Zmija mladoženja
Boga moli mlađana djevojka:
„Daj mi, Bože, u sreći junaka,
Al’ nedaj mi od srca poroda”!
Što molila Boga domolila,
Bog joj dade u sreći junaka, 5
Al’ ne dade od srca poroda.
Al’ ne pasa ni puno zemana,
Boga moli lijepa djevojka:
„Daj mi Bože od srca poroda
Da bi ništa, Bože Svemogući, 10
Da bi ništa, zmiju šarovitu”!
Bog se tadaj na nju smilovaše,
Pa joj dade od srca poroda,
Dade njojzi zmiju šarovitu,
Dok se rodi u stjene odleti. 15
Al’ ne prođe ni puno zemana,
Godinica i petnaest dana,
Zapali se Janjina planina.
Ljuto cvili jadna samorana:
„Mili Bože, na svemu ti hvala, 20
Ondje imam od srca poroda,
Čedo moje izgoriti oće”.
Al’ iz gore nešto progovara:
„Ne staraj se, mila moja majko,
Ondje ima listak djeteline, 25
Ja ti nigda izgoriti neću,
Neg’ čuješ me, mila moja majko,
Kad zapjeva tica proljetnica,
I zakuka crna kukavica,
I osvane Svetitelju Đurđu, 30
Doći ću ti moja stara majko,
Sakupi mi tri krštena kuma,
Tri krštena, a i tri vjenčana,
I sakupi devet sveštenika,
I šesdeset đece učenika, 35
Krsti mene i ženi me majko,
Prosi ćercu paše silenoga,
Ako mi je, majko, dati neće,
Stvoriću se zmija aždajkinja,
Doći ću mu gradu pod bedeme, 40
Uješću mu sina jedinoga”.
Kad to čula aždajina majka,
Ona ide paši pod šatore,
Pa govori paši gospodinu:
„Na milosti, paša gospodine, 45
Rodila sam zmiju šarovitu,
Prosi tvoju ćercu za ljubovcu,
Ako mu je obećati nećeš,
Doći će ti gradu pod bedeme,
Ujest’ će ti sina jedinoga”! 50
Osjeti se paša gospodine
Da j’ rodila zmaja nemiloga,
Obeća se i dava mu ćercu.
Kada majka svate sakupila,
Zviždom zviždi zmija šarovita, 55
Zviždom zviždi, a za konja pita.
Bog joj dade konja od nebesa,
Zauzdata, pak i osedlata.
Kad dođoše djevojačkom dvoru,
Pod svom svitom konje povataše, 60
Al’ pod zmijom niko ne uhvati.
Kad to viđe zmija šarovita,
Moli zmija najstarijeg kuma:
„Bogom tebi, moj najstari kume,
Uhvati de poda mnom konjica”. 65
Pod njim kume konja uhvatio.
Odja konja zmija šarovita,
Pak se zmija u dvore uvija.
Al’ govori tanana djevojka:
„Aj, djevere, moj zlatni prstene, 70
Udajem se, žalosna mi majka,
Udajem se, ne znam đuvegije”.
Đever snaši tute odgovara:
„Ovo ti je mlađan đuvegija,
Po imenu zmija šarovita”. 75
Kad to viđe lijepa djevojka,
Bježi jadna u bijele dvore,
Deveterim zatvara se vratim’,
I desetom bravom dubrovačkom.
Ide paša da otvori ćercu, 80
Al’ nikako otvorit’ ne može.
Sva gospoda redom otvarala,
A najposlje zmija šarovita,
Pokuša se, otvori djevojku,
Pak se vije zmija šarovita, 85
Tu se vije okolo djevojke.
Al’ zapišta lijepa djevojka:
„Bogom tebi, moj najstari kume,
Zaklinjem te Bogom velikijem,
Ne daj mene zmiji šarovitoj”! 90
Kad su došli dvoru bijelome,
I kada su bili večerali,
Ode svako u svoju ložnicu.
Kad ujutru danak osvanuo,
Dan svanuo i sunce granulo, 95
Al’ govori aždajina majka:
„Mili Bože, na svemu ti hvala,
Što nam nema naši mladenaca”?
Ona ide u bijelu kulu,
Kadli sjedi mlađan đuvegija, 100
I češlja ga lijepa djevojka.
Rusa kosa do svilena pasa,
Pokraj njega od zmije košulja.
Kad to vidla ostarila majka,
Ona krade od zmije košulju, 105
Na živu je vatru naložila,
Pa se fali najstarijem kumu:
„Bogom tebi, moj najstari kume,
Juče sine, zmija šarovita,
Danas sine, mlađan đuvegija”. 110
Pođe kume da obiđe kuma,
Al’ kad dođe u bijelu kulu,
Mrtva nađe mladog đuvegiju,
Nad njim plače lijepa djevojka:
„Ajme, majci do suđena danka, 115
Što umori jedinoga sinka”!
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
