Ženidba i udadba/4
- UGLED 4.
PROVODADžIJA S MLADOŽENjOM (stupi)
PROVODADžIJA: Pomozi vam bog!
MATI: Bog vam dobro dao!
PROVODADžIJA: Jeste li radi, to jest, gostima, he, he, he.
MATI: Dobro ste nam došli. Zapovedajte sesti. (Mladoženji.) Molim izvolte.
MLADOŽENjA: Ljubim ruku. (Sednu.)
PROVODADžIJA: Pa kako ste, kako se naodite?
MATI: Blagodarim na pitanju, zdravi smo, fala bogu a to je, mislim, najviše.
PROVODADžIJA: Tako je, zdravlje je najveće, to jest, blago na svetu.
MATI: E molim vas, blago je lako steći, samo kad je čovek vredan.
PROVODADžIJA: Verujem, osobito kad je mesto kao kod vas. Gledim, lepa se varoš učinila.
MATI: A vi niste skoro ovde bili?
PROVODADžIJA: Ima šesnaest godina, to jest.
MATI: O, od tog doba mnogo se koješta izmenilo. I mi smo lane kuću pravili.
PROVODADžIJA: To se vidi. - A gdi nam je gazda?
MATI: Taki će doći. Mlogi poslovi, znate, a mora svud da je sam. Na sluge čovek ne može da <se> osloni.
PROVODADžIJA: Bogme bez gazde nema ništa. Tako je i kod nas, to jest; kuća sama, svašta dosta, pa kako se čovek najmanje, to jest, udali, eto ti štete. Otkad se kanimo malo kud izići, pa nikako; ja, to jest, u poslu na jednoj strani, ovaj gospodar na drugoj, to jest. Najposle vidimo nije vajde; pet, šest stotina forinti više ili manje, što mu drago.
MATI: Propada, bogme, gospodaru! Ako se nigdi ne pazi, to se pazi kod nas, i ja, i moj muž neprestano kod mlađi; a sirota devojka i ne vidi nam se od posla. Čudim se kako se ne razboli.
PROVODADžIJA: Mladi, to jest, mogu da podnesu više. (Mladoženji.) Znate, kad ste vi terali volove u Beč?
MLADOŽENjA: Ja nisam nikada terao.
PROVODADžIJA: Naravno, to jest, da vi, to jest, niste terali, nego ste imali nastojnike; ali ste se i vi dosta, to jest, napatili. Koliko ste onda, to jest, profitirali?
MLADOŽENjA: Ne znam.
PROVODADžIJA (za sebe); Mazgov! (Jasno.) To je čudo da nikada neće, to jest, da kaže koliko kad profitira.
MATI: Takav je i moj muž; jedva i meni kaže, a kamoli kom drugom. Nego sve se teška, kanda nema ni prebijene krajcare. Ja sam se ljutila, no vidim da ima pravo, jer se ovako više čuva.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Sterija Popović, umro 1856, pre 168 godina.
|