Zulumćar/1
I ČIN
(Čaršija čista, bijela kao razastrta krpa platna, oivičena i sa desne i sa lijeve strane starinskim, uskim i tijesnim dućanima, sa nakrivljenim strehama preko kojih se prevukla sitna mahovina, meka kao kadifa, sa natrulim ćepencima iznad kojih izlijeću vrapci i golubovi, i sa napuklim direcima oko kojih se lepršaju i vijaju se obješeni: pojasevi, jagluci, ječerme, gunjci, fermeni. U dnu čaršije ponosito se izdiže vitka, visoka turska kuća, nova, svijetla, obijeljena sa golemim vratima na ćemer sazidana i sa debelim, teškim kanatima koji se žute kao smilje. Iznad vrata se nadnio veliki ćošak, sa jednim dugačkim nizom uskih, išaranih pendžera, do polovice zaklonjenih tankim mušebacima, ispod kojih se zgurila nekolika lončića šeboja i fesliđena, čije se grane poljuljkuju prema vjetru i propinju uz mušebake. Oko kuće, sa obadvije strane, bijeli se i visoki, malo nakrivljeni, baštenski zid, preko kojega se opustile nekolike grane šanduda i smokava i proviruju na čaršiju. Jutro je. Čaršija tek pomalo počinje da vrije. Odnekud, iz daljine, razliježe se meka, treperava pjesma mujezinova, povija se iznad dućana i kao da tone, izumire u granju šandudinom. Poneki musliman, namamljen njome, u lakom jutarnjem odijelu prolazi ulicom prema džamiji, ne osvrćući se i ne javljajući nikome. Bakali, koji su zakasnili, dolaze, prekrste se, vade goleme ključeve iza pojava i otvaraju svoje dućane. Otvarajući pozdravljaju komšije i pitaju se za zdravlje. Odnekuda, iz prikrajka, viče salepčija: salep, salep, a sa druge strane, kao da mu se ruga, neko popijevajući podvikuje: mlijeko, mlijeko... Džafer-aga, mlado, ljepuškasto momče, nagizdan, sa nakrivljenim fesom i strukom šeboja za desnim uhom, odavno je zastao pokraj ćemerli-vrata, odigao nogu na prag i zadivljeno gleda u bujnu, jedru, plahu djevojku, koja, ogrnuta svilenim čaršafom, uvijajući se i lomeći izviruje iza kanata, a tanki, providni rukavi od košulje, koje kadikada odigne do iznad glave, povijaju se, lepršaju i trepere kao jedan gust roj krupnih, sniježnih pahuljica. Oboje se zagovorili, zapričali).
DžAFER-AGA: Ne mogu ja, Emina, više podnositi muke ove. Dosta je!
EMINA (igrajući se krajem od čaršava, mirno): A mogu li ti pomoći? Ne mogu.
DžAFER-AGA (življe): Ti sve možeš ako hoćeš... Goni ga!
EMINA (slegnuvši ramenima): Ne znam rašta bi’ ga gonila?...
DžAFER-AGA: Rašta? (Govori uzbuđeno, bez prekida). A hoću li ga i dalje gledati kako ovuda optrkuje, kako bez prestanka diže graju i galamu oko tvoje kuće i namamljuje svijet na nju kao na čudo neko? Mogu li slušati kako mrsko ime njegovo spominju uz lijepo ime tvoje, a tvoje uz njegovo?
EMINA: Neka me spominju i neka pričaju šta im drago! Ja i hoću da spominju, da svi zbore o meni.
DžAFER-AGA: A na me niko i ne pomišlja kao da ni živ nijesam, kao da me i nema na svijetu, makar što sam tvoj stari ašik. (Snuždeno, meko) To boli, to peče...
EMINA: Sam si kriv ako te niko ne spominje. Učini što krupno, pa će te spominjati.
DžAFER-AGA: Zar da činim zulume i zamećem kavgu kao i on?
EMINA: Makar i to.
DžAFER-AGA: Da bacam pare prosjacima, da dukatima gađam u pendžere djevojačke, da u besposlice trošim babovinu?
EMINA: Neka... (Bakali iznose male, niske sanduke, prekrivene šarenom basmom, pred svoje dućane, pa, prekrstivši noge zapale cigare i počnu dozivati kahvedžiju).
BAKAL MARKO (Krupna ljudesina, golemih brkova koji mu pali po ramenima, zagrnuo rukave, opasao se starom, prašljavom boščom i, hodajući ispred dućana, viče iz svega grla): Somuni! ... Somuni! ... Vrući! ...
PETAR: Rano si počeo vikati, Marko... Čuvaj se da ne promukneš...
MARKO: Presuši li grlo, zaliću ga rakijom. (Vikne i opet). Vrući!
DžAFER-AGA (primakao se bliže Emini, tiho): Ah, Emina, ne znaš ti koliko mi breme na duši leži, koliko ti još imam pričati i kazivati...
EMINA: Pa pričaj!... Zbori!... Meni je milo da slušam!
DžAFER-AGA: Čekaj me... Večeras... A tada...
EMINA (prekida ga): Čekaću te.
DžAFER-AGA: Donijeću i cvijeća da te okitim i da te zaspem njime. Neka čitava mahala zamiriše dušom tvojom i sevdahom mojim!
EMINA: I tako si vazda okićen cvijećem. Ti cvijećem, Selim-beg oružjem.
DžAFER-AGA (pakosno): Opet si ga spomenula!
MARKO (skinuo fes sa glave i hladi se njime; jednako viče): Vrući somuni! Vrući!
EMINA: Zašto da ga ne spomenem? Zar je grijeh i spomenuti ga?
DžAFER-AGA (moleći): Goni ga, Emina, od svoje kuće! Goni ga!
EMINA: Zar da i ja postanem zulumćar?
DžAFER-AGA: Makar i to!... Goni ga!... On ti ne smije više dolaziti. (Polazeći). Ne smije! (Ode).
NIKOLA (koji je iznio i tefter pred dućan i na koljenu pisao nešto neprestano prinoseći olovku ustima i neprestano je kvaseći pljuvačkom. Dovršivši računanje vikne): Ostavi dućan, Petre, bolan, kad još mušterija nema... Hodi amo.
PETAR (iskezi krnjave zube prema njemu kao da će ga ujesti; osorno): Što ću ti?
NIKOLA: Da pijemo kahvu, da razgovaramo.
PETAR: Ne trebaju meni ni tvoja kahva ni tvoji razgovori.
NIKOLA (popravljajući goleme, koncem prevezane, naočare na nosu): Zar se i danas ljutiš na me, bolan?
PETAR (okrenuo mu leđa, pa odgovara preko ramena): Ljutiću se i danas i sjutra! Niko meni ne može zabraniti da se ljutim koliko hoću.
NIKOLA: A šta sam ti učinio?
MARKO (opazivši kako dvojica hamala, podnapiti, prolaze na rad, vikne): Vrući!... Vrući!... (Zastane sa hamalima i pogađa se, prodaje).
PETAR: Šta si mi učinio?
NIKOLA: Ništa...
PETAR: Ništa?... Samo si mi lopovski premamio premamio tri mušterije i oglobio ih... Slagao mi da ima ribe u čaršiji i opremio me tamo da kupujem, pa mi premamio mušterije i prodao im svoju robu... Phi!...
NIKOLA: Jesam li ja kriv što ti voliš ribu?
PETAR: Kriv si, jer si lažac! (Neko, u daljini, kao da podvrisnu jednom, dvaputa, i oštro, obijesno podvriskivanje čudnovato se stapa, slijeva sa cikom ćemaneta, pištanjem zurla, zveketom dahira i drndanjem golemoga bubnja).
EMINA (koja se bila zaklonila, za kanat, izviri malo, ukaza se. Nemirno): Eto ga! ...
NIKOLA (odbaci tefter na ćepenjak i s mukom se pridiže): Eto ga opet! ... Sad se drži, Petre! ...
PETAR: Čuvaj ti sebe. Ne brini za me!
EMINA (čvršće pritegla čaršav oko sebe. Izviruje. Sluša): Eto!
NIKOLA (hodajući): Opet će biti čuda!
PETAR: Viša su tvoja čuda, čapkune stari!...
MARKO (opet slično zurli): Vrući! ... Vrući!...
NIKOLA: Ti si budala, Petre!
PETAR: A ti čapkun!... Grabiš tuđe mušterije! (Cičanje, pištanje, drndanje približuje se sve više. Izgleda, kao da čitava čaršija: i dućani sa starim strehama i trulim ćepencima, i kuća ona sa gizdavim ćoškom i obojadisanim mušebacima, i grane šandudine prevješene preko zida, — sve kao da ciči, vrišti, tutnji).
EMINA: Ako se probudi babo!... Uh!... (Brzo se sakri i zatvori kanat).
NIKOLA (raskorači se, izazivački): Grabiću ti ih i opet!... Zato sam trgovac da grabim!
PETAR: Pretrga si ti a nijesi trgovac!
NIKOLA: Ćuti, budalo!
PETAR (brzo ustane i, držeći ruke na leđima, sasvim se iskrivi): Ti si budala!... Ti si!...
MARKO (prolazeći između njih kao dražeći): Somuni, somuni!... Vrući!
SELIM-BEG (lagano ulazi ponosit, gord, silan. Fes natjerao gotovo do očiju, jednom se rukom uhvatio za balčak od sablje, a u drugoj nosi dugačku, tanku šešanu, sadefom izvezenu, i golemi čibuk, sa ćilibarskim takumom pri vrhu. Za njim jedva miče pod oružjem i stari Osman, mrk, ćutljiv, a oko njega, sa obje strane, još četiri kršna, oružana momka i nekoliko Cigana, mršavih, iznemoglih, slabih, u starim, upljesnatim haljinama, prepunim zakrpa, sa bubljem, ćemanima, zurlama, dahirama. Čim uljegne, beg zastane malo, osloni se na šešanu i pogleda dućandžije. Zatim, ne drečeći, — on uopšte nikad ne viče i ne dreči, — nekako ozbiljno, odmjereno, dostojanstveno podvikne): Zatvarajte dućane!
NIKOLA (pozdravlja ga po turski i klanja se): Nemoj, čestiti beže, danas...
SELIM-BEG (povisujući glas): Zatvarajte dućane!
NIKOLA (stoji skromno, ponizno, trljajući ruke i na silu se smješkajući): Pazarni je dan! ... Šteta je! ...
SELIM-BEG (odsječno): Kad ja ašikujem, neću da čaršija gleda. Zatvarajte!
PETAR (za inat Nikoli, koji se primakao begu bliže i jednako trlja ruke, drekne): Neću zatvarati!
SELIM-BEG (pogleda i otegnuto pita): Nećeš?
PETAR: Moj je dućan i ja sam mu gospodar!
SELIM-BEG (jače): Meni li to kažeš, bre?
NIKOLA (brzo se uplete u razgovor): Aman, čestiti beže, ne slušaj ga!... Mahnit je on, bez pameti, pa ne zna šta govori.
PETAR (oštro): Nijesam ja mahnit, nego si ti lopov i ulizica!...
SELIM-BEG: Zatvarajte!
PETAR (osorno): Neću.
NIKOLA (usplahireno potrkujući ispred dućana): Hoćemo, hoćemo, čestiti beže! Zatvorićemo odmah! (Trči Petru i gura ga u rebra) Ti šuti!
PETAR (izmahne da udari): Ne guraj se, bre!... Ne šutim ja nikome!
NIKOLA (primiče mu se. Šapće): Izgubićeš glavu, bolan!...
PETAR: Tebi za inat izgubiću i glavu! Upropastiću se za inat!
SELIM-BEG: Šta čekate?... Smišljate se? (Jače) Zar niste čuli?
NIKOLA (vrti se, okreće): Odmah ćemo, beže, odmah! (Diže stvari i sa svojih i sa Petrovih ćepenjaka i baca ih u dućan. Marko i ostali već su otišli. Opet gura Petra) Hajde!
PETAR (ispriječi se, surovo): Jesi li ti moj tutor, šta li?
NIKOLA: Hajde!... Brzo! --- Zatvaraj!...
PETAR (žešće): Ne guraj me, jer...
NIKOLA (uzme ga za ruku i povuče za sobom): Budalo! (Na silu ga odvuče niz čaršiju).
SELIM-BEG (ne govoreći ništa, čibukom ukaže Osmanu na sanduče ono pred Nikolinim dućanom. Osman se brzo saginje, uzima sanduče i postavlja ga pored Arif-aginih vrata. Selim-beg sjedne, prebaci nogu preko noge, metne šešanu preko krila i počne puniti lulu): Osmane!
OSMAN: Evo me čestiti beže!
SELIM-BEG: Hoću sad jednu pjesmu, onu moju pjesmu! Ako spava neka se probudi, ako je budna neka na vrata dođe! (Cigani, sašaptavajući se i gurkajući, počinju udešavati ćemaneta). Eh... eh... (Uzvali se, osloni se leđima o zid i daje znak Osmanu da mu pripali lulu. Zatim podvikne Ciganima ne gledajući ih). Počinjite bre!... Odmah! ... (Prvi Ciganin bržebolje izmahne rukom i, naslonivši glavu na ćemane i pogurivši se malo, prevuče gudalom preko žica. Zasviraše i ostali. Jedan, odostraga, poče i poigravati, podcikivati, udarajući se dahirama po glavi, po ramenima, po koljenima. Beg merakliski jeknu, uzdahnu, i poče otpuštati dimove, sklapajući oči).
NIKOLA (pripovratio se, zastao na čaršiji i sluša): Eh brate!
SELIM-BEG (prene se): Šta čekaš?
NIKOLA: Slušam, zlatni beže... Topim se u pjesmi.
SELIM-BEG: Idi!
NIKOLA (uzdahne, okrene se i lijeno ode).
SELIM-BEG (dok Cigani sviraju, jednako sluša odbijajući dimove. Iznenada opet kao da se prene malo, probudi): Jače!... Jače udarajte, more!... Ne cvilite mi tako i ne uzdišite, e nijesam žena da jecam i suze prolijevam... Muški, muški hoću! Neka je pjesma silna i plaha k’o mladost moja, k’o snaga moja!... Tako! Tako bre!
EMINA (krišom otškrinula kanat i izvirivši zadivljeno ga gleda. Zatim, pazeći da je ne opaze, opet zatvori vrata).
SELIM-BEG (pušeći i slušajući): Eh... Taka pjesma valja Carigrada!... Eh!...
OSMAN (nakon kratke počivke, ponizno): Džaba smo jutros došli, beže... Sve kao da spava!...
SELIM-BEG: Udri im alkom na vrata, neka se bude!
OSMAN: A ako se aga naljuti?
SELIM-BEG: Neka se ljuti koliko hoće!... Čitav svijet neka se ljuti, samo ja da budem veseo!
OSMAN: Ali se bojim...
SELIM-BEG (kratko): Ne zbori više!... Lupaj!...
OSMAN (pristupa vratima i lupa srebrenom alkom na kanatu).
SELIM-BEG: Jače!...
OSMAN (saginje se, osluhuje): Nikoga nema!
SELIM-BEG (ne povisujući glasa): Kundakom udri u vrata!... Razbi ih!...
OSMAN: Ne smijem.
SELIM-BEG: Razbijaj!
OSMAN (snažno udara, lupa): Uzalud!
SELIM-BEG (podrugljivo): Je li ti to snaga, jadniče, je li to junaštvo?... Izlomi, iskrhaj sve!... Krši!...
OSMAN (izmiče se. Pokunjeno): Ne može se, beže... Neko je i erezu namak’o...
SELIM-BEG: Makar i ereza bila popustiće... Lomi!...
OSMAN (opet pristupa i proviruje kroz ključanicu): Duše mi, neko stoji... Proviruje!...
SELIM-BEG (ispravi se malo): Proviruje?... Ko?...
OSMAN (videći): Ona, beže!... Ona!...
SELIM-BEG (prevuče rukom preko brkova): Ona?... Lupaj, Osmane, razbijaj čitavu kuću!... Neka otvori milom ili silom!...
ARIF-AGA (bunovan, podbuo, zakrvavljenih očiju i razbarušene prosjede brade, u tankoj, ćerećeli košulji, sa malom, bijelom kapicom na glavi, proviri kroz pendžer na ćošku. Ljutito): Opet graja! ... Opet galama!
SELIM-BEG (mirno): Za galame smo i rođeni, aga.
ARIF-AGA (nadviruje se ne bi li kako opazio Selim-bega, jer kako je on pod ćoškom, zaklonjen, ne može ga odozgo viđeti): Ko je to?... Ko?
SELIM-BEG (kao i prije): Neboj se, aga... Ja sam...
ARIF-AGA (žešće): Pa zar ni spavati ljudima nedaš, beskućniče i kavgadžijo jedan?... Kakav je ovo zeman i kakvi su ovo adeti da se na tuđe kuće udara?... Ima li igdje ovakog zuluma i jada ovoga?
SELIM-BEG: A kakav mi je to adet da se vrata drže zatvorena, kad momci dolaze da djevojku vide?
ARIF-AGA: U ovoj kući nema za te djevojke.
SELIM-BEG: Ko će suncu zabraniti da svakoga jednako ne grije? Koju djevojku ne smije svaki momak pogledati?
ARIF-AGA: Ja je nijesam gojio za zulumćare.
SELIM-BEG: Vjetar otrgne ružu i ponese, a ne pita za koga je gojena.
ARIF-AGA (silom se savlađuje da ne plane): Ja ti lijepo kažem: ostavi moju kuću i prolazi dalje!...
SELIM-BEG (mirno): A ja ti lijepo odgovaram da neću!
ARIF-AGA: Kuća je moja i ničija više. Neću da mi se svak oko nje vrza.
SELIM-BEG: A čaršija je carska i svak slobodno po njoj može stupati.
ARIF-AGA (jače.): Ne smiješ dizati graju i buniti mirne ljude.
SELIM-BEG: Ljudi se sami vazda i dižu i bune; samo se stoka zgrane kad je uznemire.
ARIF-AGA: Idi odavde!... Zapovijedam ti!
SELIM-BEG: Zapovijedaš?... Meni?...
ARIF-AGA: Nećeš li lijepo, silom ću te otjerati.
SELIM-BEG (udara se po pušci): Okušaj, bre!
ARIF-AGA: Zlo će biti, ako počnem kušati.
SELIM-BEG: Ja se sa zlom samo i hrvem. Dobro mi ne smeta. (Napolju graja, prepiranje).
ZAPTIJA (trči mlatajući rukama i dajući nekakve znakove. Pita zadihano, isprekidano): I opet si, beže, zatvorio čaršiju?
SELIM-BEG (gleda ga i ne odgovara odmah. Mirno): I opet...
ZAPTIJA: I čaršinlije te tužile bimbaši.
SELIM-BEG: Kome je krivo, treba da tuži.
ZAPTIJA: I bimbaša je naredio, da pustiš ljude neka mirno rade.
SELIM-BEG (sklopivši jedno oko, zažmirivši): Bimbaša naredio? Kome?
ZAPTIJA: Naredio je tebi.
SELIM-BEG (otegnuto, naglašavajući svaku riječ): Niti meni može ko šta naređivati, niti koga slušam.
ZAPTIJA (žešće): Bimbašu moraš poslušati!
SELIM-BEG (ponosito): Ni pašu, ni vezira bre!... Sam sam sebi i paša i vezir!... Sebe slušam i više nikoga!...
ZAPTIJA: Kad je tako, a ti hajde njemu i sve mu kaži!
SELIM-BEG (kao da nije čuo): Kome?...
ZAPTIJA: Bimbaši.
SELIM-BEG: Zar da njemu idem?... Ja?
ZAPTIJA: On je carev većil i svakome sudi po zakonu. I tebi će suditi, ako se ne pokoriš.
SELIM-BEG: Meni?... Hahaha!... U dobroj sam volji danas, pa mogu da podnesem i tu šalu. Ali ako još koju progovoriš...
ZAPTIJA (kočopereći se): Znaš li ti ko sam ja, beže? Znaš li...
SELIM-BEG (namigne momcima): Momci!... (Momci brzo istupe i kao da će navaliti na zaptiju).
ZAPTIJA (opazivši ih brzo poče izmicati. Izmičući viče): Šta?... Mene?... Znaš li ... (Pred momačkom navalom pobjegne, jednako drečeći, psujući).
ARIF-AGA (pitomiji): Još jednom ti velim, Selim-beže, hajde mi ispred kuće.
SELIM-BEG: A rašta da idem, moj lijepi aga? Rašta?
ARIF-AGA: Ne pitaj!... Hajde!...
SELIM-BEG (okrene se Ciganima): Svirajte opet, firauni!... Aga se, možebiti, ljuti na vas što mu ne svirate! Svirajte bre!... (Cigani počnu svirati). Jače!...
ARIF-AGA (ispravio se na prozoru i trese se, tapka na mjestu od ljutine): Jesam li ja pehlivan, šta li sam, pa da ovdje džumbusate?
SELIM-BEG: Jače!...
ARIF-AGA (stisnuo obje šake prema Ciganima i prijeti): Prestanite!... Stojte, nikakvi sinovi!... Stanite!...
STARIJI CIGANIN (poplašeno ustukne): Stanite!... Stojte!...
SELIM-BEG: Svirajte, more!... Jače!... Jače!...
CIGANI (preplašeni, zbunjeni, smeteni, zbijaju se jedan uz drugoga i gurkaju se): Aman! ...
SELIM-BEG (žešće): Ja plaćam p ja zapovijedam!... Ja!...
CIGANIN (pogleda u stranu i očajno počne mahati rukama): Stojte!... Eto!... Eto bimbaše!...
(Cigani premrli od straha, dršću, gure se, izmiču). Stojte!...
SELIM-BEG: Ja sam vam bimbaša, nitkovi!... Drugi vam suditi neće!...
ARIF-AGA (veselo): Eto ga sa zaptijama!... Sad se drži, kućeviću!...
SELIM-BEG (ravnodušno): Osmane!... Gdje ti je puška?
OSMAN: Evo je, beže.
SELIM-BEG: Je li puna?
OSMAN: Puna.
SELIM-BEG: Gotov si?
OSMAN: Gotov.
SELIM-BEG: Pazite, momci!... Ne pucajte dok ja ne kažem.
ARIF-AGA (sav se iskrivio, te izgleda kao da će panuti s pendžera): Ne u krv, nesretniče!... Ne diži ruku na brata!
SELIM-BEG (odigne šešanu i nasloni se na nju).
ARIF-AGA: Ne u krv!... Nemojte!... Zar se ni Boga ne bojite?... Nemojte!
SELIM-BEG (s podsmjehom): Tako li zbori junačko koljeno?
ARIF-AGA: Ovako zbori čovjek od srca, od milosti bratske... Ne! Ne!... Ne!... (Ukloni se s pendžera. Ode).
BIMBAŠA (omalen, dežmekast čovjek, mrgodan, naduven. Prihvatio sablju po sredini i neprestano zvecka njome. Nabusito viče zaptijama): Naprijed! ... Hvatajte ih! ...
CIGANIN (pane na koljena): Aman!... Nijesmo krivi! (Cigani popadaju po zemlji, oko njega).
SELIM-BEG (odigne šešanu. Mirno): Natrag! (Momci Selim-begovi kleknu i napere puške prema zaptijama. Zaptije se zbune, zastanu).
BIMBAŠA: Što ja naredim, mora se slušati. Naprijed!...
SELIM-BEG (okrene šešanu prema njemu. Nišani): Ako maknu, prsnuće ti čelo.
BIMBAŠA: Oho!... (Ustukne malo, izmakne se).
SELIM-BEG: Čuvaj se, velim ti!
BIMBAŠA (pokušava da se zakloni, sakrije za zaptije, ali se i oni neprestano izmiču, te između njih nastane jedna nijema, djetinjska, komična borba. Bojeći se da to Selim- beg ne bi opazio, pita ga mekše): Selim-beže, šta je tebi?
SELIM-BEG: A šta je vama, rđe i rđakovići?... Šta vam smetam?
BIMBAŠA (nježno): Selim-beže, sinko, ne valja šta radiš. Ne radi se tako... Ružno je...
SELIM-BEG (osmjehne se prezrivo. Pa se ispravi i sijevne očima): Zar je ružna mladost, jedrina, sila, plahoća i obijest njezina?... Zar je ružan sevdah njezin, golemi kara-sevdah, kome mjere ni karara nema? Zar je ružan dert, što raspinje, žeže i pali, čežnja neodolna, što mami na sastanke, što vuče i goni da dođem, da se namirišem duše djevojačke?... je li vam i to ružno, bolan? Zar ni to ne valja?
BIMBAŠA: Pa što ne ašikuješ kao i drugi momci?... Zbog ašikovanja ne zatvara se čaršija.
SELIM-BEG: Ja ne mogu biti kao i drugi ... Krv je moja drukčija i ćud mi je plahija! Među klisurama sam rođen, u tami, u pomrčini, tvrdoći i divljini ovoj, pa sam i sam podivljao kao i one... Ja ne mogu biti sličan drugima!
BIMBAŠA (hoće da mu pristupi; blago): Selim-beže, sinko, miči se odavle...
SELIM-BEG (opet odigne šešanu, mrko): Natrag! ...
BIMBAŠA (uvijajući se, ulagujući): Ti si dobra srca, pošten si, pa rašta da o tebi govore k’o o zulumćaru?...
SELIM-BEG: Zulumćar nijesam, čim sam te pustio da mi tu benetaš...
BIMBAŠA: Ne vidiš li kako činiš nepravdu?...
SELIM-BEG: Ja najviše i zamećem kavgu zbog tuđe nepravde!...
BIMBAŠA: A zar nije nepravda kad ljude otjeraš s dućana, te ne mogu pazarivati?...
PETAR (koji se, nakon dolaska bimbašina, privukao zajedno sa Nikolom i sa nekim besposlenjacima koji iz radoznalosti došli da gledaju čudo, osorno podvikne): U pazarni nas dan otjerao!... Sramota!...
NIKOLA (iza Petrovih leđa): Upropašćuje nas, ubija...
SELIM-BEG (ne gledajući na bakale, Bimbaši): Oni će pazariti bolje, nego se i nadali.
BIMBAŠA: Oni su te i tužili.
PETAR: Mislimo, da i u ovoj zemlji ima suda!...
NIKOLA: Ako ga nema, neka nam se to otvoreno kaže, pa da selimo, da idemo u bijeli svijet...
BIMBAŠA: Poslušaj me, beže... Diži se... Idi!
SELIM-BEG: Poslušaj ti mene, pa me ostavi!
BIMBAŠA: Ne šali se!...
SELIM-BEG: Ako bi’ se ja i našalio, šešana se našaliti neće... (Među besposlenjacima smijeh, odobravanje).
Hajde!...
BIMBAŠA (žešće): Opet prijetiš?...
SELIM-BEG: Opet prijetim...
BIMBAŠA: I ne bojiš se moje osvete?
SELIM-BEG: Ko se tuđe mržnje i osvete boji, rđa je i slabotinja!...
BIMBAŠA (bijesno): E, neka znaš da ću podignuti tužbu na te čak do Stambola!... To zapamti!...
SELIM-BEG (mirno): Lijepo!... Zapamtiću... (Opet smijeh među besposlenjacima).
BIMBAŠA (koga smijeh svjetine više raspaljuje nego Selim-begovi odgovori, plane): Osvetiću se, ili glavu izgubiti... (Ode, gurajući svakoga ko mu je na putu. Za njim idu bakali. Razgoneći besposlene odu i zaptije).
CIGANIN (smijući se ustaje): Jedva ga otjerasmo, bre!... Jedva!... (Dižu se i ostali).
EMINA (dugo je provirivala iza kanata i sve posmatrala. Sad naglo rastvori vrata i, umotana u čaršav, zastade na pragu. Oštro): Babo je rekao da ideš ispred vrata i ja hoću da ideš... Odmah!...
SELIM-BEG (daje znak momcima i Ciganima da se uklone. Oni, obradovani, brzo izlaze): Tvoj babo neka zapovijeda tebi, a meni zapovijedati neće!...
EMINA: Čaršija nije mjesto za tako ašikovanje... Hajde!
SELIM-BEG: Mjesto mi je ondje, gdje ga odaberem.
EMINA: Čim si došao, zametnuo si kavgu, pa još sa starijim ljudima... Phi!...
SELIM-BEG: Eto si i ti otpočela s kavgom... Mi bez kavge ne možemo...
EMINA (gleda ga otvoreno): Kaži mi: rašta si došao jutros? Rašta?
SELIM-BEG (tiho): Radi tebe...
EMINA: Nesrećan si dan odabrao.
SELIM-BEG: Srećan je svaki dan, kad tebe vidim.
EMINA (podrugljivo): Prazne riječi!
SELIM-BEG: Ali je srce puno, čim ga preliješ ognjem iz očiju...
EMINA (nemirna. Lupka papučicom o prag): I eto... došao si... vidio si... Sad možeš ići!
SELIM-BEG: Neću.
EMINA: Nemoj da se ozbiljno posvađamo.
SELIM-BEG: Možemo i to, ako ti je do svađe stalo...
EMINA: Čovjek, koji goni inat čitavu svijetu, meni ne treba.
SELIM-BEG (osmjehne se): Lažeš.
EMINA (prkosno): Ne trebaš mi, jer ja imam svoga ašika... I boljega i ljepšeg od tebe!...
SELIM-BEG: Jezik ti tako klepeće, a oči drukčije zbore.
EMINA: Ih!
SELIM-BEG: Po očima bih rekao da ti nijesam mrzak, makar još imala stotinu ašika.
EMINA: Ako vazda tako čitaš iz očiju, onda ti velim da si slabo čitati naučio.
SELIM-BEG (otegne): Zar?
EMINA (življe): Da znaš koliko si mi mrzak, nikad mi ni na vrata došao ne bi, ni približio se...
SELIM-BEG (tiho, kao dražeći je): A ja ću doći i sjutra!...
EMINA: Nipošto!
SELIM-BEG: Doći ću.
EMINA: Rašta?
SELIM-BEG (jače): Tebi za inat doći ću... Kad sam ti mrzak, nek sam još mrži... Volim te gledati, bona, kad tako nabrekneš, raspališ se, uzbijesniš, pa ti plamenovi buknu uz obraze, oči počnu prosipati varnice, a čupi se razaspu po čelu, po obrazima... Taka mi vrijediš tri careva grada!... Taku te vazda hoću, kumrijo moja!
EMINA (usiljava se da osorno odgovori, ali ne može. Glas joj već počeo drhtati i, usprkos usiljavalju, postao mekši, pitomiji): Ako je tako, više me ni viđeti nećeš!
SELIM-BEG: Lažeš!...
EMINA: Nikada!... Nikada!...
SELIM-BEG: A ja ti velim: vidjeću te i sjutra... I čekaćeš me!...
EMINA: Oho!...
SELIM-BEG: Čekaćeš me ovdje, na ovom mjestu.
EMINA (gleda ga začuđeno): Kažeš li to ozbiljno?
SELIM-BEG: U mene šale nema. To znaš dobro.
EMINA (vatrenije): A ko si ti, da mi možeš zapovijedati?
SELIM-BEG: Srce mi zapovijeda tvome. I ono će poslušati, makar se opirala i ti i tvoj babo...
EMINA (hoće da se podsmjehne, ali ipak zadovoljno izbaci): Ih!
SELIM-BEG: Vidićemo!
EMINA (pljesne rukama): Bud si mahnit, kud postade smiješan!... Zar me bolje poznaješ i od mene same?... Hihihi.
SELIM-BEG: Ja znam, bona, da me ne gledaš mrko...
EMINA: Ti znaš?
SELIM-BEG: I znam čak da imaš i mrve sevdaha prema meni...
EMINA (nakrivila glavu i mjeri ga pogledom): Imaš li još šta dodati?...
SELIM-BEG: Kad me nimalo ne bi sevdisala, tada... tada bi, na priliku, mirno mogla gledati da... da neko, ovdje na čaršiji, i krv moju prolije.
EMINA (đavolasto): To bih mirno i gledala... Vjeruj mi!...
SELIM-BEG: Mirno?...
EMINA: I smijući se, ako hoćeš...
SELIM-BEG: Sad si i po treći put slagala!... (Lagano, opirući se o zid, ustane i zabaci rukav od košulje do na rame. Zatim opruži ruku prema nožu, da ga izvadi).
EMINA (uplašena, zbaci čaršav na zemlju i uhvati ga za ruku): Šta ćeš to?...
SELIM-BEG (hladno): Ništa... Vidićeš!...
EMINA (uzvijerena, usplahirena): Ne! ...
SELIM-BEG: Zbog tebe bih udario i na carevu vojsku, a kamo li da ne prolijem litru-dvije krvi... (Odgurne je i izvuče nož).
EMINA (nasrne kao mačka, hvatajući ga za ruke i uvija jući se): Ne šali se!... Ostavi!...
SELIM-BEG: Hoću da izmjerim koliko sam ti mrzak.
EMINA (nehotice se privila uz njega, naslonila se čitavim tijelom): Nemoj!...
SELIM-BEG (otme se, odgurne je, izmahne ponovo. Ona cikne i unese se pod nož): Idi!... (Bore se, hrvu oboje).
EMINA: Ne! (Brzo uskoči i poljubi ga u obraz). Ne! (Opet se brzo ogrne čaršavom).
SELIM-BEG (iznenađen poljupcem ispusti nož i gleda je zadivljeno. Zatim, kao pribirajući se, grune se rukom u prsa i veselo podvikne): Aferim!... To je valjalo!... (Opet uzima nož i vraća ga u korice. Meko). Nije li to sevdah?... Nije li?...
EMINA (odmakne se i pogleda ga, kroz suze se osmjehujući): Ne... ne... nijesi mi mrzak... Nijesi zulumćar!... (Brzo pobjegne i zatvori vrata).
SELIM-BEG (zanosno): Aferim! (Opali iz puške). Osmane!...
OSMAN (dotrči sa Ciganima, koji su malo podnapiti, pa teturaju, povode se i gurkaju jedan drugoga): Evo me, beže.
SELIM-BEG: Jesu li trgovci blizu?...
OSMAN: Evo ih pred kahvom... Čekaju...
SELIM-BEG: Zovi ih! (Osman ode).
SELIM-BEG (Ciganima): A vi mi opet svirajte, firauni!... Muški, pomamno, divlje svirajte, neka vam pjesma zazvoni i razlije se od klisure do klisure, od planine do planine, nek se prelije preko orlovog gnijezda i poplavi čitavu zemlju! Svak neka tone u njoj, kao što ja u sreći tonem! (Baca im novce, prosipa). Danas... danas sam najsilniji i najjači!... Danas se ni sa carem mijenjao ne bih!... (Cigani počnu udešavati ćemaneta teturajući; nikako ne mogu da udese).
OSMAN: Evo dućandžija, beže... Dolaze...
SELIM-BEG (bakalima koji ulaze): Ne ljutite se, komšije i prijatelji moji, e vam krivo učinih... (Baca im kesu). Eto vam para, pa dijelite!... Neka nijeste, biva, džaba dangubili!...
PETAR (još jednako ljutit): A pazarni dan, a mušterije...
SELIM-BEG (ne gledajući ga, zbori momcima): A sad ćemo jedan teferič učiniti! ... Golem teferič, kakav se čuo ni glasio nije! (Ciganima). Svirajte! (Cigani pomamno zasviraju i, uz strašnu pisku, ciku i zveketanje, krene on, naturivši fes na čelo i prebacivši šešanu preko ramena). Momci!... Za mnom!...
— Zavjesa pada. —
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.
|