Ivo i Mara
Majka Maru za Ivana dala,
Danas dala sjutra se kajala,
Jer je Ivo pjanica u vinu,
Do pol' noći po mehana hoda,
Od pol' noći bilu dvoru ide; 5
Na oboru oborio vrata,
A na dvoru istavio vrata.
Progovara sa dušeka Mara:
„Zar ti sada sa mehana, Ivo?“
Ivo muči, ništa ne govori, 10
Već uzima laka buzdovana,
Pa on tuče Maru po plećije;
S buzdovana pera odlijeću,
U Marina pleća ulijeću.[1]
Kad se Ivo razabrao s vinom: 15
„Moren, Maro, rane preboljeti?
Da ti berem po gorici bilje,
Da ja trošim nebrojeno blago,
Da ja derem pamukli-košulje.“
— „Ne troš' blaga, prelijepi Ivo! 20
Ne troš' blaga, ne rasipaj dvora,
Ne der' košulj', ne čini zijana;
Već mi zovi na blagoslov majku.“
Ode Ivo lipe Mare majci:
„Bogom, bako, lipe Mare majko! 25
Tebe Mara na blagoslov zove.“
— „Kakva Mara, žalosna joj majka!
Sinoć mi je na vodici bila,
I majci je vode zagrabila.“
Dođe majka svojoj miloj Mari: 30
„Boga tebi, prelijepa Maro!
Oćeš majci pravo kazivati:
Il' je smrtca od Boga dragoga?
Il' je smrtca od Ivana tvoga?“
— „Boga tebi, moja mila majko! 35
Nije smrtca od Ivana moga,
Već je smrtna od Boga dragoga.“
To izusti a dušicu pusti.
Okreće je, prevrće je majka:
„Boga tebi, moje dite drago! 40
Jer mi nisi pravo kazivala
Da je smrtca od Ivana tvoga,
A da nije od Boga dragoga.“
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg