Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 5.13

ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


peti period.
XIII. Reakcija.

1. Centralizam i germanizacija. 2. Bahov sistem. 3. Srpsko-hrvatske veze.4. Jugoslovensko ime. 5. Reakcija u Srbiji. 6. Srbija za vreme Krimskog rata. 7. Svetoandrejska skupština.

Revolucija od god. 1848., koja je zahvatila svu srednju Evropu, beše zaplašila sve konzervativne elemente. Ali, njen poraz u Italiji i slom u Mađarskoj diže, međutim, njihove glave i dovede do oštre reakcije, koja je imala da unapredak onemogući slične podvige. Naročito Austrija stvori prosto obrazac policiske države. Već uvedene socijalne reforme (ukidanje staleških povlastica, ravnopravnost, ukidanje kmetstva) ostadoše netaknute, jer se osećala njihova opravdanost i velika nezgoda ako se u njih, jednom dobijene, takne; ali, zato su bile stegnute do krajnje mere političke slobode. God. 1851. bi ukinut ustav i zaveden potpun apsolutizam. Njemu je prethodila centralizacija u svima granama uprave, a sa centralizacijom dođe postepeno i svevlast nemačkoga jezika. God. 1854. nemački jezik bi uveden kao službeni u sva zvanja i srednje škole. Da nije uz centralizaciju i germanizaciju išao i moćan uticaj klerikalizma, moglo bi se reći da se u neku ruku povratio period Josifa II. U svojim Spomenama priča V. Jagić kako je zagrebački biskup Haulik, sav u duhu reakcije, hteo da ispravlja narodni i svetski duh hrvatskota sveštenstva, pa je pozvao u pomoć nekoliko nemačkih Tirolaca. »Germanizacija, gospodstvo stranog činovništva pritislo je Zagreb i celu Hrvatsku u muklo nezadovoljstvo; prvaci književne i političke radnje sedeli su u tamnicama, zagrebačke gospođice naslađivale se jezikom Šilera i Getea, hrvatski razgovarale su tek na Jelačićevu trgu, nekošnjoj Harmici, sa seljacima i seljakinjama, kajkavskim dijalektom, a njihovi ideali nišanili su na austriske oficire; za zabavu pružalo je hrane nemačko kazalište i nemačke propovedi u crkvi sv. Katarine«. Hrvatski glavni grad tako bezmalo dobi izgled i karakter nemačke varoši, bio je više Agram nego Zagreb. U njemu cveta špijunaža, kao i po svoj ostaloj Austriji. I. Kukuljeviću i A. Brliću spremaju se čak smetnje u njihovim istoriskim studijama, jer su, po policiskim dostavama, »pripadnici nacionalno-slovenske stvari« ili su učestvovali »u separatističkim udruženjima Jugoslovena«. God. 1850. tuži se čak carski đeneral i pesnik P. Preradović u jednome pismu Kukuljeviću kako svi slute »da ćemo od zla do gorega«, a Kaznačiću javlja kako vlada »Jugoslovenske novine zabrani ovih danah bez suda, samovoljno. Sad znadeš kako stojimo«. Stari Janko Drašković tužio se jednome prijatelju kako je ceo ovaj pokret ispao drukčije nego što je on mislio, i preporučivao mu je da ostane u državnoj službi i sprečava koliko može »da se podsve ne ponemčimo«. Mirku Bogoviću, koji je bio zatvoren, upisivala je sad policija u greh čak i to što je nekad ustajao protiv mađarona. God. 1849. obustavljena je Danica, da datumom svoga prestanka obeleži i završetak jednog perioda koji je doneo veliko razočaranje i pokos mnogih zanosa. Književni rad zamire, jer svaka slobodnija misao i reč donosi opasnosti, ako ne i kazne. Ljudi se vraćaju prošlosti, biraju ravnodušne teme, ili objavljuju bezazlene stare pisce, samo da izbegnu objašnjenja sa vlastima. Ali, ni to ne uspeva uvek. Slepe guslare oglašavaju policajci kao »pogibeljnu klatež« i progone ih po Sremu i Slavoniji, zazirući i od njihove epske pesme u narodu.

Tvrdu ruku centralističkoga sistema Aleksandra Baha, austriskoga ministra unutrašnjih dela i glavnoga pretstavnika novoga kursa, osetili su i Slovenci, kod kojih je pokret od god. 1848., mada manje nego kod Srba i Hrvata, ipak uzbudio ljude i izazvao izvestan nacionalni ali vrlo lojalan »polet«. Nekoliko njihovih listova, među njima i simpatična Slovenija, čije je ime zajedničke ujedinjene otadžbine Slovenaca sadržavalo težnju njihove učene omladine, moradoše prestati; sa mukom su se držale čak i stare Noeice, koje su od god. 1848. postale i politički organ, mada im je davao pravac oprezni Blajvajs. Blajvajs, sa svojom oportunističkom, premda uvek lokalno-nacionalnom politikom, nije uživao mnogo ugleda u ostalim jugoslovenskim zemljama. Ako se i nije uvek loše mislilo o njemu lično, loše se i mislilo i govorilo o dobrom delu njegovih birokratskih zemljaka. Oživele su eve stare mržnje Hrvata na kranjsku beamteriju, koja je i ovoga puta uvođena u njihove zemlje kao pretstavnik bezuslovne činovničke pokornosti. Sirotinja vezana za svoj činovnički položaj, kranjski činovnici, među kojima je bilo i Slovenaca vaspitanih potpuno u nemačkom duhu, izvršavala je slepo ono što joj se naređivalo i što je bilo u duhu novoga kursa. Stoga steče nezavidno ime Bahovih husara.

Bahova reakcija nije ništa slabija ni kod Srba. Uostalom, kad Beč nema obzira i obaveza prema katoličkim Hrvatima, kako će ih imati prema pravoslavnim Srbima? On ih, uopšte, nema ni prema kome; osećanje zahvalnosti utrnulo je kod njega potpuno. Mađari su sa ironijom ali tačno govorili da su Srbi i Hrvati nagrađeni onim, čim su oni kažnjeni. Prema Rusiji, koja je spasla god. 1849. od težih kriza, habzburška dinastija će se tokom Krimskoga rata ponašati sa toliko cinizma i neprijateljstva da će to izazvati opšte gnušanje. Mada za vreme toga rata nije bio pogođen neposredno nijedan austriski interes, Austrija se ipak našla na strani ruskih neprijatelja, mobilisala je protiv Rusije i naterala je da napusti Vlašku i Moldavsku i da se liši mogućnosti da napadne Tursku na području gde je ona bila najosetljivija. Rusija je izgubila Krimski rat ponajviše usled držanja Austrije. Već pre toga Austrija je sumnjičila svakoga ko je imao ma kakvih veza sa Rusima i radio na ideji slovenske solidarnosti; otada je panslavizam postao jedan od najvećih političkih bauka Austrije. U jučeranjem spasitelju gledan je današnji dušmanin. Lišena u politici svake moralne osnove, Austrija je pretstavljala državu koja je sredinom XIX veka bila bez ijednog pravog prijatelja u Evropi. Znajući za srpske simpatije prema Rusiji i za srpske veze sa njom, austriske vlasti naročito uzimaju na nišan Srbe. Prota Pavle Stamatović bio je optužen zbog veleizdaje što je pevao crkvenu pesmu sv. Nikoli »O kto, kto Nikolaja služit«, jer se mislilo da se njome slavi ruski car Nikola I. U junu god. 1851. zabranjen je ulazak u Vojvodinu svima srbijanskim listovima iz Beograda. Ljudevit Gaj dolazi ponovo u zatvor i pod istragu, jer se sumnjiči za veze sa Srbima i Rusijom. »1854. godine vrši se premetačina kod saradnika Srbskoga Dnevnika zbog jedne bezazlene alegorične pesme u kalendaru Lasti za god. 1854., gde se pominje »korov gust«, »leglo zmije« u štiru, i potseća da petlovi svojom pesmom oglašuju zoru«. Srpska Vojvodina, ograničena po bečkom dekretu od 6. novembra god. 1849. i izdvojena iz Mađarske, nije imala čist srpski karakter. Njena geografska geometrija udešena je namerno tako da su Srbi u njoj ako ne u manjini, a ono ipak potpuno vezani tuđim elementima.

Pa, ipak, srpsko-hrvatske veze nastavljaju se i neguju sa ljubavlju, makar se i javio poneki neprijatan ton. Mladi Štrosmajer, posle sloma god. 1849., ističe kao »najglavniju zadaću« Jugoslovena »združiti se, složiti i ujediniti«. Treba postati »jedno političko tijelo, u kom jedno srce bije«. Glavni hrvatski književnici (Kukuljević, I. Mažuranić, D. Demeter), a od Srba Vuk Karadžić i Đuro Daničić utvrđuju god. 1850. načelo da »jedan narod treba jednu književnost da ima« i biraju kao zajednički književni jezik južno ijekavsko narečje. Hrvati su to primili delimično ranije, a delimično sad svi izreda, dok je kod Srba dobar deo pisaca ostao pri istočnom ekavskom narečju, nešto po tradiciji i lokalnoj sklonosti, a nešto iz opozicije prema Vuku sa kojim su bili u ljutoj borbi. God. 1851. Kukuljević osniva u Zagrebu »Društvo za povjestnicu jugoslavensku«, čiji će organ, Arkiv, doneti dragocenih priloga za našu narodnu istoriju. Književne veze između Srba i Hrvata veoma su žive. U Nevenu, zanimljivom i relativno dobrom listu Mirka Bogovića, javljaju se Zmaj, Bogoboj Atanacković, Medo Pucić, Ognjeslav Utješenović i dr. U srpskoj Sedmici otvoreno se preporučuje izlaženje Hrvatima na susret i što tešnje spajanje sa njima.

Kao što se vidi, u svima tim novim ustanovama i pokretima napušta se tuđe ilirsko, a uzima se narodno jugoslovensko, kao zajedničko, skupno ime svih plemena Slovenskoga Juga. Izraz Južni Sloveni, koji srećemo kod izvesnih pisaca pre XIX veka, označavao je samo geografski južna slovenska plemena prema severnim; ali, od početka XIX veka taj izraz počinje postepeno dobijati i političko značenje. Čuveni istoričar Šlecer, koji je god. 1802. prvi uveo u promet izraz Südslaven, koji su prihvatili glavni slavisti toga vremena Dobrovski i Kopitar, dao ga je već kao obeležje jedne geografsko-političke celine bar u ono rano vreme kada su se južni Sloveni pojavili na granicama Dunava. Ilirsko ime potisnulo je za izvesno vreme jugoslovenski naziv; ali, on se ipak održavao. U našim krajevima njega su, sa izvesnom političkom primesom, tridesetih godina počeli uvoziti Srbi, i to iz dva razloga: 1. da suzbiju tuđe ime ilirsko i 2. da jugoslovenskim nazivom podvuku svoju slovensku pripadnost. Slovenstvo im je izgledalo kao jedini pojam koji ne pretstavlja nikakvu opasnost kad ih obuhvati. Teodor Pavlović predlagao je god. 1839. da svako pleme zadrži svoje plemensko ime; ali, kao celina treba da se zajednički zovu Jugoslav, Jutoslavjani. I Garašaninovo Načertanije ima izraz Južni Sloveni. Petar Preradović god. 1844. govori o potrebi jednog književnog »južnoslovenskog« jezika. Godina 1848. donosi konačno naziv jugoslovenski kao političku oznaku plemena koja teže za svojim jedinstvom; sa tim imenom pišu se proglasi, izlaze novine, daju se deklaracije. Ilirski naziv održavaju samo tuđinci i još poneki od naših ljudi, ali sve ređe. Od naših ljudi jugoslovensko ime prihvata među prvima Petar II Petrović, isto kao i naziv Jugoslavija. Kod Slovenaca je samo u to vreme, kako upozorava F. Ilešić, »jugoslovenski« često značilo »hrvatsko-srpski«, mada su sve više dolazile do izraza težnje da se i oni naslone, i posle, ako se može, i uđu u jugoslovensku zajednicu. Treba imati stalno na umu da je ovo doba reakcije, kad vlasti sumnjaju i u mnogo nevinije stvari nego što su političke težnje jugoslovenske. Jedan slovenački list čak je priznavao da se ne usuđuje objavljivati članke pisane »na jugoslovenskom narečju«.

Reakcija nije samo zahvatila Jugoslovene u Austriji, nego se osetila i u Srbiji, i to veoma jako. Jovan Skerlić u svojoj Omladini navodi nekoliko karakterističnih primera za to. »Čim je evropski pokret ugušen, srpska vlada počela je da goni sve što je bilo liberalnije i nacionalno odlučnije. Slobodoumni profesori bili su prve žrtve, zatim je došlo nasilno zatvaranje Družine Mladeži Srbske. Branka Radičevića god. 1849. proteruju iz Beograda, i upravitelj varoši veli mu: »Zašto iz Beča i Pariza donosite koje-kakve preterane misli? Vi ste i naše đake pobunili«. Knjige Vuka Karadžića zabranjuju se za Srbiju. Pesme Branka Radičevića isto tako. »On grdi praviteljstvo«, veli Stevan Knićanin, koji je tada učio čitati i pisati, Jovanu Iliću, tada praktikantu Državnoga sovjeta. Brošura Les Slaves du Sud Jevrema Grujića i Milovana Jankovića zabranjuje se kao prevratna i opasna, kako u Austriji tako i u Srbiji. Vojvođanka d-r Danila Medakovića takođe se zabranjuje za Srbiju, sa tim da će se ocepiti pedeset batina onome kod koga se nađe taj pitomi književni list, koji je i sama austriska cenzura propuštala. Zabranjuje se i Šumadinka Ljubomira P. Nenadovića, čije je ugušenje urednik dao oglasiti zvonima Saborne Crkve.

U vrhovnoj upravi učestali su sukobi između kneza Aleksandra (koji je bio dobronameran, ali i ličio slab i slab po položaju, jer od Porte nije bio utvrđen za naslednoga kneza) i između Državnoga saveta, koji se pretvarao u oligarhiju i tražio da proširi svoju vlast. Dok je bio živ Avram Petronijević sukobi su se nekako dali premošćivati, jer je Petronijević bio veoma iskusan i vešt čovek, bio knežev pravi prijatelj i imao neokrnjen autoritet. Po njegovoj smrti (god. 1852.) stvari osetno pođoše na gore. Umni njegov naslednik Ilija Garašanin, tvorac Načertanija, bio je nesumnjivo čovek od velike vrednosti, ali se ljuto zamerio Rusiji svojom frankofilskom politikom i morao je posle godinu dana napustiti položaj ministra inostranih dela. Garašanin je, odista, bio protivnik svemoćnog ruskog, kao i skorog austriskog, uticaja i hteo je da srpsku politiku veže za Francusku, koja je od god. 1848. pojačala svoju diplomatsku aktivnost i počela sve više da uzima glavnu reč u Evropi. Francuzi su u Garašaninu imali veliko poverenje, i pretsednik Republike, docniji car Napoleon III, prilikom Garašaninova boravka u Parizu god. 1852., ukazivao mu je sam naročitu pažnju. Garašanin je video da se stvari u zemlji počinju razvijati kako ne treba. »Dokle su drugi podkopavali temelj tome Praviteljstvu (pisao je on već 4. avgusta god. 1852.), donde je čovek mogao znati šta mu raditi treba; ali, kad su sad sami ščepali sikire, pa seku granu na kojoj stoje, ondaj treba li se više zanimati takvim ljudima?«

Krimski rat, koji je počeo god. 1853. sukobom između Turske i Rusije, a god. 1854. izazvao zapadne sile, Francusku i Englesku da aktivno ustanu na odbranu Turske, doveo je Srbiju u težak položaj. Rusija je bila njen zaštitnik, Turska njena vrhovna vlast. Treba li, pitalo se, da i Srbija uzme učešća u tome ratu, razume se samo na strani Rusije? Nije bilo teško videti da je opšti položaj evropski bio veoma mutan, i da je naročito Rusija zapala u škripac. Nijedna evropska sila ne stade na njezinu stranu, a protiv nje se grupisaše, sem Turske i zapadnih sila, još i Sardinija kao aktivni i Austrija kao pasivni neprijatelj. Ako se opredeli za Ruse, Srbija je imala računati ne samo sa neprijateljstvom Turske nego i Austrije. Ova je doista počela koncentrisati vojsku duž srpske granice, da opreči Srbiju ako bi pokušala da sarađuje sa Rusima u Vlaškoj, ili ako zbog toga dođe do nemira u zemlji, i dobila je čak pristanak Portin da može okupirati jedan deo njenog zemljišta, što se moglo odnositi prvenstveno na Srbiju. Rusija, videći te opasnosti, nije tražila da se Srbija žrtvuje za nju i preporučivala joj je strogu neutralnost. Austrija i Turska zahtevale su potom da Srbija prestane sa oružanjem, koje je bila ozbiljno počela računajući sa svakom mogućnošću. Kako je Rusija, što je rat duže trajao, sve više gubila od svoga uticaja, a kako su Engleska i Francuska, da dobiju Austriju kao saveznika, prepuštale njoj prvu reč u svima pitanjima dunavskog područja, to je bilo sasvim prirodno da austriski uticaj znatno ojača u Srbiji. Austriski konzul, Teodor Radosavljević, mogao je kao Srbin i lično znatno doprineti da se taj uticaj razvije i pojača. Izveštaj pruskoga konzula Meronija iz Beograda od 30. maja god. 1856. izrično kaže da Radosavljević »ne pušta ni za trenutak kneza iz očiju i ume svakom prilikom da mu svoj savet naturi«. Na Pariskome kongresu, god. 1856., gde je likvidiran Krimski rat, postavljeno je među drugima i srpsko pitanje. Ruski protektorat u Srbiji, koji je bio toliko zazoran zapadnim državama i Austriji, zamenjen je garantijom velikih sila za srpsku državnu samoupravu i donesena je, po Srbe veoma korisna, odluka da nijedna strana vojska ne može proći preko srpskoga područja bez saglasnosti ostalih sila. To je Srbima dobro došlo naročito obzirom na turske garnizone u Srbiji, koji se, po doslovnom tumačenju te odredbe, nisu više mogli upućivati u Srbiju, ni u njoj zanavljati, sem na dunavskoj liniji.

Po završetku Krimskoga rata unutarnje razmirice u Srbiji uzeše više maha. Sukobi učestaše između kneza i Državnoga saveta. Knez je sve više pokazivao težnju da uvede lični režim obilazeći saradnju Saveta, kojem su se, doista, mogle činiti krupne zamerke. Sem toga, u zemlji nije bila nimalo popularna ni suviše očigledna orijentacija Srbije prema Austriji, kojoj se pripisivala i ova borbena promena u držanju ranije prilično uzdržljivoga kneza. Toma Vučić, sa svojim despotskim sklonostima, oproban demagog, stalno gonjen ambicijom da u Srbiji vodi prvu reč, postao je vremenom jedan od najopasnijih protivnika kneževih. On se prikazivao kao odan rusofil, i u narodu, gde su simpatije za Rusiju bile velike, imao je mnogo uticaja. On je vešto rio ispod zemlje, dok je drugi deo kneževih protivnika mislio i na opasnije mere. U jesen god. 1857. otkrila se čak jedna zavera nekolicine državnih savetnika, kojima je bio na čelu Stevan Stevanović Tenka, pretsednik Saveta, a koja je išla za tim da se ubije ili sruši knez Aleksandar, a povrati možda knez Miloš. Čini se da je nešto o tim pripremama znao i sam Vučić. To je dalo povoda knezu da Savet gotovo rasturi; četiri njegova člana behu zatvorena kao zaverenici, a šest ih penzionisano kao saučesnici. Kada je vlada zatražila ostavku i od Garašanina, on je odbio da je dade, ne osećajući se krivim, i stupio je u oštru opoziciju prema režimu. U unutarnju našu borbu on je uvukao i velike sile, nalazeći da one, prema odluci Pariskoga kongresa, imaju da brane samoupravu Srbije ne samo od spoljnih nego i od unutarnjih povreda. U ovu borbu uvlači se sistematski čak i Porta, i to na osnovu poznate odredbe ustava da su članovi Saveta doživotni i da ne mogu biti smenjeni bez Portina uverenja o njihovoj krivici. Opasnost po kneza postaje sve veća od onoga časa kada su se u opoziciji protiv njega složila dva stara protivnika i dva najuticajnija čoveka u Srbiji, Vučić i Garašanin. Pošto je u Beograd došao posebni turski komesar, koji je imao da posreduje i da isleđuje spor, knez počinje da popušta; amnestira krivce iz Tenkine zavere, imenuje za pretsednika Saveta samoga Vučića, a za ministra unutrašnjih dela Garašanina. Čitavu tu borbu S. Jovanović zbira ovako: »Kada je knez ustao protivu Saveta, koji je hteo da ga zbaci, Porta je naterala kneza da se s tim buntovnim Savetom izmiri, drugim rečima: da opozove sve one mere koje je, u jednom pokušaju samoodbrane, preduzeo protivu Saveta. Na taj način bilo je utvrđeno da je Srbija više velikaška republika nego monarhija, njome je upravljao jedan Savet preko jednoga kneza, čije je zbacivanje mogao u svako doba tražiti kod Porte i kod Garantnih Sila. Ovaj oligarhiski princip naše vrhovne uprave nalazio se nagovešten u članu 17 Ustava, kojim se Savet stavljao pod Portu a ne pod kneza; ali, nikada on nije bio tako jasno obelodanjen kao prilikom Tenkine zavere«. Izvršeno izmirenje bilo je samo prividno. Vučić i Garašanin radili su i dalje protiv kneza, i u Svetoandrejskoj skupštini, sazvanoj god. 1858. preko volje kneževe, dobili su ogromnu antikneževsku većinu. Posle rešenja te skupštine da knez podnese ostavku, on je napustio dvor i sklonio se u grad kod beogradskoga paše, našto je 11. decembra pala skupštinska odluka da se knez zbog toga čina svrgava. Istoga dana, stari Obrenovićevci i dobar deo mlade srbijanske inteligencije, prvi kadar nove liberalne stranke u Srbiji, vaspitan na zapadu, proglasiše za kneza staroga Miloša Obrenovića.