Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 5.2

ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


peti period.


II. Vaskrs Srbije.

1. Akcija emigracije. 2. Planovi o obnovi srpske države. 3. Pripreme za ustanak. 4. Seča knezova. 5. Skupština u Orašcu. 6. Karađorđe Petrović. 7. Ustanak. 8. Austriske vlasti prema ustanku. 9. Srbi traže pomoć u Rusije. 10. Bećir-pašina misija. 11. Srpske težnje. 12. Energičnije mere Turaka protiv ustanika. 13. Ivankovac. 14. Borbe 1806. godine.


Pogibija Mustafa-paše zapečatila je janičarsku uzurpaciju vlasti u Beogradskome pašaluku. To su osetili svi uviđavniji ljudi iz naroda, a mnoge Turke u Pašaluku ta uzurpacija je pogodila gotovo teže nego same Srbe. Velik deo njih nagrnu u Zemun, da se tamo spasava. Zemunski istoričar Ignjat Šopron piše »da su dahije iz početka više besnele protiv turskih pristalica Mustafa-pašinih nego protiv hrišćanske raje i da su ih ubijale gde bi ih samo mogle uhvatiti«. Oni su ih zbacivali sa činovničkih položaja, sprečavali spahije da dođu do svojih prihoda, i uveli vladu suvog zuluma. Nije čudo, stoga, što se na više strana spremahu sami Turci, izbeglice, spahije i njihovi prijatelji, da povrate staro stanje. Mustafa-pašin sin, Derviš-beg, okupio je oko sebe u Filipopolju jednu osvetničku četu; slično je činila i emigracija u Zemunu. U junu god. 1802. već je slana jedna četa iz Zemuna u Žarkovo i prema Belome Potoku, da počne borbe sa beogradskim Turcima. Drugi, veći pokušaj učinjen je sublizu u isto vreme sa istoka; ali, kod Požarevca skupljena spahiska vojska bila je potpuno razbijena. Po ranijem primeru Mustafa-paše, Turci su u te borbe protiv dahija pozivali i Srbe i nailazili su kod njih na dosta odziva. Kada nisu uspeli ti prvi pokušaji, moralo se gledati da se organizuju novi, ali sa širim učešćem srpskoga naroda. Ima vesti da je došlo u tome pravcu do sporazuma; oko 60 narodnih srpskih prvaka beše se pismeno obavezalo da će pomoći Derviš-bega, čim stigne sa vojskom protiv dahija.

Ali, interesi Srba i Turaka mogli su biti zajednički samo donekle, ili tačnije rečeno samo dotle dok se skrši vlast dahija. Pristalice Mustafa-pašine povratile bi, u najboljem slučaju, stari pašin režim. Srbi, međutim, imali su novih težnja. U širokom narodu te težnje nisu još bile dovoljno jasne, ali su očevidno išle za tim da se za budućnost dobiju neka jača jemstva da se slični dahiski prevrati neće opet ponavljati. U intelektualnim krugovima začeti su, još tada, sasvim drugi planovi.

U svojoj autobiografiji Sava Tekelija kazuje da je god. 1802. u Budimu razgovarao sa Petrom Čardaklijom »o stanju Srbije... i ne može li se malo dignuti narod protivo Turaka, da se oslobodi«. Čardaklija mu je dao vrlo važan odgovor, da je »to gotovo, teke da ima tko i upravljati«. Tekelija tad ispriča da je on o tome govorio i sa Dositejem i da je Dositej već tamo otišao. Potom je i Čardaklija prešao u Srbiju, da diže narod. »I tako se (kazuje Tekelija) pobuni Srbija«. Ova vest bila bi dragocen podatak za začetke Prvoga ustanka, kad bi čovek bio siguran da u tim podacima nema hronološke pometnje i drugih sumnja. Ali, ako je Tekelija bio uopšte tako rano posvećivan u taj posao, to je činjeno verovatno samo stoga što se računalo da bi on, sa svojim velikim bogatstvom, mogao finansirati pokret. On je sam, međutim, smišljao ozbiljno »da srbski narod postavi u stanje slobode« i da postane vladar obnovljene Srbije.

Planova da se obnovi stara srpska država i osnuje novo »slavjanaserbskoje carstvo« bilo je u srpskom društvu toga vremena i sem Tekelije. Pomenuli smo plan Katarine II da se u Carigradu vaspostavi grčko carstvo. Obavešteni o tome, srpski rodoljubi su nalazili da bi i u interesu Rusije i u interesu Slovena bilo da se umesto toga grčkoga vaspostavi srpsko carstvo. Ta misao javila se, po ovoj prilici, u glavi umnoga karlovačkoga mitropolita Stevana Stratimirovića, mada je hronološki prvi izneo hercegovački arhimandrit manastira Pive, Arsenije Gagović. Taj kaluđer stigao je krajem jeseni god. 1803. u Petrograd i dopro do same kancelarije cara Aleksandra I. Iz izveštaja ruskoga tajnoga savetnika D. Tatiščeva od 22. novembra god. 1803. vidi se jasno da je Gagović, izlažući plan o slavjanoserbskome carstvu, kojem bi bio na čelu jedan ruski princ, stvari na jugu tako prikazivao kao da je narod »gotov za bunu i da konačno neće dugo snositi turska ugnjetavanja«. Ista misao o slavjanoserbskome carstvu sa jednim ruskim velikim knezom kao vladarom izložena je i u memoaru mitropolita Stratimirovića, koji je on napisao 1. juna god. 1804. i uputio na ruski dvor. U tome memoaru Stratimirović iznosi čak misao da se srpskoj državi, koja se ima osloboditi od Turaka, doda i Boka Kotorska i Dalmacija do Šibenika i Srem, da bi se srpski teritorijalni posed, u dobroj meri, podudario sa njegovom etničkom rasprostranjenošću. Austriji bi se za to mogle dati druge kompenzacije, u Turskoj, Hrvatskoj i u Vlaškoj. Politički razlozi, koje Stratimirović iznosi u korist svoje teze, u interesu srpstva i Rusije, veoma su važni i zanimljivi i prikazuju ga kao čoveka koji je imao izvesnih širih, mada ustvari ne i dovoljno državničko-političkih koncepcija. Ipak je u svakom slučaju od značaja da on u vreme kad još nemamo nijedne svoje potpuno slobodne državice i kad je tek izbio ustanak u jednom turskom, istina po Srbe najvažnijem, pašaluku, zamišlja i već predlaže granice jedne velike srpske države, koja bi imala da obuhvati tri četvrtine celog srpstva. To najbolje pokazuje koliko je bila ne samo probuđena, nego i živa nacionalna svest naših vodećih ljudi onoga vremena i koliko je u njih ostalo jake istoriske i etatističke tradicije. A da zadobije ruski dvor za svoj plan, Stratimirović je, pored političkih, iznosio i verske i rasne razloge i uveravao da »nema naroda pod nebesima kao što je srpski narod istočno-pravoslavnoga ispovedanja«.

Izmeću planova A. Gagovića, Hercegovca, i St. Stratimirovića, karlovačkoga mitropolita, bilo je nesumnjivih veza. Gagović je dolazio u Karlovce i intimno opštio sa mitropolitom. To nam kazuje, dalje, da je ideja o vaspostavljanju srpske države već obuhvatala na samom početku XIX veka širi krug ljudi i oblasti. O tome imamo i drugih dokaza. Hadži Ruvim je s proleća god. 1803. begao iz svoga manastira Bogovađe u Nikolje i Studenicu, a odatle u Svetu Goru. Iz Studenice je počeo da piše neke poslanice, koje su izazvale velike sumnje kod Turaka, a koje su, sigurno, govorile o potrebi neke akcije protiv njih. Ove godine je i cetinjski vladika Petar I bio posvećen u plan ustanka. Jedan poverljivi izveštaj od 13. decembra god. 1803. kazivao je kako se vladika stara »od nekoga vremena da uznemiri i pobuni svoje susede«. Jedno pismo vladičino od 10. januara god. 1804., upućeno igumanu manastira Dečana, upozoruje tog sveštenika da pazi i očuva crkvene stvari, jer »imamo namjeru mi Crnogorci i Srbi sa beogradske strane skočiti pa oružje protivu naših neprijatelja Turaka«. Prota Matija Nenadović dolazio je u leto god. 1803. u Sarajevo, da i tamo pregovara o istoj stvari. Da obezbede pomoć Rusije za budući pokret, naši su ljudi iskoristili sve svoje veze. Bački episkop Jovan Jovanović obratio se pismom mitropolitu petrogradskome 14. januara god. 1804., pre nego što je ma šta početo u Srbiji, opisujući mu teško stanje raje i potrebu da se ona nekako spase i pomogne. Bački episkop, inače poznat kao veliki rodoljub, želeo je da i sa svoje strane, preko mitropolita, zainteresuje za Srbe petrogradski dvor i da mu obezbedi zaštitu sa te strane. »Smem Vaše Preosveštenstvo uveriti (odgovorio je mitropolit) da je Nj. Imperatorsko Veličanstvo svagda raspoloženo dobrim namerama prema slovenosrpskim svojim jednovernicima«.

Pored te akcije, u kojoj, kako vidimo, učestvuju samo duhovna lica, postoji i živa akcija svetovnjaka. Te dve akcije su u neposrednoj vezi. Kod izvesnih duhovnih lica vidi se jasna težnja da narodnom pokretu, koji se sprema uskoro, obezbede unapred uspeh svojim vezama i svojim radom. O svetovnim licima, koja su taj pokret spremala, imamo danas već dosta podataka. Kao jedan od najaktivnijih bio je Petar Ičko, rodom iz Katranice, beogradski bazrđan-baša, koji je od god. 1793. bio glavna ličnost pravoslavne beogradske čaršije i najuticajniji Srbin kod vezira. On je svoju mladost proveo kao dragoman u turskoj diplomatskoj službi i kao takav bavio se u Beču i Berlinu, posle bio serdar u kneza Muruzija i najzad došao u Beograd. Bio je vanredno okretan, znao mnogo jezika i prilike na strani, i umeo svuda da se snađe. Sa Hadži Mustafa-pašom i turskim glavnim vlastima u Beogradu bio je povezan trgovačkim poslovima i bio stoga toliko moćan da ga sve tužbe austriskih vlasti i trgovaca, podnošene i u samom Carigradu, nisu mogle da uklone sa važnoga položaja bazrđan-baše. Ima vesti, za nj verovatnih, da je jedan deo svojih veza i uticaja zahvaljivao tome što je pripadao slobodno-zidarskom savezu. Od god. 1802. —1803. on je neosporno centralna ličnost na pripremanju ustanka. Kao odani prijatelj Hadži-Mustafe paše Ičko je odmah posle njegova ubistva prešao u Zemun i tu je, sa drugim turskim izbeglicama, počeo da radi na rušenju dahiskoga režima. O njegovim bliskim vezama sa glavnim srpskim ljudima toga vremena znamo sa više strana. Bio je prijatelj Alekse Nenadovića, Janka Katića, a za Karađorđa kazuje Sima Milutinović da ga »ljublje k’o rodnoga brata«. I mitropolit Stratimirović, nekad i sam slobodni zidar, bio je s Ičkom vrlo dobro i doznavao od njega, kako sam beleži, »u potpunom poverenju« mnoge stvari. Od njega je mitropolit doznao da je i Hadži-Mustafa paša, pre pogibije, sa Ičkom radio na tome da izazove srpski ustanak i pomoću njega sruši dahije. Da će Ičko na tome raditi još usrdnije sada, posle pašine pogibije, moglo se uzeti kao sigurno.

Srbi su se doista tokom god. 1803. spremali na ustanak. Za Karađorđa se priča da je sredinom jula te godine pregovarao sa nekim zemunskim trgovcima radi nabavke praha i olova i da je počeo poručivati izvesnim uglednijim ljudima iz naroda da budu spremni na akciju. U jesen počeli su sastanci, dogovaranja i zakletve. Pričanje o Karađorđevu bavljenju u Trstu, pre ustanka, gde je od tamošnjih srpskih trgovaca dobio 150.000 forinti za podizanje ustanka i obećanu godišnju pomoć u tolikoj sumi, koje je nedavno objavljeno, prema jednom ruskom spisu, spada u onaj red raznovrsnih kombinacija i legenada o Karađorđu koje su se rano počele stvarati oko njegove ličnosti. God. 1803. bio je aktivan i Aleksa Nenadović, valjevski knez. Njegov sin Matija kad je išao toga leta u Bosnu činio je to svakako samo sa njegovim znanjem i po njegovu uputstvu. I ono značajno pismo koje je krenulo pre vremena celu akciju oko ustanka delo je Nenadovića. Naime, dahijama je krajem god. 1803. ili na samom početku god. 1804. palo u ruke jedno pismo, koje je knez Aleksa uputio austriskome majoru Mitezeru u Zemun. U tome pismu beše napisano da su dahije pozavađane i da stoga Austrijanci priprave džebane i oficira, »a vojske dosta imamo, da nam pomognu da dahije odavde oteramo«.

Kada je dahijama palo to pismo u ruke, a imajući odranije izvesnih dostava i znakova o pripremanju Srba, oni se rešiše da ih preduhitre i da sve preseku odlučnim i nepoštednim merama. Oni su sumnjali, »aki bi sij hristijani s Nemcem ih prodati umislili«, to jest da bi moglo doći do pojače austrisko-srpske saradnje protiv njih. Brzo bi odlučeno da se u narodu pobiju svi viđeniji ljudi, knezovi i sveštenici, kako obezglavljenu raju ne bi imao ko da povede. Mesto da oni budu iznenađeni rajinom akcijom, trebalo je da raja oseti njihovu budnost i moć i da bude udarena odmah sa glave. Tako je došlo do seče knezova u drugoj polovini januara god. 1804., kojom prilikom izgubiše glave Aleksa Nenadović, Ilija Birčanin, Marko Čarapić, Hadži Ruvim, Hadži Đera i mnogi drugi narodni prvaci. Mehmed-aga Fočić izrično je rekao knezu Aleksi, kad ga je dao pogubiti, da ga seče ono pismo namenjeno Zemunu. Tako poče »strasna nedelja« za uglednije ljude. Karađorđe je bio srećnije glave. On se nalazio na proskripcionoj listi, ali ne među prvima, kao opasni Aleksa Nenadović, čiji je ugled u zapadnoj Srbiji bio velik. Aleksa se beše istakao u Kočinoj Krajini, vodio je Srbe u borbama protiv janičara, bio je austriski oficir, spadao je među prijatelje Hadži-Mustafine i mogao je lako postati veoma opasan. Njega su se bojali više nego Karađorđa. Ovaj, stari hajduk, imao je dobrih veza i bio je lično oprezan. Kada je turska potera došla u njegovu Topolu, on je, pomoću svojih momaka, delom pobi, a delom rastera. Odmah potom dohvatio se »planine-majke«, i ušao u četu svoga staroga prijatelja i čuvenoga harambaše Stanoja Glavaša. Od toga časa puče glas da se narod sprema na otpor, i tim aktom počinje stvarno ustanak protiv Turaka.

U nas su se često puta ponavljali poznati Višnjićevi stihovi o pokretačima Prvog ustanka:


Tu knezovi nisu radi kavzi,

Nit' su radi Turci izjelice,

Al' je rada sirotinja raja,

Koja globa davati ne može,

Ni trpiti turskoga zuluma.


Ali, nije se uvek išlo do kraja da se ispita njihova tačnost. »Sirotinja raja« Beogradskoga pašaluka, videli smo, bila se osetno podigla u svojoj samosvesti. Ona je sa tim istim nasilnicima vodila borbu već nekoliko godina. I stoga je sasvim razumljivo što na dahiski režim odgovara odmetanjem u goru. Ali, to rade najsrčaniji, oni koji se odranije pouzdavaju u svoje oružje, lica iz narodne vojske. Međutim, široka masa., prava sirotinja raja ne kreće se bez potsticaja ovih prvih, a i kada se kreće to je posle očevidne opasnosti za sve, posle strašne seče knezova. Ako knezovi nisu radi kavzi, zašto ih dahije seku? Zašto preko njih ne pokušavaju delovati na narod, nego hoće pod svaku cenu da rastave masu od njih?

Odgovor je jasan. Zato što je sa te strane pretila opasnost. Knez Palalija imao je udela već u pripremama ustanka god. 1802.; god. 1803. u pregovorima za podizanje ustanka pominje se čitav niz knezova, od kojih su neki aktivni i odranije, kao Marko Čarapić i Ilija Birčanin. Bilo je, istina, i knezova koji su se ustručavali; ali, ta se pojava ne može uopštiti. Ona je čak donekle i razumljiva posle seče, koja je najviše pogodila baš njihove redove. Čitav ustanak uglavnom kreću knezovi, bivši vođi i učesnici narodne vojske i hajduci; sama masa ponegde je morala biti silom povučena. »Kad se malo čete poumnože (veli Vuk izrično) onda stanu nagoniti i one ljude koji ne bi ćeli da ustaju sa njima, i stanu im kuće paliti, i biti ji i goniti kao i Turke«. Prota Matija priča kako su oni na početku ustanka »da bi narod lakše podigli i da bi ga oslobodili«, govorili kako »car nije protiv nas, nego da je car sa nama protivu dahija«. To je, uostalom, čest slučaj. Uvek ima ljudi koji se teško odlučuju na krajnje mere, naročito na otvorenu bunu i na krv. Samo energija pregalaca uspeva ili da zahvati ostale ili da ih prisili da se pridruže pokretima. U hercegovačkim ustancima isto se tako moralo pribegavati oštrim merama; kao tehnički izraz prisiljavanja poznata je poruka da se neodlučnom baci »glamnja u kuću«.

O ovim momentima vodilo se obzira i pri izboru vrhovnoga vožda. Kada je, među prvima, bio ponuđen Stanoje Glavaš, on nije hteo da se primi, navodeći kao glavni razlog to da je on hajduk. Narod, branio se on, neće ovakav jedan pokret da poveri hajdučkome vođstvu. »U hajduka niti ima kuće ni kućišta, — bila je narodska argumentacija, — i sutra kad Turci navale, on će u šumu, a mi ćemo ostati na mejdanu, da nas Turci robe i haraju«. Kad su iza toga ponudili kneza Teodosija iz Orašca, on se opet branio rečima: »Hajduku mogu knezovi kojekako izraditi oproštenje; ali, ko će knezovima pomoći, ako se vrate Turci?« Tada Glavaš predloži i narod primi za vođa jednoga čoveka koji nije ni knez ni hajduk, nego čovek iz sirotinjske seoske kuće, ali sa dosta iskustva u borbama, sa nesumnjivom hrabrošću i sa verom u potrebu borbe. To je bio Karađorđe. I on je od 2. februara god. 1804., od skupštine u Orašcu, izabrani vođ srpskoga ustanka. Tako je, eto, kao vođ izišao tipski pretstavnik Srbije poslednjih godina XVIII veka: čovek iz naroda, koji je borbama afirmisao svoje pravo na opstanak i koji će, kada zatreba, staviti na kocku sve, da očuva ili izvojuje pravo na ličnu slobodu kao preduslov za slobodu države.

Taj tip borbenog narodnog čoveka izradila je kod nas prva Srbija. U crnogorskoj slobodoljubivosti ima mnogo od onoga što daje priroda i što je ostavilo četničko nasleđe. U Srbiji se, međutim, prošlo kroz sve faze stvaranja narodnoga borca, i to pod najtežim uslovima. Posle stare države došlo je robovanje, teško i dugo, i onda čitav niz napora, najpre u vezi sa drugima, pa onda vlastitih, da se izvojuje sloboda i svoja država. Dizanje lične i narodne svesti može se pratiti u Srbiji iz naraštaja u naraštaj. Ono ide polagano, teško, ponekad možda i tromo, kao što ide sve kod ljudi iz naroda, koji su ostali prepušteni sami sebi, pa se razvijaju kako znaju i umeju, a koji se uz to nalaze na jednom području što je od pamtiveka bilo na najvećoj političkoj vetrometini. U slučaju Srbije od značaja je naročito to što svi ti napori imaju u osnovi karakter jedne ujednačene veće zajednice, napora celog jednog dela naroda. Kada se stvar uzme sa opštijeg stanovišta, onda bi izlišno bilo i raspravljati čije je učešće u pokretanju ustanka veće, da li knezova ili sirotinje raje; i to prosto stoga što su i ti knezovi, ustvari, obični ljudi iz naroda, iz istih sela i koliba, i što je sirotinja raja dala i njih i sve vođe iz narodne vojske. U posmatranju događaja oko Prvoga ustanka najviše i pada u oči taj kolektivizirani duh akcije. U pojedinim pitanima čovek može tragati za izvesnim vezama i uticajima i naći, nesumnjivo, uticaj ove ili one grupe i pojedinaca i ovog ili onog motiva, ali u celini čitav ovaj veliki pokret brzo dobija i ima karakter jedne neodoljive opšte volje. A to je delo izrađenog tipa borbenog narodnog čoveka, koji sitosti sa ponižavanjem pretpostalja slobodu sa pregorevanjem.

*

Posle zbora u Orašcu i izbora vožda ustanak je počeo da se širi po celome Beogradskome pašaluku. On je izbio pre nego što se mislilo, usred zime, kad je sva gora još pod snegom, ali je ipak brzo naišao na dobar odziv. To se sigurno ima, dobrim delom, zahvaliti činjenici što je na njegovim pripremama rađeno odranije i što su pohvatane veze sa glavnijim licima u narodu. Još istoga dana, posle zbora u Orašcu, zaređa paljenje turskih hanova i gonjenje subaša i kabadahija. Posle tri-četiri dana zapali se sva Šumadija, ustade valjevski kraj, diže se beogradska nahija. Beše »krvca iz zemlje provrela« i osvojilo uverenje kako je »zeman došô, valja vojevati«. Kroz zemlju se pronese opšti poklič: »Svaki svoga ubite subašu«. »Usta raja kô iz zemlje trava«.

Dahije u Beogradu nisu se nadale takvom obrtu. Mesto da seča knezova zaplaši narod, ona ga je uzbunila. Kada pokret usred zime uzima ovako krupne razmere, šta će biti na proleće kada gora ozeleni? Stoga je trebalo što pre početi stišavanje. Aganliji, jednom od miroljubivijih dahija, bi povereno da pođe u unutrašnjost i da raju delom umiri, a delom pokori. U Drlupi, 12. februara, bio je sastanak između njega i Karađorđa. Aganlija je obećavao bolje ponašanje unapredak i ukidanje subaša i hanova po selima. Karađorđu kao vođu ponudio je 500 kesa da se smiri ili da mu u Austriji kupe imanje bolje od onoga u Topoli. Lične ponude Karađorđe je odbio, a za ponude o menjanju režima tražio je garantije austriskih vlasti, jer se na turska uveravanja nije moglo oslanjati. Kako Aganlija nije na to pristao, pregovori su se razbili, i još istoga dana došlo je do borbe, posle koje su se Turci sa ranjenim Aganlijom povukli u Beograd. Posle toga uspeha ustanici dobijaju više samopouzdanja. Njihovi redovi naglo jačaju, i oni se usuđuju da se približe Turcima na domak beogradskoga grada. Već 20. marta oni se tuku sa Turcima čak na samome Vračaru.

Pokretači ustanka bili su od prvoga časa načisto sa tim da ustanak malo širih razmera ne može imati izgleda na potpun uspeh, ako ustanici budu upućeni sami na se. Za samu borbu to bi još nekako zasad i išlo, pošto Turaka u Beogradskom pašaluku nije bilo mnogo; ali, za nastavak ratovanja trebalo je imati municije i drugog ratnog pribora, a toga u zemlji nije bilo, niti se moglo lako dobiti bez tuđe pomoći. Prvi na koga se pomišljalo da im se nađe u pomoći bila je Austrija, odnosno njeni zapovednici na granici. Ovima pokret protiv Turaka nije spočetka bio zazoran; Turci su i njima često pravili neprilika. Srbi su nedavno bili pomagači Austrije; srpski elemenat u Sremu, Bačkoj i Banatu, koji se lojalno ponašao prema Habzburškoj Monarhiji, sa radošću je pozdravio taj pokret svoje braće, i na granici se osećalo da se i o tome mora voditi računa. Sem toga, na samoj granici nalazilo se dosta oficira Srba i Hrvata koji su simpatisali Srbima. Prota Matija sa ljubavlju opisuje onoga Hrvata na boljevačkom čardaku, koji ga je ljubazno dočekao i uputio da se obrati mitropolitu Stratimiroviću i austriskome nadvojvodi Karlu. Sami Srbi, sa još dosta veza iz prošlog ratovanja, pomišljaju odmah na svoje poznanike preko granice i traže da sa njima dođu u dodir. Prvi i najbliži, sa kojim su oni opštili i pre ustanka, beše zemunski major Mitezer. Njemu, odmah, pre nego što je ustanak izbio u pravoj meri, odlazi prota Matija da krišom dobije nešto preko potrebne municije. Ustanički vođi sa puno odanosti i poverenja pišu 2. aprila god. 1804. tome istome Mitezeru kako im je on »i otac i majka« i kako njima treba njegove pouke i pomoći u džebani. Sam Karađorđe piše mu malo posle toga: »Kako nam vi zapovedate onako ćemo se vladati«, pa mu na drugom mestu i poručuje: »Dajte nama pomoći i starijega, jali nam otkažite, zašto mi već ne možemo u ovoj zemlji biti, ako vi ne uradite kako ste nam govorili«. Tu ujedno imamo i jasnu uputu da je između ustanika i njega bilo pre ustanka izvesnih pregovora i sa njegove strane i poticanja, što se, donekle, moglo naslućivati i iz onog kobnog pisma kneza Alekse Nenadovića.

Kao prva posledica srpskih poruka i pisama pograničnim austriskim zapovednicima došlo je posredovanje slavonskoga zapovednika, đenerala Genejina, da između ustanika i dahija započnu pregovori. On je pozivao i jedne i druge u Zemun, da se tamo uzajamno objasne i, možda, sporazume. Srbi se pre toga sastanka sabraše na skupštinu u Ostružnici, koja je trajala od 24. aprila do 3. maja. »Ova skupština (podvlači Milenko Vukićević) ima veliki značaj za prvi ustanak, jer je to prvi sastanak sviju nahijskih i ustaničkih starešina Beogradskoga pašaluka otkako su Srbi ustali na oružje protiv dahija«. Srpski zahtevi bili su uglavnom ovi: da se proteraju janičari, dahije, i da se povrati stanje utvrđeno fermanima od god. 1793.—1794., da Srbi čuvaju beogradski grad do dolaska redovne vojske, da bi se izbegli prepadi i udari kao što je ovaj dahiski, da se proglasi opšta amnestija i da raja bira svoje knezove i jednoga vrhovnoga kneza, koji bi bio veza između naroda i beogradskoga vezira. Na sastanku u Zemunu, 28. aprila, u Genejinovu prisustvu, Srbi su naglašavali svoju odanost prema sultanu i njegovim zakonitim vlastima, da bi time energičnije mogli ustati protiv dahija. Na taj način oni svome ustanku ne daju karakter bune protiv stambolskoga gospodara, nego ga pretstavljaju kao akt nužne odbrane. Takvim držanjem oni su znatno olakšavali svoj položaj i prema Porti, i prema Turcima protivnicima dahija, a i prema samoj Austriji, kojoj je lakše bilo pomagati ustanak raje protiv nasilnika, koji su ih zlom zadužili, nego otvorenu bunu Srba protiv njihova suverena. Ustvari, kod izvesnih Srba su se već tada javljale ideje o stvaranju jedne prave i od Turaka nezavisne države. Turci nisu bili dovoljno mudri da odmah prihvate te zahteve. Koliko se danas da suditi, oni iz Beograda nisu ni smeli pristati na njih. Prognati dahije iz glavnoga grada Pašaluka, gde su oni gospodari, bilo je i opasno i nemoguće. Dahije su izvršile seču srpskih knezova samo da bi obezbedile svoju vlast; izvršile bi, sigurno, sutra i seču turskih aga, ako bi pokušale da ih proteraju. A bez proterivanja dahija ustanici ne pristajahu da uopšte ulaze u dalje pregovore. Zbog toga se sastanak u Zemunu razišao bez ikakva uspeha.

Srbi su to predviđali. Da bi u dalje borbe mogli ući sa više izgleda na uspeh, oni odlučiše da se ponude Austriji. Pri sastanku s austriskim kapetanom Šajtinskim, pre Ostružničke skupštine, Karađorđe je, u ime Srba, izjavio želju da dođu pod vlast habzburške dinastije, kazivao je spremnost da predadu Austriji odmah Beograd, Smederevo i Šabac, ako ih osvoje, i molbu da dobiju jednog austriskoga princa kao upravnika Srbije. Karađorđu, kome je bila u živoj uspomeni austriska vojna disciplina i njihovi službeni odnosi, izgledalo je, možda, previše da se on prema njima javi u drukčijoj ulozi od one koju je imao u svoje vreme Mihajlo Mihaljević ili Koča Anđelković. On je, istina, glavni vođ pokreta, ali još nema ambicije da postane i vladalac u Srbiji. Bili su, kako vidimo, veoma skromni počeci ovog epohalnog preduzeća i u njemu aktivni učesnici još nisu osećali svoj veliki značaj i svoju istorisku misiju. Na predlog svoje vlade, austriski car nije primio ovu ponudu. Uzeti jednu pobunjenu tursku pokrajinu, usred mira sa Turskom, značilo bi izazvati proteste drugih sila, i, što bi bilo još gore, dobiti Turke kao otvorene neprijatelje. Austrija je imala i suviše brige sa francuskim pitanjem, da bi mogla i smela natovariti još i tursko. Ipak, da ne bi izgubila svoj uticaj u Srbiji, i da Srbi ne bi, po Karađorđevom nagoveštavanju prilikom pomenutoga sastanka, pokušali tražiti naslona i zaštite kod koje druge sile, prvenstveno Rusije, car je naredio da se na njih obrati veća pažnja, da ih savetuju pogranični zapovednici i mitropolit Stratimirović, i da se, prijateljskim posredovanjem, zaštite od Portine osvete i surovosti. Trebalo je uz to Srbima svakako napomenuti da njihova zemlja »zasada ne može pripasti nikome drugom osim Porti«. Još i pre toga careva odgovora Srbima je bilo stavljeno do znanja kako su slabi izgledi da će im Austrija moći izići u susret onako kako su oni želeli, i stoga su oni još na Ostružničkoj skupštini došli na drugu kombinaciju.

Kad zaštitu neće da preuzme Austrija, kao prvi i najpreči sused, onda za Srbe nema druga izlaza nego obratiti se na Rusiju. Već 3. maja god. 1804. uputili su srpski vođi jedno dugačko pismo ruskome poslaniku u Carigradu, A. Italinskome, kazujući mu želje i nevolje svoga naroda: »Mi danas nemamo druge pomoći i nade do pribegnuti pod zaštitu prestola ruskoga, da bi nas bedne hrišćane svetim omoforom zaštitio kao i mnoge druge oblasti što zaštićava kao: Krf, Vlašku, Moldaviju i druge, da nas skoro 100.000 hrišćana u Srbiji ne postrada od ljuta mača turskoga. Naša je želja da zauzimanjem svete ruske nepobedive države dobijemo slobodu, da možemo naše hrišćanstvo sačuvati, crkve i manastire podizati i izbaviti se od nesnosnoga jarma turskoga. Nismo protivni sultanu danak davati već samo da se od ostalih tereta i gonjenja turskih oslobodimo«. Oni jasno traže da dođu »pod krilo trona ruskoga«. Da pokažu svoju lojalnost i prema sultanu, o kojoj su govorili i Austrijancima i Rusima, oni su se obratili i njemu, tražeći zaštite protiv dahija. Misao o slobodi, prema tome, još nije bila i misao o samostalnosti, nego samo o autonomiji, pod sultanovim suverenstvom i pod zaštitom bilo Rusije bilo Austrije.

Obaveštena o srpskome pokretu, koji je s proleća dobio nove snage, tako da Srbima već počeše padati u ruke pojedini veći gradovi Pašaluka, kao Valjevo, Smederevo i Požarevac, Porta je naredila bosanskome veziru Bećir-paši da ode u Srbiju i sprovede istragu. U Carigradu, a i kod izvesnih okolnih paša, ustanak spočetka nije smatran kao mnogo opasan. Dahiski protivnici među samim Turcima tvrdili su da je pobuna Srba prirodna reakcija na nasilja i da, u samom interesu Carevine, ne treba raji uzimati za zlo ako nasilnike kazni i suzbije. Na Porti se znalo da su dahije bile ranije u vezi sa njenim odmetnikom Pazvan-Oglu i da doista nisu elemenat reda i da nisu ni mnogo pouzdane za centralnu vlast. Sem toga, u Carigradu nije moglo biti prijatno ni to da se u Beogradskome pašaluku, na domak Austrije, ojača režim dahiskih osobina, koji bi davao povoda opravdanim optužbama raje protiv turskih nasilja i koji bi kompromitovao Tursku i dobru volju Selima III. Kada je u Carigrad stigla jedna srpska deputacija, da podnese tužbe i izrazi ujedno vernost sultanu, i naročito kada se na Porti videlo i čulo da se za ustanak počinju interesovati Rusija i Austrija i da se kod ustanika javljaju neke smelije nade, odlučio se sultan da žrtvuje janičare. Bećir-paša je dobio neograničenu vlast »da može zbaciti dahije, raspustiti janičare i na mesto one uprave koju ukine zavesti novu upravu, tako da se može povratiti potpun mir u Srbiji«. Bećir-paša je bio dobro poznat u Beogradskome pašaluku. On je, hvaljen kao taktičan i energičan čovek, proveo odredbe Svištovskota mira za Srbiju i izvršio progon janičara, imajući sa njima nekoliko krvavih okršaja, u kojima ih nije nimalo štedeo. Obavešteni o njegovome dolasku, pri kojem je već pašina ličnost bila neka vrsta programa, Srbi su bili prema njemu pažljivi i predusretljivi, ponavljajući mu svoja uveravanja kako oni nisu ustali protiv sultana, nego protiv zulumćara, i kako je njihova želja da se od toga obezbede i za budućnost. Dahijama je dolazak Bećir-pašin slutio na zlo. Oni su bili gotovo načisto da će se njegova istraga morati završiti njihovim zbacivanjem, ako ne i čim gorim. Stoga prema Portinu izaslaniku imaju puno nepoverenja i ne puštaju ga čak bez izvesnih uslova ni u beogradski grad, pod koji je stigao 30. juna; za vreme njegova prisustva vrše napade na Srbe oko Beograda; i najzad, sa pašom, koji je bio punomoćnik njihova sultana, pristajali su da vode pregovore na tuđem, austriskom tlu. To je bilo dosta za staroga vezira da vidi sa kim ima posla i da se reši na oštrije mere. Nu, kako nije imao dovoljno vojske, teško da bi što mogao postići da nisu krdžalije Halil-age Gušanca, koji su se nalazili u Beogradu, za svoj račun prevarom, dobili od dahija beogradsku tvrđavu, 16. jula. Dahije posle toga, videvši izdaju, beže u čamcima niz Dunav prema Vidinu, da se spasu kod Pazvan-Ogla; ali, na tome begstvu stiže ih srpska potera sa pismenom naredbom Bećir-pašinom da imaju biti pogubljeni. Na ostrvu Adakale, noću 24./25. jula naredba bi izvršena, i tri dahiske glave (Aganlijina se beše pri pranju omakla u vodu) poslane paši u Beograd.

Po turskome mišljenju tom pogibijom dahija dana je Srbima dovoljna zadovoljština, i ustanak je posle toga izgubio svoj bitni razlog. Sultan će u zemlji povratiti staro stanje, glasila je njihova poruka; on je i sada pokazao da štiti pravednu stvar i da je strog prema zlikovcima, ma ko oni bili. Neka Srbi stoga budu spokojni i mirno odlože oružje. Ali, ustanici nisu mislili tako. Njima su naročito otvorile oči nekolike krupne činjenice. Pazvan-Oglu održao se u Vidinu protiv sultana i Porte sve do toga časa i radio je u svome kraju šta je hteo; u Beogradu gine vezir, glavni pretstavnik turske vlasti, i Porta odgovara na to tek posle tri godine i tek usled srpskoga ustanka. U Beogradu Bećir-paša nema moći da sam skrha dahije i posle njih krdžalije, i da kao izaslanik sultanov uđe u grad. Šta znači sve to? Srbima te činjenice jasno govore: 1. da centralna vlast deluje samo onda kada se pribojava težih zapleta i tuđeg posredovanja; i 2. da je naročito spora u odlukama kad uzurpaciju vrše muslimani. Iz tih razloga Srbi žele da njihovu pogodbu sa Turcima zajemči koja strana sila, zasad Austrija. »Ako bi mi pokvarili ugovor, neka Nemci pišu u Stambol da smo mi krivi; ako li Turci pokvare i zulum počnu, da Nemac javi sultanu koja je strana kriva«. Turci na taj srpski zahtev nisu mogli pristati iz prostog i jasnog razloga što bi to značilo tuđe mešanje u njihove unutarnje poslove, odnosno davanje novog karaktera čitavom srpskom pitanju. Stoga je Bećir-paša i dao Srbima na to traženje tri energična »olmaza«. Na tom pitanju i razbili su se pregovori između Srba i Turaka o konačnom razoružanju; ali, ipak je došlo do primirja, na koje je Srbe nagonila i bliska zima i potreba odmora.

Srbi su u pregovorima sa Bećir-pašom kao mogućeg jemca označavali Austriju, ali bez prethodnog sporazuma sa njom. Ona, međutim, ne bi mogla da se primi te posredničke uloge. Jedno stoga što nije htela da muti svojih odnosa sa Portom; a drugo što ni sama nije želela da Srbi dobiju širu samoupravu, i radi svojih srpskih podanika, a i radi budućnosti, ako bi Srbija, eventualno, došla ponovo pod njenu vlast. Srbi su pri toj ideji ipak ostali. Kad neće Austrija, oni se onda, po savetovanju Srba iz kruta mitropolita Stratimirovića, rešavaju da pokroviteljstvo ponude Rusiji i upućuju, početkom septembra god. 1804., jednu svoju deputaciju u Petrograd. U njihovoj molbi govorilo se: »Srbi nikad jednodušnije nisu mislili o oslobođenju svoje otadžbine, niti su ga usrdnije želeli nego danas. Božanskom, prirodnom i večnom vezom krvi, jezika i vere, koja postoji između Srba i Rusa, savezom političkim i najljubaznijim vezama mogla bi se buduća sreća srpskoga naroda osvetiti i na nepokolebljivoj i čvrstoj osnovi utvrditi. Prve osnove tome poslu treba otpočeti u današnjim važnim prilikama baš stoga što je jednoglasna želja sviju Srba: da se u Srbiji ustanovi samostalna srpska uprava pod imenom »Serbskoje pravlenije« ili pod drugim sličnim imenom, kao što su, na primer, onih sedam ostrva jonskih, a pod neposrednom zaštitom Rusije, čuvajući u isto vreme nenarušimo prava sultanova, koja mu pripadaju, to jest: plaćati mu umeren danak«.

U prepisci srpskih starešina toga vremena vidi se jasno kako kod Srba sve više jača etatistička misao. U pismu bačkome episkopu Jovanu Jovanoviću od 15. juna oni govore kako im je Austrija nepouzdan i neiskren prijatelj i kako oni, njegovim posredstvom, žele rusku pomoć »za vsegda izbavlenije i iskuplenije«, koja treba da bude »za blagosostojanije i obščeje našego serbokago naroda bezsmertnoje blagopolučije, polzu i slavu«. U tome pismu svesno se i jasno podvlači ta nacionalna iskrena nota, koja kazuje da je njihova akcija, posle pet meseci, dovela do dubljeg shvatanja čitava pokreta i da se iz obične bune na dahije razvija borba za pravo nacionalno oslobođenje.

To se naročito vidi još iz pisma što su ga Karađorđe i drugi vođi uputili hercegovačkim glavarima na adresu poznatoga Arsenija Gagovića. »Mi smo svi, u ime božje, namislili i zdogovorili se da nam više turski jaramazi ne sude, nego mi sami da se sudimo i da caru našemu budemo vjerni i ocijekom da mu dajemo koliko je pravo i kako on zapovijeda ... Zato, ljubezna braćo moja, evo vi sada vrijeme i slučaj da se i vi oslobodite i sa nama sjedinite. Nemojte pošteđeti ka i mi poslednju kaplju krvi proliti za vjeru hristijansku, za svete cerkve i manastire i za slobodu otečestva svojego«. Da se vidi da je osnovna misao pokreta u ovo vreme, sredinom jula, bila već sasvim upućena u jasnom nacionalnom pravcu, pored svih kompromisnih ograda o poštovanju sultanske vrhovne vlasti, dovoljno je pročitati samo ovo što dalje sledi. Hercegovina treba da počne akciju i odmah će joj se pridružiti tobože sasvim pripremljena Bosna. »Udarite vi o te strane, a mi ćemo ot ove s neustrašimim duhom, i s pomoćiju božijeju prije mjesec danah sastaće nam se vojske u Sarajevu, gdje zahira, džebana, svako blago i biser neizčitajemi u bezmjernaja sokrovišča koje su Turci ot nas i našijeh starijih pograbili. Mi kad počnemo sami za svoje otečestvo, za častni krst vojevati, svaki car hristijanski hoće nam pomoć dati, zašto mi ništa nećemo ticati, no sobstveno naše ot starinah, koje je svemu svijetu poznato da je rođeno naše, hoćemo vozvratiti, i to je pošteno pred svijem svijetom, i po zakonom božijim i carskim niko nam neće braniti, nego još svaku pomoć dati«. U tom optimizmu ima, nesumnjivo, dobra nota hotimične vedrine, potrebne da se stvar krene; ali, van spora je i to da je nešto od tih planova bila i stvar verovanja. Jer ne poziva na opšti pokret čitavo pleme onaj koji misli da se zadovolji sa prvom povoljnom vezirskom bujruntijom i koji ne veruje da je došao čas da se postigne i nešto više. Ova naivnost, kojom se u pismu olako pretstavlja dobijanje čitave Bosne i Hercegovine, pokazuje nesumnjivo da je sve ovo samo plan ustanika i njihovih prijatelja, ljudi sa malo iskustva u velikoj politici i sa nedovoljno obaveštenosti o pravoj snazi Turske. Ali, takvi ljudi, pregaoci, koji ne omeraju mnogo, koji i veliki ratni pokret prosuđuju samo kao prošireno hajdučko četovanje, takvi ljudi su krenuli i čitav ustanak i bili jedino podobni da ga, ukoliko snaga dozvoli, kao srčan i smeo zamah, nastave i prošire i dalje. To se, uostalom, od njih i očekivalo. Na usta staroga i već narodskoga Dositeja klicalo se tada


Vostani, Serbije, mati naša mila!

I postani opet što si prije bila!

...

Vostani, Serbije!

Davno si zaspala,

U mraku ležala:

Sada se probudi

I Serbe vozbudi!

Bosna, sestra tvoja, na tebe gleda!


Tako se već u prvo pola godine ustanka stvara postepeno nacionalni program nove srpske države. Ukoliko ga još ne znaju formulisati sami borci i njihovi vođi, koji ga nose u duši i u čitavom svom krvnom nasleđu, utoliko im ga sugeriše okolina i Srbi sa drugih strana, koji su u ustanku videli prvu fazu vaskrsavanja stare srpske državne misli.

Rusija je prema pobunjenim Srbima imala više predusretljivosti nego Austrija, mada je i ona po svaku cenu htela da održi dobre odnose sa Turskom. U srpskom držanju ona je naročito hvalila njihovu odluku da ostanu verni sultanu, i preporučivala im je da pri tom i dalje istraju. Inače, ona je pokazivala dosta razumevanja za njihov položaj prema Turcima, želela je da ublaži njegove teškoće i nosila se mišlju da Srbe veže uza se. U Petrogradu se stoga dala Srbima pomoć od 5000 dukata i savetovano im je da ne odlažu oružja dok ne postignu što žele, ili dok im Rusi to ne preporuče. Srpsku želju da dobiju svoju samoupravu Rusija je nalazila kao umesnu, isto kao i njihovo traženje stranog jemstva. Te poruke digle su duh kod Srba i uverile ih da su na dobru putu. Poruku da ne polažu oružja primili su sa zadovoljstvom; ali, oni bi se na to rešili i bez nje, gledajući događaje u beogradskome gradu. Krdžalije Halil-age Gušanca behu, kao pre dahije, uzele punu vlast u Beogradu i držale su Bećir-pašu gotovo kao zarobljenika, tražeći da im on izda platu i za njegovo vreme i za dahiski dug. Kako Bećir-paša nije imao traženih 300.000 groša, to su Srbi, da i tim pokažu svoju lojalnost prema carskome izaslaniku, platili taj dug i oslobodili Bećira. Napuštajući Srbiju, on je sa poverenjem predao njima topove i municiju, da ih ispošlju za njim u Bosnu, i Srbi su i to izvršili u punom redu, mada su već tada u duši bili načisto sa tim da od te lojalnosti prema sultanu neće biti velike koristi. Po ruskome savetu Srbi su uputili u Carigrad i jednu svoju deputaciju, da tamo na Divanu iznesu svoje želje i zahteve. Ti zahtevi bili su uglavnom ovi: da se mesto vezira kao vojni zapovednik u Beograd uputi jedan muhasil, viši finansiski činovnik, čije bi prisustvo dalo Beogradskome pašaluku više autonoman karakter; da Srbi za 12 nahija izaberu 12 svojih knezova, koji bi postali carske beratlije, i da se u zemlji postavi jedan od njih izabrani vrhovni knez, sa sedištem u Beogradu, kao posrednik između njih i turskih vlasti; da se danak plaća otsekom, a poreze da kupi vrhovni knez preko narodnih vlasti. »Željenoga mira i reda mi nikada nećemo imati, ako bi i dalje ostali vojni činovnici turski; isto tako, ako bi ostao i dalje Turčin upravnik u ovoj zemlji«.

U Turskoj se, međutim, izmenilo mišljenje o karakteru srpskoga ustanka. Turci su verovali da Austrija potajno pomaže Srbe, a doznali su i za srpske veze sa Rusijom. Stizali su glasovi da se ustanak širi i van Beogradskoga pašaluka, i to je bilo tačno. Severoistočna hercegovačka plemena, Nikšići, Drobnjaci, Pivljani, Gačani i Rudinjani, pozivala su još u jesen crnogorskoga vladiku da krene na Turke. »Svaki koji vjeruje vidi da je iz starog pepela sinula iskra«, poručivali su oni, i oni bi sigurno uzbunili odmah ceo taj kraj, da ih nije stišavao ruski izaslanik u Crnoj Gori, grof Ivelić, koji je, zbog francuske opasnosti, po danim uputstvima, hteo da ceo taj kraj zadrži kao neku vrstu rezerve, i da ne izazove Turke protiv hrišćana i Rusije. On je, doista, i uspeo da zadrži Crnogorce od svake akcije prema Turcima, ali su Drobnjaci početkom leta god. 1805. prihvatili za oružje. Turci su, dalje, videli da su s proleća god. 1805. Srbi počeli nanovo da se pribiraju za borbe i da misija vlaškoga kneza Ipsilantija, da primiri Srbe savetima, nije imala onog dejstva koje su oni očekivali. Iz Niša su stizali glasovi kako Srbi spremaju napad u tome pravcu. Na Portu je, dalje, uticalo i držanje austriske vlade, čiji je poslanik krajem marta tad. 1805. stao preporučivati oštre mere protiv Srba. Učinio je to, po naredbi, nezadovoljan srpskim obraćanjem Rusiji i pokazanim ruskim interesom za srpsku stvar. To je sve dovelo dotle da Porta, aprila meseca, imenuje niškoga Hafiz-pašu za beogradskoga zapovednika. Hafiz je važio kao protivnik ustanika, koji protiv njih traži odlučno postupanje. Njegovo imenovanje, s uputom da uspostavi red ako ustreba i silom, kao i glasovi da će na Srbe poći i vojska iz Bosne i od Užica i Karanovca, uznemiriše Srbe u velikoj meri. Sada je značilo primiti borbu ne više sa dahijama nego sa carskim čovekom, i izložiti se opasnim udarcima. Oni se rešiše ipak za borbu. Imenovanje poznatog njihovog neprijatelja za poglavara Pašaluka, uz koga je išlo i nekoliko poznatih zlikovaca, kao i nevođenje obzira o deputaciji koja je došla da ponudi sporazum, kazivali su jasno da se u Carigradu nisu sklonili na popuštanje. Srpske deputate uputila je Porta da idu u Niš, da se nađu pri ruci Hafiz-paši, a oni su na to, gledajući možda stvar crnjom nego što je bila, pobegli iz Carigrada.

Srbi su već početkom juna znali da se Hafiz-paša sprema sa vojskom na Beograd, pa napraviše svoj ratni plan. Sa Gušancem, koji je isto kao i oni zazirao od dolaska pašinoga, sklopiše neku vrstu sporazuma o uzajamnom nenapadanju, a onda krenuše da pre turskoga napada osvoje Karanovac i Užice, što im pođe za rukom. Posle osvajanja Užica, 20. jula, Srbi su imali u svojoj vlasti ceo Beogradski pašaluk sem Beograda, Šapca i Sokola. Posle tih uspeha Karađorđe sa srpskom vojskom ode na Moravu, da zakrči put Hafizu i njegovoj vojsci na granici Pašaluka. Hafiz je 6. avgusta god. 1805. napao srpska utvrđenja kod Ivankovca, gde se nalazio kao zapovednik Milenko Stojković, jedan od najhrabrijih i najboljih vojvoda koje je imala Srbija onoga vremena. U borbama, koje su se produžile do 8. avgusta, Turci biše suzbijeni, a sam Hafiz-paša ranjen. To je bila prva borba između Srba i službene Turske i prva velika bitka ovoga ustanka. Ona je donela i nov karakter čitavom pokretu, koji nije samo antidahiski, nego postaje izrazito antiturski uopšte.

Turska nije mogla dozvoliti da taj poraz njene vojske ostane nekažnjen. Tim pre što su se kod Srba, njihovih podanika i u drugim oblastima, počele javljati simpatije za pokret u Srbiji i ustanci njim izazvati. Jedan francuski izveštaj iz Bosne, pisan 28. maja god. 1805., kazuje kako i tamo raste slava Karađorđeva, kako se o njemu šire pesme i kako se on u njima slavi kao skori osloboditelj hrišćana. I među katolicima osećalo se čak izvesno interesovanje za nj. Filip Višnjić, slepi guslar i sjajni pesnik čitava niza pesama o borbama Prvoga ustanka, prolazio je kroz Bosnu i dopirao sve do Skadra šireći svojim guslama kult oslobodilačke Srbije. U Hercegovini je pojačana aktivnost narodnih ljudi. Drobnjački ustanak, pored svih zadržavanja Ivelićevih, proširio se u neka susedna plemena, kao među Nikšiće, protiv kojih je Sulejman Skopljak paša krajem god. 1805. krenuo sa vojskom i uspeo da ih slomije i pohara. Sam poraz Hafiz-pašin pokazao je, dalje, na Porti da je srpski ustanak mnogo ozbiljniji nego što se spočetka mislilo i da Srbi raspolažu izvesnom snagom koja nije za potcenjivanje. Stoga Porta odluči već krajem god. 1805. da se ustanak silom i što pre uguši, dok ne uzme još veće razmere. Ibrahim-paša Bušatlija dobi naređenje da napadne Srbe kao vrhovni zapovednik vojske, s juga i istoka, a bosanski vezir sa zapada. Sultanov ferman izražavao je želju i zapovest da ustanici osete »moju carevu veliku moć«. Sam šejhulislam izdao je fetvu da bi bio greh ne krenuti u rat protiv odmetnika; protiv Srba se tako spremala neka vrsta svetoga rata. Ali, pre samoga početka novih neprijateljstva trebalo je još ipak pokušati da se Srbi sami pokore.

Srbi su, međutim, na svojoj skupštini u Smederevu, držanoj poslednje nedelje novembra god. 1805., rešili da se dalje ne plaća Porti danak, nego da se novac upotrebi na vojnu spremu. Oni su sad već sve više uviđali da samo od pobede u borbama može doći rešenje njihova pitanja. Turskoj se u to vreme sve moralo silom iznuđavati; ona sama nije imala toliko mudrosti da popusti pre nego zategnuta žica prsne. I u srpskome pitanju to je ostalo kod nje gotovo matematičko pravilo. A Srbi bi bili voljni da prime pregovore na prijemljivoj oonovi. Oni su još uvek naglašavali svoju odanost sultanu, i to iz mnogo razloga, ne napuštajući nikako misao da im on ostane vrhovni gospodar. Nema sumnje da je kod njih, kada su čuli za turska spremanja, pored sve odlučnosti bilo i straha, i da bi radije stvar svršili lepim nego gazili u neizvesnu borbu. Uputili su stoga početkom god. 1806. sultanu novu molbu da im potvrdi povlastice iznesene preko deputata; ali, uskoro su ipak poručivali u Carigrad da će pre »svi izginuti nego se opet prikloniti pod jaram naših mučitelja ... Bolje je umreti nego nositi akove ropstva bez nade da ih se ikada oslobodimo«. Predlagali su, kao neko novo rešenje, i da se srpsko pitanje iznese pred jednu komisiju, koja bi se sastojala od pretstavnika Rusije, Austrije i Porte. Obraćali su se, u isto vreme, i carevima ruskom i austriskom, da se zauzmu za njih kod sultana, i da ujedno i njima saopšte tu svoju ideju o komisiji. U drugoj jednoj molbi, upućenoj ruskoj vladi u februaru god. 1806., Srbi su molili oružja za 50.000 ljudi, 100—200 topova i nekoliko pukova vojske. Ta ruska pomoć privukla bi u akciju, po njihovom uverenju i uveravanju, i druge Srbe iz okolnih oblasti. Na čelu ujedinjenje srpske i ruske vojske oni bi rado pozdravili velikoga kneza Konstantina Pavlovića, brata cara Aleksandra I. Sa njim kao vođom i Rusijom kao saveznicom Srbi bi mogli čuda da postignu.

U korist Srba došli su, unekoliko, i evropski događaji od god. 1805. Poražena u ratu sa Napoleonom, Austrija se našla osakaćena i unekoliko osamljena. Istisnutoj iz Nemačke njoj ne može biti svejedno kako će se razvijati stvari na Balkanu, niti želi da izgubi sve veze sa Srbima. Stoga je od god. 1806. nešto predusretljivija prema ustanicima i zalaže se kod sultana da se odustane od koncentričnog napada na Srbiju. To posredovanje nije uspelo. Sultan Selim odgovorio je austriskome caru da je izgubio strpljenje i da hoće čistu situaciju u toj odmetnutoj zemlji. Njegova je naredba glasila: »da se ubija, uništava i strelja svaki buntovnik, pa ma gde se uhvatio, samo da bi se u korenu mogla uništiti klica ustanka«. Isto tako je bilo bez uspeha i posredovanje Rusije. Njen glas, kao i austriski, posle poraza kod Austerlica (novembra god. 1805.), imao je na Porti već slabije dejstvo. Mesto Rusije, sad u Carigradu počinje prvu reč da vodi Francuska, čiji pobednički car, vojnički nenadmašni Napoleon, ima vremena da vodi računa i o srpskim ustanicima i da savetuje sultana da ih svakako pokori. Kako je Požunskim mirom, zaključenim 14./26. decembra god. 1805., Francuska dobila Dalmaciju te zakročila nogom i na Balkan, u Petrogradu, a i u Beču, nastala je velika bojazan da će ona naskoro početi i tu svoju aktivnu i po njih neprijateljsku politiku. Približavanje Turske Francuskoj dovodilo je prirodno do ohlađivanja odnosa između Carigrada i Petrograda. Tako su francuske pobede god. 1805. donele i za Srbe posredne koristi, jer je Rusija stala sve više prihvatati Srbe, da bi u njima dobila oslonac i protiv Porte sa jedne i protiv Francuza sa druge strane.

Srbi su se dobro spremili za borbu, i dobili dosta ofanzivnog duha. Videći turski stav, oni neće da čekaju udar, nego traže da ga sami zadaju, da bi u borbama mogli lakše manevrisati. Odmah iza nove godine, 1806., osvajaju na istoku Poreč i osiguravaju se od dunavske strane; na jugu uzimaju Paraćin, Ražanj i Aleksinac prema Nišu, a Kruševac prema Novome Pazaru. Jedino je Mačva, i suviše izložena turskim upadima iz Bosne, morala da se preda Turcima. Tamo su čitavog proleća vođene borbe, u kojima su Srbi pored junaštva pokazali i dosta čojstva (odlazak prote Matije među Turke, lavu u pećinu, da pregovara s njima, kako bi Srbi dobili vremena; ili plemenito delo kneza Ive Kneževića od Semberije, koji otkupljuje 300 robinja i dece iz Dobrića, sa znatnim ličnim žrtvama). Karađorđe poziva na saradnju i vladiku Petra I, i u jednom pismu, punom nacionalnog poticanja, on mu klikuje da udari na Turke prema Bosni, kako bi uspeh bio sigurniji, pa posle toga »da živimo zajedno sjedinjeni, kao što nam Bog zapoveda, koji je u nas jednu istu srpsku krv ulio i jednom nas verom prosvetio, tako da živimo i da budemo jedna braća, jedno telo, jedno srce i jedna duša i ljubezni sugrađani pod jednim krilom i zaščitom ... blagočestivoga gospodara sveruskoga«. Crnogorci behu baš u ovo vreme zauzeti spremanjem za suzbijanje Francuza u Boki, i nisu mogli da se odazovu i da svojim napadom koliko toliko olakšaju teški položaj Srbije. Nu, ova se održala i sama.

U poslednji čas, već kad su borbe počele i u požarevačkoj nahiji bili Turci suzbijeni, pokušali su Srbi da odašiljanjem okretnoga Petra Ička u Carigrad ponude Turcima sporazum i otklone najteži udar. Međutim, odluka pala je na bojnom polju pre nego što je Ičko na Porti mogao da izloži srpske ponude. Posle čitava niza manjih i većih sukoba na području valjevske nahije, došlo je, najzad, do krvave borbe između Srba i bosanske turske vojske na Mišaru, kod Šapca, 1. avgusta god. 1806. Nesrećnoj ljubi Kulin kapetana, jednog od najglavnijih vođa te turske vojske, koji je tom prilikom poginuo sa još mnogo drugih, odnela su dva vrana gavrana crne glasove sa krvavog bojišta i još crnje izglede:


Hrani sina, pak šalji na vojsku,

Srbija se umirit’ ne može!


Mišarska pobeda, jedna od najvećih u čitavom ustanku, dobijena je pod ličnom komandom Karađorđevom i zahvaljujući njegovoj vanrednoj prisebnosti i srčanosti. Istog leta Srbi su potukli Turke i u dugim borbama oko Deligrada, 4. jula, 22./23. avgusta i 27. avgusta, i odbacili ih prema Nišu. Koliki su bili turski porazi vidi se najbolje po tome što posle toga srpske čete prodiru do samoga Kosova i jedno vreme ugrožavaju sam Niš. Naterana ovim nenadanim porazima i svojim unutarnjim neprilikama sa janičarima, Turska postaje popustljivija i sklapa sa Srbima primirje, 2. septembra god. 1806.

Tako je Srbija, još nedavno sa svojom gomilom gotovo bespravne raje, za dve godine naporne borbe, uspela da postigne ne samo lepe vojne uspehe, koji su čast njenog ubogog i oskudnog oružja, nego i izvesno, mada ne formalno, priznanje svog političkog života. Halil-aga Gušanac sa priznanjem je pisao Karađorđu 16. oktobra: »Tvoje su pobede zaista neobične i divne, i to je zaista jedini primer da je raja pobedila vojske mojega sultana i gospodara«. Šta je tek mogao reći kad je 30. novembra gotovo goloruka raja uzela na juriš Beograd, u kojem se 17. decembra predao Srbima sam Gušanac, i u čiju je tvrđavu 27. istog meseca Sulejman paša, posle uzaludnog otpora, pustio srpsku vojsku! Poslednji grad Pašaluka, koji se sa svojom tvrđavom predao Srbima, bio je Šabac (25. januara god. 1807.). Srbija je tako bila oslobođena svojom snagom i svojim pregnućem.