◄   I ЧИН II ČIN III ЧИН   ►

II ČIN

     (Golema, široka bašta, sa lijeve strane, od čaršije, visokim obijeljenim zidom, a unaokolo ovelikim, gustim plotom ograđena. Iza plota, koji graniči sa tijesnim sokakom, izdižu se mrki krovovi komšiskih kuća, sa starim, čađavim dimnjacima, sa strehama koje se nadnijele iznad čitava sokaka, a ispod kojih proviruju ispucani, truli direci pendžerski, iz kojih vječito sipa crvotočina. Iza kuća, iza leđa im, blista se, rumeni i svijetli ogromno kube mahalske džamije, a pokraj njega, uz njega odmah, ponosito se ispravila tanka munara, na čijoj širokoj šerefi hoda hodža i razmješta kandilje, koje će naskoro upaliti. Iz kuće Arif-agine, od koje se vidi samo jedan omanji dio, obrastao lozom i zimzelenom, vodi u baštu mali kapidžik, sa jednim kanatom na kome se ereza odavno prelomila. Nedaleko od kapidžika, pokraj zida, izvio se nevisok, gizdav šedrvan, rasipljući oko sebe svijetle, tanke mlazeve, — koji se prelijevaju u svima bojama, — i drobeći ih. Na sredini bašte, iz guste, dopojasne trave izdiže se široka trešnja, čije su rascvjetane grane pale gotovo po tlima; o jednoj grani obješena je ljuljajka. Unaokolo, pored zida i ispred plotova, još nekoliko omanjih šanduda i smokava, a uza same plotove rascvali se jorgovani i čitavu baštu zalijevaju jakim, prijatnim mirisom. U ljuljajci sjedi Emina, nagizdana, sa nizama dukata na grlu koji pozveckuju, i dok joj behar sa trešnji pada po kosi, gricka lokume i ljuljuška se; oko nje stoje jaranice Ziba i Zlatija, mlade, mršave, sitne djevojčice).

EMINA (smješeći se): Ništa ljepše nego kad obojica dolaze, ulagivaju se, umiljavaju, obilaze oko vrata, a ti se igraš njima, zavaravaš ih, mučiš... Ljute se jedan na drugoga, gunđaju, poprijeko se gledaju, a ti im se smiješ obojici, rugaš se, i drago ti, drago...
ZIBA (naklonivši glavu na rame Zlatijino tiho šapuće): Čini mi se, Emina, da se igraš vatrom.
EMINA: A zar bi igra tako zabavljala kada bi bila mlaka, kad ne bi mogla opržiti?
ZIBA: A ako se Džafer-aga naljuti?
EMINA (gricka lokum, mirno): Ne može se on na me naljutiti.
ZIBA: Ako te ostavi?
EMINA: On bi umro čim bi me ostavio.
ZLATIJA: A Selim-Beg, zmaj ogenjni, hoće li otrpiti igru taku?
EMINA: Selim-Beg je od svakoga i silniji, i jači, i moćniji, a slabiji je od mene. Meni odoljeti ne može.
ZLATIJA: Kad se raspali i u krv će zagaziti.
EMINA (gricka lokum): A čim ga ja pogledam, odmah će odstupiti.
ZIBA: Ružna ti je igra, Emina... Ružna...
EMINA: Samo se strašivice u takvu igru ne smiju upustiti.
3IBA: Ali strašivica, kažu, nikada ne pogine!
EMINA (ponosito): Ako ja zaželim, klanjaće mi se obojica!
ZLATIJA: Pretjeruješ!
EMINA: I radiće kako ja hoću.
ZLATIJA: Selim-beg se ni paši ne klanja.
EMINA: A ja ga na uzdi držim.
ZLATIJA: Ni vezirska sila prelomila ga ne bi.
EMINA: A preda mnom se i sam povija...
ZLATIJA: Ne vjerujem, Emina... Ne vjerujem! ...
EMINA (naglo skoči iz ljuljajke, ispravi se): Hoćeš li da se okladimo?
ZLATIJA: Rašta?
EMINA: Da se okladimo da... da... da...
ZLATIJA (nagla se prema njoj kao da je draži): Da... da... da...?
EMINA: Da ću ga razoružati!
ZLATIJA (izvija se i prasne u smijeh).
EMINA (uzela naranču iz trave i igra se njome): Misliš li da ne mogu?...
ZLATIJA: Ne možeš...
EMINA: Ja... ja da ne mogu?
ZLATIJA: Ni ti ne možeš, niti iko može.
EMINA (brzo kida dva dukata iz nize i baca ih): Evo moja oklada!...
ZLATIJA: Evo i moja! (Baca dukate iz svoje ogrlice).
ZIBA (veselo): Primate li i mene? (Baca dukate). I ja ću se kladiti!...
EMINA (začuđeno): I ti zar?... Ni ti mi ne vjeruješ?...
ZIBA (jače): I velim ti: izgubićeš okladu...
EMINA (vatreno): Večeras će mi doći obojica i obojicu ću pokoriti!... Obojici ću oduzeti oružje.
ZIBA i ZLATIJA (opet se zasmiju).
EMINA (ljutito sijevajući očima): Vidićete! ...
ZIBA (smijući se): Oklada je naša! ...
EMINA (trza i baca čitavu ogrlicu): Malo je dva dukata!... Sad se kladim u čitavu ogrlicu!
ZIBA i ZLATIJA: Hahahaha!

(Dolazi Mejra, veselo, nestašno djevojče, sa još nekoliko djevojaka. Sve su djevojke ogrnute čaršavima).

MEJRA (odbacujući čaršav): A evo i nas! ... Jeste li nas zaželjeli?
CURE: Čekate li nas odavno?
EMINA: Rašta ste toliko okasnile?... Gdje li ste bile?...
MEJRA: U toplu hamamu kupale se i umivale.
CURE: Da osvježene i mirisne izađete pred ašike naše...
MEJRA: Zapljuskujući jedna drugu, prskajući se i goneći, igrale smo se, šalile...
JEDNA CURA: I pjevale smo tijelu svome, gledajući ga kako se, mlado i jedro, rumeni u vodi...
MEJRA (poluglasno zapjeva):

     Tjelo naše ne ostalo pusto,
     Rašta li te tako njegujemo?...

CURE (prihvate):

     Čije će te ruke obgrliti,
     Čiji li će brci poškakljati?

ZLATIJA: Uranile ste sa takvim pitanjima. .. Uranile ste!...
CURE: Nijesmo... Nijesmo...

(Smijeh... Kikot... Graja... Iznenada među njih uskoči Džafer-aga, oružan. One, vrišteći i cičeći, razbjegnu se. Samo Emina ostaje i izlazi mu u susret).

EMINA: Čudna li junaka! ... Doletio da rasplaši djevojke!...

(Cure, pazeći da ih ne vidi Džafer-aga, vratile se i proviruju kroz kapidžik i sa strana).

DžAFER-AGA (zbunjen): Oprosti, Emina... Mislio sam, da si sama.
EMINA (oštro): Pa zar se zbog mene same tako naoružao?
DžAFER-AGA (osmjehnuvši se): Pred tobom i tako uvijek polažem oružje. (Odbaci oružje u stranu). Jesi li sad zadovoljna?...
EMINA: Jesam li zadovoljna?... (Gleda ga đavolasto). Nijesam.
DžAFER-AGA (vatrenije): Pa kako te mogu zadovoljiti, golubice moja?...
EMINA (otegnuto, dražeći): Kad nadmašiš Selim-bega.
DžAFER-AGA: Opet! ... Opet mi on na putu!
EMINA: Budi muško, pa ga ukloni s puta...
DžAFER-AGA (odlučno): Želiš li da megdan podijelimo, da se bijemo?... Ako to hoćeš, još danas ćemo se ogledati!...
EMINA (brzo): Ja neću krvi... Neću da se bijete!...
DžAFER-AGA: Pa šta bi htjela, džanum? Reci! ... Izgovori!...
EMINA: Hoću da se nadmećete! ... Da vidim kome sam milija i... (naglašujući svaku riječ) koji će od vas meni postati miliji...
DžAFER-AGA: A nijesmo li se i dosad nadmetali?... (Došli su, u razgovoru naprijed, tako da djevojke sve više i slobodnije mogu izvirivati). Nadmećemo se, evo, nekoliko mjeseci i ... i ...
EMINA (unijela mu se u lice): Šta? Šta?
DžAFER-AGA: Ja ovako više niti hoću niti mogu podnositi... Ne mogu, Emina, jer umrijeh od derta, jer će me moj sevdah umoriti... Slatka bi mi bila svaka borba za te, slađa od meda i gurabija, ali je grka pusta pomisao da bi ona mogla biti i odviše duga i da... da...
EMINA (brže): Da... da... da...?
DžAFER-AGA (bolno): Aman, ne goni me da zborim, da pričam o tome, jer muke moje teške niko opričati ne može... (Uzdahne). Kuću sam uredio, obnovio, da svjetlija i čistija bude kada mi u nju dođeš... Obnovljena kuća čeka na te! Sobe sam okitio cvijećem, prepunio ih, da te zadahnu proljetnim mirisom kad se pomoliš u njima... Mirisave sobe čekaju na te! ... Dušeke sam prekrio svilom i kadifom da ti mekši budu kada se spustiš na njih... Meki dušeci čekaju na te!... I ja te čekam, aman, čekam već godinu dana i...
EMINA (zadovoljna, vesela, vedra): I... i... i...?
DžAFER-AGA: ... sanjam, sanjam, samo o tebi sanjam... Kunem ruke svoje, što te još zagrlile nijesu, kunem prsi svoje što ti glava još na njima počinula nije... Kunem sebe, kunem tebe, kunem čitav svijet... Kunem, kunem i molim se, molim...
EMINA: Muško ne smije moliti!... Muško osvaja!...

(Spolja odjekne pjesma momaka, praćena tamburama. Nekolike naranče padoše u baštu. Djevojke, zaboravivši i na Eminu i na Džafer-agu, istrče i penju se uz plot).

MOMAK (iza plota): Dođite nam, cure, dođite nam!...
MOMCI: Vaše smo se pjesme zaželjeli.
ZLATIJA (veselo): Naša je pjesma presahnula.
CURE: Od hladnih pogleda momačkih naša je pjesma presahnula...
MOMAK (jače): Dođite nam, cure, dođite nam!
MOMCI: Vatre nam više dajte da se zagrijemo.
ZLATIJA: Naša vatra još slabo tinja.
CURE: Još slabo tinja vatra naša, jer je svojim uzdasima ne raspaliste.
MOMAK: Dođite, aman, dođite!... Željni smo vašeg toplog tijela i milovanja vašeg!
ZLATIJA: Skupo je milovanje naše... Preskupo je!
CURE: Ko ga želi neka ga osvaja! (Raskalašno). Osvajajte, momci, tijelo i milovanje naše! ... Osvajajte ga!...

(Zasipaju momke cvijećem, momci im bacaju naranče. Neki od momaka preskočiše plot. Za njima nagrnuše drugi. Cure, sa zaglušujućom cikom, pobjegoše u kuću. Pobježe i Emina. Džafer-aga uzima oružje i smješka se).

MOMCI (udaraju u vrata): Otvarajte! ... Otvarajte!...
CURE (iza kanata): Zar muškoj snazi smetaju kapije?...
MOMAK: Vaše je srce tvrđe od kapije... (Opazi Džafer-agu). A zar ti ovdje?
DžAFER-AGA: Nije li petak dan ašikovanja?... Kakvo je čudo što sam ovdje?...
MOMAK: S tobom, čini se, nijesu bile nemilosne kao s nama...
DžAFER-AGA (ponosito): Bio sam bolje sreće.
MOMAK: Tebe su primili u kolo, a pred nama vrata zatvorili.
DžAFER-AGA: Je li čudo ako sam im se bolje sviđeo?...
MOMAK (veselo): Osvetićemo se!... Osvetićemo se!...
MOMCI (koji su neprestano stajali oko vrata i, kroz kanat, govorili sa djevojkama, iznenada poviču): Da se osvetimo! ...
MOMAK: Džafer-aga je miljenik djevojački... Otećemo im Džafer-agu! ...
MOMCI: Hahahaha! ... Da im otmemo Džafer-agu! ... (Zgrabe Džafer-agu, popijevajući, i ponesu na rukama).
MOMAK: Osveta! ... Hahahaha! ... Osveta!... (Preskoči preko plota, a za njim drugi. Džafer-agu prenesu na rukama jednako popijevajući. Cure, smijući se, istrče i zasipaju ih cvijećem).
EMINA (Zibi i Zlatiji): Jeste li vidile?
ZLATIJA: Vidile smo sve.
EMINA: Zar se nije odmah pokorio i odmah odbacio oružje?...
ZIBA: Sevdah ga njegov pokorio!... Jadnik! ...
EMINA (veselo): I tako je oklada moja!... Moja! ...
ZIBA: Jadan Džafer-aga!... Tvrda si srca prema njemu bila!
EMINA: Meko srce on bi zgazio k’o što i drugi gaze...
MEJRA (bacajući naranču u vis, brzo govori): Na koju pane naranča, prva će se udati!
CURE (zbiju se, skupe, šireći ruke prema naranči. Naranča pane Mejri na glavu. Ona podvrisne. Sve zapljeskaju): Ti ćeš se udati! ... Ti!...
ZIBA (oborila glavu i čupka krajičak na bošči): Ja onako ne bih mogla!
EMINA: A meni milo da ga mučim i ... da mučim obojicu...

(Dvije sluškinje, na ovećoj tepsiji, unose ponude: rahatlokume, urme, gurabije. Dok one drže, cure optrkuju oko njih, grabe se, otimaju).

MEJRA: Meni lokum dajte!... Samo lokum! ... Ništa slađe od lokuma!...
JEDNA CURA: A zar ga ne bi zamijenila sa poljupcem ašikovim? (Pritrči i obgrli je). Da te privine, bona, pa da počne ljubiti ovako ... ovako ... ovako ... (Strasno, manito, ljubi je, štipa, ujeda. Obje kikoću, hrvu se).
ZLATIJA (približi se jednoj sluškinji i otrgne joj cvijet iz kose): Hoću... neću... hoću... neću... hoću... neću... hoću! ... (Emini). Čuješ li, Emina! ... Dobiću okladu!...
EMINA: Cvijet laže... Ne vjeruj cvijetu...
ZLATIJA: Cvijet koji ovako miriše, nikada ne laže... Sa ovakim se mirisom lagati ne može!...

(Neko opali pušku i podvrisnu. Sve se usplahiriše).

ZIBA: Eto ga! ... Selim-beg! ...
EMINA: Eto ga! ... Bježite! (Goni, gura cure u kuću).
EMINA: Sad otvorite oči!... Gledajte! ...
ZLATIJA (zastala na pragu i počela pocupkivati): Nećeš ga prelomiti!... Nećeš ga pokoriti!...
EMINA: Vidićemo!
SELIM-BEG (dok one govore, golemim nožem presiječe plot i tako sebi put prokrčuje. Pušeći ide Emini): Čekaš li me?... Evo me...
EMINA (okrene se od njega. Gordo): Tebe nijesam čekala.
SELIM-BEG (otire nož maramom i vraća u korice): Stara pjesma!
EMINA (osorno, gledajući ga preko ramena): I opet si plot rasjekao... Za inat babi ...
SELIM-BEG: Ja neću pregrada na putu.
EMINA: To je nov zulum!
SELIM-BEG: Volim biti i zulumćar, nego pseto pa da preskačem.
EMINA (prijekorno): I s golim nožem došao si preda me kao što se pred dušmana izlazi.
SELIM-BEG: Tvoj je jezik oštriji od noža, pa ga ne sakrivaš preda mnom.
EMINA (lupajući papučom o tle): Ali ja neću da mi se tako dolazi!... Neću!... Nije moja kuća razbojničko gnijezdo, pa da joj se prilazi sa oružjem!
SELIM-BEG (mirno): Kraj oružja sam se rodio, kraj njega spavam, kraj njega ću i umrijeti... Od njega se ne odvajam.
EMINA (oštro): Kad sa mnom zboriš, ono ti ne treba... Bacaj ga!...
SELIM-BEG (gleda je začuđeno): Šta?
EMINA (jače): Bacaj oružje!
SELIM-BEG: Nipošto!
EMINA (oštro): Bacaj odmah!... Brzo! ...
SELIM-BEG: Ni pred boljim junakom bacio ga ne bih, a kamo li pred ženom.
EMINA (opružila glavu i žmirka prema njemu): Ali kad ja hoću.
SELIM-BEG: Ni kad ti hoćeš.
EMINA (meko): I kad te molim?
SELIM-BEG: Ni kad me moliš...
EMINA (sklopivši ruke, đavolasto, mazno): I kad te ovako molim?...
SELIM-BEG: Ni tada...
EMINA (ispravi se, ljutito): Nasilniče! ... Kavgadžijo! ... Nikada me poslušati nećeš...
SELIM-BEG (odbija dimove; zadovoljno): Aha! ... Počela se ljutiti!...
EMINA: I ljutiću se vazda kad si taki! ...
SELIM-BEG (dune joj dima u lice): Dina ti, naljuti se još više!
EMINA (izmakne se, razgoni dim i udari ga jaglukom): Zulumćaru!
SELIM-BEG (pristajući za njom): Kršna li si kad se naljutiš!... Plaha li si!...
EMINA (naslanjajući se leđima o kanat): Rugaj se! ... Rugaj!... Rugaj!...
SELIM-BEG (zadovoljno): Eto... eto... rasteš mi nekako, bujaš, razvijaš se i rumeniš kao karamfil!... Ljuti se, ljuti se, molim te!...
EMINA (osorno): Kako si ružan... (Naglasi) ružan!... Uh! ...
SELIM-BEG (podražavajući): Uh! ...
EMINA: Ni sam ne znaš koliko si ružan! ...
SELIM-BEG: A ti ni sama ne znaš koliko si lijepa.
EMINA (okrene se i pođe ljuljajci): S tobom se ne može govoriti.
SELIM-BEG: I kad šutiš, i onda si lijepa!...
EMINA (okrenuvši mu leđa sjedne u ljuljajku i počne se ljuljuškati).
SELIM-BEG (kucka je čibukom po ramenu). Hajde da okušamo: ko može više šutiti!
EMINA (neće ni da ga pogleda).
SELIM-BEG. Da se okladimo, da ćeš ti prva progovoriti.
EMINA (šuti).
SELIM-BEG (sjedne prema njoj na travu, i pušeći gleda je i smješka se. Ona okreće glavu i kao ljuti se; iznenada im se susretnu pogledi i ona prasne u smijeh). Šta ti je?...
EMINA: Kako si smiješan! ...
SELIM-BEG: Eto! ... Prva si progovorila! . . .
EMINA: Jok! ... Ti si prvi progovorio! .. .
SELIM-BEG: Ti si . .. Ti ...
EMINA (zaljulja se jače): Bolan, što si taki?. ..
SELIM-BEG: A mogu li biti drukčiji?
EMINA: Mogao bi, kad bi htio...
SELIM-BEG: Vuk dlaku mijenja, a ćud nikada! (Odbaci čibuk, ustane, pristupi ljuljajci i ljulja Eminu).
EMINA: Ostavi me!... Ostavi!...
SELIM-BEG (zaljulja što je mogao jače): Poleti kao tica!...
EMINA: Ostavi! ... (Zaustavi se i iskoči iz ljuljajke). Zlikovče! ... (Opet ide prema kapiciku).
SELIM-BEG (ide za njom): Jezičko! ...
EMINA: Da mi je jezik sablja, — kao što si maloprije rekao, — sasjekla bih te svega! ...
SELIM-BEG: Ne laži!
EMINA (živo): Sad ne lažem! Sad mi samo srce govori!
SELIM-BEG: Ti se bojiš krvi... Vidio sam ... Nedavno...
EMINA (ljutita, raspaljena stala pred njim i pružila ruke): Daj sablju, pa da vidiš bojim li se! ...
SELIM-BEG: Hahahaha!...
EMINA: Sablju daj, ako se ne plašiš!
SELIM-BEG: Da vidim kako ćeš njome vladati .. . Evo... (Daje joj sablju).
EMINA (uzme sablju, odigne je i razmahuje): Phi! ... Teška! ...
SELIM-BEG: Nije teška... Nije... Razmahni bolje!
EMINA: Ne mogu...
SELIM-BEG: Kamo ti snaga?... Razmahni! ...
EMINA (tokorse hoće da razmahne, pa ispusti sablju. U razmahivanju bujne kose rasuše joj se po plećima i po ramenima).
SELIM-BEG (podrugljivo): Dobro vladaš njome... Dobro... Hahaha! ...
EMINA: Pa ni oštra nije! ... (Brzo mu pristupa i uzima puške). Puške mi daj! ..
SELIM-BEG (gleda je zadivljeno): Aman, lijepa li si s puškama! ...
EMINA (odigne ih): Ih! ...
SELIM-BEG: Podigni još malo... još malo.
EMINA (podiže): Ovako?...
SELIM-BEG: Tako... Tako...
EMINA: Pa šta sad?...
SELIM-BEG: Sad?... Čekaj! ... (Skine fes i postavi ga na rame). Evo nikšana! ...
EMINA: Pa?...
SELIM-BEG: Sad samo odapni!
EMINA (baci puške): Ne znam ja to.
SELIM-BEG (zaneseno): Nauči se! ... Ne znaš kako ti oružje dolikuje!...
EMINA (živo): Dolikuje mi?... Zbilja?... (Brzo mu uzme nož i odiže više glave). Reci još jednom! . . .
SELIM-BEG: Tako si mi plahija i kršnija od sviju djevojaka na svijetu! ... (Hoće da joj pristupi).
EMINA (baci i nož u travu i naglo otvori kapidžik. Pocupkuje i pljeska rukama): Dobila sam okladu! ... Dobila sam okladu! (Djevojke, grohotom se smijući, istrče i opkole i Eminu i Selim-bega).
SELIM-BEG (smeteno ustuknu, i kao u snu nekom, gotovo besvjesno poče gledati unaokolo). Šta je to?
EMINA (smijući se, igrajući, vrteći): Okladu sam dobila!...
CURE (smijući se): Junački si je dobila! ... Junački si je dobila!
SELIM-BEG (prigušeno, tiho): Okladu?
EMINA: I takog zmaja razoružala sam, savladala!... Hahahaha!... (igra oko Zlatije). Jesam li rekla?.. .
SELIM-BEG (neko vrijeme stajao je onako bunovan, zbuljen, nijem i ukočen; zatim kao da se nenadno pribra, probudi, pa se brzo sagne i poče kupiti oružje, gotovo riknuvši): Kučko!
ZLATIJA. I to li je zulumćar?...
CURE (raskalašno): To?... Zar to?...
ZLATIJA: I to li je sila neka?
CURE: Hahahaha!... Zar to?...
EMINA. Kako je smiješan!... Kako je smiješan!...
SELIM-BEG (brzo, ne pazeći, poče trpati oružje na se. Pokuša, u zabuni, da nož ugura u korice od sablje, pa opet kao da se osvijesti i gurnu ga za pojas, pokraj pušaka. Emini): Golemo ti je lukavstvo, đevojko! ... Zapamtiću ga!...
EMINA (obijesno, izazivački): I želila sam da zapamtiš... Da još češće misliš o meni!...
SELIM-BEG (suho, promuklo): Nikad me više namamiti nećeš!...
EMINA: Lažeš!
SELIM-BEG: Nikad!
EMINA: Vidićemo! '
SELIM-BEG: I ja velim: vidićemo! (Naglo ode praćen razuzdanim smijehom djevojačkim).

— Zavjesa pada —



Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.