Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 2.9

ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


drugi period.
IX. Srbija i Bosna.


1. Meteži u Ugarskoj i Hrvatskoj. 2. Kralj Dragutin i njegov savez s Anžujcima. 3. Podela zemalja između Dragutina i Milutina.


Neredi u Ugarskoj iza smrti kraljeva Bele i Stevana imali su za posledicu slabljenje autoriteta centralne vlasti i jačanje sebičnih ćudi i prohteva pojedinih velikaša, plemena i oblasti. U Dalmaciji ponovo uzimaju maha gusarenja Neretljana. Na čelu pljačkaša su Omišani, ban Stanoje i Saracen, koji imaju svoju družinu. God. 1273. oni su opljačkali kefalonskog biskupa Henrika i ugrozili čitav promet u srednjem delu Jadrana. Ne nadajući se pomoći od Mađarske, čija flota, uostalom, nije značila gotovo ništa, dalmatinski gradovi traže veza i saveza na drugoj strani, a posebno na napuljskom dvoru. 20. juna god. 1274. sklopili su Splićani savez sa kraljem Karlom Napuljskim protiv ozloglašenih gusarskih Omišana, kojem se naskoro pridružio i Šibenik. U strahu da ne budu savladani, ako ostanu potpuno osamljeni, Omišani su se stavili pod zaštitu Mlečana. Iz tih lokalnih veza i sukoba, u kojima se odmah naziru stara suparništva većih, razvili su se događaji krupnih razmera. Rat između Splićana i Omišana, koji je počeo, izgleda, u jesen god. 1274. i produžio se još i god. 1275./6., nije mogao potpuno da se lokalizuje. Uz Omišane pristali su stari neprijatelji Splićapa, Trogirani, pomažući ih posredno. Kao neprijatelji splitskog saveznika kralja Karla, Omišani su pomagali njegove grčke protivnike u Albaniji. Zauzet tamo, Karlo nije mogao da razvije veću snagu protiv Omigaana; a bez pomoći napuljske flote Split, opet, nije mogao postići ništa prema ovim gusarima, koji su bili nadmoćniji na moru.

Ovaj savez sa dalmatinskim gradovima, kao i prilike u Mađarskoj, izazvaše na napuljskome dvoru življi interes za jadranska pitanja, a sa tim u vezi pojačao im se interes i za dalmatinsko zaleđe. U Ugarskoj je u to vreme vladala potpuna pometnja. Jelisaveta Kumanka, majka maloletnoga kralja Ladislava IV, koji će se posle razviti u besno i pusto momče, kao regentkinja dala je suviše maha svom kumanskom plemenu. Pod uticajem majke i Kumana, mladi kralj dođe u sukob sa dobrim delom svog mađarskog plemstva, sa klirom i pretstavnicima papske kurije, i stoga čak dopade, jedno vreme, i tamnice. U drugom delu svoje vlade, od god. 1282., kralj je opet, sad u suprotnom pravcu, došao u sukob sa Kumanima i njih pobedio uz pomoć austriskoga hercega Albrehta, sina Rudolfa Habzburškoga. Plemstvo i hrvatsko i mađarsko, kao većina feudalaca Srednjega veka, sebično i vođeno samo težnjom da razvije svoj posed i moć, nema mnogo skrupula i iskorišćava u tim metežima svaku priliku da sebe obezbedi i, ukoliko može, podigne. »Od god. 1273. do Karla Roberta (veli u jednoj svojoj raspravi L. Taloci) morali bismo odista sastaviti statistiku o tome u kojoj je porodici ko, koliko puta i kome potčinio takozvane zemaljske interese«. Moćni Gisinzi, plemići na zapadnoj granici Mađarske, dva tri puta su se dizali protiv kralja i mirili se sa njim; on ih je zadobijao častima i titulama (dvojica od njih, Henrik i Ivan. postali su slavonski banovi), da ih izgubi pri prvom obrtu; a ukrotio ih je tek herceg Albreht. Vodički knezovi Babonići, koji drže sa Mlečanima, vode borbe sa pretstavnicima mađarske vlasti i vojuju, uglavnom, po Slavoniji. 1 od. 1277. Babonići uzimaju toliko maha da je kralj morao protiv njih tražiti pomoć iz Napulja, odakle dobija 12 lađa i nešto najamnika. U tim borbama na strani Babonića učestvuje i ugledno pleme Frankopana.

Kad je 10. jula god. 1290. poginuo kralj Ladislav, nemajući potomaka, nasta u zemlji još veći haos. Poslednji potomak Arpada, Andrija III, unuk Andrije II, jedno vreme nosilac titule slavonskog vojvode, bio je rođen od jedne mletačke patricijke, odgojen u Mlecima i stoga smatran kao Mlečanin. Po Ladislavljevoj pogibiji dođe on za mađarskoga kralja, pomagan od Mletačke Republike, ali osporen sa više drugih strana. Protiv njega diže se herceg Albreht, kome je otac Rudolf Habzburški, po nekom ranijem mađarskom poluobećanju, dao Ugarsku kao leno, ne pokušavajući, međutim, da ga u nj i vojnički uvede. Mnogo ozbiljnije postadoše pretenzije napuljskoga dvora, koji beše u srodničkim vezama sa poslednjim kraljem. Žena Ladislavljeva bila je kći Karla I Napuljskog; a Marija, sestra Ladislavljeva, beše udana za Karla II. Marija se smatrala kao naslednica iza brata, pa je svoje pravo prenela god. 1292. na sina, koji se van Ugarske krunisao za njenog kralja. Teško je bilo opredeliti se na čiju će stranu ko prići. Plemstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije beše podeljeno u više stranaka i često u krvavoj zavadi. Jedni se drže Nemaca, drugi Čeha, treći Mletaka, četvrti Anžujaca. Od svih domaćih velikaša i plemena toga vremena najviše se ističu Šubići. To pleme je pred kraj XIII veka toliko moćno da njegovo prijateljstvo traže svi susedi; pri popunjavanju upražnjenog mađarskog prestola ono igra jednu od najpresudnijih uloga.

Vladavinom Ladislava IV Mađarska je izgubila gotovo sav uticaj koji beše stekla za vlade Bele IV. Duge i krvave krize u zemlji, jagma velikaša oko vlasti i poseda, i raspusnost kraljeva, oslabili su snagu države i njen ugled; presudna uloga Mađarske u Srbiji i Bu1arskoj poče stalno da pada. Održala se jedino u Bosni, razbijenoj u više teritorijalnih i upravnih jedinica. Mesto mađarske prevlasti, u severnom delu Balkana izbija sve više, od kraja XIII veka, snaga srpske države, koja u prvoj polovini XIV veka dobija zamah velikog stila.

Naslednik kralja Uroša, njegov stariji sin Dragutin, mađarski zet, koji je došao do prestola sa mađarskom pomoću i kao njihov kandidat, ostao je gotovo čitava života, pored svih ovih kriza u Mađarskoj, uglavnom njihov prijatelj. Lojalan je ostao dugo i prema Anžujcima, sa kojima je po ženi, a i po majci, bio u srodničkim vezama. Dragutin, uopšte, vodi politiku tako da ni sa jednom od zapadnjačkih država, koje su imale svojih interesa na Balkanu, ne dolazi u sukob; čak se ni mali naš Dubrovnik nije imao razloga tužiti na nj. Obeležen tako, Dragutin je svoju agresivnu politiku mogao uputiti samo u jednom pravcu, odnosno samo protiv Vizantije, onako kako su to činili i predlagali njegovi anžujski prijatelji i saveznici. Njihovom antivizantiskom savezu prišao je i novi bugarski car kumanskog porekla, Đorđe Terterije (od god. 1280.).

Koalicija stvorena protiv Vizantije, kojoj je kao ishodišna baza na Balkanu služila Albanija pod anžujskom vlašću, imala je više sreće u opštim diplomatskim pripremama nego u ratničkoj akciji. Anžujci su se uzdali u saradnju drugih više nego u vlastita sredstva, a čitav su posao vodili bez dovoljno poznavanja balkanskih ljudi. U Albaniji oni nisu razumeli da tamošnje plemstvo dobiju na svoju stranu; u toj zemlji, na očigled jednog dela nezadovoljnih domaćih plemenskih prvaka, trebali su da organizuju celu ekspediciju. Da tu nije bilo vojničke sigurnosti ne treba, mislimo, naročito isticati. Stoga se god. 1279. moralo pribegavati prisilnim merama i zatvarati i prebacivati u Italiju neke albanske glavare. Vizantiska kontraofanziva, preduzeta u proleće god. 1281. sa jakim četama, potisla je Karlovu vojsku iz sve središne Albanije. Srbi nisu ratovali zajedno sa anžujskom vojskom, nego prema svojim interesima i u pravcu svojih pretenzija; najpre niz Kosovo, istočno od Lipljana, gde beše granica, a posle, kad im se pridružio grčki odmetnik Kotanica, i duboko u Maćedoniju. Međutim, grčki uspesi naterali su i Srbe na povlačenje. Kralj Karlo, videći neuspeh svojih četa, uspeo je da u savez uvuče još i Mletačku Republiku. Grčki car, zabrinut jačanjem te moćne koalicije, preduzeo je i sam slične mere. Protiv Bugara i Srba pozvao je u savez Tatare hana Nogaja iz današnje Rumunije, a u Italiji je, svojom moralnom potporom, izazvao strahovito Sicilijansko veče sa pokoljem Francuza, 31. marta god. 1282., i jak ustanak protiv njihove vlasti. Zauzet tim nenadanim domaćim zlom, kralj Karlo nije mogao da nastavi svoju balkansku politiku sa potrebnom aktivnošću.

Neuspeh toga preduzeća, i onda to što je, negde početkom god. 1282., jašući, pod gradom Jelečem, pao sa konja i slomio nogu, uticalo je na kralja Dragutina da se odrekne prestola. U našim monaškim krugovima pričalo se da je kralj u tom padu video neku kaznu Proviđenja za svoj postupak prema ocu, i da ga je to nagnalo na odluku; drugi, strani pisci, kazuju da je Dragutin ustupio presto samo privremeno, dok se pridigne od bolesti. Prva verzija, koja je ušla u sve naše udžbenike i koja se često ponavlja kao utvrđena činjenica, mogla bi se primiti, da se Dragutin doista i za uvek odrekao vlasti. Međutim, mi znamo, da to Dragutin nije učinio, nego da je zadržao upravu nad zapadnim delovima srpske države, od Rudnika do Trebinja i Konavlja, da je posle primio pod svoju vlast i druge krajeve i da je pokušavao potisnuti sa prestola svoga mlađega brata Milutina, kome je u Deževu god. 1282. ustupio presto. To sve daje povoda mišljenju da je Dragutinova ostavka možda donekle iznuđena, u depresiji bolesti, i da je Deževski ugovor došao da to iznuđavanje donekle legalizuje s izgledima na presto i učešće u vlasti Dragutinovim sinovima. Možda je srpskoj vlasteli bio pred očima primer između braće Uroša i Vladislava, kad je ovaj drugi, iz posebnih razloga potisnut sa vlasti, posle opet živeo uz brata kao neka vrsta sporednog vladara. Dragutinovi prijatelji tvrdili su da je on svoje otstupanje sa vlasti uvek smatrao kao privremeno. Kad je prezdravio, u drugoj polovini god. 1284., Dragutin je dobio od svoga šuraka kralja Ladislava Mačvu sa Beogradom, koju je dotle držala kraljeva majka Jelisaveta, i uza nju Srem i severoistočne delove Bosne, t. j. kraj Soli i Usore. Po tim svojim novim oblastima Dragutin dobija ime »sremskog« kralja. Mačva sa Beogradom, u kojem Dragutin ima svoju glavnu prestonicu (sporedna je bila u mestu Debrecu), dolazi tad prvi put pod srpsku vlast. Srpskog elementa bilo je tu mnogo i ranije, — u toj oblasti pravoslavlje je imalo čvrstog korena, — ali, sad pod srpskom upravom, on se osetno jača i širi. U jednom latinskom spisu iz god. 1308. Dragutinove se oblasti zovu ukupnim imenom Srbija, »Seruia«, dok se Milutinov deo zove starim imenom Raška. Trebinjski deo svojih ranijih oblasti, pošto je dobio severne krajeve, ustupio je Dragutin majci, kraljici Jeleni, a Hum je poseo brat mu Milutin.

Važno je utvrditi kako sve vipe sa širenjem srpske države jača i širi se srpsko ime. U doba Konstantina Porfirogenita Srbijom se nazivala oblast čije su granice dopirale na zapadu do Livna i Cetine, a u koju se računala i cela Bosna. Taj širi pojam Srbije (Σερβλία), koja je nazvana tako po svom glavnom plemenu, održao se veoma dugo. U Dukljaninovoj hronici, gl. IX; »Surbia« se deli na Rašku i Bosnu. U srpskim spomenicima ime Srbija, Srьbiя, javlja se prvi put tek u prvoj polovini XIII veka, u Službi prenosa tela sv. Save iz Trnova u Mileševo, napisanoj sigurno bar god. 1237. U zvaničnoj tituli srpskih vladara da se lepo videti koje su zemlje u službenoj kancelariji smatrane kao od iskoni srpske, a koje su im, mada sa srpskim stanovništvom, postepeno pridruživane. U Žičkoj povelji kralja Stevana Prvovenčanoga on se naziva »venčani prvi kralj sve srpske zemlje, Dioklitije i Travunije i Dalmacije i Zahumije«. Međutim, njegov sin, kralj Radoslav, ima titulu: »kralj svih raških zemalja i travunskih«, a kralj Vladislav: »kralj svih raških zemalja i Dioklitije i Dalmacije i Travunije i Zahumije«. Očevidno je, dakle, zbog jednine u gornjem slučaju sve srpske zemlje, i množine u primeru svih raških zemalja, da je prvobitni pojam srpske zemlje obuhvatao samo raške oblasti, odnosno sve njih zajedno. Pod plemenskim srpskim imenom izvršeno je najpre prvo pribiranje manjih geografsko-plemenskih župnih jedinica u samoj Raškoj. Ali, već od kralja Vladislava dolaze i novi nazivi. U jednoj povelji on se prosto zove »kralj srpski«, a u drugoj jednoj »kralj svih srpskih zemalja i pomorskih«. U »pomorske« zemlje spadale su sve one četiri napred navedene oblasti, jer su sve manje ili više imale jedan deo morske obale. Ova poslednja titula ostala je u upotrebi sve do proglasa Srpskoga Carstva.

Srpsko ime u staroj bosanskoj državi služilo je kao oznaka za njeno stanovništvo još nesumnjivo u XIII veku. Bosanski ban Ninoslav, u svojim ugovorima sa Dubrovnikom, razlikuje svoje podanike, Srbe, od Vlaha — Romana, podanika Dubrovačke Republike, a kralj Vladislav mu je prosto »kralj raški«. Tek docnije, od XIV veka, kad bosanska država dolazi u sukob sa raškom i kad se, sa postojanjem bosanske države počela da razvija i neka vrsta bosanskog državno-nacionalnog osećanja, počinje njihovo lokalno ime »Bošnjana« ili »dobrih Bošnjana« da u zvaničnim aktima potiskuje srpsko ime. U širokom narodu ono se, međutim, držalo čitavo vreme. Izvesni dubrovački hroničari u svojim beleškama često identifikuju srpsko i bosansko; tako se za mir sklopljen između Dubrovčana i kralja Uroša kaže da su »Dubrovčani učinili mir sa Bosancima«; posle će za cara Dušana reći da je »re di Bosna«.

Bosanski ban Stevan Kotroman, sin bana Prijezde, koji je vladao na području prvobitne Bosne, ušao je u bliže veze sa kraljem Dragutinom. Negde oko novembra god. 1284. on se oženio Dragutinovom ćerkom Jelisavetom. Taj brak obnovio je ranije veze između vladalačkih kuća Raške i Bosne i biće u docnijoj istoriji Bosne od velikog značaja.