarskom, i u zapadnom delu ohridske kaze. Beč nije dobio sve što je želeo, ali je već i ovo bio znatan uspeh u njegovoj sistematskoj ekspanziji prema Solunu.

Uplašene tim austro-ugarskim prohtevima, balkanske slovenske države osetiše potrebu da se uzajamno približe. Tokom god. 1904. vođeni su između Srbije i Crne Gore pregovori o sklapanju jednoga saveza, a između Srbije i Bugarske 30. marta god. 1904. savez je sklopljen i potpisan. Jedan njegov deo bio je i carinski savez, koji je prvi podrobnije razrađen i završen u leto god. 1905. Kada je bugarska vlada, protivno ugovoru, taj tajni savez iznela pred svoj parlamenat, bečka vlada je odmah prekinula ranije započete pregovore sa Srbijom o sklapanju trgovinskoga ugovora. Kada srpska vlada nije, na austriski zahtev, htela da taj savez otkaže niti unapred pristane da će iz njega izbaciti sve odredbe koje Beč zatraži, Austro-Ugarska je zatvorila granicu za uvoz i prevoz srpske stoke i mesa preko njenoga teritorija, i tako je otpočela prvi čin svoga carinskoga rata sa Srbijom. Stvar se posle komplikovala još više. Bečka vlada je tražila da Srbija za svoje naoružanje nabavi jedan deo artiljerije iz njene Škodine fabrike; a kada to Srbi nisu hteli učiniti i iz nepoverenja prema susedu, koji je to traženje podvlačio na način kakvim je izazivao sumnju, a i zbog finansiskih razloga, jer je zajam za naoružanje dobijen u Francuskoj, i zbog toga što vojni stručnjaci nisu nalazili da je Škodin top bolji od drugih ponuđenih, — Austrija je svoj ekonomski pritisak stala izvoditi još jače. Mada teška srca i popuštajući dokle se god moglo (čak je i carinski savez sa Bugarskom bio, najzad, žrtvovan), srpska vlada primila je nametnuti carinski rat i iz njega je, na veliko iznenađenje Beča, izišla kao pobedilac. Otpor Srbije pokazan u ovoj borbi, njena odlučnost da istraje i da iskoristi ovu netraženu priliku pa da se oslobodi privredne zavisnosti od susedne Monarhije, pokazali su bečkoj vladi da u Srbiji postoji izvesna snaga, koju su oni dotle potcenjivali, i da tu snagu treba oslabiti pre nego što bi postala opasna.

Međutim, odnos velikih sila u Evropi znatno se izmenio. Nemačka Vilhelma II, vojnički odlično spremna, sva u čeliku, u svojoj težnji da postane svetska i da u Evropi bude vodeća sila, sve je češće pokazivala svoju vojničku snagu, pokrećući poneki put iz čiste obesti i zaoštravajući pitanja koja nisu niukoliko pogađala ni nemačke interese ni položaj Nemačke kao velike sile. Tako je, na primer, bilo god. 1905., kada je car Vilhelm, na putu po Sredozemnome Moru, svratio u Tanger i otvorio Marokansko pitanje protiv Francuske. Iste godine car Vilhelm je pokušao da privuče Rusiju na svoju stranu i da sklopi sa njom savez uperen prvenstveno protiv Engleske. Protiv ofanzivne nemačke politike postale su aktivnije i Engleska i Francuska. Engleska, koja je do god. 1904. bila stalan protivnik Rusije, pa zbog nje i svih Slovena uopšte, beše znatno izmenila svoj stav. Englesko-francuski sporazum od god. 1904., izazvan nemačkom agresivnom politikom, naglim i nepotrebnim jačanjem nemačke ratne flote i nemačkim železničkim prodiranjem prema Bagdadu i približavanjem Indiji, utire put za sporazum i sa Rusijom. Engleska od početka XX veka nije više gledala ovoga glavnog takmaca i protivnika u Rusiji, nego u Nemačkoj. Sastanak u Revalu, krajem maja god. 1908., engleskoga kralja Eduarda VII i ruskoga cara Nikole, posle postignutog političkog sporazuma u aziskim pitanjima bio je javan dokaz nove orijentacije engleske politike i vidne promene u grupisanju velikih sila.

Na revalskome sastanku bilo je važnih raspravljanja i o balkanskim pitanjima. Ova su postala naročito aktuelna ne samo stoga što je u Maćedoniji još uvek sve gorelo i što reforme nisu donele zamišljane rezultate, nego još i stoga: što je Austrija tražila i 18. januara god. 1908. dobila sultanovu iradu za trasiranje pruge koja bi spojila bosansku železnicu od Sarajeva sa Mitrovicom. Tako je Austrija javno otkrila svoje planove. Posle žandarmeriskih oficira, već uvedenih u Kosovski vilajet, došla bi železnica, a posle železnice zna se već šta. Sav naš svet, a i sav tuđi, video je sada jasno austriske namere. Kao ustuk sandžačkoj imalo se pristupiti građenju jadranske železnice, koja bi, preko Srbije, spajala Dunav sa Jadranskim Morem i izbijala negde u zalivu San Đovani di Medua. Na tu prugu pomišljalo se u Srbiji još od god. 1898., jer je srpska izvozna trgovina, nezavisno od svih političkih momenata, tražila bar jedan siguran izlaz na more. Srpski predlog u tome pravcu prihvatile su sada naročito Rusija i Italija. Engleska vlada, međutim, iznela je širi i energičniji plan za sređivanje prilika u Turskoj. Među glavnim stvarima tražila je da se Maćedoniji dade neka vrsta autonomije, sa jednim hrišćanskim ili muslimanskim guvernerom, čiju bi stalnost za izvesno vreme zajemčavale velike sile. Da bi se predupredio ovaj plan i spasla Turska od gubitka Maćedonije i posredovanja velikih sila, krenu nekoliko mladoturskih oficira, početkom jula god. 1908., neku vrstu vojničke revolucije, koja je izbila najpre u Resnu. Lukavi Abdul Hamid brzo prihvati pokret i proglasi Tursku ustavnom državom.

*

Mladoturski pokret iskoristile su sporazumno Austrija i Bugarska. Bugarskoj se učinilo da je u tome revolucionarnome prelomu najpogodniji čas da dođe do svoje davno željene nezavisnosti. Austrija je, u isto vreme, našla da joj je taj čas dobrodošao da proglasi ranije pripremanu aneksiju Bosne i Hercegovine i ukine sultanov suverenitet nad tim oblastima. Obe izvedoše svoje namere u jesen god. 1908., Bugarska 22., a Austrija objavi aneksiju 24. septembra; sam akt aneksije potpisan je, međutim, istoga dana kada je objavljen i proglas bugarske nezavisnosti.

Pripremajući aneksiju, Austro-Ugarska je htela da je opravda ne samo političkom promenom u Turskoj, koja je njoj nametala dužnost da reši državo-pravni položaj Bosne pre nego što bi ga, možda, postavila sama Turska, nego i svojim unutarnjim potrebama. Njeni organi, počevši od nadvojvoda pa do sreskih pisara, počeli su sistematski proturati vesti u razgovorima i štampi o velikosrpskoj propagandi, koju Srbija tobože širi kroz austriske oblasti, a naročito kroz Bosnu i Hercegovinu, hoteći da u njima izazove revoluciju. Srpski elemenat bio je dovoljno svestan da oceni kako bi takva revolucija bila samo na korist njegovih neprijatelja i stoga nije ništa ozbiljnije preduzimao u tome pravcu, mada su izvesni austriski agenti izazivači, kao zloglasni Đorđe Nastić, činili pokušaje da ga na to navedu. Plan o nekoj revolucionarnoj organizaciji, na kojem su u Beogradu tajno radila tri četiri mlada čoveka, a koji niko i nigde nije ni privodio ni pokušao da privodi u delo, dao je ipak povoda austriskim vlastima da optuže čitav niz lica zbog veleizdaje, i da u Hrvatskoj izvedu pred sud 53 Srbina. Tada su, na osnovu falsifikovanih dokumenata, od kojih su neka, kako je utvrđeno, rađena u samom austriskom poslanstvu u Beogradu, podizane protiv Srba najteže optužbe. Njih je pred evropskom javnošću zastupao inače ugledni istoričar i profesor bečkoga univerziteta, d-r X. Fridjung, verujući, prema saopštenjima samog austriskog Ministarstva spoljnih poslova, da su autentična. Na osnovu tih dokumenata htelo se prikazati da Srbija, preko »Slovenskoga juga«, potpiruje vatru u susedstvu, u Monarhiji, i kako njezina propaganda nalazi odziva ne toliko iz nacionalne solidarnosti koliko zbog materijalne koristi. Tako je optuživana i Srpskohrvatska koalicija da je čak u vezama sa srpskom vladom i da je bila i materijalno pomagana od nje. Kada je Koalicija zbog toga podigla tužbu, utvrdio je sam bečki sud da su podnesena dokumenta, na osnovu kojih je to tvrđeno, bila lažna.

Na Koaliciju su u Beču, a i u Pešti, bili kivni iz više razloga. Beč joj nije mogao oprostiti što se u njegovom sporu sa Mađarima stavila na stranu ovih drugih. U poslednjim događajima videlo se tamo jasno da članovi Koalicije, i Srbi i Hrvati, nisu elemenat na koji oni mogu bezuslovno računati, i da je njihova čisto jugoslovenska orijentacija očevidna. Uostalom, Pokret, jedan od glavnih organa Koalicije, pisao je u svome br. 76. god. 1907. otvoreno: »Mi hoćemo doći bliže istoku, ali ne za to da budemo most zapada nego da budemo dalje od Germanije i Beča; mi hoćemo ujedinjenje, ali ne za to da budemo jačom polugom Beča, nego jačom odbranom našom i odbranom Balkana od germanizacije«. U Pešti su opet postali nezadovoljni Koalicijom što ona nije htela da primi na se ulogu bivših beskičmenih mađarona i što je energičnom opstrukcijom u mađarskom parlamentu odbijala novu železničarsku pragmatiku, koja je uvodila mađarski kao službeni jezik na ovima železnicama u zemljama krune Sv. Stevana. Ta pragmatika, diktovana starim duhom mađarske isključivosti u pitanjima jezika, bila je odgovor njihove zahvalnosti na držanje Srba i Hrvata za vreme njihove borbe protiv Beča. Vlada Koalicije pala je na tome pitanju, ne hoteći da popusti ni ona kao ni tolike ranije vlade u Hrvatskoj kad se god radilo o pravima narodnoga jezika. Kada je novi ban, činovnik, Aleksandar Rakocaj, priznao železničarsku pragmatiku, donesenu protiv Hrvata, kao svršen čin, hrvatski sabor se spremao da ga stavi pod optužbu; ali, bi raspušten, 29. novembra god. 1907. Mađarska vlada, dojučeranji saveznik Hrvata i Srba, pristala je da za novoga bana dođe bečki poverenik i po osećanjima frankovac, Pavle Rauh, koji je u ovoj program uneo borbu protiv Srba, nadajući se da će starim metodama raspiriti bratske borbe Kuenovih vremena. Ali, njegov neuspeh u toj politici bio je potpun. Na izborima je Koalicija, god. 1908., odnela i opet većinu, a njegovi su kandidati ispropadali na sve strane. Ali, Beču je Rauh naročito trebao, i on ga je održao i posle tako očevidno pokazanog narodnog nepoverenja. Veleizdajničku parnicu protiv Srba ne bi pristao da bez stvarnih dokaza vodi nijedan čovek koji je računao sa svojim ugledom i poverenjem u narodu. Rauh je, međutim, pristao ne samo da se ta parnica vodi nego je za nju i sam pripremao materijal i u oskudici drugih krivica upotrebljavao je kao razloge za progone Srba njihovo nacionalno osećanje i čak slike na čašama i grbove po ćilimima. U optužnici povodom toga procesa porican je i sam opstanak srpske narodnosti u Hrvatskoj. Ta parnica bila je jedan od najvećih pravnih cinizama u bivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji i sa razlogom je naišla na opštu osudu u evropskoj javnosti. Mađarskoj vladi, ako bi se još i moglo oprostiti što je u krivo shvaćenome nacionalnom interesu bila zauzela nepomirljiv stav u pitanju železničarske pragmatike, doista se ne može uzeti u obzir nikakva »olakšavajuća« okolnost što je dozvolila da se ovako tera šega sa pravdom u jednom pitanju koje nije bilo unutarnje hrvatsko, nego stvar cele državne politike. Međutim, to držanje u Pešti uzimano je kao sasvim razumljivo, jer se u pitanju aneksije Mađarska potpuno solidarisala sa Austrijom, a veleizdajnička parnica imala je da posluži kao dokazno sredstvo za postojanje aktivne revolucionarne velikosrpske propagande i za opravdanost aneksije. Ali, optužba sa veleizdajom nije postigla ono što se njome htelo. Umesto da ocrni Srbe, ona je u dobroj meri osramotila samu Austriju. U Hrvatskoj ona je redove Koalicije samo zbila, a nije izazvala rascep ili odvajanje Hrvata, kako se smišljalo u protivničkim krugovima. Kao branioci optuženih Srba javili su se baš ponajviše Hrvati, i njihove odbrane bile su najradikalnije.

*

Austrija je proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine bez prethodnog pristanka sila potpisnica Berlinskoga kongresa, koje su joj dale mandat za okupaciju; ona je pocepala jedan međunarodni ugovor, dajući očigledan dokaz za bahato Bizmarkovo načelo: da je sila preča od prava. Aneksija je proglašena i protiv većine stanovnika tih zemalja, pravoslavnih i muslimana, koji su izrično protestovali protiv nje i pre i posle proglasa.

U Srbiji je aneksija duboko potresla sve ljude. Ona je značila perpetuiranje Austrije na Balkanu, konačno podjarmljivanje dveju najčistijih pokrajina naše rase i spremala put da se naše narodno pitanje reši u habzburškome okviru. Sam dalji opstanak slobodne Srbije dolazio je u pitanje, mada je Austrija izjavljivala da je ona »teritorijalno zasićena«. U narodu stoga nasta silno ogorčenje. Od vlade se i u Skupštini i na ulici tražila aktivna politika. Onda je stvorena Narodna odbrana kao aktivističko patriotsko društvo. Na upravu zemlje 11. februara god. 1909. dolazi koncentraciona vlada sastavljena iz sviju stranaka, pod pretsedništvom Stojana Novakovića. Srbiji se pridružuje i Crna Gora, spremna na sve. Srpska vlada predlagala je tada, pomagana od Rusije i praćena simpatijama zapadnih sila, da joj Austro-Ugarska ustupi jedan deo područja oko Drine, kako bi se mogla spojiti sa Crnom Gorom i na svom i njenom terenu podići železnicu do mora. Ali, Austrija nije htela ni da čuje za to. Da umiri svojevoljnim aktom bečke vlade uzbuđeno evropsko javno mišljenje i da olakša diplomatske teškoće, Austrija je ušla u pregovore sa Turcima i pogodila se sa Portom da joj da otštetu od 52,000.000 kruna. Time je, po austriskome mišljvnju, sukob zbog aneksije rešen neposrednim pristankom pogođene suverene sile i izgubio je svoj međunarodni karakter. Saziv jedne evropske konferencije, koja bi revidirala odluke Berlinskoga kongresa, Austro-Ugarska je odbijala sve dok joj se unapred ne zajemči da se njen izvršen čin potpuno prima. Kada je videla da sile ne priznaju tako izvršenu i uslovljenu aneksiju, ona je upotrebila jedno jako sredstvo da ih na to prisili. Pošto se namirila sa Turskom, ona je htela da napadne Srbiju i da je tobože kazni za njene proteste, odnosno za njeno izazivačko držanje. Za Austrijom je stojala do zuba naoružana Nemačka, koja joj je obećala punu pomoć. Rusija iscrpena japanskim ratom, nije bilo nimalo spremna za borbu, a bez nje nisu mogle ući u rat ni zapadne sile. Austrija je to znala i preteći ratom Srbiji naterala je preko Nemačke Rusiju da popusti i prizna aneksiju. Pritešnjena Srbija, za koju je u poslednji čas posredovala Engleska, dala je 18. marta god. 1909. Austro-Ugarskoj izjavu da nova »situacija stvorena u Bosni i Hercegovini ne zadire u prava Srbijina«, da će primiti odluku velikih sila u pogledu aneksije i izmeniti svoju politiku prema Dunavskoj Monarhiji.

Udarac koji je aneksija zadala Srbiji bio je jedan od onih koji osvešćuju. Kosovski poraz stvorio je u dušama srpske raje veličanstvenu etiku glorifikacije nacionalnoga pregalaštva čak i onda kada se unapred znalo da se ne može dobiti carstvo zemaljsko; poraz nanesen aneksijom stvorio je kult pregalaštva koje je govorilo, smelo i ubeđeno, da je bolja časna smrt čitava naroda nego sraman život poniženja. Spremao se naraštaj onih koji su sa Milanom Rakićem muški govorili:

I danas, kad dođe do poslednjeg boja,
Neozaren starog oreola sjajem,
Ja ću dati život, otadžbino moja,
znajući šta dajem i zašto ga dajem.

Za unutarnje jačanje Srbije aneksiona kriza pretstavlja jedan od najkrupnijih datuma. Ublažuju se partiske strasti; vrše se organizacije ovih pozitivnih narodnih snaga u Narodnoj odbrani, Kulturnoj ligi, Kolu sestara; obraća se više pažnje spoljnim nego sitnim unutarnjim pitanjima; jača se viteški duh. Naoružanje vojske vrši se žurno i sa planom; oficirski kor vaspitava se u najčestitijem nacionalnom pregalaštvu. Protivnost između zaverenika, izvršilaca dela od 29. maja god. 1903., i njihovih protivnika prestala je i ublažila se, uglavnom, usled ove opasnosti. Iz aneksione krize, činilo se, Srbija je izišla pobeđena. U Beču se to doista tako i shvatilo i dolazak nemačkoga cara u prestonicu Dunavske Monarhije, po aneksiji, god. 1909., izveden je kao kakav stari pobednički triumf. Međutim, Srbija je tim porazom ustvari dobila. Sa njom zajedno bila je pogođena i Rusija, i to na način koji je tamo ostavio duboka traga. Ruski car, na svojem putovanju u Italiju, demonstrativno je obilazio austro-ugarsko područje. Srpsko pitanje nije bilo odbačeno nego samo odloženo. Iznuđeno priznanje aneksije ostavilo je ovuda u svetu utisak da je Srbiji i srpskome narodu učinjena velika nepravda; utisku toga uverenja nisu se mogli oteti ni izvesni odgovorni činioci austriske i nemačke državne politike. Naše pitanje ušlo je u krut velike evropske politike i smatralo se otada stalno kao jedno od onih od kojih zavisi mir Evrope. Srbija se odlučno i javno stavila na stranu Rusije i njoj prijateljskih sila, Francuske i Engleske, vezanih jednim sporazumom ili, kako se odonda uobičajilo govoriti, Antantom; »privezala je ovoj mali čamac za veliki brod Antante«, kako je govorio daroviti i dalekovidi d-r Milovan Milovanović, tadanji srpski ministar spoljnih poslova.