Ženidba Senjanina Ive

* * *


Ženidba Senjanina Ive

Mili bože čuda velikoga!
Da je kome stati pa gledati,
Đe junaci rujno vino piju;
Sve junaci senjske poglavice,
Među njima senjski kapitane 5
Po imenu Senjanin Ivane,
Kad s' junaci ponapili vina,
Te im vince udrilo u lice
Među se se jesu spominjali
I svaki se s' nečii 'valijaše: 10
Neki svojom ostarelom majkom,
Neki svojim starijem babajkom,
Neki svojon previjernom ljubom,
Neki s' bratom, neki s' sejom dragom;
Neki 'vali konja od megdana, 15
Neki svoga mača plamenoga,
Neki svoje koplje ubojito,
Neki svoga teškog buzdovana,
Nevi svoje zlaćane kubure,
Neki svoga šestopera zlatna, 20
Neki opet jasna dževerdana;
Al' s' ne 'vali Senjanin Ivane,
Al' s' ne 'vali sa ničim svojijem;
Već se 'vali Senjanin Ivane:
Da ne ima mlade ni djevojke, 25
Koju nije obljubio Ive.
Sam' da nije lijepe djevojke
U Novome gradu bijelome,
Mile seje vojevode Pavla,
Po imenu l'jepe Mandaline. 30
Još im reče Senjanin Ivane:
Da je čuo i ljudi mu kažu,
E je ljepše u svijetu nema.
Pa s' zateče Senjanin Ivane,
Zateče se pred gospodom senjskom, 35
Da će mladu obljubiti Mandu.
I za to im 'vako besjeđaše:
„Čujte mene, braćo moja draga!
„Ili obu obljubiti Mandu,
„Ili ovu izgubiti glavu; 40
„Obljubiću l'jepu Mandalinu,
„Obljubiću, pa me glave stalo!“
Ne moga' je niđe u'vatiti,
Pa je za to ud’rio u misli.
Misli Ivan misli svakojake, 45
Sve mislio na jedno smislio:
Da ć' najlakše obljubiti Mandu,
Kad obuče ruvo djevojačko
I načini gusle javorove
I gudяlo drvca šimširova, 50
Pa da ide po b'jolome sv’jetu,
Da s' učini, da očiju nema.
Što smislio, to je učinio.
Napravio gusle javorove
I gudalo drvca šimširova, 55
Pa oblači ruvo djevojačko,
Učini se, da očiju nema,
Te on ide po b'jelome sv’jetu.
Ide Ive od grada do grada,
Neđe gudi, da mu konak dяdu, 60
Neđe gudi, da mu podijele.
Kad je doša' pred Mandine dvore
Onđe gudi, da mu konak dadu.
Oni njega na konak primaju,
Davaju mu gospodku večeru, 65
I još žale šljepicu djevojku,
Što je mlada bez očnoga vida.
Kad je došlo vr'jeme za l'jeganje,
Al' govori l'jepe Mande majka:
„Mandalina, ćeri materina! 70
„Neka ide mlađana šljepica,
„Neka ide s' tobok u odяju!“
Kada Mandi drugo ne bijaše,
L'jepo Mandz poslušala majku;
Pa odvodi hlađanu šnjepicu, 75
Odvodi je soboi u odaju
Leže š njome sanak boraviti.
Al' da vidiš čuda neviđena,
Al' da vidiš mlađane šljepice:
Primiče se l'jepoj Mandalini, 80
Pa je grli sa desnicom rukom;
Al' se mlada odmicala Manda,
Mandя dalje, a šljepica bliže;
Dok joj b'jelo ne obljubi lišce.
Kad svanulo i sunce granulo, 85
Ali ide ostarela majka,
Pa dozivlje l'jepu Mandalinu:
„Mandalina, beri katerina!
„Sinoć si se i ljutila bila,
„Đe će s' tobom šljepica spavata, 90
„A jutros se ni da dižeš ne ćeš.“
Al' govori l'jepa Mandalina:
„Bog t' ubio, moja stara majko!
„S kim si mene na spavanje dala?
„Nije ovo šljepica djevojka; 95
„Već je ovo Senjanin Ivane,
„Noćas me je obljubio mladu.“
Kad je Ivan r'ječi saslušao:
On se skače na noge lagane,
Pa otvara od odaje vrata, 100
Pravo ode Senju bijelome,
Pjevajući i popjevajući.
Kad viđela mlada Mandalina,
Da joj ode Senjanin Ivane
Proli suze niz bijelo lice, 105
Pa dozivlje svoga bratя Pavla:
„O, moj brate, vojevoda Pavle!
„Zlo mi jutro jutros osvanulo,
„Obljubi me senjski kapitane
„Po imenu Senjanin Ivane, 110
„Pa on ode svome b'jelom dvoru.“
Kad to začu vojevoda Pavle,
To je njemu vrlo žao bilo,
Pak je sitnu knjigu nakitio,
Baš na ruke Senjaninu Ivi. 115
U knjizi ga 'vako pozdravljaše:
„Čuješ more, Senjanin Ivane!
„Ti si moju obljubio seju,
„Obljubio, pak je ostavio.
„Za to kupi kićene svatove, 120
„Kupi svata, koliko ti drago,
„Kupi svate, ajde po djevojku,
„Po djevojku, kada tebi drago;
„Jer tako me vjera ne ubila,
„Toga tebi oprostiti ne ću; 125
„Dok je meni na ramenu glave,
„To je za me velika sramota.
„Ako ne ćeš ići po djevojku
„Izađi mi na junački megdan
„Kod tog grada Senja bijeloga!“ 130
Ode knjiga od grada do grada,
Dođe ona do Senja b'jeloga,
Baš na ruke senskom kapitanu,
Kapitanu Senjanin Ivanu.
Knjigu štije Senjaniя Ivane, 135
Knjigu štije, a mila mu nije;
Jer je junak vojevoda Pavle,
Ne bi rado s' vojevodom Pavlom
Dijeliti junačkog megdana,
On bi njemu osjekao glavu 140
On bi njega na čerjake sjeka.
Kad se Ivi ino ne mogaše,
On uzimlje tinte i papjera
I uzimlje pero tice ždrala,
Pak on piše listak knjige b'jele, 145
Baš na ruke vojevodi Pavlu:
„Boga tebi, vojevoda Pavle!
„Ja se jesam zatekao, Pavle,
„Zatekao međ' senjskom gospodom,
„Da ću tvoju obljubiti seju, 150
„Po imenu l'jepu Mandalinu,
„Obljubiti, pa me glave stalo.
„Što sam reka' to sam učinio,
„Tvoju jesah obljubio seju.
„I da znadeš vojevoda Pavle: 155
„Ja bi uz’o l'jecu Mandalinu
„Sebi, Pavle, za vijernu ljubu;
„Al' se jesam vojevoda Pavle,
„Al' se jesam davno oženio,
„Sa Ajkunom Turkinjom djevojkom, 160
„Pokrštenom kitnom Anđelijom.
„I kad ino biti ne mogaše
„I kad mene na megdane zoveš
„Ja te čekam na rečenom mjestu,
„Kod Senja mog grada bijeloga? 165
„Da djelimo junačkog megdana.“
Ode knjiga od grada do grada,
Dođe ona do Novoga grada,
Baš na ruke vojevodi Pavlu.
Knjigu štije vojevoda Pavle, 170
Knjigu gleda, čudna mu izgleda,
Ža' je njemu mlađena junaka,
Te će ludo izgubiti glavu.
Kad je Pavle knjigu proučio,
I kad viđe, što mu knjiga kaže 175
Od b'jeca se junak nasmijao.
Pa s' oblači štogođ, ljepše može,
Šalje sluge u konjske podruge,
Da sedlaju đogu od megdana,
Da izvode đogu pred avliju. 180
To su sluge jedva dočekale,
Brzo idu u podrume konjske,
'Itro oni osedlaše đogu,
Još 'itrije izvedoše đogu,
Izvedoše dobroga đoginя, 185
Izvedoše njega pred avliju.
U to doba izađe i Pavle,
Pa posjede dobroga đogina,
Pravo jezdi Senju bijelome,
A za njime trijest v'jerni slugu 190
Kada dođe vojevoda Pavle,
Kada dođe Senju bijelome;
Al' ga čeka Senjanin Ivane,
Razapeo svilena šatora,
Pod šatorom rujno vino pije. 195
Nazivlje mu božju pomoć Pavle:
„Božja pomoć, Senjanine Ivo !"
A Ivan mu ljepše privatio:
„Bog pomoga, vojevoda Pavle!“
Te ga zove sebi pod šatora: 200
„Ajde amo vojevoda Pavle,
„Ajde amo, da pijemo vina,
„Da pijemo, da se izmirimo,
„Za boljega našeg prijateljstva!"
Al' govori vojevoda Pavle: 205
„N'jesam doša' s tobom piti vino;
„Već sam doša', da t' osječem glavu.
„Zlo si sino Senjanin Ivane,
„Zlo si sno i vino popio,
„Zlo ti vino, još gora rakija 210
„Danas oćeš izgubiti glavu;
„Izlazi mi na junački megdan,
„Da djelimo junačkog megdana!"
Veli njenu Senjanin Ivane:
„Polagano, moj vojvoda Pavle! 215
„Biće t' vraga, koliko ti drago.“
Pa se skače na noge lagane,
Te se baca konju na ramena
I on staje na svoju biljegu.
No da vidiš vojevode Pavla, 220
Da ga vidiš vesela mu majka:
Ma on šalje svoje v'jerne sluge,
Da obiđu Senjanin Ivana,
Da na njemu oklopa nemade.
I još Pavle 'vako progovara: 225
„Boga tebi, Senjanin Ivane!
„Kad sam bio ja djetence malo,
„Moj me babo 'vako sjetovao:
„„Kad te, sine, ko na megdan zovne,
„„Izađi mu na junački megdan, 230
„„Ogledaj ga ima li oklopa,
„„Nemoj ni ti nositi oklopa,
„„Jer tu nemo'š junačtvo pokazat'.
„„Stara baba s' oklopom junačkim
„„Pogubiće najboljeg junaka."" 235
Kada sluge obiđoše Ivu;
Al' na Ivi tri nova oklopa
Tad se Ive u nevolji nađe,
Pleći dade, da bježati stade.
Za njim leti vojevoda Pavle 240
I viče mu vojevoda Pavle:
„Stani more, Senjanine Ivo!
„Da si meni juče utekao,
„Danas bi te mlađan u'vatio,
„Tri put bi te konjem preskočio 245
„I četvrti glavu odvrnuo.“
Kad je Pavle Ivu pristignuo,
On se maša teškog buzdovana,
Te udara Senjanin Ivana;
Udara ga u pleći junačke. 250
Kako ga je lako udario,
Iz sedla ga jeste istisnuo,
Na vr' glave njega usadio,
Na vr' glave u zelenu travu.
Pa otskače Pavle od konjića, 255
Veže Ivi ruke naopako
I još njega 'vako upitao:
„Boga j' tebi, Senjanin Ivane!
„Jali voliš, da t' osječem glavu;
„Jali voliš mojim robom biti?“ 260
Progovara Senjanin Ivane:
„Bogom brate, vojevoda Pavle!
„Mlad sam junak žao mi umr'jeti;
„Nemoj moje otsjecati glave,
„Ja se volim tvojim robom zvati.“ 265
To je IPavle za boga primio,
Pa mu ne će, da otsjeca glave;
Već u skida svijetlo oružje
I oružje i nove oklope;
Te ga goni svome b'jelom dvoru 270
I baci ga u tavnicu kletu.
Kad to čula ljuba Ivanova,
Po imenu kitna Anđelija,
Ona se je jako razjadila,
Od jada se teško razbolila 275
I za kratko vr’jeme preminula,
Od žalosti za Ivanom svojim.
Preminula, pa i saranjena,
Saranjena i još ožaljena.
To se čudo na daleko čulo, 280
Za to čto vojevoda Pavle,
Ali Pavle tome ne vjerova.
Malo vr'jeme za tim postojalo,
Dođe knjiga od Senja b'jeloga,
Od starice Ivanove majke, 285
Na koljeno vojevodi Pavlu.
U knjizi mu 'vako besjeđaše:
„Boga tebi, vojevoda Pavle!
„Pozdravi mi mog sina Ivana
„I kaži mu teške jade moje, 290
„Teške jade i crne glasove,
„Da je njemu ljuba preminula,
„Po imenu kitna Anđelija,
„Od žalosti za Ivanom svojim,
„Đe je tvoje dopanuo tame; 295
„Preminula, pa i saranjena,
„Saranjena i još ožaljena.“
Knjigu štije vojevoda Pavle,
Knjigu štije, grozne suze lije,
Ža' je njemu bogom pobratima; 300
Pa dozivlje svoju milu seju
I kaže joj, što mu knjiga kaže.
Onda zove vojevoda Pavle,
Onda zove svoje v'jerne sluge,
Da dovedu Senjanina Ivu. 305
To su sluge jedva dočekale,
Pa odlaze u kletu tavnicu
I dovode Senjanin Ivana,
Dovode ga pred vojvodu Pavla.
Onda Pavle Ivi govoraše: 310
„Pobratime, Senjanin Ivane!
„Evo meni sitna knjiga dođe,
„Od starice tvoje mile majke.
„U knjizi te starica pozdravlja
„I kazuje teške jade svoje, 315
„Teške jade i crne glasove,
„Da je tvojя preminula ljuba,
„Po imenu kitna Anđelija,
„Od žalosti za Ivanom svojim,
„Đe si moje dodanuo tame; 320
„Preminula, pa i saranjena,
„Saranjena i još ožaljena."
Kad je Ive razumio glase
Svoje mile ostarele majke
Mudar Ive mudro uradio: 325
Najprije se bogu za'valio
I pre-dušu ljubi pomolio;
'Vali Ive bogu milostivom
'Vali bogu, kad tako naredi.
I onda je Pavlu govorio, 330
Ne bi-l' mu se Pavle smilovao
I tamnice njega oprostio:
„Bogom brate, vojevoda Pavle!
„Višnjim bogom i svetim Jovanom,
„Bogom brate, ja se uvam u te! 335
„Pušti mene, mio pobratime,
„Pušti mene iz tavnice klete;
„I daj meni svoju milu seju,
„Svoju seju l'jepu Mandalinu,
„Daj je meni za v'jernu ljubovcu, 340
„Kad je moja preminula ljuba!“
Žali Pavle bogom pobratima,
Što se njemu na domu dogodi;
Pa ga prašta proklete tamnice,
Obeća mu svoju milu seju, 345
Svoju seju l'jepu Mandalinu,
Mandalinu za vijeršu ljubu.
Kad je Ive isprosio Mandu,
Isprosio i još prstenova,
Malo roka Ive ostavio, 350
Malo roka za šest neđeljica,
Dok ožali svoju prvu ljubu,
I pokupi kićene svatove,
A djevojka sakiti darove.
Ode Ive dvoru bijelome, 355
Pa on kupi kićene svatove.
Ne pasalo ni šest neđeljica,
Al' svatove sakupio Ive,
Sakupio svu senjsku gospodu;
Pa on ode do Novoga grada; 360
Po djevojku l'jepu Mandalinu.
Kad je doša' do Novoga grada,
U dvorove vojevode Pavla
Vjenča za se l'jepu. Mandalinu
I posvrši sve što tamo treba, 365
Po adetu srpskom i rišćanskom;
Pa se vrati s l'jepom Mandalinom
Dvoru svome zdravo i veselo.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg


Reference

Izvor

  • Srpske narodne pjesme, skupio po bivšoj Gornjoj Krajini i za štampu priredio Manojlo Kordunaš, Srpska knjižara i štamparija Braće M. Popovića, Novi Sad, 1891., str. 114-125.