Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 4.17
| ←<< | ISTORIJA JUGOSLAVIJE Pisac: Vladimir Ćorović |
>>→ |
1. Novi stav Habzburga prema Mađarima i Hrvatima. — 2. Hrvati i Mađari u sukobu. — 3. Pragmatička sankcija. — 4. Hrvatska opozicija.
Posle pobeda postignutih nad Turcima habzburški dom je znatno promenio svoje držanje. Dotle su njegova vladarska lica smatrali u Ugarskoj i Hrvatskoj kao vladare koji za kraljeve Ugarske i Hrvatske dolaze po izboru, i koji, prema tome, stoje u izvesnoj uslovnoj obavezi prema svojim izbornicima. Ovi imaju prava i tradiciju da im, pri svakom novom izboru, kazuju ne samo svoje želje, nego i postavljaju svoje uslove. Dvor je, istina, uvek težio da se oslobodi takvih odnosa, i svodio je, koliko god je mogao, izborne pregovore na čistu formalnost; ali, pored ovih nastojanja, izbeći im, ipak, nije mogao. Sada je, međutim, mogao da se ponaša sasvim drukčije. On se u Ugarskoj i u Hrvatskoj posle pobeda veličao kao oslobodilac, kao vladar čije su vojske preotele izgubljene zemlje otadžbine. On više nema obaveza prema njima; naprotiv, one, kao oslobođene od turskog jarma, imaju da budu obavezne njemu. Kao prva posledica toga izmenjenog stava, koji je bečki dvor znao dovoljno naglasiti, bila je odluka mađarskog sabora u Požunu, koji beše sazvan 8. oktobra god. 1687., donesena pod utiscima prvih pobeda, posle osvojenja Budima, a po zahtevu Beča, da habzburška dinastija u Ugarskoj postaje nasledna. Sem toga, pristali su Mađari da se poništi i odredba Zlatne bule kojom je bilo dozvoljeno velikašima da se pobune kad kralj prekrši ustav. Sam Leopold prisustvovao je većanjima o tim pitanjima, da bi im osigurao prijem u duhu vlastitih zahteva.
Jedini čovek koji je ustao protiv carevih zahteva bio je hrvatski velikaš grof Nikola Drašković; ali, car ga je odmah ućutkao. Hrvati su naglašavali da su svoje zemlje od Turaka uglavnom oni sami branili i odbranili, dok su carevi pretstavnici podvlačili zasluge carske vojske na Krajini. Punih pet godina vodila se borba oko toga kome ima da se pridruže oslobođena Lika i Krbava, dok najzad god. 1695. nije pobedilo hrvatsko stanovište da te dve oblasti pripadnu svojoj hrvatskoj matici. Ali, to nije tako i ostalo. Lika je zakonski, po formi, ostala hrvatska, ali je god. 1697., posle dugih obrta, kupila tu zemlju gradačka komora kao nekadanje zrinjsko-frankopansko vlasništvo, pa je tako u njoj stvarna vlast ipak postala tuđa. Trebalo je, u isto vreme, energičnog otpora da se osujeti i spajanje područja između Kupe i Une sa naslednom austriskom zemljom, sa kojom se nalazilo pod istom vojničkom komandom. Štajerski staleži branili su svoje traženje time što je uglavnom njima i susednim staležima Kranjske palo u deo da finansiski snose glavne terete za tu krajinu i što to područje, sa njihovim zajedno, čini neku vrstu strateške celine. Hrvati su se odupirali tom zahtevu navodeći da je pomenuto područje sastavni deo Hrvatskoga Kraljevstva, i što oni ne pristaju da »kraljevsko ime slobodne Hrvatske pređe u ropsko ime provincije Štajerske«. Zbog tih i takvih sukoba narod u Hrvatskoj bio je veoma ogorčen. U jednoj ljutitoj pesmi govorilo se:
Dvajset Kranjcev jecan Horvat
kad ispukne sablju svu,
i s handžarom vnoge vmarja,
Bog i ljudi svedok su.
Da nije bilo rata sa Francuskom, nastalog zbog pitanja o nasledstvu španske kraljevske kuće, i da nije u Ugarskoj izbio od Luja XIV potaknuti ustanak Franje II Rakocija, rešenje toga pitanja ispalo bi, možda, na hrvatsku štetu ili bi, u najboljem slučaju po njih, bilo i dalje odlagano. Ali, pod pritiskom tih krupnijih stvari doneo je bečki dvor odluku 30. juna (10. jula) god. 1703. da se ukine varaždinski generalat, pošto se turska granica izmakla daleko od njega, i da se područje između Kupe, Une i Save povrati pod vlast banovu, odnosno u potpun sastav Hrvatske.
Te koncesije učinile su na Hrvate dobar utisak i zbog njih, dobrim delom, nije Rakocijev ustanak naišao u Hrvatskoj ni na kakav znatniji odziv, pored svih veza koje su u poslednje vreme bile pojačane između Hrvata i Mađara baš zbog odnosa prema Beču, i pored svega što je Franja II Rakoci bio sin Jelene Zrinjske i unuk nesrećnoga Petra. Sem toga, Hrvate je od Mađara odbijao i ovom prilikom mađarski protestantizam, a možda još više i strah od građanskog rata zbog nemačkih zapovednika i posada u vojnim krajinama. Kad su Rakocijeve čete, početkom god. 1704., upale na hrvatsko i slavonsko područje, odbili su ih Hrvati brzo i bez kolebanja. Ali, ona Hrvatima dana obećanja Beč nije održao. Izgovarajući se ratnom opasnošću, on je pitanje ukidanja varaždinskog generalata najpre odložio, a onda zadugo skinuo sa dnevnoga reda, pravdajući to i vojničkim razlozima i obavezama primljenim prema srpskim graničarima, koje nisu hteli da obmanu i ogorče. Austriski đenerali imali su, doista, o Srbima kao vojničkom materijalu vrlo dobro mišljenje, i naglašavali su ga često, ne bez protesta Hrvata. U XVI i XVII veku odnos između srpskih doseljenika i hrvatskih starosedelaca bio je prilično neprijateljski i trovao je ljude i na jednoj i na drugoj strani. Gonjeno od hrvatskih velikaša da im postanu kmetovi, jer su došli na njihova imanja, a gonjeno od katoličkoga sveštenstva koje je htelo da ga prevede u uniju, srpsko stanovništvo, u nekoj vrsti samoodbrane, držalo se uz vojsku i tako je posredno pomagalo njezin stav prema Hrvatima. Što je još gore u toj pojavi, taj sukob, ni po svom postanku ni po svom značaju, nije mogao biti privremen i lako premošćen, i on je stoga dugo vremena opako rastavljao obe strane.
Od početka XVIII veka iz Beča se sa izvesnim sistemom radilo na tome da se odnosi između Hrvata i Mađara pomute, jer im njihova zajednička opozicija u državopravnim pitanjima nije mogla biti ravnodušna. Mađari su se bojali da Hrvati ne postanu bečko oruđe protiv njih, a Hrvati su u izvesnim mađarskim težnjama i odlukama gledali potcenjivanje svoga položaja i nastojanje da Ugarska istupi javno u svoje i u njihovo ime. Očevidno mogla se videti ta težnja Mađara u zahtevu da za zaključke hrvatskoga sabora ne treba sankcija vladareva kao za zaključke ugarskoga, kao glavnoga za sve zemlje krune Sv. Stevana. Hrvatski ban Ivan Palfi bio je glavni zapovednik habzburške vojske protiv Rakocija i njegovih Mađara i jedan od glavnih poverenika Dvora. Iz zaziranja od njega i od bečke politike u Hrvatskoj potekao je god. 1708. čuveni mađarski predlog o »slaganju« (concordantia) između hrvatskoga i mađarskoga zakonodavstva, s ovom odredbom: da kralj može potvrđivati prava i povlastice Hrvatima samo utoliko ukoliko se one mogu složiti ili ukoliko se ne bi kosile sa pravima koja imaju Mađari. Drugim rečima, Mađari nisu pristajali da vladar svojim povlasticama kao ni odobravanjem posebnih zakona za Hrvatsku privlači Hrvate sebi na štetu njihovu. Taj predlog nije, istina, ostvaren; ali, u uzajamne odnose njihove uneo je dosta zle krvi. Mađari su kod Hrvata zapažali izvesne težnje da se od njih uopšte odvoje, i tumačili su ih ne toliko hrvatskim motivima koliko bečkim sugestijama. Obe pomenute mađarske mere predložene su više kao predohrana od opasnosti hrvatskog odvajanja nego kao akt njihove agresivnosti. A tih težnja za odvajanjem bilo je na nekoliko strana. Hrvatski pavlini, na primer, tražili su od god. 1683. jasno da se njihova provincija odeli od mađarske, nezadovoljni zbog mađarske sebičnosti i potiskivanja Hrvata, i uspeli su u tom god. 1700. »Omalovažuju nas tako da ako nas kad i spomenu, čine to samo da nam se rugaju i smiju«, tužio se jedan od hrvatske braće toga reda na Mađare, svakako ne bez razloga, mada možda suviše uopštavajući. Videla se, isto tako jasna, težnja da se zagrebačka biskupija otcepi od zajednice sa Mađarima, odnosno sa njihovom kaločkom nadbiskupijom i da postane, prema svom obimu i značaju, hrvatska nadbiskupija. Ali, najjače se i najvidnije istakla ta težnja u pitanju priznanja Pragmatičke sankcije.
Naslednik toliko sa našom prošlošću vezanoga cara Leopolda († god. 1705.), Josif I, umro je posle vladavine od šest godina, nemajući održanog muškog poroda. Kad je njegov brat Karlo VI stupio na presto, rešio je hrvatski sabor da jedno posebno izaslanstvo ode pozdraviti kralja u ime njihove zemlje, a bez sačekivanja delegata Ugarske. Ban Palfi, koji se nije nalazio u zemlji, nije se pridružio tome zaključku, uvidevši odmah da bi on uvredio Mađare. Ko je dao inicijativu za taj predlog? Mada za to nema neposredna dokaza, stvar nije teško pogoditi. 6. novembra god. 1711. pozvala je majka careva u Beč zagrebačkoga biskupa na neko savetovanje; a 28. novembra sazvao je biskup sa Petrom Keglevićem, drugim zamenikom u banskoj časti, hrvatski sabor, koji je doneo gornji zaključak. Kako zbog banova ustručavanja i kolebanja još nekih velikaša nije izabrano izaslanstvo otišlo u Beč, sazvao se, posle dosta muke, novi hrvatski sabor, 27. februara god. 1712. Na njemu je hrvatski protonotar Juraj Plemić od Otoka održao velik govor, u kojem je zastupao mišljenje da Hrvatska, prema kojoj Mađarska nije pokazivala ni dužne pažnje ni prave pomoći, prekine zajednicu sa njom i počne neposredno opštenje sa svojim vladarem. Hrvatski sabor nije primio toga zaključka, nego je izabrao svoje izaslanike na ugarski sabor u Požunu, gde je imalo da se izvrši i krunisanje Karlovo za kralja Ugarske i Hrvatske. Ali, zato se doneo zaključak da ranije izabrano poslanstvo ipak ide u Beč. Pošto više ne bi imalo smisla da pozdravlja dolazak Karlov, koji je već davno prošao, izaslanstvo je, na biskupov predlog, imalo da obraduje Dvor nečim drugim. To je bio zaključak usvojen 29. februara (11. marta): da će Hrvatska, u slučaju izumrća muške linije habzburške dinastije, priznati za svoga kralja i ženska lica te kuće. Ta odluka činila se aktuelnom stoga što je Karlo VI bio tada jedini muški izdanak Habzburga. Po zaključku ugarskog sabora od god. 1687. Mađari su imali pravo da biraju sebi novoga kralja ako izumru muški Habzburzi; Hrvati su, međutim, rešili: da se nezavisno od njih, već sada, izjasne da ostaju i uz žensku liniju dotadanje vladarske kuće. Oni će, kazivao je saborski zaključak, primiti kao vladara ono žensko lice dinastije pod čijom vlašću bude Austrija, Štajerska, Koruška i Kranjska i koje bude živelo u Austriji. Kad to tako Hrvati izrično traže, razlaže ubedljivo Vjekoslav Klajić, »to im svakako lebdi pred očima neko određeno doba, kad kralj Hrvatske iz kuće Habzburg, koji je držao Austriju, nije posjedovao unutarnjo-austriskih pokrajina (Štajerske, Koruške i Kranjske), a niti je stolovao u Austriji. A takvo su doba zaista preživjeli Hrvati za cara i kralja Rudolfa, naročito poslednjih godina njegova vladanja u Ugarskoj i Hrvatskoj (1600.—1608.). Kralj Rudolf držao je tada Austriju; ali nije stolovao u njoj, nego se stalno nastanio u Pragu, a u Beču je živio brat mu Matija kao upravitelj Austrije, Ugarske i Hrvatske; nadalje, Rudolf nije tada posjedovao unutarnjo-austrijskih zemalja, nego je tim pokrajinama vladao najprije njegov stric Karlo Štajerski, a za njim Karlov sin Ferdinand Štajerski (1590.—1619.). Suviše je poznato koliko je smutnja stvorila ta dioba habzburških zemalja među tri (dotično četiri) vladara, i kako je naročito hrvatsko kraljevstvo stradalo, kad su se u hrvatske poslove miješali nadvojvode štajerske loze (Karlo i Ferdinand), a onda, kad je planuo razdor između kralja Rudolfa i brata mu nadvojvode Matije. Staleži hrvatski za tih smutnja mnogo puta nijesu znali tko im je vladar i kome da se pokoravaju. Sasvim je stoga prirodno da su hrvatski staleži sada, kad se radilo o ženskom nasljedstvu kuće Habzburg (a i tu je moglo biti više loza), nastojali već unaprijed ograditi se i osigurati da se ne vrate kobna Rudolfova vremena«.
U tom zaključku očevidna je namera da se naglasi samostalan stav Hrvatske prema Ugarskoj u pitanju izbora vladara, a sa druge strane i težnja da se, ako bude kakvih teškoća u tome pitanju, od nje i odvoje. Hrvatski staleži ne vežu svoj izbor za uslov da im kralj bude isti koji i Mađarima, nego da im bude zajednički s austriskim zemljama. Oni se orijentišu prema Beču, a ne prema Budimu. U svojoj adresi caru Karlu, oni hrvatski pretstavnici koji su glasali za odluku (pretežno pretstavnici nižega plemstva, dok je više, u većini, bilo otsutno) umiruju svoje drugove zbog takvoga stava prema Mađarskoj »što smo njezin deo«. Hrvati su, istina, u zajednici sa Mađarskom, ali joj nisu podložni; oni Mađarskoj nisu prišli prisiljeni ili pokoreni, nego od svoje volje. Mogu se, dakle, od svoje volje i razići. A to će se dogoditi ako Ugarska ne bi pristala da joj na prestolu bude austriski vladar (rex Austriacus kaže se izrično!). Kod Mađara je ta hrvatska odluka izazvala veliko uzbuđenje. Postojalo je mišljenje, održano sve do danas, da je austriski dvor udesio taj po sebe veoma povoljan zaključak da njim deluje na Mađare, da bi i oni učinili to isto. Na osnovu onog biskupova poziva u Beč i njegove glavne uloge u celoj toj stvari, može se misliti da je inicijativa za ovo došla otud, a da je način izvođenja, vreme i sve drugo ostavljeno uviđavnosti zagrebačkih činilaca. Da je stvar u Zagrebu, na saboru, urađena pre vremena i da je izvedena dosta nediplomatski, kazalo se u Beču glavnim licima sasvim otvoreno, ali se inače prijatna odluka ipak primila. Car Karlo i dvor su, naravno, radi umirivanja Mađara, čitavu stvar pretstavljali samo kao hrvatsko delo, a i ovoj pismeni odgovor za Hrvate sastavili su tako uvijeno da je prema Hrvatima moglo izgledati da Dvor sve prima, a prema Mađarima da se, ipak, nije izjasnio potpuno u pogledu hrvatske ponude. Mađarski sabor doneo je odmah potom i svoj zaključak, kojim se tražila od vladara garantija da neće odvajati nijedan deo kraljevstva ugarskoga, drugim rečima da neće hrabriti Hrvate u njihovim težnjama. Istina, zaključak hrvatskoga sabora nije se odnosio na sadašnjost, nego na jednu eventualnost u budućnosti; ali, mađarski staleži obavezivanjem kralja da čuva integritet Ugarske hteli su da preseku već sada sav rad u sadašnjosti po tom primeru Hrvata.
Donošenje Pragmatičke sankcije bila je doista želja Dvora, i to izgleda podjednako i Karla VI i mnogobrojnih nadvojvotkinja, koje su se nadale kruni. Ona je god. 1713. proglašena za austriske nasledne zemlje, a mađarski sabor primio je tek god. 1723., jedanaest godina iza hrvatskoga. Hrvatska odluka i sa državopravnoga i sa političkoga gledišta pokazuje u dovoljnoj meri samostalni stav hrvatskoga sabora prema mađarskom. Hrvatska je istupila potpuno nezavisno od Ugarske i kao činilac koji rešava sam, svesno, o svojoj budućnosti i daljim vezama, kad i ako prestanu obaveze u pogledu izabrane dinastije koje su postojale u sadašnjosti. Samo pri oceni ovoga akta treba ipak imati na umu to da je on donesen, istina slobodnom voljom pretstavnika na hrvatskome saboru, ali pod moralnom presijom vladajuće dinastije. Hrvatski sabor mogao je od svoje volje ne pristupiti »izboru«, odnosno ne donositi one odluke; ali, kad mu je pristupio, njegovo pravo biranja i odlučivanja bilo je nesumnjivo veoma ograničeno. Hrvati nisu ni mogli ni smeli uzimati u obzir za novoga vladara nekog drugog nego članove dinastije Habzburga, jer da su to učinili ne bi izbegli prekoru ili osudi zbog veleizdaje, ako bi do izbora uopšte moglo i doći. Mađari su se i opirali i ustručavali tako dugo da donesu odluku pod takvim uslovima, videći očevidno da je sloboda njihova izbora pod nesumnjivim pitanjem.
Promenu u držanju Hrvata prema austriskome dvoru treba tražiti prvenstveno u velikim vojničkim uspesima poslednjega rata. Opozicija Nikole i Petra Zrinjskog posle Vašvarskoga mira dolazila je dobrim delom baš otud što je Austrija tom prilikom pokazala malodušnost diktovanu osećanjem slabosti. Ovog puta Beč je dao nesumnjive dokaze o svojoj izdržljivosti i snazi, koje su, mada relativne i mada nisu zavisile uvek od njegove volje, ulevale ipak poštovanje. Uspeh je, iako nepotpun, bio vidan, i morao se priznati. Pa ipak, opozicije protiv bečkoga dvora i njegovih pretstavnika bilo je u narodu još uvek. Baron Josif Vojnović, ugledan hrvatski plemić, inače priličan avanturist, kome su austriski vojni zapovednici oduzeli neku od njega sastavljenu vojničku četu, odmetnuo se oko god. 1706. i prebegao u Bosnu. U Banjoj Luci se oko njega okupilo na 400 ljudi, sa kojima je on mislio da provali u Hrvatsku i da tako posredno pomogne Rakociju. Vojnović je među Turcima bio dobro primljen; ali, ipak, nije uspeo da sa njihova područja preduzme što veće protiv austriskoga susedstva. Marin Kaboga kazuje u svom putnom dnevniku da je god. 1706. našao u Novom Pazaru nekog kneza Vojnovića, koga behu ucenili carevi ljudi. Lujo Vojnović u svom komentaru kaže da je to bio knez Vojin Vojnović, koji je držao, kao turski vazal, trebinjsku i popovsku oblast do god. 1695., dok nama izgleda da bi se ovo moglo odnositi i na ovog Vojnovića. Rakoci je cenio njegovu saradnju i u miru s Austrijom, god. 1711., izradio mu je amnestiju. Inače, kako smo već rekli, Rakocijeva buna nije našla jačeg odjeka među Hrvatima.
Međutim, bilo bi pogrešno misliti da su zbog političke zaoštrenosti između hrvatskog i mađarskog sabora i zbog učešća hrvatskoga bana i njegovih ljudi kao habzburških pomagača u borbi protiv Rakocija bile između njih presečene sve veze. Naprotiv. Više hrvatsko plemstvo, u tesnim porodičnim i drugim vezama s ugarskim, držalo se još uvek u mnogo pitanja sa Mađarima, naročito kad se radilo o ustavnim pravima. Ono stoga, u dobrom broju, nije htelo ni da se solidariše sa zaključkom zagrebačkoga sabora o pitanju nasledstva, ni da kida sa Mađarima na taj način. A i Mađari su, da sasvim ne izgube Hrvate, postali unekoliko mudriji i popustljiviji. God. 1712. pristao je njihov sabor da se odustane od zahteva, iznesenog četiri godine pre toga, po kojem vladar ne bi smeo potvrđivati zaključke hrvatskog sabora koji se ne bi slagali sa njihovim. Sada su se, pristavši na to, ogradili samo utoliko što su, sa izvesnim omalovažavanjem, te zaključke i sankcije hrvatskoga zakonodavstva nazvali »statuta municipalia«, a ne »prava ili odluke kraljevstva«. Car Karlo sankcionisao je taj zakonski zaključak god. 1715. Njim počinje nov, samostalan, period hrvatskoga zakonodavstva.