◄   POJAVA VII POJAVA VIII POJAVA IX   ►

POJAVA VIII
Ravijojla dolazi sa punim krilom trave.

RAVIJOJLA:

Ljekovita bilja, evo,
Od pelena
I selena,
Kopitnjaka, jagočevo
Od bokvice i kozjaka,
Svaka rana biće laka.
(Pogleda ga i nježno uzdahne.)
Ah!
(Klekne kraj njega, meće ga na krilo.)
Oh, kako je mio, krasan,
Pun viteštva i miline,
K’o u noći mjesec jasan
Kad zatrepti sa visine.

MARKO (koji je obilazio vilu):

Hm, čudo, čudo!

RELjA:

Šta ti je, pobro?

MARKO:

Šta biva ovo, ja i sam ne znam,
Tuga me neka obuze sad;
Što duže vilu ovako gledam,
Sve veći mene uzima jad.

RAVIJOJLA (koja je ustala):

Ah, al je divan!

RELjA i MARKO:

Budi l’ se veće?

RAVIJOJLA (položi na nj svoj veo):

Budii se, viteže, budi,
Nek bjega vječni san!
Još za te zora rudi
I sviće b’jeli dan.
Dobri dusi, rastočite
Smrti moć,
Sa očiju odgonite
Vječnu noć!
K’o što neven
Vječno cvati,
Trava selen
Goni sjen,
Nek se život njemu vrati:
Nije vitez prostr’jeljen. (Poljubi ga.)

MILOŠ (budeći se na vilinom koljenu):

Da l’ ovo sanak od mene l’jeće?
O, Bože, gdje sam? Šta sa mnom bi?

MARKO i RELjA:

Spav’o si, pobro, al’ tako teško,
Jedva te, jedva digosmo mi.

MILOŠ:

Zar sanak bješe i ona vila,
I ona str’jela i onaj poj?
(Dižući se, opazi je)
Ah, ti si, vilo!? — O, nemoj kriti,
Najljepše zv’jezde — taj pogled tvoj.

RAVIJOJLA (odbija ga rukom):

Ne, ne, viteže, ne stupaj bliže.

MILOŠ:

Ti si mi, vilo, don’jela spas.

RAVIJOJLA:

Kako me ljuta sudbina stiže,
Zar n’jesam došla u zao čas?

MILOŠ (nježno, držeći ju za ruku):
Ostani s nama.

MARKO i RELjA:

Sa nama pođi!
U našem carstvu ljepši je raj.

RELjA:

A ovaj, što se mrgodi ovdje
Nagradu svoju dobiće taj.
(Zaprijeti Grabancijašu.)
Hajd’ krši glavu u oblak svoj!
(Grabancijaš hramajući žurno pobjegne.)

MARKO i MILOŠ:

Ostani s nama, u našem sv’jetu;
Budn nam seja!

RAVIJOJLA:

Oh, ne, ne, ne!
Slađi je život u zračnom l’jetu,
Nego li tamo, gdjeno se mre.

MILOŠ, MARKO i RELjA:

Budi nam seja!

RAVIJOJLA (Milošu):

Viteže l’jepi,
Vili je drugi nam’jenjen raj.
Oblaci mutni,
Gromovi ljuti
I jasnih munja plameni sjaj.
Čuj, u gori,
Gdje se ori
Bure huk;
Vilu mami,
Oblak tamni,
Groma zvuk.
Kad se nebo uskomeša,
Gromovna se huka sm’ješa
Sred pomamne
Munje plamne,
Oblacima opkoljene,
Mi letimo zagrljene
Kroz tu burnu noć,
Čas u gore,
Sad na more
Uzvijamo moć.

MILOŠ:

I nikada da ne vidim tvoga lica ja?!

MARKO i RELjA:

Zar je tako tebi mila bura oblačna?

RAVIJOJLA:

Praštajte mi; zbogom, braćo!

SVI:

Oh, počekaj, stoj! (Rogovi.)

RAVIJOJLA:

Čujte, to vas lovci traže,
Zbogom, sanče moj!

MILOŠ:

Zbogom, sanče moj!

RAVIJOJLA:

Kad zašumi sa gorice,
Vjetrić lak,
Zatreperi u zvjezdice
Bl’jedi zrak.
Ponoć blaga kad pojezdi
I pokrije prozor tvoj,
Po nebesnoj bl’jedoj zvj’ezdi
Poslaću ti pozdrav moj.

MILOŠ:

Kad oblaci natušteni
Letnu gor’
I po gori munja lomi
Grm i bor.
Kad razmahne s gromovima
Plaha dažda silan grad,
Ti ćeš čuti među njima
Moju tugu, gorki jad.

RAVIJOJLA:

Zbogom, zbogom, moj viteže,
Oj, zašto mi stade znan?

MILOŠ:

Kako slatki časi bježe,
Kao miris, kao san!

RAVIJOJLA i SVI:

Zbogom, zbogom!
(Ravijojla otrči.)

MILOŠ:

Nikad više! (zamisli se tužno. Rogovi sa svih strana).

RELjA:

Marko, Miloše,
Društvo nas zove.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dragutin Ilić, umro 1926, pre 98 godina.